Marketing
JFK
Postoje filmovi koje si gledao više puta, ali se svejedno ne možeš odlijepiti od ekrana kada se stvari poklope i sjedneš pored televizora, pa sam sebi kažeš – gledat ću početak, poslije ionako već sve znam napamet. Svi ti filmovi spadaju u jednu grupu: u grupu u kojoj, htio ne htio, prije ili kasnije moraš poistovjetiti se sa glavnim junakom, pa maštaš o tome kako bi u situaciji u kojoj se i on našao - napravio isto. U Engleskom pacijentu razdao bi crnome vragu sve karte, informacije i podatke, baš kao grof Almasy, samo da opet budeš na tren sa onom pravom; u Ženi kojoj sam čitao – prešao bi preko svih normi, predrasuda i nedjela iz prošlosti radi istoga; u Mirnom vrtlaru pošao bi na kraj svijeta samo da saznaš da je ta ljubav bila prava, iako od nje više ništa nije ostalo osim sjećanja i praha u koji se i sam kasnije nastojiš pretvoriti. Vidi vraga, uvijek Ralph Fiennes u glavnoj ulozi, nisam to do sada niti primijetio, šapćeš sam sebi. Pa se sjećaš dalje: Život je lijep, kako se samo sjetiti izokrenuti stvarnost onako uvjerljivo i šašavo, da bi tvoje dijete opstalo i postalo dobrim; pa u Manchesteru By The Sea, isto bi zapravo odustao od svega da ti se desi neka takva tragedija, i želiš vjerovati da bi se vratio s ove strane ogledala, jer bi uvijek za to bilo povoda; u Drvu života valjalo bi prepustiti se spoznaji blagosti i pravednosti, a u Skrivenom životu, baš kao gospon Franz Jagerstatter bilo bi dosljedno i pravedno ne odustati od svoga nauma, pa i po cijenu života i protiv svih sila koje te u tome sprečavaju… Lijepo je maštati, i u svim tim maštanjima - ma koliko umio hladno i racionalno ocjenjivati filmove kao nekakva ostvarenja, projekte, ideje – umiješ se upustiti u tu blagu i snažnu rijeku koja te povuče u sebe, pa vjeruješ da bi radio isto što i ti slavni i glavni junaci. U svim tim filmovima, samo u jednome ne; u to si potpuno siguran. A zašto? Pa, jednostavno zato što to, osim toga čovjeka, u povijesti nitko drugi nije napravio, niti mu je takvo što padalo na pamet. Nitko drugi osim Jima Garrisona nije imao petlje goniti zavjerenike iza Kennedyeva ubojstva, niti će to ikada više itko činiti.
Oliver Stone duboko je zaglibio u svojim obračunima sa Amerikom i Amerikama; no njegova trilogija o događajima iz šezdesetih i sedamdesetih koji su prekrojili sudbinu te velike zemlje, a i svijeta oko nje – sastavljena je od samih remek djela. Mračni i snažni The Doors priča o raspadu ličnosti Jima Morrisona; uvjerljivi i racionalni Nixon prepričava put od ideala do blata i nazad, ali niti jedan film u povijesti Hollywooda nije tako dosljedno i sistematski u svoje vrijeme, idući godinama ispred njega, razmontirao politički sustav i ideologiju vlasti kao JFK. Bio je to film kojeg ćeš, zahvaljujući ratu i ratovima koje si vodio i koji su se oko tebe vodili, prvi puta pogledati tek negdje u drugoj polovici devedesetih; bila su to takva vremena u kojima se i po nekoliko godina kasnilo sa prikazivanjem filmova iz svjetskog vrha, a vremena za piratske videokazete nije bilo. Zapravo, niti jedan drugi film u tolikoj mjeri nije definirao pojmove vlasti i moći kao taj, a očito je da je takva bila i namjera autora: čuveni monolog kojeg pored Kennedyeva groba Garrisonu iznosi Mr X što ga tumači neponovljivi Donald Sutherland prava je elaboracija suštine vlasti u odnosa moći u društvu koje se tako ponosito zove pravednim, a vlast narodnom. Ono što je prijelomno u tom događaju i povijesti koja je nakon njega uslijedila, zapravo je to da su do tada (a na nekoj periferiji zbivanja kakva smo i mi sami, često puta još i nakon toga) vlasti iskreno i dosljedno vjerovale u hrpu gluposti koje su propovijedale, odvodeći za sobom tako milijune u propast u uvjerenju da se čini nešto ispravno i dobro. Slučaj ubojstva Jacka Kennedya nešto je sasvim drugo, i to je ono što doživljavam kao osnovni naglasak Stoneova filma: to je slučaj u kojemu vlast očito ne vjeruje onome što govori, pa se nevjerojatno trudi izgraditi čitav svemir u uvjerljivosti i prekrivanju onoga što se stvarno zbilo, ako itko zapravo i znade što se zbilo, jer je najvjerojatnije to da je poduhvat poduzet od strane velikog broja izvoditelja, te u takvoj situaciji nitko zapravo i nije znao koliki je njegov ulog i što zapravo radi (osim nekolicine prstiju iza obarača, a i oni sami ne znaju tko je neposredan izvršilac) a funkcionalan sustav toliko se odlijepio od svoje suštine da je briljantno izveo nedjelo niti sam ne vjerujući u vlastitu sposobnost. Široke mase u tom slučaju dobile su ono što su željele, teoriju o ludom pojedincu koji čini zločin, iako barem četiri ili pet osnovnih argumenata zdravorazumski govore protiv takve ideje (nepodobnost oružja, neodrživa teorija o fantastičnom metku, kretanje tijela pod udarom taneta na Zapruderovoj snimci, izjave svjedoka koji su manje ili više smaknuti u godinama nakon atentata kao Lee Bowers, David Ferrie ili Rose Cheramie…). Nije mi ovdje namjera zauzimati određen stav o uroti ili Oswaldu kao samostalnom ubojici; ono što je u oba slučaja više nego očito – niz je događaja koji nedvojbeno ukazuju na izostanak slučajnosti.
Sve što je u Americi nakon toga uslijedilo bila je potvrda onoga što i sam Stone iznosi u filmu kroz lik Jima Garrisona: ako vlast prisvoji toliko moći da joj se više ne može vjerovati kako je njena svrha opće dobro, onda u takvom društvu više nema smisla živjeti neki miran život. Svaki puta kada odgledam film do kraja, zapravo me pojaviše potresu dva citata na koncu filma; jedan je onaj o kongresnoj istrazi s kraja sedamdesetih koja izričitim zaključkom ne isključuje postojanje zavjere više atentatora, dok je drugi – najpotresniji – posveta koju je Stone na koncu napisao mladim ljudima koji će odgledati film prvi puta i koje bi takvo što moglo potaknuti na istraživanje i borbu protiv takve zavjere.
Želim vjerovati da baš svaki puta kada se film odvrti na televiziji, posije u nekoj mladoj duši težnju za istinom. Jer, kako god, i gospon X na koncu svog glasovitog monologa, prije nego će iznenada napustiti Garrisona koji ostaje sjediti na klupi i prije nego li želi da mu se bar malo na tom putu posreći, iznosi osnovnu stvar koja takve pojedince goni naprijed: borit ćeš se istinom; istina je ono što ljudi na koncu ponajviše vole; što imaš izgubiti kada svi zapravo znaju da si u pravu?
Eto, zato mi je tako teško poistovjetiti se sa gosponom Garrisonom. Nije taj film neka zamamna holivudska fabula u kojoj bi čovjek volio biti glavni junak na valu promjene, bijeli vitez kao izvršitelj pravde. I ja sam samo jedan od onih koji sjede u nekoj rupi, zadovoljni onime što su u društvu uspjeli ušićariti, ne želeći riskirati da i to izgube. Do sada, barem na polju istrage ovog atentata, nije se otišlo mnogo dalje od kaosa Warrenova izvješća koje više nitko i ne shvaća ozbiljno. Frapantno i nevjerojatno zvuče podaci o tome da su arhive sa dokumentima, zapisnicima i ispravama vezanima uz ovaj događaj zapečaćene još nekih desetak godina, iz razloga nacionalne sigurnosti. Ono što je – barem meni – u tome najstrašnije, to je otprilike kao i priča sa ostavštinom Miroslava Krleže (jer su se još nekoliko godina nakon njegove smrti mnogi grozili o tome što će biti kada se otvore kutije za njegovim neobjavljenim spisima): sve ono grozno i nevjerojatno što se u takvim papirima krije kao neko mračno i neželjeno proročanstvo, zapravo se već zbilo; najgore je to što smo zapravo svu tu gomilu strahota; taj tmurni i nevjerojatni pakao - već proživjeli.
Ponajviše – nemajući o tome ni blagog pojma.
Post je objavljen 24.05.2021. u 09:19 sati.