Teško je, naporno i burno ploviti vodama interneta; količina grubosti, površnosti i barbarstva koju je ponegdje moguće susresti gotovo da nas odvraća od daljeg čitanja. No, mogućnost dana svakome da u nekoliko riječi, ma koliko strašne i neponovljive bile, prokomentira baš sve na što naiđe, ima i jednu drugu stranu. Do sada je čovjek o ljudskoj prirodi mogao zaključivati pretežno uvidom u ponašanje onih koji su mu bližnji, ili onih o kojima je nešto načuo ili pretpostavljao da su nešto učinili; sada je taj uvid mnogo dublji, jednostavniji i izravniji.
Posljedica takvog stanja stvari jest to da mi se često čini kako je vrijeme u kojem nam se neka reakcija nudi gotovo pa obrnuto proporcionalno značaju stvari koja nam se pod nosom odvija. Što je veća drama (a vremena u kojima jesmo obiluju dramama), strasti su uzburkanije, a reakcije brže… to je – nije li? – zapravo suprotno od onoga kako bi trebalo postupati: što je značaj nekog problema veći, a posljedice koje njegovo rješavanje ili nerješavanje ostavlja na stvarnost oko nas veće – to bi i vrijeme u kojemu bi valjalo reagirati moralo biti dulje.
Jer inače, nekako kao da se, odvojena od nas; sasvim bez ikakva ljudska lica i pečata, oblikuju rješenja koja se nude; dobro i zlo, crno i bijelo, lijevo i desno – tko će sada znati što je što i kakvo je što, pa čovjek nerijetko ima osjećaj da bi se jednom opredijelio za jednu, a drugi put, možda i samo koji trenutak poslije, za sasvim drugu opciju. Stiska u kojoj smo se našli, oblikovana vremenom koje je sve kraće, i pritiskom okoline da se opredijelimo za nešto, postaje gotovo neizdrživa.
U takvoj situaciji, što sam stariji, sve više mi se čini da i nije toliko bitno opredjeljivanje za strane. Od toga, često, puno je važnije kako činimo to što činimo, odnosno – udahnemo li pet puta prije nego li nešto kažemo. Stoga sam u zadnje vrijeme nerijetko počeo zamjećivati ljude koji pripadaju u posljednju grupu: one koji zašute, povuku se i uzimaju vrijeme za sebe, u odnosu na one koji odmah reagiraju i potom se vatreno zalažu za ono što je možda bila samo stvar trenutka i prvotnog odabira. Takvi ljudi puno će teže konačno uvidjeti kako su možda u nečemu bili u krivu, a upravo je to ona najteže dokučiva grana – dopustiti da si s vremenom nešto saznao i da je to saznanje promijenilo tvoj stav. Nema to previše povezanosti sa mladošću ili starošću (iako mnoge mudre izreke zazivaju srca radikala u mladosti nasuprot razumu konzervativaca u starosti) koliko sa temperamentom, iako i bazične strane ličnosti znadu danas pokleknuti pod silinom mase i trenutka, pa tako kakav rođeni melankolik začas postaje nositelj barjaka s barikade.
Priznavati vlastite pogreške? Eh, sumnju u vlastite ideale neki su svojedobno nazivali početkom umiranja, ali i to su bili tek pjesnici. Njihove oči, velike i nijeme, češće lete nebesima nego li ovećim tminama ljudskih duša, pa su im i neki mali, prizemni i beznačajni problemi sasvim banalni i čudni. Ovdje dolje, često u blatu, tami i nevolji, mjesto je s kojega će, barem tako pjesme kažu, nicati najljepši cvjetovi. Dajmo im vremena; ne sijecimo u olujama današnjice ono što će sutra bivati nadom i stremljenjem; ostavljajmo drugima mogućnost za šutnju.
Čovjek koji uviđa da stvari nisu crne ili bijele i da su najvažnije bitke one u kojima nema pobjednika dok ima poraženih, dat će stostruko više u odnosu na najvaternijeg pristalicu koji će isključiti sve ostale.
Post je objavljen 10.05.2021. u 06:49 sati.