Kažu neki dan, Dubrovnik u magli, rijetka pojava, ponekad u proljeće.
E pa onda sam imao vrašku sreću kada sam drugi put u životu – kako već rijetko nailazim do Dubrovnika – tamo negdje u travnju 2011. naišao i na maglu. Predivno proljetno popodne sa sanjivim vizurama stoljetnog grada ni na moru, ni na kopnu. Iako sam takav da me u pravilu više privlače prirodne ljepote, bio je to doživljaj kojeg se ne možeš ne sjećati čitav život. U spokoju me, nakon silaska u Grad, podržao čak i neki golub koji je, očito shvaćajući da moje namjere nisu toliko loše, spremno pristao pozirati.
Dakle, negdje u lipnju, kada još ne bude prevruće, planiram skoknuti do Mljeta, pa će me put možda ponovno odvesti i do prelijepog Grada; teško da ću ga tada moći promatrati u magli, ali ova jedna kava s pogledom na zidine okovane oblacima, skrivena na terasi ograđenoj čempresima, ostat će mi u sjećanju dok pamtim; ne bi bilo loše to sjećanje osvježiti nekom novom šetnjom…