penetenziagite

nedjelja, 28.02.2021.

Stari Latini

Vele - čitam jutros - kako je rečenica "o mrtvima sve najbolje" narodna mudrost; a narod da je dokazano bedast - nipošto mudar, pa to i takvo pravilo da ne važi baš za sve.

Obično guglanje otkrilo bi, međutim, kako se ne radi ni o kakvoj narodnoj mudrosti, već o izreci starih Latina: de mortuis nihil nisi bene. Drugim riječima, ako ne hvališ pokojnika - onda, kada netko premine, barem dok sunce ne zađe nad odrom njegovim - šuti, ma koliko se sa njime za života ne slagao.

Osobno sam posljednji koji bi svakoga preminulog branio, ali vrlo je očita veza između toga što su se autori izreke, bilo da se radi o Rimljanima, ili još čak o starome majstoru Solonu /a bitke na ondašnjim forumima i agorama sigurno nisu bile blaže od današnjih/ - čvrsto držali svojih maksima i dogurali tako polako a sigurno - sve do dana današnjega, tek u nekoj drugačijoj formi ili obliku. A i dalje će gurati, nema u to nikakve sumnje, za razliku od većine ostalih, koji neće prebaciti dalje od vlastita bijesa, nemoći i zaborava.

Na koncu, sva blaga ovoga svijeta nećemo sigurno nikamo ponijeti, ali pustoš srdaca mogla bi u tom posljednjem času biti odlučna. Ako ne radi koga drugoga, a ono radi nas samih.

28.02.2021. u 14:21 • 12 Komentara • Print • # • ^

Upravo kako si napisao.

-- morska iz dubina -- 28.02.2021. u 14:31

Točno tako, slažem se s tobom.

-- Litterula -- 28.02.2021. u 15:20

Radi nas samih, definitivno, ali i radi drugih.

-- Vrtlog_ -- 28.02.2021. u 15:35

Sve je rečeno u zadnje dvije rečenice! Srećom malo ili nimalo pratim ostale društvene mreže i komentare po raznim portalima, ali i ovo što vidim na blog.hr tijekom posljednjih nekoliko mjeseci mi je dovoljno da primjetim koliko mraka, mračnjaštva i zlokobnjaštva može biti u ljudima. Ali ne zaboravimo da krivi su najviše oni koji vide takve stvari i šute... da se nebi kaj kome zamerili...

-- jelen -- 28.02.2021. u 15:45

istina! bravo!

-- Galaksija -- 28.02.2021. u 16:59

O mrtvima uvjek sve dobro....Tebi Pozdrav moj ide!!!

-- modrinaneba -- 28.02.2021. u 16:59

Kako reče jedan političar danas , o Bandiću kao gradonačelniku ništa govoriti, ni pokopan nije........umro je čovjek!

Kakav god bio .... A.B Šimić kaže........u smrti svi se izjednačujemo

-- Donabellina -- 28.02.2021. u 17:07

Potpisujem Anne! Obožavala sam ga prvenstveno radi njegove ljubavi prema psima. Ne može biti loš onaj, tko voli životinjice. I naravno - ništa sa sobom ne nosimo u grob. Valja zapamtiti! Pusa!

-- luki2 -- 28.02.2021. u 19:08

Točno tako, slažem se s komentarom kod mene! Pusa!

-- luki2 -- 01.03.2021. u 09:06

Mrtvima mir, al ako su za života bili bljak, takvi i ostaju....

-- sewen -- 01.03.2021. u 09:16

Kad prođe sve, ostane dio istine

-- Lastavica -- 01.03.2021. u 16:16

Svatko od nas napravio je sa svojim životom ono što zna. Ovakvi smo i onakvi. Ne moramo misliti najbolje o živome ili pokojniku, ali kad život prestane, treba zastati. Uvijek ostane netko tko je pokojnika volio i tko žaluje.

-- (Ne)Bitno -- 02.03.2021. u 17:57

ponedjeljak, 22.02.2021.

Nadohvat

Pomislih; baš nikada na blogu nisam pisao o nekoj knjizi. Onda se sjetim, ima tome već barem dvije godine, pisao sam o Chrisu Mc Candlessu i njegovom bespovratnom prijelazu Ticlanice. Evo, knjiga koja me se dojmila barem jednako koliko i ta, roman je dvadesetčetverogodišnje studentice arhitekture Ene Katarine Haler imenom Nadohvat; kako je to već u nekom – hajmo reći – javnom prostoru u Hrvatskoj nazvano – prvi pravi hrvatski povijesni roman dvadesetiprvog stoljeća.

Žalosno je da kod nas, kako god okreneš, ljudi prije svega imaju potrebu nešto novo odmah utrpati u stare ladice. Tako je valjda lakše razmišljati; nemam pojma čemu ta simplifikacija. Tako sam o romanu zamijetio (nakon obavijesti o nagradi autorici) prvu kritiku Jurice Pavičića koja je, iako usredotočena prvenstveno na kvalitetu romana, odmah krenula sa sasvim ozbiljnim kvalifikacijama i ogradama: lijevo-desno. Nema šale; mora se znati tko je naš, a tko njihov, pa makar i dobro pisao.

Imao sam tako neki baš poseban uvod u čitanje; a mislim da je na koncu - i na žalost - sasvim van radara u tom istom prostoru ostala najava romana koju je napisao Ivan Cingel u polemici sa najavom koju je, sa puno više prisutnosti u medijima, dao Jurica Pavičić. Pavičićeva kritika svodila se na načelno povoljnu ocjenu (radi se o nagradi Gjalski, što nije moguće zaobići), sa nekoliko ozbiljnih svjetonazorskih zamjerki, jer da je taj prikaz obiteljske i nacionalne povijesti jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški; ali taj prikaz prije svega, bio je usredotočen na kritiziranje hrvatske desnice u vezi toga što takav povijesni roman nije napisao niti Aralica niti Novak itko drugi sa tog dijela političkog spektra, pa su korifeji tog svjetonazora proglašeni jednostavno ljudima koji ne čitaju. Ah, ta naša perspektiva, u kojoj nema ničega što se ne bi dalo u pola sata strpati u kakvu ladicu!
Odgovor našeg bivšeg kolege, pak, na Pavičićevu kritiku koji je, koliko mi je poznato, prošao bez ikakve Pavičićeve reakcije, bio je prilično oštar i britak; razmontirao je napis uglednog publiciste na djeliće a svodio se između ostaloga i na to da je knjiga jednostavno loše pročitana i prilično neshvaćena, posebno ako govorimo o pravu autora da u svojim likovima iznosi različite svjetonazorske stavove i mišljenja. Osim pozivanja na autoričin intervju, Cingel je u svome dugom i gotovo iscrpljujućem članku briljantno secirao sve problematične dijelove Pavičićeve kritike neumoljivo ih argumentirajući velikim brojem detalja iz fabule romana. No, nije mi ovdje bila namjera prepričavati ili nedajbože polemizirati s njima dvojicom; lako ćete izguglati i naći u bespućima interneta to o čemu pričam, pa sami ocijeniti o čemu se radi.

Ono što je mene ponukalo na ovo pisanje jest – barem po meni - istinska književna vrijednost navedenog djela, za koje je prilično nevjerojatno da ga u tom obujmu i sa takvim širokim obuhvatom iznesena životna iskustva može napisati jedna mlada osoba koja se do sada nije uopće okušala u pisanju. Usudio bih se reći kako je njeno iskustvo hrvatske povijesti u dobroj mjeri bilo uvjetovano pričama i doživljajima njoj bliskih, u najvećoj mjeri ženskih osoba, iz čega i proističe tako snažna, iskrena i bogata narativna strana, obogaćena sjajnim i pitkim stilom prepunim živopisnih detalja koji nipošto ne odvode priču na stranputice. Dapače, u pogledu politički najškakljivijih dijelova priče koji se tiču doživljaja ratnih strahota, upravo je ta kerteszovska metoda postavljanja nezrelog, neupućenog i začuđenog pripovjedača u centar zbivanja kao i obično najšokantnija i najefektnija, pa se roman čita lako i sa velikim interesom.

Neću ništa više mudrovati, osim što ću reći da sam oduševljen djelom koje se, po meni potpuno nepretenciozno, može staviti uz bok velikih povijesnih romana, bogatih likovima, univerzalnim mislima, retrospektivama događaja iz sasvim osobnog kuta, a opet – što i jest u osnovi čitave priče – sasvim jednostavno i životno svedenim na mjeru ljudskog doživljavanja i iskustva pojedinca u vihorima nesreća što su ih donijele godine iza nas. Preporučam svakako, bez obzira na to koje ste političke provenijencije; možda vas – dapače – ova knjiga potakne na razmišljanje o tome koliko je istina voda duboka, a svrha pisanja jako daleko od toga da bude sredstvom obračuna, tako da jednostrano svrstavanje i definiranje ljudi može biti izvor mnogih nevolja i problema. Uživao sam čitajući, otprilike kao što sam nedavno gutao "Lažljivi život odraslih" Elene Ferrante, na prvom mjestu otkrivajući tmuran a istodobno lijep i bogat svijet što vapi za iskrenošću i puninom, opisan očima snažnog i nesretnog djevojčeta. Mladost nerijetko u sebi nosi tu snagu jednostavne i autentične ljudskosti, koju smo često kadri zaboraviti.

I zato, Ena - od srca hvala na tome od moje malenkosti!

22.02.2021. u 11:14 • 10 Komentara • Print • # • ^

Cini mi se kao dobra recenzija.

-- jekatisine -- 22.02.2021. u 11:30

Sjajna preporuka za čitanje

-- Lastavica -- 22.02.2021. u 11:41

Odličan si : analitičan i poetski pravedan

-- Donabellina -- 22.02.2021. u 13:03

Ovo još nisam čitao, a Pavičića niti ne pratim, znam za njega samo ovako iz medija. U biti kritike općenito ne podnosim specijalno ne kazališne koje piskara Tomislav Čadež. Pročitam samo ako se slučajno nađe i to samo iz znatiželje a ne da bi na osnovu toga nešto gledao/čitao.

-- TEATRALNI -- 22.02.2021. u 14:08

Super je da je neko tako mlad uopće izda knjigu. A za kritike, mah, pusti ih, ako je knjiga kvalitetna, doće do publike.

-- Vrtlog_ -- 22.02.2021. u 14:29

Odlično uvjek "mudruješ", volim te čitat sa guštom!!!

-- modrinaneba -- 22.02.2021. u 15:23

jako zanimljivo :) nisam još čitala.

-- Galaksija -- 22.02.2021. u 16:00

Uvjerio si me! Pusa!

-- luki2 -- 22.02.2021. u 20:31

Zainteresirao si me, tefterim!

-- astro koji plovi -- 23.02.2021. u 19:41

Baš si pravi prezenter!!!

-- morska iz dubina -- 23.02.2021. u 20:28

petak, 19.02.2021.

Zbogom, Đorđe

Gadna stvar, bijel papir. Danima čeka i čuči negdje u tebi, a vidiš ovo staro što si napisao, pa ti je iz dana u dan sve dalje i lošije i teže. Razmišljaš o čemu bi pisao, i nalaziš teme kao od šale, pa smisliš i odlučiš da ćeš pisati o nekoj izdaji i strasti koje ti se pred očima dešavaju, a ne znaš bi li, ili o nekoj dobroj knjizi, konačno dobroj knjizi koje si se dočepao. I kreneš već smišljati rečenice; misli dolaze i putuju tobom sigurno i dugo kao autostradama, pa onda stigne šok. Mislim, nije to neka nova vrsta vijesti; umire se oko tebe već godinama pod normalno, i odlaze veliki i mali, poznati i nepoznati, ali Balaševićeva smrt… Hej, ljudi, ja da ću pisati o Balaševiću?
Pa se sjetiš sebe nekih tamo lijepih i davnih osamdesetih; sjetiš se jasnoće i visine s koje i sa kojom si gledao na stvari, i kako ti se glazba činila kao sveto mjesto posebna poduhvata i angažmana, koji ne trpi svetogrđe pasivnosti. Ni rat o kojem se već naveliko pričalo nije ti se činio tako strašnim kada si imao tu pravu i jedinu kartu u ruci. Gdje je Balašević tada bio od nekih tvojih Mizara i Miladojki Youneed i Disciplini Kičme, angažiranih i energičnih i novih, i nikada ne bi ni na njegov koncert otišao da nije bilo tvoje Najdraže, a kamo li kazetu stavio u kazetofon da poslušaš tu – kako si tada držao – kuruzu, raspjevanu i nepreglednu među svim tim Valjcima i Dugmetima i Kazalištima ili Oliverima nekih dosadnih i običnih vremena. Koliko li je poslije bilo lako pojmiti da su obična i dosadna vremena puno bolja od onih neobičnih i zanimljivih. Dobro, čuo si već tada i onu Balaševićevu o Banetu, koja ti se jako sviđala svojom energijom i iskrenošću i jasnoćom, pa ti je bilo jasno da je čovjek tu pjesmu snimio jednostavno i zato da bi klincima pokazao kako se to, je li, radi. A ostalo je manje-više bila patetika, nepotrebna i suvišna, kako si tada osjećao, ljuto se varajući; jer tko je toliko bedast pa moli da ne bude rata, kada može učiti ljude o stvarima koje će dovoljne biti da ga ne bude. Nisi shvaćao da se ljude ne može ničemu naučiti, ili – bolje rečeno – da ih se dade učiti i naučiti baš svačemu u vrlo malo vremena.
Danas, kada je sve to prošlo, dobro znaš da Balašević nije bio u rangu sa Valjcima i Dugmetima i da nisi otpočetka bio pravedan prema njemu, nego je bio bolji, još koliko bolji. Živa je i gorka istina da današnje klinke i klinci nemaju nikoga, baš nikoga tko bi ih (kao nas) svojim pjesmama polako i uvjerljivo ali dosljedno uvjeravao o tome koliko je važnije ljubiti nego li imati, a kamo li mrziti. Nije to nešto što bi ti umio opisati; to je nešto što ćeš osjetiti, ili nećeš. U doba kada je glazba potrošna stvar, zamjenjiva kao jedna obična najlonska vrećica (kako su to napisali puno bolji pisci od tebe), teško je shvatiti što je nama značila kada smo prvi puta natezali iglu na novu ploču. Značila je nešto što je puno važnije od angažmana i konzistentnosti svijeta kojeg se stvara, da bi se onaj stvarni rušilo u buci i neredu.
Neću još puno ovdje, skoro pa kraj. Da kažem još samo ovo: od svega mi je najviše žao toga što duboko osjećam da nipošto nije nemoguće kako je Đorđe pred sobom možda tek imao nekoliko najboljih godina - da onako, arsenovski, ili nedajbože cohenovski, prepjeva onako sasvim nenametljivo, pa ako treba i ištekano iz struje, na koncu sve to što smo u posljednjih pola stoljeća proputovali, bolje nego bi to na žalost napravili neki novi klinci, na tek dvije ili tri ploče koje bi se moglo, smireno i polako, a sasvim dovoljno, od a jedan pa nadalje, slušati i učiti u automobilu dok kroz sumrak voziš u grad i ploviš ovom mračnom džunglom nestajanja.
Šteta. Nema ih puno koji su ostali i još manje koji dolaze, a koji će to znati. Ovako će biti puno teže odlaziti. Zbogom, Đorđe.

19.02.2021. u 21:32 • 11 Komentara • Print • # • ^

Baš je tako! :(((((Preteško! :(((( Pozdrav!

-- luki2 -- 19.02.2021. u 21:36

Jako dobra posveta. I nadasve životna. RIP

-- Pozitivka -- 19.02.2021. u 21:38

...pa s anđelima na vrh neba igra raub, preferans il anjc...
:((((

-- konobarica -- 19.02.2021. u 21:42

..sad on ore nebeske njive...:-((((

-- morska iz dubina -- 19.02.2021. u 22:02

bolan epitaf ... do suza... R.I.P.

-- Dinaja -- 20.02.2021. u 00:24

uf.. :(((( počivao u miru.

-- Galaksija -- 20.02.2021. u 00:50

Neki jednostavno znaju naći prave riječi, a on je znao...

-- Lastavica -- 20.02.2021. u 07:30

sve si rekao :(

-- smjehotvorine -- 20.02.2021. u 08:51

Đole je bio institucija otpora svim glupostima i robovanjima, kroz sve svoje riječi i pjesme, a naročito u dvije, antologijskom Vasi Ladačkom i onoj drugoj Živeti slobodno, do Steve Čenejca koji se tuđeg latio pa glavom platio.
Pitam se šta bi svijet dao da je imao jednog takvog kompletnog umjetnika i hrabrog čovjeka koji je javno izgovarao ono što drugi nisu smjeli. Ambasador dobre volje. Znao je da prepozna vrijeme i trenutak. Znao je to i da izraziti. Riječima je slikao ljude i stvarnost, život. To se ne uči, sa tim se čovjek rađa. On je to jednostavno znao.
Bio bi El-Ton Đole.

-- Aneta -- 20.02.2021. u 10:59

Bio i ostat če legenda...R.I.P. Đole!!!

-- modrinaneba -- 21.02.2021. u 14:33

Tvoj komentar kod mene: istina, Sunce liječi. Pusa!

-- luki2 -- 24.02.2021. u 19:23

subota, 06.02.2021.

Jedan, jedan, dva

Čitam kako su policija i vatrogasci sinoć provalili u jedan stan Zagrebu nakon što se stanar nije odazivao na njihove pozive, te tamo zatekli mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem:

„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“

Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?

Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.

- - - - - - -

Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj.

Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati.

Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.

Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.

Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.

Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.

- - - - - - -

Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi.

Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.

Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.

Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?

Iz slike kraja.

06.02.2021. u 21:29 • 23 Komentara • Print • # • ^

Strašno ...danas sve više ljudi nađu u stanu mrtve...neki umiru jer su ostali sami...od tuge....toga je najviše ili dok čekaju hitnu...zovu zbog srca...dok oni dođu i dovedu jih do bolnice pa tamo još covid test je čovjek umro...bilo to kod nas nedavno i na TV...
Sječam se godineee nazad u mome bloku je stanovao znani čovjek sa pesekom...bilo je ljeto...a meni nešto sumljivo smrdilo a pesek je plakao...zvala sam moje plavce neka netko dođe i pogleda što se dešava...Bila si u pravu...on je bio mrtav na krevetu a pesek kraj njega plakao...da nije imao peseka...pitanje koliko dugo bi još ležao onako u stanu:((((

-- modrinaneba -- 06.02.2021. u 21:45

Sta reci?
Ta se poruga ljudskosti moze dobro osetiti i na ovom blogeru, na zalost.
Zao mi je da ti je otac umro u tim okolnostima - a mozda je takva smrt bila i sasvim 'lepa' - neocekivana i mirna, bezbolna...- cemu se boljem od smrti mozemo nadati?

-- VladKrvoglad -- 06.02.2021. u 21:55

Ovo što si napisao je prestrašna istina ; zapitaš se čitajući takve komentare je li osobna bijeda navodi ljude da budu bešćutni ili je nedostatak pristojnosti minoran u odnosu na imena koja pripadaju onima, koji pišu..
Neka divlja hrabrost eksponiranja je u ljudima bilo da potpisuju sebe podno nečije smrti ili pod tekstom o Severini.........svejedno, ne prezaju od vulgarnosti o kome god da je riječ...
Prateći komentare na ovaj novi Zakon o medijima uočila sam apsolutno negativne dojmove u smislu cenzure mišljenja, kažnjavanja govora mržnje i sl.........kao, Zakon će spriječiti javno mnijenje ma kakvo bilo.a to je u demokraciji ( kao) nedopustivo............

Tvoj doživljaj smrti oca je prebolan i nije za komentiranje.

-- Donabellina -- 06.02.2021. u 22:30

tako tužno :((((((!

-- Galaksija -- 06.02.2021. u 23:13

Kakav tekst! kad i bar dio njega mogao stati u neki tamo komentar, vjerujem da bi se čak i ti bezdušni ljudi bar malo postidjeli.
Na nama je da budemo drugačiji od sve te ispraznosti, na trenutke popravljati ono što mi možemo.

Čovjek toliko toga izdrži, prođe kroz bolne trenutke i ostane čovjek, ako je čovjek bio.

-- Regina -- 06.02.2021. u 23:15

A sve iz udobnosti svojih kreveta i fotelja, kratkovidno misleć da se to njima ne može dogoditi..ta nesvjesnost o krhkosti ljudskog života koja nam je zajednička, ta bahatost kao da su bića besmrtna, s druge planete...strašno me to vrijeđa i ponižava kao ljudsko biće. Srca su otvrdnula, osjećaš se ko samac usred svemira..al onda ti nepoznat netko pruži ruku, pa budeš opet malo i uvijek ponovno, osupnut ljudskom ljepotom i dobrotom.

-- Sarah -- 06.02.2021. u 23:17

Uh, jsko mi je žao za tatu.;((((( Ima pravo Vlad - vidljivo potpuno bezemocionalna bića, ako su uopće bića, i na ovom Blog.hr-u. ;((((( A kao na blogu, tako i u stvarnosti. Da, možda je zaista rješenje otići iz ove jezivosti u neku možda malo bolju i empatičniju zemlju....Tužno i ružno...:(((((((

-- luki2 -- 06.02.2021. u 23:21

Tužno, tužno, tužno, srce se u prah drobi...

-- Lilianke -- 06.02.2021. u 23:41

Ljudi nisu čak ni toliko bešćutni, ni zli, nego su neopisivo glupi, neki dan su nakon smrti jedanaestogodišnjeg djeteta, bulaznili o kojekakvim teorijama zavjera i sličnim glupostima kakve možemo i ovdje pročitati, i ja odbijam povjerovati da u nekome ima toliko zla, ja vjerujem da je neko takav samo neopisivo glup.

-- FreshCaYg -- 06.02.2021. u 23:51

Dirnuo si me jako komentarom kod mene - a palačonke tu imaju svoju ulogu...Ponekad samo zanijemim - i sve što mogu reći - što su ljudi u stanju preživjeti, to je nevjerojatno...:((((( I neka tuga, a ujedno i ponos radi preživljavanja...Svaka Ti (vam) čast!

-- luki2 -- 06.02.2021. u 23:55

otudjenost, užasna tišina, strah i smrt u samoći... kao ružan san... a komentari kao Hobbesova misao... Homo homini lupus...
a što se trenutačnog vremena tiće... možda bi trebalo utjeloviti Leviatana da bi se ljudi prisilili na vršenje svojih obveza.

-- Dinaja -- 07.02.2021. u 03:12

tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.

Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?

Uh, ovo je posebno jako, posebno bitno.

Rekla bih da svijet uopće NE IDE u nekom pravcu pogoršanja, on stalno JE takav, samo, čisto (dječje) srce to ne primjeti, ne zna, dok ga život na silu s tim ne upozna.
Zapravo, svijet je i takav, prepun onih hladnog srca i okrutnosti, i prepun onih toplog srca i ljubavi.

Potiskivanje, oduzimanje prava glasa, isključivanje komentara, uzaludna je to i opasna rabota. Ventili moraju postojati, a okrutnost je UVIJEK zamaskirani STRAH.
Možemo to vidjeti na primjeru liječenja malignih bolesti...znamo odrezati bolesni dio (ako nas sreća posluži da je to moguće), ali ne tražimo svim silama što je bolest potaklo, da otklonimo uzrok, nego preplašeno gledamo u budućnost hoće li se zlo opet manifestirati.

.....

-- Lilianke -- 07.02.2021. u 11:04

Teške teme kvare štimung. Danas vidimo svašta, recimo i kako bulazne o ljubavi i suosjećanju one kreature koje tvrde da nema pandemije i da od korone su umrli oni koji ionako ne bi dugo poživjeli. I mi to moramo slušati, a ako što kažemo protiv takvih onda smo zadrti.

Bio je jedan polupustinjak i moj znanac, ali stariji čovjek, robijao je svojevremeno na Golom otoku. Kad sam se ja vratio s nekog dužeg boravka u inozemstvu, namjeravao sam ga ići posjetiti. Živio je na brdu u napuštenom selu kuda idem često na planinarenje. Ali odgađao sam to, ići ću kad bude bolje vrijeme ili kad bude mi zgodnije ili kakogod, ovaj će ionako biti tamo, gdje bi mogao otići... ali uskoro sam saznao da su ga našli mrtvog u njegovom hermitnjaku.
Ovih dana mislim na njega i na blogericu @odmak s kojom sam podijelio tu priču prije nekoliko godina. Ne znam što je s njome.

-- jelen -- 07.02.2021. u 11:11

Tuga i žalost u što se ljudi pretvaraju, a davno sam poslušala savjet da komentare ne čitam (osim ovdje), a ako kojim slučajem krenem brzo odustanem, makar izbjegavam uopće i čitat portale jer imali uopće pozitivnih vijesti!?
Žao mi je za tvog oca i iskustvo koje si prošo :(((

-- Zanimljivosti/Putovanja -- 07.02.2021. u 11:49

Jednostavno moram ovo još dodatno istaknuti , žešća igra riječi i smisla.....
govori ravno iz dna sebe

-- Lilianke -- 07.02.2021. u 13:35

Svijet se definitivno promijenio, ali ne na bolje.

-- Lastavica -- 07.02.2021. u 14:46

Kakav tekst J! , ogoljenje
Prvo sam, nakon čitanja, morala malo stati, zapaliti duvan, stresti
neke slike, tako žive, mučno slične, s istim ishodom, doduše u nešto drugačijim okolnostima...

Ne znam, ne znam od čega su ljudi satkani, pojavom interneta i poplavom komentara osvrćem se oko sebe češće, čini mi se kao da ti ljudi nisu među nama, a jesu, bešćutni

-- Nisa -- 08.02.2021. u 09:15

Tužno! Al stvarnost! 53 godina živjela sam u kući, vlastitoj i sticajem nesretnih okolnosti, počela sam čergariti, trbuhom za kruhom, u sedam godina promjenila sam 10 stanova, deset ulaza, 10 stubišta, 10 puta novi susjedi, komšije, i svaki put kad sam se uselila ( ha seljačko dite) s tacnom punom krofni, svakom sam pozvonila, predstavila se i rekla - ako što trebate, samo pozvonite! I u prošloj zgradi, skompala sam se s jednom bakicom ( ovdi svi žive sami, imali dicu il ne, ona nije imala nikog, štosna, živahna starčica koja me btw najviše njemačkog naučila) i kad je krenula karantena, išla sam joj i u kupovinu, apoteku po recepte. I jedan dan, nije više otvarala vrata. Odma sam alarmirala kućepazitelja (oni su ovdi zakon za neku zgradu)koji se na mene, auslandericu izdero - da šta vodim tuđa posla! I zvala sam ga svaki dan, jer je na stubištu počelo smrdjeti. I nakon dva, DVA, tjedna, vraćam se s posla i zatičem, policiju, hitnu i glupsona kućepazitelja! I priđem njemu, i velim mu - Sretan? Jel bi tako i s vlastitom majkom? I žao mi je samo što ja nisam pozvala policiju, a opet tko sam ja njoj bila. Teško, strašno! Razumijem! Pozzz

-- križar -- 08.02.2021. u 19:38

Nisam ni za kakve zabrane, iako kad nekad površno "prošetam"
komentarima svojih sunarodnjaka uhvati me jeza. Da li je moguće
da smo zakoračili u svijet bez i trunke empatije, zar čovjek čovjeku
baš ništa više ne znači, osim da ga grize kad god je to moguće.
Kroz što si prošao izaziva grč, meni s ove strane ekrana, meni
čiji su roditelji otišli u poodmakloj dobi okruženi najbližima. To je
blagoslov, za obje strane.
Čudan postaje svijet u kojemu živimo i umiremo, smrt je postala
samo statistika i naivno vjerujem da će se možda nešto promijeniti...,
na dobro svih nas:)

-- nema garancije -- 08.02.2021. u 20:48

Zao mi je za tvoga oca.

Da, i ja sam to uocila u komentarima. Sve su ogavniji, bescutniji...
Prije se ljudi bar skrivali iza nickova. Sad, potpisu svoj ispljuvak mrznje punim imenom i prezimenom.

-- jekatisine -- 08.02.2021. u 22:06

Cjeli me tekst potresao do pete. S jedne strane tvoja osobna priča .....s druge bešćutnost vremena u kojem živimo..... nije to do društva, nije to do politike, do čovjeka je......i baš izbljuvano s njegovog dna:-(

-- morska iz dubina -- 08.02.2021. u 23:08

To odvratno komentiranje kad bi ga uklonili i zabranili potpuno značilo bi u jednom trenutku sve pomesti pod tepih. Dobro je da "mi" koji nismo isprani mozgovi i koji nismo isprazne duše, da to zlo vidimo i da to shvatimo kao ogledalo naše stvarnosti koju svaki dan živimo.

Ne može se sakriti kriza duha i morala i praviti se da nam je društvo kulturno divno i krasno! To društvo je takvo kakvo jest, izdaje se za onakvo kakvo nije decenijama. Sve više narod je u oblacima i misli da je svejedno kako se ponaša. Naklapa se o rubnim problemima dok je već posljedica tu, a o uzrocima se razmišlja krivo ili se uopće ne razmišlja. U krizu smo duha zagazili ozbiljno i duboko. LP

-- Ima kave -- 09.02.2021. u 13:12

...pročitao- jak/težak/izvrstan tekst.... rekoh ti da ću se vratiti tvom blogu... sada namjerno ne pišem. što jer nemam potrebu, što neću da me jedna osoba iz moje prošlosti čita. pa čitam. pozz

-- NetkoOdVas -- 07.05.2021. u 14:13

utorak, 02.02.2021.

Narod se ne mora bojati za budućnost

Izvor: Mucha Omladina, Wikimedia

Čitam članak u kojemu se opisuje kako se poduzetnik u nekoj televizijskoj emisiji smijao u lice ministru (i upadao mu u riječ, koliko sam vidio iz članka); uopće mi sada nije želja raspravljati o tome koji je od njih dvojice u pravu u pogledu teme emisije - potrebe da se teretanama dopusti rad: nisam u to vrijeme dana pri televizoru - radije pred spavanje čitam; uočavam ispod članka masu ostrašćenih komentara. Gotovo svi su protiv ministra; neki i protiv poduzetnika, a baš svi su puni mržnje, strasti i jeda. Pa kaže jedan komentar:

„Rasturit sve. I od nule. Na čelo svih institucija -policija,dorh,pravosuđe,financijska i porezna......staviti mlade ljude tek sa faksa ,najbolje sa godine.iako nemaju iskustvo neka ih ti stari bivši šefovi savjetuju,ali njima neiskvarenima dati uzde u ruke i tada će sustavi profunkcionirati sa minimalnim anomalijama jer ti mladi ljudi kada dobijuvažne funkcije neće riskirati i muljati već raditi po p.s-u, a ovako kada dođu u iskvareni sustav ili se moraju prilagoditi i raditi kako im se kaže ili lete sa posla.ili postati zviždaći ,ali tada će ispaštati samo oni a oni uhvaćeni sa rukama u pekmezu će se maknuti iz javnosti i biti direktor staračkog doma ,ustvari svih domova pod županijom ili gradom.
I ti mladi kad se stave na glavne pozicije da pošalju isto mlade na specijalizaciju ili kakvu dodatnu izobrazbu u interpol,fbi ili takve institucije šta se može i nakon godinu dvije kad se vrate dati im rukovodeća mjesta i odjele i tek tada kada institucije budu jake i neovisne počet ćemo liliti na državu i napredovati.A sve gore navedeno se da napraviti u godinu dana,samo vladajuće garniture ne žele ništa mjenjati,osim kozmetički,imaginaro jer njima odgovara ovako.Oni su već osigurali unuke i praunuke,a ne djecu.Našim novcem,našim radom i našom glupošću što biramo iste na vlast ili ne izlazimo na izbore uvjereni da ne glasamo tako,a ustvari glasamo jer ksd nas izađe 50% što je neki prosjek u nas ,automatski smo onima koji su izašli uduplali glasove.“

Pomislim na to: Bože, pa nije ta ideja o vladavini mladih uopće ništa novo; ako je Platonova država u kojoj su filozofi na čelu ostvarena u SSSR-u, onda je država u kojoj su mladi i neiskvareni na vlasti ostvarena – u Kambodži.

Pa kopam po sjećanju. Mladi na vlasti; dob kao kriterij - gdje je to već bilo ostvareno? I ne mogu iz sjećanja izvući ništa toliko upečatljivo, kada je o mladima riječ, nego Pol Pota. U Kambodži su upravo mladi bili operativna snaga revolucije: najuspješnijeg pothvata u povijesti čovječanstva, ako gledamo matematički. Zašto? Pa, jednostavno, po efikasnosti. Eliminirajući narodne neprijatelje, kontrarevoluciju, sve oronule, stare, nevaljane, one koji i nisu zaslužili disati isti zrak i hodati istom zemljom, pobili su četvrtinu stanovništva svoje zemlje, Niti jedna druga revolucija u povijesti, uključujući i onu francusku, nije bila toliko efikasna.

A Pol Pot, razdragan nad takvim uspjehom svoje mladeži, iskreno je priznao kako je ideju za to dobio kod nas – u Jugoslaviji, na omladinskoj radnoj akciji 1950. kojoj se pridružio kao student dvadesetogodišnjak:

“To je za mene bilo nenadomjestivo iskustvo. Upravo sam tu shvatio što sve može učiniti dobro organizirana omladina pod pravim vodstvom”.

Povijest se ponavlja, jedino svaki puta nove vještice čekaju da budu ulovljene. Jednom su to vještice iz Senata, ili Versaillesa, ili možda vještice iz Rija; drugi puta neke koje treba locirati i transferirati, makar kasnije bile pravomoćno oslobođene; treći put možda već i vještice sa Markova ili kakvog drugoga trga. U toj je univerzalnoj jednadžbi, koja – kao i sve matematičke jednadžbe – vrijedi u svim vremenima i na svim mjestima, bez obzira na atmosferilije i ostale detalje - ispada – tek krvožedna gomila - matematička konstanta; nešto poput akceleracije, gravitacije, omjera kruga i njegova promjera. Tako se, poštujući egzaktne i sasvim jednostavne zakone, kotač povijesti pokreće - naprijed: mnoštvo tek valja uvjeriti da je posao koji predstoji - deratizacija.

Ne biti dio kakve gomile, često je gotovo nemoguće. Ili nije?

02.02.2021. u 10:13 • 11 Komentara • Print • # • ^

Ajoj... i ti sol na ranu... samo u Pol Pota nemoj dirati, hoćeš da se neki blogeri protestno presele s blog.hr na blog.koja-je -već domena od Kampućije?

:-D

-- jelen -- 02.02.2021. u 10:51

U pravu si: radikalizam je veliki problem svakog drustva.
Ja bih dodao i jos jedan: sklonost ka generalizaciji.
Negde su cesto i povezani...

-- VladKrvoglad -- 02.02.2021. u 11:02

Vjerujem u mlade, ali uz mudro vodstvo.
Naime, mladost i inteligencija cesto nisu prednost, nego uteg.
Tek s godinama sibanja u lice dobijes onu ljudsku komponentu, suosjecanje i s onima s kojima se ne slazes.

-- jekatisine -- 02.02.2021. u 11:54

od kaste političara, jedino je gora ona udrugaša, makar se radilo o udruzi wannabe poduzetnika, ili pogotovo ako se radi o njima

-- FreshCaYg -- 02.02.2021. u 13:37

inače mladih se ne treba bojati, treba se bojati olinjalih glupana koji vole sve što vole mladi

-- FreshCaYg -- 02.02.2021. u 13:39

Nije do godina, do ljudi je!!!

-- morska iz dubina -- 02.02.2021. u 14:15

Gomila povuče čovjeka, ali bolje je ne biti dio nje

-- Lastavica -- 02.02.2021. u 17:26

I ja bih rekla kao Morska: nije do godina, do ljudi i njihovih razmišljanja je.

-- luki2 -- 02.02.2021. u 19:22

Ne biti utopljen u gomili je moguće. S debelim, konjskim živcima :)

-- Galaksija -- 02.02.2021. u 21:31

Teško je ne biti utopljen u gomili. Jedino da se skloniš na pusti otok, a i tamo bi nas locirali i pozivali da se odazovemo na prosvjede, glasovanje...

-- Litterula -- 04.02.2021. u 13:44