vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 22.02.2021.

Nadohvat

Pomislih; baš nikada na blogu nisam pisao o nekoj knjizi. Onda se sjetim, ima tome već barem dvije godine, pisao sam o Chrisu Mc Candlessu i njegovom bespovratnom prijelazu Ticlanice. Evo, knjiga koja me se dojmila barem jednako koliko i ta, roman je dvadesetčetverogodišnje studentice arhitekture Ene Katarine Haler imenom Nadohvat; kako je to već u nekom – hajmo reći – javnom prostoru u Hrvatskoj nazvano – prvi pravi hrvatski povijesni roman dvadesetiprvog stoljeća.

Žalosno je da kod nas, kako god okreneš, ljudi prije svega imaju potrebu nešto novo odmah utrpati u stare ladice. Tako je valjda lakše razmišljati; nemam pojma čemu ta simplifikacija. Tako sam o romanu zamijetio (nakon obavijesti o nagradi autorici) prvu kritiku Jurice Pavičića koja je, iako usredotočena prvenstveno na kvalitetu romana, odmah krenula sa sasvim ozbiljnim kvalifikacijama i ogradama: lijevo-desno. Nema šale; mora se znati tko je naš, a tko njihov, pa makar i dobro pisao.

Imao sam tako neki baš poseban uvod u čitanje; a mislim da je na koncu - i na žalost - sasvim van radara u tom istom prostoru ostala najava romana koju je napisao Ivan Cingel u polemici sa najavom koju je, sa puno više prisutnosti u medijima, dao Jurica Pavičić. Pavičićeva kritika svodila se na načelno povoljnu ocjenu (radi se o nagradi Gjalski, što nije moguće zaobići), sa nekoliko ozbiljnih svjetonazorskih zamjerki, jer da je taj prikaz obiteljske i nacionalne povijesti jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški; ali taj prikaz prije svega, bio je usredotočen na kritiziranje hrvatske desnice u vezi toga što takav povijesni roman nije napisao niti Aralica niti Novak itko drugi sa tog dijela političkog spektra, pa su korifeji tog svjetonazora proglašeni jednostavno ljudima koji ne čitaju. Ah, ta naša perspektiva, u kojoj nema ničega što se ne bi dalo u pola sata strpati u kakvu ladicu!
Odgovor našeg bivšeg kolege, pak, na Pavičićevu kritiku koji je, koliko mi je poznato, prošao bez ikakve Pavičićeve reakcije, bio je prilično oštar i britak; razmontirao je napis uglednog publiciste na djeliće a svodio se između ostaloga i na to da je knjiga jednostavno loše pročitana i prilično neshvaćena, posebno ako govorimo o pravu autora da u svojim likovima iznosi različite svjetonazorske stavove i mišljenja. Osim pozivanja na autoričin intervju, Cingel je u svome dugom i gotovo iscrpljujućem članku briljantno secirao sve problematične dijelove Pavičićeve kritike neumoljivo ih argumentirajući velikim brojem detalja iz fabule romana. No, nije mi ovdje bila namjera prepričavati ili nedajbože polemizirati s njima dvojicom; lako ćete izguglati i naći u bespućima interneta to o čemu pričam, pa sami ocijeniti o čemu se radi.

Ono što je mene ponukalo na ovo pisanje jest – barem po meni - istinska književna vrijednost navedenog djela, za koje je prilično nevjerojatno da ga u tom obujmu i sa takvim širokim obuhvatom iznesena životna iskustva može napisati jedna mlada osoba koja se do sada nije uopće okušala u pisanju. Usudio bih se reći kako je njeno iskustvo hrvatske povijesti u dobroj mjeri bilo uvjetovano pričama i doživljajima njoj bliskih, u najvećoj mjeri ženskih osoba, iz čega i proističe tako snažna, iskrena i bogata narativna strana, obogaćena sjajnim i pitkim stilom prepunim živopisnih detalja koji nipošto ne odvode priču na stranputice. Dapače, u pogledu politički najškakljivijih dijelova priče koji se tiču doživljaja ratnih strahota, upravo je ta kerteszovska metoda postavljanja nezrelog, neupućenog i začuđenog pripovjedača u centar zbivanja kao i obično najšokantnija i najefektnija, pa se roman čita lako i sa velikim interesom.

Neću ništa više mudrovati, osim što ću reći da sam oduševljen djelom koje se, po meni potpuno nepretenciozno, može staviti uz bok velikih povijesnih romana, bogatih likovima, univerzalnim mislima, retrospektivama događaja iz sasvim osobnog kuta, a opet – što i jest u osnovi čitave priče – sasvim jednostavno i životno svedenim na mjeru ljudskog doživljavanja i iskustva pojedinca u vihorima nesreća što su ih donijele godine iza nas. Preporučam svakako, bez obzira na to koje ste političke provenijencije; možda vas – dapače – ova knjiga potakne na razmišljanje o tome koliko je istina voda duboka, a svrha pisanja jako daleko od toga da bude sredstvom obračuna, tako da jednostrano svrstavanje i definiranje ljudi može biti izvor mnogih nevolja i problema. Uživao sam čitajući, otprilike kao što sam nedavno gutao "Lažljivi život odraslih" Elene Ferrante, na prvom mjestu otkrivajući tmuran a istodobno lijep i bogat svijet što vapi za iskrenošću i puninom, opisan očima snažnog i nesretnog djevojčeta. Mladost nerijetko u sebi nosi tu snagu jednostavne i autentične ljudskosti, koju smo često kadri zaboraviti.

I zato, Ena - od srca hvala na tome od moje malenkosti!

 

22.02.2021. u 11:14 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.