Marketing
Istra oko Uskrsa; još jednom
Godine prolaze, a njegova mogućnost uočavanja šparoga nije ništa bolja. Trebaš se roditi tako da te kao malenu, sasvim malenu pošalju u draču i trnje i šipražje, da ti šparožine bodu oči i meko lišce, pa ćeš onda i zatvorenih očiju umjeti pronaći ono što on neće niti uz pomoć naočala. Zato je najbolje pustiti ga da ode; gore i dalje; prema željezničkoj stanici koja se tako samo još zove, jer vlak do Pule od nje vozi tri sata - i teško bi bilo zamisliti da u njemu ikoga bude.
Njoj su zbog toga već uvečer prvoga dana u šumi krupni grašci na čelu, pa sjeda na obližnji panj odmarajući se i čekajući da on siđe s neke stijene, visoravni, uspona tamo daleko gdje su vidici širi a sunca bliža i daju nam se s više obećanja. Nisu to šparoge za guštanje; koliko god se stručaka ubere, a konačno - pokazat će se - bit će ih gotovo pet, svi će biti spremljeni za liječenje kćerinih bubrega. Kako bilo, on već odavna tupi svoje stare i milijun puta izrečene gluposti kako su mu fritaje s koprivama i medvjeđim lukom slađe; možda je moguće da takvo što govori jer znade da će baš sve ove stabljike što ih skupe ionako stavljati na zasebnu hrpu.
- I veliš, postoji posebna dozvola za to područje; nisi valjda vadio za naše; pa kod ih nas uopće niti nema.
- Možeš je dobiti i za nas; nema njihov server o tome pojma da kod nas nema šparoga. A možda se modernizirao; ako rastu smokve, tko ti kaže da za koju godinu nećeš brati i šparoge. Uostalom, poslao sam ti jučer, na tvoje je ime i za područje na kojem jesi; za to što bih ja skupio ne treba trošiti niti struju. A i tko bi te ovdje išta pitao; možda neki umoran planinar što silazi sa kakvog dalekog vrha. A i taj, kada bi na tebe naišao, prije bi razmišljao o dozvoli da ubere tvoj... cvijet, nego neku žilavu stabljiku u travi pored njega.
- Pametno moje - pogleda ga ispod oka, sad je već sigurno pretjerao - hajde ti malo šuti. Pa doda brižno, kako to već umije usred strogosti i nježnosti u isti mah: jesi pričvrstio onu ortozu?
- Jesam. Evo, pipaj - dovlači im polako dlanove do svog koljena dok im oči ne posustaju u gledanju. - Sutra mi neće trebati; kiša će prekinuti svaku namjeru dugačkog hodanja. A sada šutim, kako si rekla.
Obećanja o kišama i suncu. Zbog njih se tog prvog dana polazilo rano i vozilo dugim i svijetlim kraškim ravnicama što ih na snažnim i širokim dlanovima drže sunce i vjetar; poslije će ih gotovo do mraka obuzeti Buzet; možda bi taj Buzet još prvih godina i preskakali - ali kao da su već tada znali da će ih poslije obuzimati, kako mu i samo ime kaže - i ne dopuštati da se barem u njega ne uspnu na kavu i pola sata tišine, na onu najljepšu padinu s glicinijama i kamenim vidikovcima.
Već negdje u četiri, kada i prvi umori stignu na čelo - oh, pa mi nećemo stići baš ništa - spuštat će se gotovo trkom do automobila, pa hitati prema brdima na drugoj strani; tim više što je za sutra prognoza vrlo neizvjesna.
I da; doista - kiša će drugoga dana početi vrlo rano, već negdje iza podneva, no dovoljno kasno da im dopusti još dugu šetnju iznad Trsta, pa onda i spust do Muggije u kojoj će dospjeti uhvatiti posljednje prodavače na štandovima buvljaka kako spremaju bižuteriju i stare knjige o Rimu i Napulju. Šetnja do utvrde i muzeja, pa natrag, dugo i polako uz more, a onda i dogovor da ih glad neće prevariti - sve tamo negdje do Bolka pod samom Postojnom.
S prvim mrakom vraćaju se konačno kući, umorni i zadovoljni; tihi i nasmiješeni.
- Ne gledaj u mene; znaš da sam tu i dokle god jesam da sam tvoja; gledaj pred nas i vozi - šapnut će mu kraj uha nekoliko puta, kada ga već oko Novog Mesta ponese jedva savladiva želja za dodirom i poljupcem.
Sve što mu vrijedi dobio je od sebe samo; izraslo je jedva vidljivo a sigurno poput tihe šparoge u prvoj istarskoj proljetnoj travi; sada ponajviše o njegovoj pameti i smirenosti ovisi koliko će se sve to čuvati i sačuvati - a to, to pouzdanje u nekakvu vlastitu pamet i smirenost - najnevjerojatnija je, najčudnija i najšokantnija ovisnost među svim uzrocima i posljedicama u njegovu dugom sjećanju.
Strese se jedva zamjetno od te odgovornosti što je osjeća na svojim ramenima. Mjesta, travke i sunca ne možeš imati; ne umiju ove prave iskre slobode bivati tvojima: ako se dovoljno potrudiš, jedino u čemu ćutiš red jest to da se usudiš ponekad postajati njihov.
Sve to - vrijedno među onim bezvrijednim - palo mu je u naručje ničim izazvano niti zasluženo a snažno, poput daleke proljetne oluje što nam jedva čujnom grmljavinom nad prastarim šumama u ravnici poručuje koliko smo radosni i živi, gurajući nebom posljednje oblake u mrak nad dalekim i zaboravljenim istokom.
Sada još samo valja trajati; snivati; šutjeti.
Post je objavljen 17.04.2025. u 11:49 sati.