vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 10.04.2025.

Europa


„Vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake, a zastave se polako rastaču i cijepaju; i boje blijede i sve se zaboravlja a čovjek ostaje uvijek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave a ostaje čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže. Tko će pobijediti čovjeka?

Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.“ Ivo Andrić

- - -

Što je to i odakle je to i kakvo je to šćenje, ta naša Europa?

Europa vele da bješe prekrasna fenička princeza, a u nekim pričama – krava kojoj je sam Zeus prišao u obličju bijeloga bika sa zlatnim rogovima. Ote mu srce, pa je on naumi zavesti ili silovati, iskoristivši činjenicu da mu supruga Hera bješe odsutna. Zeus u takvom obličju uđe u stado njena oca pričekavši da Europa pođe brati cvijeće. Kada ga onako lijepog ugleda, pomiluje ga po boku, okiti mu rogove cvijećem te mu se uspne na leđa, a on zapliva prema Kreti pa je potom tamo siluje pod drvetom čempresa.

Rekli bi zlobnici, od samog početka nevolje s tom Europom; pretvaranja i silovanja koliko hoćeš. Cure, ne sjedajte u kola prvom bijelom princu koji naiđe.

Da se uozbiljimo; kako je ta Europa uopće nastala? Kao san Karla Velikog; da sruši ono što će ponovno graditi i da gradi ono što je upravo srušio – i da od barbara postane sveti rimski car? Kao vječiti plijen Azije; Arapa, Vikinga, Huna, Mongola, Tatara, Turaka, divljih stepskih plemena, islamista? Kao feniks što se, polomljen i zaostao u tmini srednjeg vijeka, okupan izmetom što su ga njegovi građani bacali kroz prozore na ulicu, uzdigao nad ostale zahvaljujući činjenici da je osmislio zagarantirani plan za stalan rast i razvoj: osvajanje, kolonizaciju i pljačku?

Kako bilo, prije sedamdesetak godina pronašlo se u njoj pametnih, obrazovanih i očito dobronamjernih ljudi, što su naumili stvarati budućnost u miru. Dobro, nije im to bio baš jedini cilj; prvi oblik udruživanja na kontinentu sasvim dosljedno zvala se Zajednica za ugljen i čelik; profit je tu otpočetka bio na prvom mjestu. Shvatili su, naime, praoci Europske unije da je novac novi gospodar i bog; sve će ideologije, razlike i neslaganja pred njegovim sirenskim zovom morati pokleknuti.

Jesu li se oni iskreno zalagali za mir zato što im je taj mir omogućavao zaradu, ili su ga iskreno htjeli, pa makar i gloginje posne jeli; to je pitanje?

Što je onda iz toga postalo? Postao je svijet nemoranja; namorali smo se mi, vele Europljani; sada ćemo raditi samo ono što se ne mora. Došli smo do woke svijeta u kojemu kao i u svakom svijetu dugotrajnog mira jednog trenutka zavladaju voluntarizam, dekadencija i isključivost; otpilili smo radi metode vladanja koju ponosito zovemo demokracijom granu vještine, kompetencije i znanja na račun uvažavanja i sveopćeg slaganja – i doprli do mjesta na kojemu valja birati kojeg će silnika ponovno Europa morati izabrati da je obljubi pod nekim čempresom nakon što mu se na prevaru uspne na leđa.

Kakav je to, pobogu, mir koji se stvara ratom i silom? Kako stvari u današnjem, a i svim svjetovima u povijesti stoje – jedini moguć; to je mir ledene pustoši, prijetnje i straha od smrti. Mir – kako nas povijest žalosno uči – i nije ništa drugo do li neko kratko razdoblje između ratova, kada se gubi ono što se u ratovima stvaralo i kada izdaja i propast dolaze na vrh.

Europa se u današnjem, kao i u svakom drugom svijetu u kojem je bivala, mora pomiriti s time da bez sile neće biti mira. Politika se naime, ne vodi lijepim riječima, nego ognjem i mačem; još je sam Džugašvili upitao pitanje svih pitanja: koliko taj papa ima divizija, kada su mu spominjali katoličanstvo kao zid pred kojim će morati stati; ako nema dovoljno mladog muškog mesa koje je spremno u svakom trenutku poginuti za tebe, možeš se slikati; uzalud ti sve lijepe riječi, politike, profiti i obećanja.

Uostalom, nijedan rat kojeg je primjerice Rusija dobila u posljednja dva stoljeća (a nije ih malo) nije vođen na drugačiji način nego prelijevanjem topovskog mesa na teritorij, koliko god je trebalo.

Na žalost, to je glavni kriterij snage i uvjerljivosti u svijetu; iako nije i jedini. Prevrtljivo očijukanje, licitiranje, obećanje čardaka na nebu moglo bi biti još jedan: ljudi smo, dogovorit ćemo se. Trgovina bliskim ruskim plinom i jedna zakrpa na Sjevernom toku mogla bi značajno udobrovoljiti iscrpljenog polarnog medu u odnosu na preskupi ukapljeni plin iz dalekog raja - i vratiti razbuđeni svijet današnjice u dobri, stari zimski san u kojeg se uljuljkao još davno; tamo negdje kada su Kennedy i Hruščov razmijenili posljednje nuklearne bojeve glave na brodovima i kada su se još priznavale zone utjecaja u svjetskoj politici.

Kakva legendarna sintagma; jesmo mi za nepovredivost granica, ali znate, nisu sve granice iste... Doista, nisu. Dvije su grupe ljudi kojima granice nisu iste. U prvu pripadaju zadrigli starci koji sjede za kartama i u vilama krojeći izgled suvremena svijeta i bacajući eventualno u taj mlin povijesti tuđu djecu. U drugu pripadaju majke ovih koji će u mlin biti bačeni.

Ratno načelo, rekao bi onaj strašni lik Duboko Grlo u neponovljivom Stoneovom JFK-u, osnovno je počelo društva. Društvo bez rata zaostaje, propada i isprhne kao osušeni, iznutra izjedeni termitnjak.

I onda se netko čudi što mlade žene rađaju sve manje i manje sinova; što natalitet opada? I što muškarci odbijaju ratovati?

Kako ćete, iz perspektive vlastodržaca, razmažene i komforom korumpirane europske mladiće dovabiti pod oružje; Gibonnijem i Hladnim pivom, ili marševima o guji ljutoj što u potaji čeka na ugriz? Morate pronaći izdajnike i neprijatelje; mržnja prema njima kosi jače i pobjeđuje u svakom ratu bolje od bilo kakvih topova i tenkova. Devedesetprva se stalno ponavlja: boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

Morate čim prije naći okolno pleme kojem ne možete vjerovati i to objaviti kao veliko otkriće. Bez toga, slabo. Kakav apsurd: tko nema mladosti spremne na smrt, taj neće dugo živjeti.

- - -

Ono što će Europa, samo ako želi uspjeti i opstati, morati učiniti, nešto je nevjerojatno i nezamislivo: morat će ujediniti ljevicu i desnicu; morat će anulirati razlike i pronaći svoje aralice i tuđmane; morat će - samo ako želi opstati, ujediniti djecu ustaša i partizana. Kako će to učiniti? Pa, onako kako se u povijesti takve stvari uvijek čine: ili batinom, ili obećanjem raja. A boljeg obećanja raja za današnje ljude - od novca - nema. Morat će se kupovati ljudske duše, i nije naodmet zamijetiti kako je njihova cijena s vremenom porasla u nebo. Inflacija duša; što ćete. Na taj je način sasvim zamisliv svijet u kojemu se vodi nekakav daleki rat na istoku; isplati se otići u njega i zaraditi krvarinu za pristojan život na zapadu - a o tome će na koncu još i ovisiti koliko i kako ćemo se u zimama pred nama grijati ili ljeti hladiti na klima uređajima.

Bit ćemo kao plemena praljudi što su jedna druge tamanila radi vatre na ulazu u spilju, pa se više i nije znalo tko je prvi tu vatru upalio; umjesto da se žar podijeli i zapali nova vatra.

Sve do trenutka do kojeg Europa neće moći ili željeti shvatiti to, to o sili - njen put bit će upitan, riskantan i neizvjestan. Uspije li umjesto ideje postati sila, Europa će istog časa morati prestati sama sebi tepati kako je lijepa, dobra i vrijedna - i početi ponašati se kao i svaka prava i normalna sila od pamtivijeka do danas; počet će gledati samo svoju korist i činiti samo ono što može ovjeriti golom silom - i ništa drugo.

- - - -

A opet, volio bih čuti nekoga tko bi mi potvrdno mogao odgovoriti na pitanje: može li uopće u sukobu Nato-Rusija biti pobjednika? Možete li zamisliti taj sukob i ono što bi nakon njega ostalo?

Kapitalizam, ta bit suvremena svijeta, nije sposoban zaustaviti sam sebe da se proždre. On je poput čovjeka koji gleda svoje neizlječivo bolesno dijete što mu još nije postavljena dijagnoza: sve vidiš i sve znaš, a opet vjeruješ da će biti dobro jer ne možeš povjerovati u zlo.

Bit će tako, samo još nema nikoga da ti to kaže. Zar stvarno vjerujete da se Hitlera moglo zaustaviti? Nije; ne zato što se doista nije moglo, već zato što je oportunizam osnovno počelo suvremena čovjeka. Gurat će glavu u pijesak i nadati se da neće baš njega po glavi. Ili, kako je to lijepo rekao Churchill: briga me ako onaj Tito šuruje i sa samim vragom, sve dok ubija dovoljno Nijemaca da to ne moraju činiti naši dečki.

Hvala vam lijepa na takvom društvu; nije mi odveć mrsko prestajati biti njegovim dijelom. Očito je kako smo imali privilegij živjeti u najboljih sedamdesetak godina otkako povijest postoji; sve ostalo je tiha vatra žerave što se gasi u tmini.

U sjemenu ovog sustava upisano je samouništenje; pohlepa je zasvagda učinjena vrlinom i to je bio trenutak u kojemu je potpisana smrtna presuda samome sebi.

- - -

Znate u koga bi valjalo još imati povjerenja? U pojedince. Snažne, ni od koga upravljane i obične ljude koji iskaču iz kolosijeka i čine ono što nitko ne bi. Njih ćete uvijek susresti tamo gdje ostali odustaju i gdje je najteže.

Baš tamo gdje je najteže, nećete ostati sami. Onako kako je čovjeka koji se jedne ljetne večeri utapao u svome vozilu iz podvožnjaka u Miramarskoj bez razmišljanja recimo spasila gospođa (ili gospođica?) Mrčela. Ili onako kako je napadača što je nedavnog subotnjeg popodneva u Villachu izbo nekoliko ljudi zaustavio njegov sunarodnjak. "Četrdesetdvogodišnji dostavljač hrane, također sirijski državljanin, svjedočio je napadu. Bez razmišljanja je svojim vozilom krenuo prema napadaču i svladao ga."

Za takve, van događaja koje sam opisao, vjerojatno ne bi među nama nedostajalo "ispravnih" koji bi kazali: kakvi kreteni; i oni, i mi koji ih ovdje trpimo. Mlada djevojka s četiri psa umjesto recimo muža i djece. Sirijac dostavljač; mora da je preplivao tri rijeke kako bi stigao ovdje i nekome oteo posao, ženu, auto ili kravu, ili što se već po europama ima za oteti i zbog čega već ljudi do njih plivaju.

Tim ljudima ne trebaju ideje, pjesme, neprijatelji niti obuke. Njihov život zapravo je jedino pravo svjedočanstvo pobjede.

Ili, možda bolje rečeno: nema pobjede tamo gdje ima poraženih.

10.04.2025. u 07:18 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.