penetenziagite

ponedjeljak, 31.05.2021.

Učenje

Skrećeš razgovor
i odlučno biraš riječi,
ustrajno, sve do sitna bola,
jer dadoh povoda:
događaja
iz povijesti naše.

Sve što još moram
naučiti iz toga
jest da mi
zapravo govoriš
- a čujem kad nagnem uho -
vičeš šapćući, koji put kroz suzu -
koliko me voliš.

31.05.2021. u 10:08 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.05.2021.

JFK

Postoje filmovi koje si gledao više puta, ali se svejedno ne možeš odlijepiti od ekrana kada se stvari poklope i sjedneš pored televizora, pa sam sebi kažeš – gledat ću početak, poslije ionako već sve znam napamet. Svi ti filmovi spadaju u jednu grupu: u grupu u kojoj, htio ne htio, prije ili kasnije moraš poistovjetiti se sa glavnim junakom, pa maštaš o tome kako bi u situaciji u kojoj se i on našao - napravio isto. U Engleskom pacijentu razdao bi crnome vragu sve karte, informacije i podatke, baš kao grof Almasy, samo da opet budeš na tren sa onom pravom; u Ženi kojoj sam čitao – prešao bi preko svih normi, predrasuda i nedjela iz prošlosti radi istoga; u Mirnom vrtlaru pošao bi na kraj svijeta samo da saznaš da je ta ljubav bila prava, iako od nje više ništa nije ostalo osim sjećanja i praha u koji se i sam kasnije nastojiš pretvoriti. Vidi vraga, uvijek Ralph Fiennes u glavnoj ulozi, nisam to do sada niti primijetio, šapćeš sam sebi. Pa se sjećaš dalje: Život je lijep, kako se samo sjetiti izokrenuti stvarnost onako uvjerljivo i šašavo, da bi tvoje dijete opstalo i postalo dobrim; pa u Manchesteru By The Sea, isto bi zapravo odustao od svega da ti se desi neka takva tragedija, i želiš vjerovati da bi se vratio s ove strane ogledala, jer bi uvijek za to bilo povoda; u Drvu života valjalo bi prepustiti se spoznaji blagosti i pravednosti, a u Skrivenom životu, baš kao gospon Franz Jagerstatter bilo bi dosljedno i pravedno ne odustati od svoga nauma, pa i po cijenu života i protiv svih sila koje te u tome sprečavaju… Lijepo je maštati, i u svim tim maštanjima - ma koliko umio hladno i racionalno ocjenjivati filmove kao nekakva ostvarenja, projekte, ideje – umiješ se upustiti u tu blagu i snažnu rijeku koja te povuče u sebe, pa vjeruješ da bi radio isto što i ti slavni i glavni junaci. U svim tim filmovima, samo u jednome ne; u to si potpuno siguran. A zašto? Pa, jednostavno zato što to, osim toga čovjeka, u povijesti nitko drugi nije napravio, niti mu je takvo što padalo na pamet. Nitko drugi osim Jima Garrisona nije imao petlje goniti zavjerenike iza Kennedyeva ubojstva, niti će to ikada više itko činiti.

Oliver Stone duboko je zaglibio u svojim obračunima sa Amerikom i Amerikama; no njegova trilogija o događajima iz šezdesetih i sedamdesetih koji su prekrojili sudbinu te velike zemlje, a i svijeta oko nje – sastavljena je od samih remek djela. Mračni i snažni The Doors priča o raspadu ličnosti Jima Morrisona; uvjerljivi i racionalni Nixon prepričava put od ideala do blata i nazad, ali niti jedan film u povijesti Hollywooda nije tako dosljedno i sistematski u svoje vrijeme, idući godinama ispred njega, razmontirao politički sustav i ideologiju vlasti kao JFK. Bio je to film kojeg ćeš, zahvaljujući ratu i ratovima koje si vodio i koji su se oko tebe vodili, prvi puta pogledati tek negdje u drugoj polovici devedesetih; bila su to takva vremena u kojima se i po nekoliko godina kasnilo sa prikazivanjem filmova iz svjetskog vrha, a vremena za piratske videokazete nije bilo. Zapravo, niti jedan drugi film u tolikoj mjeri nije definirao pojmove vlasti i moći kao taj, a očito je da je takva bila i namjera autora: čuveni monolog kojeg pored Kennedyeva groba Garrisonu iznosi Mr X što ga tumači neponovljivi Donald Sutherland prava je elaboracija suštine vlasti u odnosa moći u društvu koje se tako ponosito zove pravednim, a vlast narodnom. Ono što je prijelomno u tom događaju i povijesti koja je nakon njega uslijedila, zapravo je to da su do tada (a na nekoj periferiji zbivanja kakva smo i mi sami, često puta još i nakon toga) vlasti iskreno i dosljedno vjerovale u hrpu gluposti koje su propovijedale, odvodeći za sobom tako milijune u propast u uvjerenju da se čini nešto ispravno i dobro. Slučaj ubojstva Jacka Kennedya nešto je sasvim drugo, i to je ono što doživljavam kao osnovni naglasak Stoneova filma: to je slučaj u kojemu vlast očito ne vjeruje onome što govori, pa se nevjerojatno trudi izgraditi čitav svemir u uvjerljivosti i prekrivanju onoga što se stvarno zbilo, ako itko zapravo i znade što se zbilo, jer je najvjerojatnije to da je poduhvat poduzet od strane velikog broja izvoditelja, te u takvoj situaciji nitko zapravo i nije znao koliki je njegov ulog i što zapravo radi (osim nekolicine prstiju iza obarača, a i oni sami ne znaju tko je neposredan izvršilac) a funkcionalan sustav toliko se odlijepio od svoje suštine da je briljantno izveo nedjelo niti sam ne vjerujući u vlastitu sposobnost. Široke mase u tom slučaju dobile su ono što su željele, teoriju o ludom pojedincu koji čini zločin, iako barem četiri ili pet osnovnih argumenata zdravorazumski govore protiv takve ideje (nepodobnost oružja, neodrživa teorija o fantastičnom metku, kretanje tijela pod udarom taneta na Zapruderovoj snimci, izjave svjedoka koji su manje ili više smaknuti u godinama nakon atentata kao Lee Bowers, David Ferrie ili Rose Cheramie…). Nije mi ovdje namjera zauzimati određen stav o uroti ili Oswaldu kao samostalnom ubojici; ono što je u oba slučaja više nego očito – niz je događaja koji nedvojbeno ukazuju na izostanak slučajnosti.
Sve što je u Americi nakon toga uslijedilo bila je potvrda onoga što i sam Stone iznosi u filmu kroz lik Jima Garrisona: ako vlast prisvoji toliko moći da joj se više ne može vjerovati kako je njena svrha opće dobro, onda u takvom društvu više nema smisla živjeti neki miran život. Svaki puta kada odgledam film do kraja, zapravo me pojaviše potresu dva citata na koncu filma; jedan je onaj o kongresnoj istrazi s kraja sedamdesetih koja izričitim zaključkom ne isključuje postojanje zavjere više atentatora, dok je drugi – najpotresniji – posveta koju je Stone na koncu napisao mladim ljudima koji će odgledati film prvi puta i koje bi takvo što moglo potaknuti na istraživanje i borbu protiv takve zavjere.
Želim vjerovati da baš svaki puta kada se film odvrti na televiziji, posije u nekoj mladoj duši težnju za istinom. Jer, kako god, i gospon X na koncu svog glasovitog monologa, prije nego će iznenada napustiti Garrisona koji ostaje sjediti na klupi i prije nego li želi da mu se bar malo na tom putu posreći, iznosi osnovnu stvar koja takve pojedince goni naprijed: borit ćeš se istinom; istina je ono što ljudi na koncu ponajviše vole; što imaš izgubiti kada svi zapravo znaju da si u pravu?
Eto, zato mi je tako teško poistovjetiti se sa gosponom Garrisonom. Nije taj film neka zamamna holivudska fabula u kojoj bi čovjek volio biti glavni junak na valu promjene, bijeli vitez kao izvršitelj pravde. I ja sam samo jedan od onih koji sjede u nekoj rupi, zadovoljni onime što su u društvu uspjeli ušićariti, ne želeći riskirati da i to izgube. Do sada, barem na polju istrage ovog atentata, nije se otišlo mnogo dalje od kaosa Warrenova izvješća koje više nitko i ne shvaća ozbiljno. Frapantno i nevjerojatno zvuče podaci o tome da su arhive sa dokumentima, zapisnicima i ispravama vezanima uz ovaj događaj zapečaćene još nekih desetak godina, iz razloga nacionalne sigurnosti. Ono što je – barem meni – u tome najstrašnije, to je otprilike kao i priča sa ostavštinom Miroslava Krleže (jer su se još nekoliko godina nakon njegove smrti mnogi grozili o tome što će biti kada se otvore kutije za njegovim neobjavljenim spisima): sve ono grozno i nevjerojatno što se u takvim papirima krije kao neko mračno i neželjeno proročanstvo, zapravo se već zbilo; najgore je to što smo zapravo svu tu gomilu strahota; taj tmurni i nevjerojatni pakao - već proživjeli.
Ponajviše – nemajući o tome ni blagog pojma.

24.05.2021. u 09:19 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 17.05.2021.

Pravo suđe

(Bolha.com)

Servis bogat i raznovrstan
imat' bi voljeli vrlo rado,
ali i uzet od njega kadšto
samo za lijep časak svoj, kradom.

Pa kada vratiš šalicu finu
Il' tanjur krhnut, puknut, s rupom,
bacit' krivicu na koga drugog:
on je, pokazat ćeš, s radošću tupom.

Našim' će stvari postati moći
tek ako udjele držimo skupa
i tako činimo bar ljeta trista.

Vjera u opće tada će doći
uzdanja dajuć' da srce ne lupa;
svakome snažna, svakome ista.

17.05.2021. u 08:59 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 10.05.2021.

Barikade

Teško je, naporno i burno ploviti vodama interneta; količina grubosti, površnosti i barbarstva koju je ponegdje moguće susresti gotovo da nas odvraća od daljeg čitanja. No, mogućnost dana svakome da u nekoliko riječi, ma koliko strašne i neponovljive bile, prokomentira baš sve na što naiđe, ima i jednu drugu stranu. Do sada je čovjek o ljudskoj prirodi mogao zaključivati pretežno uvidom u ponašanje onih koji su mu bližnji, ili onih o kojima je nešto načuo ili pretpostavljao da su nešto učinili; sada je taj uvid mnogo dublji, jednostavniji i izravniji.

Posljedica takvog stanja stvari jest to da mi se često čini kako je vrijeme u kojem nam se neka reakcija nudi gotovo pa obrnuto proporcionalno značaju stvari koja nam se pod nosom odvija. Što je veća drama (a vremena u kojima jesmo obiluju dramama), strasti su uzburkanije, a reakcije brže… to je – nije li? – zapravo suprotno od onoga kako bi trebalo postupati: što je značaj nekog problema veći, a posljedice koje njegovo rješavanje ili nerješavanje ostavlja na stvarnost oko nas veće – to bi i vrijeme u kojemu bi valjalo reagirati moralo biti dulje.

Jer inače, nekako kao da se, odvojena od nas; sasvim bez ikakva ljudska lica i pečata, oblikuju rješenja koja se nude; dobro i zlo, crno i bijelo, lijevo i desno – tko će sada znati što je što i kakvo je što, pa čovjek nerijetko ima osjećaj da bi se jednom opredijelio za jednu, a drugi put, možda i samo koji trenutak poslije, za sasvim drugu opciju. Stiska u kojoj smo se našli, oblikovana vremenom koje je sve kraće, i pritiskom okoline da se opredijelimo za nešto, postaje gotovo neizdrživa.

U takvoj situaciji, što sam stariji, sve više mi se čini da i nije toliko bitno opredjeljivanje za strane. Od toga, često, puno je važnije kako činimo to što činimo, odnosno – udahnemo li pet puta prije nego li nešto kažemo. Stoga sam u zadnje vrijeme nerijetko počeo zamjećivati ljude koji pripadaju u posljednju grupu: one koji zašute, povuku se i uzimaju vrijeme za sebe, u odnosu na one koji odmah reagiraju i potom se vatreno zalažu za ono što je možda bila samo stvar trenutka i prvotnog odabira. Takvi ljudi puno će teže konačno uvidjeti kako su možda u nečemu bili u krivu, a upravo je to ona najteže dokučiva grana – dopustiti da si s vremenom nešto saznao i da je to saznanje promijenilo tvoj stav. Nema to previše povezanosti sa mladošću ili starošću (iako mnoge mudre izreke zazivaju srca radikala u mladosti nasuprot razumu konzervativaca u starosti) koliko sa temperamentom, iako i bazične strane ličnosti znadu danas pokleknuti pod silinom mase i trenutka, pa tako kakav rođeni melankolik začas postaje nositelj barjaka s barikade.

Priznavati vlastite pogreške? Eh, sumnju u vlastite ideale neki su svojedobno nazivali početkom umiranja, ali i to su bili tek pjesnici. Njihove oči, velike i nijeme, češće lete nebesima nego li ovećim tminama ljudskih duša, pa su im i neki mali, prizemni i beznačajni problemi sasvim banalni i čudni. Ovdje dolje, često u blatu, tami i nevolji, mjesto je s kojega će, barem tako pjesme kažu, nicati najljepši cvjetovi. Dajmo im vremena; ne sijecimo u olujama današnjice ono što će sutra bivati nadom i stremljenjem; ostavljajmo drugima mogućnost za šutnju.

Čovjek koji uviđa da stvari nisu crne ili bijele i da su najvažnije bitke one u kojima nema pobjednika dok ima poraženih, dat će stostruko više u odnosu na najvaternijeg pristalicu koji će isključiti sve ostale.

10.05.2021. u 06:49 • 9 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 05.05.2021.

Počivao u miru

Danas je u pedesetitrećoj godini preminuo glumac i - po meni - jedan od najtalentiranijih kazalištaraca u nas, Saša Anočić. Da je napravio tek Kauboje i Kiklopa, bilo bi sasvim dovoljno; najgore je to što duboko u duši osjećam kako je ono najbolje doista tek bilo pred njim. I nama.
Pokoj mu duši i iskrena sućut obitelji.

05.05.2021. u 17:23 • 11 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 02.05.2021.

Put do igre

U Strmcu Samoborskom Pjesnici igraju najbliže meni. Kakva je to rečenica, reći ćete. Pa, ni meni - što više razmišljam o njoj - nije baš najjasnije. Hajde, Strmec Samoborski, to je selo južno do Save; kada smo iz grada znali kao klinci ići busom sa Črnomerca u Samobor, preostalo je izabrati – preko Nedelje ili preko Strmca. I nije to jedini put kojim se do Strmca doći može, a da nije dalje s juga: pomniji poznavatelji prijevoznih sredstava, a nije takvih puno, sjetit će se i savske skele – one od rijetkih preostalih, što prelazi rijeku u nedalekim Medsavama. Onda, igranje; je li igranje i to kada u četiri godine padneš iz neke prve u neku četvrtu ligu, pa i dalje tvrdiš da postoji smisao čitave priče? Za one koji igraju, možda to i jest samo igranje; ali, za one kojima je do rezultata takve igre barem malo stalo, a upravo se neskromno ubrajam među takve; to mora biti daleko više od igre. Samo, što? Nisi takvoj igri prisustvovao već nekoliko godina, najmanje tri, a i to što si tada gledao već je bilo siguran znak propasti; ne vesele te odavna već takvi događaji; u desetljećima se ta ravnodušnost mjeri, i puno radije odlaziš na lutanja, u šume, ravnice ili brda, nego li da gubiš po nekoliko sati na istome mjestu, ma iz kojeg razloga. Ali, kada ubodeš zamišljene čavliće u kartu mjesta u kojima se igra ove godine, naći ćeš i Gradiće, i Lukavec, i Obrež Odranski, i čak sam Zoološki vrt, ili njegovo susjedstvo; sve su to mjesta na koja se dade doći vozilom, bilo kakvim, pa i tvojim. Ipak, ti ćeš za tu misiju odabrati baš Strmec Samoborski; on jest najbliži, i najneobičniji i najteže dostupan ikako drugačije osim pješice; radi toga da vidiš kako sve to skupa izgleda, jer vidjeti se najbolje može kada čovjek razmišlja; a davno su već ljudi shvatili da čovjek misli baš onako kako hoda. Strmec bi trebao značiti neku strminu, (iako znaš da nikakve strmine tamo nema), a strmina znači i vrh; tamo gdje je vrh, sve drugo je nisko i manje važno – tako misliš dok spremaš vodu u ruksak i vežeš jaknu oko struka. Odabireš tako putovanje u kojemu je put puno važniji od cilja. Pa zamišljaš sebe kako užurbano i ne bez straha kročiš savskim vrbicima i gušticima; prvi vjetrovi već snažno šume lijenim nedjeljnim popodnevom; sa sjevera brzo prilaze sve tmurniji i teži sivi oblaci (kako prikladno), nadglasavajući veseo i ritmičan pjev ptica. Uzeo si plastični kišobran, jer sa gromovima se nikada ne zna; a niti skelar sigurno nije najodvažniji, pa neće skakati od sreće prevozeći ljude po nekakvoj oluji. Krećeš polako i gotovo neodlučno na put na čijem kraju nećeš naći nikoga drugoga, nego pokušati među prvim kišnim kapima i nekim čudnim, nepoznatim ljudima ugledati sebe sama. Nekoga tko je davno još odlazio na takva mjesta ni sam zapravo ne znajući točno zašto; došla su brzo vremena u kojima si ih kombinirao sa kinima i šetnjama i izložbama i izletima; ali sve to skupa odavna je bilo nekakav nikada zatomljen i ugašen dio tebe. Nećeš u toj svojoj nakani imati baš ničiju potporu; dapače – bit ćeš ispraćen zabrinutim pogledima i šutljivim odricanjem glavom. Strah, to je ono što će te u velikome dijelu pratiti na tome putu: bit će to strah za vlastitu sigurnost, i strah od duga i možda naporna hodanja, jer preći dvadesetak kilometara u jedno poslijepodne nikada nije lako. No, najviše je straha u tebi samome, jer zapravo se plašiš toga koga ćeš tamo naći: je li to još uvijek onaj zaneseni i ustrašeni mladić, ili netko drugi?

Ma što da si tamo vidio, i ma koga da si tamo našao, vratit ćeš se istim putem, ovaj put s noge na nogu, polako, ne čekajući tamo završetak događaja; išao si pomiren sa svime, spreman na to da sve tvoje strahove isperu snažne kiše svibanjske i da te dobro propušu svi vjetrovi proljetni i hladni. Nakon toga što se desilo Njima, tebi se više ništa lošeg ne može zbiti. Vratit ćeš se u kasni proljetni smiraj tog vjetrovita i čudna dana, da ugledaš dva oka u mraku verande; dva oka koja čekaju samo na tebe.

02.05.2021. u 19:40 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>