vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 20.03.2017.

Cres



Prekapajući po starim fotografijama, pronašao sam slike s jednog davnog i – nevjerojatno – jednodnevnog izleta na Cres. Kako i zašto, ne pitajte puno; nekima se nije spavalo po planinarskim domovima na Lošinju, nekima se žurilo kući; ali u dvadesetak sati (ah, mladosti… a nisam baš niti siguran da je autoput bio od-do) uspjeli smo vidjeti, osjetiti, doživjeti barem djeliće Cresa, Lubenica, Osora, Valuna, Belog… Naravno da će svatko imalo sumnjičav reći da to nije dosta niti za jedno od tih mjesta, no nekako mi se nakon tih svih godina, kako razmišljam o domaćim otocima, Cres uvukao pod kožu (što bi značilo ili da sam ga barem djelićem doživio duboko i istinski, ili da me iz podsvijesti zove na ponovni posjet, ili oboje) Tako mi se često vrate uspomene na snažno, tek površinski mirno i tamno more što valja u poluzatvorenim očima i nosnicama na trajektu s Valbiske neposredno iza svitanja; fascinantan portal creske katedrale u hladu stoljetnih uličica ili pak nezaboravnu vizuru mitskih i tajanstvenih Lubenica, u kojima sam čak uspio kupiti i neko prekrasno crno vino od jednog starog djede koji ga je točio ravno iz bačve… Bio je kasni rujan (naravno, nije bilo vremena za spuštanje na lubeničku plažu); vrijeme kao stvoreno za šetanja i lutanja a dovoljno toplo i za kupanja na valunskoj plaži ili večeru na otvorenom u sjajnom malom restorančiću uz samu obalu u Valunu… Pitate, a gdje su sve te slike?… Pa, eto – u meni; nije mi na pamet padalo slikati dok sam to doživljavao, a nekako mi zbog toga sada baš i nije previše žao, jer sada mogu, kao nekakav grintav starčić – pričati priče… nadajući se da ću nekoga dobre volje, a možda čak i sebe, potaknuti na kakav ranoproljetni skok prema jugu :)

20.03.2017. u 20:13 • 23 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.