Marketing
Put do igre
U Strmcu Samoborskom Pjesnici igraju najbliže meni. Kakva je to rečenica, reći ćete. Pa, ni meni - što više razmišljam o njoj - nije baš najjasnije. Hajde, Strmec Samoborski, to je selo južno do Save; kada smo iz grada znali kao klinci ići busom sa Črnomerca u Samobor, preostalo je izabrati – preko Nedelje ili preko Strmca. I nije to jedini put kojim se do Strmca doći može, a da nije dalje s juga: pomniji poznavatelji prijevoznih sredstava, a nije takvih puno, sjetit će se i savske skele – one od rijetkih preostalih, što prelazi rijeku u nedalekim Medsavama. Onda, igranje; je li igranje i to kada u četiri godine padneš iz neke prve u neku četvrtu ligu, pa i dalje tvrdiš da postoji smisao čitave priče? Za one koji igraju, možda to i jest samo igranje; ali, za one kojima je do rezultata takve igre barem malo stalo, a upravo se neskromno ubrajam među takve; to mora biti daleko više od igre. Samo, što? Nisi takvoj igri prisustvovao već nekoliko godina, najmanje tri, a i to što si tada gledao već je bilo siguran znak propasti; ne vesele te odavna već takvi događaji; u desetljećima se ta ravnodušnost mjeri, i puno radije odlaziš na lutanja, u šume, ravnice ili brda, nego li da gubiš po nekoliko sati na istome mjestu, ma iz kojeg razloga. Ali, kada ubodeš zamišljene čavliće u kartu mjesta u kojima se igra ove godine, naći ćeš i Gradiće, i Lukavec, i Obrež Odranski, i čak sam Zoološki vrt, ili njegovo susjedstvo; sve su to mjesta na koja se dade doći vozilom, bilo kakvim, pa i tvojim. Ipak, ti ćeš za tu misiju odabrati baš Strmec Samoborski; on jest najbliži, i najneobičniji i najteže dostupan ikako drugačije osim pješice; radi toga da vidiš kako sve to skupa izgleda, jer vidjeti se najbolje može kada čovjek razmišlja; a davno su već ljudi shvatili da čovjek misli baš onako kako hoda. Strmec bi trebao značiti neku strminu, (iako znaš da nikakve strmine tamo nema), a strmina znači i vrh; tamo gdje je vrh, sve drugo je nisko i manje važno – tako misliš dok spremaš vodu u ruksak i vežeš jaknu oko struka. Odabireš tako putovanje u kojemu je put puno važniji od cilja. Pa zamišljaš sebe kako užurbano i ne bez straha kročiš savskim vrbicima i gušticima; prvi vjetrovi već snažno šume lijenim nedjeljnim popodnevom; sa sjevera brzo prilaze sve tmurniji i teži sivi oblaci (kako prikladno), nadglasavajući veseo i ritmičan pjev ptica. Uzeo si plastični kišobran, jer sa gromovima se nikada ne zna; a niti skelar sigurno nije najodvažniji, pa neće skakati od sreće prevozeći ljude po nekakvoj oluji. Krećeš polako i gotovo neodlučno na put na čijem kraju nećeš naći nikoga drugoga, nego pokušati među prvim kišnim kapima i nekim čudnim, nepoznatim ljudima ugledati sebe sama. Nekoga tko je davno još odlazio na takva mjesta ni sam zapravo ne znajući točno zašto; došla su brzo vremena u kojima si ih kombinirao sa kinima i šetnjama i izložbama i izletima; ali sve to skupa odavna je bilo nekakav nikada zatomljen i ugašen dio tebe. Nećeš u toj svojoj nakani imati baš ničiju potporu; dapače – bit ćeš ispraćen zabrinutim pogledima i šutljivim odricanjem glavom. Strah, to je ono što će te u velikome dijelu pratiti na tome putu: bit će to strah za vlastitu sigurnost, i strah od duga i možda naporna hodanja, jer preći dvadesetak kilometara u jedno poslijepodne nikada nije lako. No, najviše je straha u tebi samome, jer zapravo se plašiš toga koga ćeš tamo naći: je li to još uvijek onaj zaneseni i ustrašeni mladić, ili netko drugi?
Ma što da si tamo vidio, i ma koga da si tamo našao, vratit ćeš se istim putem, ovaj put s noge na nogu, polako, ne čekajući tamo završetak događaja; išao si pomiren sa svime, spreman na to da sve tvoje strahove isperu snažne kiše svibanjske i da te dobro propušu svi vjetrovi proljetni i hladni. Nakon toga što se desilo Njima, tebi se više ništa lošeg ne može zbiti. Vratit ćeš se u kasni proljetni smiraj tog vjetrovita i čudna dana, da ugledaš dva oka u mraku verande; dva oka koja čekaju samo na tebe.
Post je objavljen 02.05.2021. u 19:40 sati.