penetenziagite

subota, 26.04.2025.

Proljeće

Kada se pamti, čini se to bez sumnje više srcem nego pameću. Ako će se po ičemu pamtiti ovo doba, doba svijeta što se nadmen i uvjeren u vlastitu ispravnost i veličinu nadvio sam nad sebe poput zlokobna večernja oblaka nad gradom, bit će to van svake sumnje po ovome: u okružju koje je puno i prepuno drugih što su uvijek su krivi za sve, rijetki na vrhu nastoje ono što ne valja pomesti prvo pred svojim vratima - pa tako svojim primjerom a ne tek pukim slovom ili riječju svjedočiti o važnome.

Jer, kako neka lijepa izreka o današnjici tvrdi, oni koji znaju-ne mogu; koji mogu-neće, a oni koji hoće-ne znaju.

Doista, ako govorimo o ljudskim zajednicama istinski važno je ono što njihovo tkivo drži na okupu. Zajednice koje nas okružuju zapravo - ne lažimo se - nisu od dobra, već od koristi; ono malo što u njima na strani prvog preteže nad drugim smijemo ondje zvati uspjehom. Kada se takvo vezivo od zakona o bratstvu prometne u optužbe o izdaji, tada valja prisjetiti se kolike su sve i kakve svjetlosti kroz povijest proglašavane izdajom tek da bi se tako pokušale zakriti tmine.

Utoliko su neprijateljstvo i isključivost neodvojivi dijelovi duha vlasti; ne smije se na mjestu tog strašnog raskrižja zaboraviti na opomenu o osudama i malenu, jednostavnu ali snažnu uputu o nepobjedivoj blagosti.

Možda je baš zbog toga toliko osporavanja iznutra; zajednice na koje smo navikli - zajednice tijela, interesa i džepa - zavise od priča o neprijateljima i izdajnicima, svaki put novima i sve prepredenijima. Pa kako ljudska povijest teče, od metode gole sile klatno se prebacilo k internaliziranju: sve je više onih što su uvjereniji u ono čemu teže povodom straha ili dosade, nego li od batine.

Doista, baš nikome nije lako susresti se prije svega sam sa sobom i bivati na to potaknut od srca; pogotovo ne u sredini za koju spore drži li više do obličja nego li do stvarna sadržaja.

Oh, kada bi bilo više takvih; takvih što pomeću pred svojim vratima; koliko bi ovaj svijet bio bolje mjesto; mjesto s kojeg oni koji ga tek trebaju živjeti ovako moraju bježati... kao što života i radosti željno biće nastoji uteći od duge, mračne i nesavladive zime.

Mjesto proljeća; san o onome što se htjelo, a nije se znalo ni moglo doseći do njega.

26.04.2025. u 11:18 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 21.04.2025.

Wisława Szymborska: O smrti bez pretjerivanja

Ne razumije se u šale,
u zvijezde, u mostove,
u tkanje, u rudarstvo, u ratarstvo,
u gradnju brodova i pečenje tijesta.

U naše priče o planu za sutra
ubacuje svoju posljednju riječ
posve neumjesno.

Ne umije čak ni ono
što je u tijesnoj vezi s njenim fahom:
ni grob iskopati,
ni sanduk sklepati,
ni počistiti za sobom.

Zauzeta ubijanjem
ona to nespretno čini
bez sistema i vještine.
Kao da na svakom od nas
tek počinje učiti.

Ostavimo sad trijumfe
ali koliko je poraza,
promašenih udaraca
i iznova poduzetih pokušaja!

Ponekad nema snage
muhu iz zraka srušiti.
S morem gusjenica
u puzanju trku gubi.

Svi ti gomolji, mahune
trepetljike, peraje, dušnici,
svečano perje i zimska dlaka
svjedoče o zaostatku
u njenom dosadnom poslu.

Zla volja nije dovoljna.
Pa čak ni naša pomoć
u ratovima i prevratima –
još uvijek premalo je sve.

Srca lupaju u jajima.
Rastu kosti dojenčadi.
Za trud sjemenja
nagrada su prva dva listića,
a često i visoke krošnje na obzorju.

Tko tvrdi da je svemoćna,
sam je živi dokaz
da svemoćna nije.

Nema života
koji bar za časak
nije besmrtan.

Smrt
uvijek za taj časak u dolasku kasni.

Uzalud trese kvaku
nevidljivih vrata.
Tko je što postigao,
uzeti mu ne može.

(poezja.org)

21.04.2025. u 11:30 • 9 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 17.04.2025.

Istra oko Uskrsa; još jednom

Godine prolaze, a njegova mogućnost uočavanja šparoga nije ništa bolja. Trebaš se roditi tako da te kao malenu, sasvim malenu pošalju u draču i trnje i šipražje, da ti šparožine bodu oči i meko lišce, pa ćeš onda i zatvorenih očiju umjeti pronaći ono što on neće niti uz pomoć naočala. Zato je najbolje pustiti ga da ode; gore i dalje; prema željezničkoj stanici koja se tako samo još zove, jer vlak do Pule od nje vozi tri sata - i teško bi bilo zamisliti da u njemu ikoga bude.

Njoj su zbog toga već uvečer prvoga dana u šumi krupni grašci na čelu, pa sjeda na obližnji panj odmarajući se i čekajući da on siđe s neke stijene, visoravni, uspona tamo daleko gdje su vidici širi a sunca bliža i daju nam se s više obećanja. Nisu to šparoge za guštanje; koliko god se stručaka ubere, a konačno - pokazat će se - bit će ih gotovo pet, svi će biti spremljeni za liječenje kćerinih bubrega. Kako bilo, on već odavna tupi svoje stare i milijun puta izrečene gluposti kako su mu fritaje s koprivama i medvjeđim lukom slađe; možda je moguće da takvo što govori jer znade da će baš sve ove stabljike što ih skupe ionako stavljati na zasebnu hrpu.

- I veliš, postoji posebna dozvola za to područje; nisi valjda vadio za naše; pa kod ih nas uopće niti nema.

- Možeš je dobiti i za nas; nema njihov server o tome pojma da kod nas nema šparoga. A možda se modernizirao; ako rastu smokve, tko ti kaže da za koju godinu nećeš brati i šparoge. Uostalom, poslao sam ti jučer, na tvoje je ime i za područje na kojem jesi; za to što bih ja skupio ne treba trošiti niti struju. A i tko bi te ovdje išta pitao; možda neki umoran planinar što silazi sa kakvog dalekog vrha. A i taj, kada bi na tebe naišao, prije bi razmišljao o dozvoli da ubere tvoj... cvijet, nego neku žilavu stabljiku u travi pored njega.

- Pametno moje - pogleda ga ispod oka, sad je već sigurno pretjerao - hajde ti malo šuti. Pa doda brižno, kako to već umije usred strogosti i nježnosti u isti mah: jesi pričvrstio onu ortozu?

- Jesam. Evo, pipaj - dovlači im polako dlanove do svog koljena dok im oči ne posustaju u gledanju. - Sutra mi neće trebati; kiša će prekinuti svaku namjeru dugačkog hodanja. A sada šutim, kako si rekla.

Obećanja o kišama i suncu. Zbog njih se tog prvog dana polazilo rano i vozilo dugim i svijetlim kraškim ravnicama što ih na snažnim i širokim dlanovima drže sunce i vjetar; poslije će ih gotovo do mraka obuzeti Buzet; možda bi taj Buzet još prvih godina i preskakali - ali kao da su već tada znali da će ih poslije obuzimati, kako mu i samo ime kaže - i ne dopuštati da se barem u njega ne uspnu na kavu i pola sata tišine, na onu najljepšu padinu s glicinijama i kamenim vidikovcima.

Već negdje u četiri, kada i prvi umori stignu na čelo - oh, pa mi nećemo stići baš ništa - spuštat će se gotovo trkom do automobila, pa hitati prema brdima na drugoj strani; tim više što je za sutra prognoza vrlo neizvjesna.

I da; doista - kiša će drugoga dana početi vrlo rano, već negdje iza podneva, no dovoljno kasno da im dopusti još dugu šetnju iznad Trsta, pa onda i spust do Muggije u kojoj će dospjeti uhvatiti posljednje prodavače na štandovima buvljaka kako spremaju bižuteriju i stare knjige o Rimu i Napulju. Šetnja do utvrde i muzeja, pa natrag, dugo i polako uz more, a onda i dogovor da ih glad neće prevariti - sve tamo negdje do Bolka pod samom Postojnom.

S prvim mrakom vraćaju se konačno kući, umorni i zadovoljni; tihi i nasmiješeni.

- Ne gledaj u mene; znaš da sam tu i dokle god jesam da sam tvoja; gledaj pred nas i vozi - šapnut će mu kraj uha nekoliko puta, kada ga već oko Novog Mesta ponese jedva savladiva želja za dodirom i poljupcem.

Sve što mu vrijedi dobio je od sebe samo; izraslo je jedva vidljivo a sigurno poput tihe šparoge u prvoj istarskoj proljetnoj travi; sada ponajviše o njegovoj pameti i smirenosti ovisi koliko će se sve to čuvati i sačuvati - a to, to pouzdanje u nekakvu vlastitu pamet i smirenost - najnevjerojatnija je, najčudnija i najšokantnija ovisnost među svim uzrocima i posljedicama u njegovu dugom sjećanju.

Strese se jedva zamjetno od te odgovornosti što je osjeća na svojim ramenima. Mjesta, travke i sunca ne možeš imati; ne umiju ove prave iskre slobode bivati tvojima: ako se dovoljno potrudiš, jedino u čemu ćutiš red jest to da se usudiš ponekad postajati njihov.

Sve to - vrijedno među onim bezvrijednim - palo mu je u naručje ničim izazvano niti zasluženo a snažno, poput daleke proljetne oluje što nam jedva čujnom grmljavinom nad prastarim šumama u ravnici poručuje koliko smo radosni i živi, gurajući nebom posljednje oblake u mrak nad dalekim i zaboravljenim istokom.

Sada još samo valja trajati; snivati; šutjeti.

17.04.2025. u 11:49 • 22 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.04.2025.

Europa

„Vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake, a zastave se polako rastaču i cijepaju; i boje blijede i sve se zaboravlja a čovjek ostaje uvijek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave a ostaje čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže. Tko će pobijediti čovjeka?

Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.“ Ivo Andrić

- - -

Što je to i odakle je to i kakvo je to šćenje, ta naša Europa?

Europa vele da bješe prekrasna fenička princeza, a u nekim pričama – krava kojoj je sam Zeus prišao u obličju bijeloga bika sa zlatnim rogovima. Ote mu srce, pa je on naumi zavesti ili silovati, iskoristivši činjenicu da mu supruga Hera bješe odsutna. Zeus u takvom obličju uđe u stado njena oca pričekavši da Europa pođe brati cvijeće. Kada ga onako lijepog ugleda, pomiluje ga po boku, okiti mu rogove cvijećem te mu se uspne na leđa, a on zapliva prema Kreti pa je potom tamo siluje pod drvetom čempresa.

Rekli bi zlobnici, od samog početka nevolje s tom Europom; pretvaranja i silovanja koliko hoćeš. Cure, ne sjedajte u kola prvom bijelom princu koji naiđe.

Da se uozbiljimo; kako je ta Europa uopće nastala? Kao san Karla Velikog; da sruši ono što će ponovno graditi i da gradi ono što je upravo srušio – i da od barbara postane sveti rimski car? Kao vječiti plijen Azije; Arapa, Vikinga, Huna, Mongola, Tatara, Turaka, divljih stepskih plemena, islamista? Kao feniks što se, polomljen i zaostao u tmini srednjeg vijeka, okupan izmetom što su ga njegovi građani bacali kroz prozore na ulicu, uzdigao nad ostale zahvaljujući činjenici da je osmislio zagarantirani plan za stalan rast i razvoj: osvajanje, kolonizaciju i pljačku?

Kako bilo, prije sedamdesetak godina pronašlo se u njoj pametnih, obrazovanih i očito dobronamjernih ljudi, što su naumili stvarati budućnost u miru. Dobro, nije im to bio baš jedini cilj; prvi oblik udruživanja na kontinentu sasvim dosljedno zvala se Zajednica za ugljen i čelik; profit je tu otpočetka bio na prvom mjestu. Shvatili su, naime, praoci Europske unije da je novac novi gospodar i bog; sve će ideologije, razlike i neslaganja pred njegovim sirenskim zovom morati pokleknuti.

Jesu li se oni iskreno zalagali za mir zato što im je taj mir omogućavao zaradu, ili su ga iskreno htjeli, pa makar i gloginje posne jeli; to je pitanje?

Što je onda iz toga postalo? Postao je svijet nemoranja; namorali smo se mi, vele Europljani; sada ćemo raditi samo ono što se ne mora. Došli smo do woke svijeta u kojemu kao i u svakom svijetu dugotrajnog mira jednog trenutka zavladaju voluntarizam, dekadencija i isključivost; otpilili smo radi metode vladanja koju ponosito zovemo demokracijom granu vještine, kompetencije i znanja na račun uvažavanja i sveopćeg slaganja – i doprli do mjesta na kojemu valja birati kojeg će silnika ponovno Europa morati izabrati da je obljubi pod nekim čempresom nakon što mu se na prevaru uspne na leđa.

Kakav je to, pobogu, mir koji se stvara ratom i silom? Kako stvari u današnjem, a i svim svjetovima u povijesti stoje – jedini moguć; to je mir ledene pustoši, prijetnje i straha od smrti. Mir – kako nas povijest žalosno uči – i nije ništa drugo do li neko kratko razdoblje između ratova, kada se gubi ono što se u ratovima stvaralo i kada izdaja i propast dolaze na vrh.

Europa se u današnjem, kao i u svakom drugom svijetu u kojem je bivala, mora pomiriti s time da bez sile neće biti mira. Politika se naime, ne vodi lijepim riječima, nego ognjem i mačem; još je sam Džugašvili upitao pitanje svih pitanja: koliko taj papa ima divizija, kada su mu spominjali katoličanstvo kao zid pred kojim će morati stati; ako nema dovoljno mladog muškog mesa koje je spremno u svakom trenutku poginuti za tebe, možeš se slikati; uzalud ti sve lijepe riječi, politike, profiti i obećanja.

Uostalom, nijedan rat kojeg je primjerice Rusija dobila u posljednja dva stoljeća (a nije ih malo) nije vođen na drugačiji način nego prelijevanjem topovskog mesa na teritorij, koliko god je trebalo.

Na žalost, to je glavni kriterij snage i uvjerljivosti u svijetu; iako nije i jedini. Prevrtljivo očijukanje, licitiranje, obećanje čardaka na nebu moglo bi biti još jedan: ljudi smo, dogovorit ćemo se. Trgovina bliskim ruskim plinom i jedna zakrpa na Sjevernom toku mogla bi značajno udobrovoljiti iscrpljenog polarnog medu u odnosu na preskupi ukapljeni plin iz dalekog raja - i vratiti razbuđeni svijet današnjice u dobri, stari zimski san u kojeg se uljuljkao još davno; tamo negdje kada su Kennedy i Hruščov razmijenili posljednje nuklearne bojeve glave na brodovima i kada su se još priznavale zone utjecaja u svjetskoj politici.

Kakva legendarna sintagma; jesmo mi za nepovredivost granica, ali znate, nisu sve granice iste... Doista, nisu. Dvije su grupe ljudi kojima granice nisu iste. U prvu pripadaju zadrigli starci koji sjede za kartama i u vilama krojeći izgled suvremena svijeta i bacajući eventualno u taj mlin povijesti tuđu djecu. U drugu pripadaju majke ovih koji će u mlin biti bačeni.

Ratno načelo, rekao bi onaj strašni lik Duboko Grlo u neponovljivom Stoneovom JFK-u, osnovno je počelo društva. Društvo bez rata zaostaje, propada i isprhne kao osušeni, iznutra izjedeni termitnjak.

I onda se netko čudi što mlade žene rađaju sve manje i manje sinova; što natalitet opada? I što muškarci odbijaju ratovati?

Kako ćete, iz perspektive vlastodržaca, razmažene i komforom korumpirane europske mladiće dovabiti pod oružje; Gibonnijem i Hladnim pivom, ili marševima o guji ljutoj što u potaji čeka na ugriz? Morate pronaći izdajnike i neprijatelje; mržnja prema njima kosi jače i pobjeđuje u svakom ratu bolje od bilo kakvih topova i tenkova. Devedesetprva se stalno ponavlja: boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

Morate čim prije naći okolno pleme kojem ne možete vjerovati i to objaviti kao veliko otkriće. Bez toga, slabo. Kakav apsurd: tko nema mladosti spremne na smrt, taj neće dugo živjeti.

- - -

Ono što će Europa, samo ako želi uspjeti i opstati, morati učiniti, nešto je nevjerojatno i nezamislivo: morat će ujediniti ljevicu i desnicu; morat će anulirati razlike i pronaći svoje aralice i tuđmane; morat će - samo ako želi opstati, ujediniti djecu ustaša i partizana. Kako će to učiniti? Pa, onako kako se u povijesti takve stvari uvijek čine: ili batinom, ili obećanjem raja. A boljeg obećanja raja za današnje ljude - od novca - nema. Morat će se kupovati ljudske duše, i nije naodmet zamijetiti kako je njihova cijena s vremenom porasla u nebo. Inflacija duša; što ćete. Na taj je način sasvim zamisliv svijet u kojemu se vodi nekakav daleki rat na istoku; isplati se otići u njega i zaraditi krvarinu za pristojan život na zapadu - a o tome će na koncu još i ovisiti koliko i kako ćemo se u zimama pred nama grijati ili ljeti hladiti na klima uređajima.

Bit ćemo kao plemena praljudi što su jedna druge tamanila radi vatre na ulazu u spilju, pa se više i nije znalo tko je prvi tu vatru upalio; umjesto da se žar podijeli i zapali nova vatra.

Sve do trenutka do kojeg Europa neće moći ili željeti shvatiti to, to o sili - njen put bit će upitan, riskantan i neizvjestan. Uspije li umjesto ideje postati sila, Europa će istog časa morati prestati sama sebi tepati kako je lijepa, dobra i vrijedna - i početi ponašati se kao i svaka prava i normalna sila od pamtivijeka do danas; počet će gledati samo svoju korist i činiti samo ono što može ovjeriti golom silom - i ništa drugo.

- - - -

A opet, volio bih čuti nekoga tko bi mi potvrdno mogao odgovoriti na pitanje: može li uopće u sukobu Nato-Rusija biti pobjednika? Možete li zamisliti taj sukob i ono što bi nakon njega ostalo?

Kapitalizam, ta bit suvremena svijeta, nije sposoban zaustaviti sam sebe da se proždre. On je poput čovjeka koji gleda svoje neizlječivo bolesno dijete što mu još nije postavljena dijagnoza: sve vidiš i sve znaš, a opet vjeruješ da će biti dobro jer ne možeš povjerovati u zlo.

Bit će tako, samo još nema nikoga da ti to kaže. Zar stvarno vjerujete da se Hitlera moglo zaustaviti? Nije; ne zato što se doista nije moglo, već zato što je oportunizam osnovno počelo suvremena čovjeka. Gurat će glavu u pijesak i nadati se da neće baš njega po glavi. Ili, kako je to lijepo rekao Churchill: briga me ako onaj Tito šuruje i sa samim vragom, sve dok ubija dovoljno Nijemaca da to ne moraju činiti naši dečki.

Hvala vam lijepa na takvom društvu; nije mi odveć mrsko prestajati biti njegovim dijelom. Očito je kako smo imali privilegij živjeti u najboljih sedamdesetak godina otkako povijest postoji; sve ostalo je tiha vatra žerave što se gasi u tmini.

U sjemenu ovog sustava upisano je samouništenje; pohlepa je zasvagda učinjena vrlinom i to je bio trenutak u kojemu je potpisana smrtna presuda samome sebi.

- - -

Znate u koga bi valjalo još imati povjerenja? U pojedince. Snažne, ni od koga upravljane i obične ljude koji iskaču iz kolosijeka i čine ono što nitko ne bi. Njih ćete uvijek susresti tamo gdje ostali odustaju i gdje je najteže.

Baš tamo gdje je najteže, nećete ostati sami. Onako kako je čovjeka koji se jedne ljetne večeri utapao u svome vozilu iz podvožnjaka u Miramarskoj bez razmišljanja recimo spasila gospođa (ili gospođica?) Mrčela. Ili onako kako je napadača što je nedavnog subotnjeg popodneva u Villachu izbo nekoliko ljudi zaustavio njegov sunarodnjak. "Četrdesetdvogodišnji dostavljač hrane, također sirijski državljanin, svjedočio je napadu. Bez razmišljanja je svojim vozilom krenuo prema napadaču i svladao ga."

Za takve, van događaja koje sam opisao, vjerojatno ne bi među nama nedostajalo "ispravnih" koji bi kazali: kakvi kreteni; i oni, i mi koji ih ovdje trpimo. Mlada djevojka s četiri psa umjesto recimo muža i djece. Sirijac dostavljač; mora da je preplivao tri rijeke kako bi stigao ovdje i nekome oteo posao, ženu, auto ili kravu, ili što se već po europama ima za oteti i zbog čega već ljudi do njih plivaju.

Tim ljudima ne trebaju ideje, pjesme, neprijatelji niti obuke. Njihov život zapravo je jedino pravo svjedočanstvo pobjede.

Ili, možda bolje rečeno: nema pobjede tamo gdje ima poraženih.

10.04.2025. u 07:18 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.04.2025.

Nulta točka

Ako postoji mjesto u ovoj civilizaciji koje je nulta točka, barem kada govorimo o kulturi, umjetnosti, znanosti - onda je to, kažu mnnogo upućeniji od mene, ovo mjesto. Čak, ako u obzir uzmeš sve što se tamo skupilo, najčešće po nabavnoj cijeni nula - lako će te recimo impresionirati otisci stopa praljudi stari nekoliko milijuna godina. Iz Afrike; no za svaki slučaj su tu, na tom mjestu. Pa, hajdemo onda tamo. Ruka u ruci, ruksak gore, kovčeg dolje, autobus i avion, kišobran koji će sve ove dane stajati na polici i aloe vera za lice koja nama optimistima sigurno u ožujku neće trebati; brod sa palubom na kojoj sve bliješti od sunca i vjetra; podivljala rijeka i tihi, pulsirajući underground. Vele kako su Englezi posljednji praljudi na planetu; sudeći po humoru koji im je svojstven, ne bih se umio usprotiviti. Recimo, izlazimo iz srca zemlje tamo kod St. Paula ("moramo još i to vidjeti, daj mi ruku, poslije ćemo sjesti"), pa zaslijepljen danjim svjetlom ne gledajući na sve strane oko sebe, kako bi valjalo, pitam prvog mladića u bijeloj košulji s lunchem pod rukom, gdje je katedrala, a on smrtno ozbiljan pokaže rukom na ogromnu kupolu iza mene i tiho prozbori (prije nego li ću prasnuti u smijeh od vlastite gluposti)

- Maybe You should try this way?

Nije vam to tako skupo kako nas plaše i kako na prvi pogled izgleda; prosječna plaća za te kukavce je - kažu - najmanje tri i pol do četiri tisuće funti, a kada od Glockenspiela zađeš dublje u Soho, Chinatown ili West End, iza ugla, pa još jednom iza ugla, tamo gdje uopće u nekoj toploj, vjetrovitoj noći ima mjesta za nasloniti se na zid, među svjetlima s neba i sa zidova - dočekat će te pub u kojem oveća točena irska i pepsi koštaju oko šest do sedam funti. Malo skuplje nego kod nas, pa si ti misli. Ili fish and chips u mirnom i mračnom popodnevnom Weatherspoonu kod Holborna; deset funti porcija skupa sa pijačom. Uglavnom, ne moraš trošiti na National History, niti na Maritime museum, niti na National Gallery, niti na British, a da svakog pogledaš kako valja, trebao bi ti čitav dan. Ili da prošetaš sve ovo što smo preletjeli po tračnicama za jedva funtu dnevno, udišući prvi dah proljeća pod pupovima starih hrastova St. James Parka ili nad travčicama trista godina na istu visinu košenih travnjaka. Pa se u jedanaest navečer nekako dovlačili do kreveta i u istoj pozi u kojoj si jedva od umora opran zalegao dočekivali jutro; nešto što se nije desilo već godinama.

Uglavnom, stiglo se i do Covent Gardena na čaj (na cijelom marketu nisam vidio jedan jedini bedž za jaknu, a i Njen prst ostao je prazan, "kupit ćemo negdje drugdje, jesi lud"); do Camdena na razgledavanje, do sjajne male knjižare u South Kensingtonu, sa Marquezom, Kafkom i Orwellom za pet funti; do Highburrya na odavanje počasti; tamo negdje gdje su davno carevali Paul Merson, Ian Wright ili Selley danas je ograđeno elitno stambeno naselje.

Lako je bilo njima; oni su se morali tući sami među sobom kako bi im bilo dovoljno uzbudljivo. Izgleda da taj strašan običaj sada preuzimamo i mi sami. Moda je moda, važno je biti u trendu; iako ponekad, kada recimo pogledaš svijet iz naše mišje rupe, imaš osjećaj da su mnogi upravo pristigli tamo gdje smo mi već bili prije trideset, ili osamdeset godina, ili tko zna kada: nigdje.

No, ne treba se puno potruditi da te takve misli napuste i otisnu se od tebe kao posljednji brod na Embankmentu; samo sjedneš pod krošnje Leicester Squarea ili kraj doka Greenwicha, ili tko zna već gdje, pa strastven i nježan stari ulični svirač započne brižno prebirati po žicama gitare neku stvar na koju smo s dvadeset skakali do pod strop Kulušića, a niz grlo ti se slijeva prvi pravi espresso što si ga u danima iza nas popio još tamo od birtije na Kvatriću. Tada barem načas pomisliš kako je svijet jedan veliki cirkus u kojem je dovoljno odlutati malo u stranu, samo ako ti oni jaki, važni i snažni takvo što dopuste - i ako to želiš: da bi shvatio kako je lijepo biti živ.

Ako vas smetaju maleni formati sličica, znajte: namjerno su takvi. Nije to toliko daleko i nedostižno kako na prvi pogled izgleda. Što će vam sličice; pođite pa se uvjerite i sami a ne da vam tamo nekakav vjetar o tome pametuje.