vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 19.02.2021.

Zbogom, Đorđe

Gadna stvar, bijel papir. Danima čeka i čuči negdje u tebi, a vidiš ovo staro što si napisao, pa ti je iz dana u dan sve dalje i lošije i teže. Razmišljaš o čemu bi pisao, i nalaziš teme kao od šale, pa smisliš i odlučiš da ćeš pisati o nekoj izdaji i strasti koje ti se pred očima dešavaju, a ne znaš bi li, ili o nekoj dobroj knjizi, konačno dobroj knjizi koje si se dočepao. I kreneš već smišljati rečenice; misli dolaze i putuju tobom sigurno i dugo kao autostradama, pa onda stigne šok. Mislim, nije to neka nova vrsta vijesti; umire se oko tebe već godinama pod normalno, i odlaze veliki i mali, poznati i nepoznati, ali Balaševićeva smrt… Hej, ljudi, ja da ću pisati o Balaševiću?
Pa se sjetiš sebe nekih tamo lijepih i davnih osamdesetih; sjetiš se jasnoće i visine s koje i sa kojom si gledao na stvari, i kako ti se glazba činila kao sveto mjesto posebna poduhvata i angažmana, koji ne trpi svetogrđe pasivnosti. Ni rat o kojem se već naveliko pričalo nije ti se činio tako strašnim kada si imao tu pravu i jedinu kartu u ruci. Gdje je Balašević tada bio od nekih tvojih Mizara i Miladojki Youneed i Disciplini Kičme, angažiranih i energičnih i novih, i nikada ne bi ni na njegov koncert otišao da nije bilo tvoje Najdraže, a kamo li kazetu stavio u kazetofon da poslušaš tu – kako si tada držao – kuruzu, raspjevanu i nepreglednu među svim tim Valjcima i Dugmetima i Kazalištima ili Oliverima nekih dosadnih i običnih vremena. Koliko li je poslije bilo lako pojmiti da su obična i dosadna vremena puno bolja od onih neobičnih i zanimljivih. Dobro, čuo si već tada i onu Balaševićevu o Banetu, koja ti se jako sviđala svojom energijom i iskrenošću i jasnoćom, pa ti je bilo jasno da je čovjek tu pjesmu snimio jednostavno i zato da bi klincima pokazao kako se to, je li, radi. A ostalo je manje-više bila patetika, nepotrebna i suvišna, kako si tada osjećao, ljuto se varajući; jer tko je toliko bedast pa moli da ne bude rata, kada može učiti ljude o stvarima koje će dovoljne biti da ga ne bude. Nisi shvaćao da se ljude ne može ničemu naučiti, ili – bolje rečeno – da ih se dade učiti i naučiti baš svačemu u vrlo malo vremena.
Danas, kada je sve to prošlo, dobro znaš da Balašević nije bio u rangu sa Valjcima i Dugmetima i da nisi otpočetka bio pravedan prema njemu, nego je bio bolji, još koliko bolji. Živa je i gorka istina da današnje klinke i klinci nemaju nikoga, baš nikoga tko bi ih (kao nas) svojim pjesmama polako i uvjerljivo ali dosljedno uvjeravao o tome koliko je važnije ljubiti nego li imati, a kamo li mrziti. Nije to nešto što bi ti umio opisati; to je nešto što ćeš osjetiti, ili nećeš. U doba kada je glazba potrošna stvar, zamjenjiva kao jedna obična najlonska vrećica (kako su to napisali puno bolji pisci od tebe), teško je shvatiti što je nama značila kada smo prvi puta natezali iglu na novu ploču. Značila je nešto što je puno važnije od angažmana i konzistentnosti svijeta kojeg se stvara, da bi se onaj stvarni rušilo u buci i neredu.
Neću još puno ovdje, skoro pa kraj. Da kažem još samo ovo: od svega mi je najviše žao toga što duboko osjećam da nipošto nije nemoguće kako je Đorđe pred sobom možda tek imao nekoliko najboljih godina - da onako, arsenovski, ili nedajbože cohenovski, prepjeva onako sasvim nenametljivo, pa ako treba i ištekano iz struje, na koncu sve to što smo u posljednjih pola stoljeća proputovali, bolje nego bi to na žalost napravili neki novi klinci, na tek dvije ili tri ploče koje bi se moglo, smireno i polako, a sasvim dovoljno, od a jedan pa nadalje, slušati i učiti u automobilu dok kroz sumrak voziš u grad i ploviš ovom mračnom džunglom nestajanja.
Šteta. Nema ih puno koji su ostali i još manje koji dolaze, a koji će to znati. Ovako će biti puno teže odlaziti. Zbogom, Đorđe.

19.02.2021. u 21:32 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.