penetenziagite

nedjelja, 26.03.2017.

Dubrovnik u magli

Kažu neki dan, Dubrovnik u magli, rijetka pojava, ponekad u proljeće.

E pa onda sam imao vrašku sreću kada sam drugi put u životu – kako već rijetko nailazim do Dubrovnika – tamo negdje u travnju 2011. naišao i na maglu. Predivno proljetno popodne sa sanjivim vizurama stoljetnog grada ni na moru, ni na kopnu. Iako sam takav da me u pravilu više privlače prirodne ljepote, bio je to doživljaj kojeg se ne možeš ne sjećati čitav život. U spokoju me, nakon silaska u Grad, podržao čak i neki golub koji je, očito shvaćajući da moje namjere nisu toliko loše, spremno pristao pozirati.

Dakle, negdje u lipnju, kada još ne bude prevruće, planiram skoknuti do Mljeta, pa će me put možda ponovno odvesti i do prelijepog Grada; teško da ću ga tada moći promatrati u magli, ali ova jedna kava s pogledom na zidine okovane oblacima, skrivena na terasi ograđenoj čempresima, ostat će mi u sjećanju dok pamtim; ne bi bilo loše to sjećanje osvježiti nekom novom šetnjom…

26.03.2017. u 20:28 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 20.03.2017.

Cres

Prekapajući po starim fotografijama, pronašao sam slike s jednog davnog i – nevjerojatno – jednodnevnog izleta na Cres. Kako i zašto, ne pitajte puno; nekima se nije spavalo po planinarskim domovima na Lošinju, nekima se žurilo kući; ali u dvadesetak sati (ah, mladosti… a nisam baš niti siguran da je autoput bio od-do) uspjeli smo vidjeti, osjetiti, doživjeti barem djeliće Cresa, Lubenica, Osora, Valuna, Belog… Naravno da će svatko imalo sumnjičav reći da to nije dosta niti za jedno od tih mjesta, no nekako mi se nakon tih svih godina, kako razmišljam o domaćim otocima, Cres uvukao pod kožu (što bi značilo ili da sam ga barem djelićem doživio duboko i istinski, ili da me iz podsvijesti zove na ponovni posjet, ili oboje) Tako mi se često vrate uspomene na snažno, tek površinski mirno i tamno more što valja u poluzatvorenim očima i nosnicama na trajektu s Valbiske neposredno iza svitanja; fascinantan portal creske katedrale u hladu stoljetnih uličica ili pak nezaboravnu vizuru mitskih i tajanstvenih Lubenica, u kojima sam čak uspio kupiti i neko prekrasno crno vino od jednog starog djede koji ga je točio ravno iz bačve… Bio je kasni rujan (naravno, nije bilo vremena za spuštanje na lubeničku plažu); vrijeme kao stvoreno za šetanja i lutanja a dovoljno toplo i za kupanja na valunskoj plaži ili večeru na otvorenom u sjajnom malom restorančiću uz samu obalu u Valunu… Pitate, a gdje su sve te slike?… Pa, eto – u meni; nije mi na pamet padalo slikati dok sam to doživljavao, a nekako mi zbog toga sada baš i nije previše žao, jer sada mogu, kao nekakav grintav starčić – pričati priče… nadajući se da ću nekoga dobre volje, a možda čak i sebe, potaknuti na kakav ranoproljetni skok prema jugu :)

20.03.2017. u 20:13 • 23 Komentara • Print • # • ^

subota, 11.03.2017.

Iznad Jarka

Kada se iz Jarka (ulica koja se odvaja na raskrižju ceste za Bistru, Zagorje i Zaprešić) krene uzbrdo, smjer valjda istok-jugoistok (glavni orijentir odličan stari restoran Nirvana gdje sam čini mi se još prošlog ljeta jeo sjajnu zagorsku juhu za malo para!), prvo asfaltom, potom makadamom, a ako vam se dade tražiti prečice, bome i kozjim stazama, pa konačno i po pravom planinarskom putu M1 (tzv. transverzala) - prije ili kasnije, hvatajući hrbat, doći ćete do mjesta s predivnim vidicima na Samoborsko gorje, Zagorje i zapadni dio Zagreba. Našu družinu na ove puteve ljepote odvela je u stvari želja za branjem medvjeđeg luka, što je iz priloženih slika vidljivo. Neću ništa više napisati osim: morate probati (važi i za luk). Sjesti, šutjeti, slušati vjetar u travkama i uživati.

11.03.2017. u 17:58 • 21 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>