Nachtfresser

Danas je podjelom nagrada u Klagenfurtu završio književni festival koji nosi ime poznate književnice Ingeborg Bachmann, upamćene kao angažirane i prepoznatljivog stila. Takva je i ovogodišnja dobitnica Natascha Gangl, tematizira nacizam u poslijeratnoj Austriji, ako sam dobro shvatio, poslušam ponešto krajičkom uha iz susjedne prostorije, tv je prilično glasan, ali nije mi za vjerovati, jučer sam drugarici u prolazu rekao, dobra mi je ona Natascha Gandhi, toliko o tome koliko čujem. Nisu to oni čuveni redci Thomasa Bernharda da u Beču možeš birati između crvenih i crnih svinja, ali žena ima prepoznatljiv način pisanja, oduševila je i publiku i žiri, te to treba cijeniti.
Poslije podjele nagrada slijedio je intervju s gostom festivala velikim književnikom, malo manje velikim čovjekom Peterom Handkeom. Kad sam počeo studirati njemačku književnost prepričavala se anegdota, da je mladi književnik na kongresu pisaca došao i izazvao skandal. Govorio je otprilike kako je suvremena književnost potpuno zalutala u slijepu ulicu, ništa ne vrijedi, a za to su krivi ovi što ga upravo slušaju u prepunoj dvorani i nakon izmjene uvreda s par njih koji su reagirali, napustio dvoranu. Jedna od kasnijih predstava mu se zvala "Psovanje publike", tu se ponosio kako svaki put iznova dolazi do interakcije. Meni su se svidjeli njegovi "Ljevoruka žena" i "Golmanov strah od jedanaesteraca", no nakon zadnjeg rata, kad je stao uz mezu domaćina i srpsku rakiju na Miloševićevu stranu, prestao sam ga i književno pratiti i čitati no ipak sam napeo uši kad je danas voditeljica najavila svog gosta, nisam imao pojma koliko godina ima, smatra ga se književnim klasikom.
Uzalud sam se naprezao, ništa od uvodnih riječi gosta slabašnog glasa nisam ni dobro čuo niti razumio, te sam se premjestio pred televizor. Imao sam što vidjeti, napregnuto staračko lice i riječi starca koji ne zna skriti svoju ogorčenost današnjim svijetom, dugo nisam primijetio toliku ogorčenost te nisam ni pokušavao shvatiti o čemu priča. Ipak efektno je poantirao kad ga je voditeljica pitala, zar se nikad nije bojao posljedica iznošenje svojih prilično radikalnih stavova, on je parafrazirao nekog srpskog književnika: "Uvijek sam se bojao, ali nikad nisam dopustio da strah utječe na logiku mog razmišljanja."
U sebi sam razmišljao, mene svi nazivaju mrgudom i vječnim nezadovoljnikom, ali sam jako daleko od ovakve nemoćne ogorčenosti, na taj način bi samo priznao da današnji svijet smatram puno ozbiljnijim i vrjednijim pozornosti, nego što to on to jeste.

125. je obljetnica Helene Weigel široj kulturnoj javnosti danas uglavnom poznatoj kao životnoj suputnici Bertolta Brechta. Dvorište unutar kazališta po njima poznatog je još u siječnju nazvano dvorom Helene Weigel i na taj način započeta godina posvećena umjetnici.
Za radnim stolom je već pakleno vruće, svejedno još odolijevam zovu klima uređaja. U susjednom malo svježijem prostoru drugarica na 3 Sat programu prati dane Ingeborg Bachmann, nagrađene autorice i autori čitaju tekstove po ljetnim pozornicama. Imali smo namjeru, skoknuti do Klagenfurta, u ovo doba godine, jednom kad budemo slobodni i budemo imali vremena, naravno ništa od toga, to je nama blagodat demokracije dala, ali eto, prate se događanja, ne damo se tomsonirati..
Prije par dana sam pročitao jedan stari nepoznati intervju s Helenom Weigel, koji me još danas drži u bedu, naravno uz neizvjesne KBC posjete. Veze Brechta i Weigel, de Beauvoir i Sartrea, Gretchen i Rudi Dutschkea su služile kao predlošci za diskusije o principima života u dvoje u našim mladalačkim društvima i kako se othrvati okovima patrijarhata. Veza između Weigel i Brechta je od ovih i sličnih djelovala još najmanje problematično, a čak nije ni previše skandalizirala obično građanstvo, jer su imali i dvoje zajedničke djece, a za tu činjenicu su čestiti kršćani spremni svašta progledati kroz prste. Nećemo se lagati, i meni su, naravno iz drugih razloga, najviše imponirali kao par.
Iako je kad su se upoznali Helene Weigel već bila renomirana glumica s dosta poznatih uloga iza sebe, za zajedničkog života s Brechtom ona je odigrala samo jednu zaista veliku ulogu "Majku Hrabrost". S druge strane ona je bila prva i doživotna intendantica kazališta "Berliner Ensemble" i tu je uvijek njena bila zadnja riječ iako je berlinsko kazalište bilo poznato kao Brechtovo kazalište. Ona je i organizirala zajednički život i stvarala sve preduvjete da bi Brecht mogao nesmetano pisati i raditi. Tako je i u emigraciji osiguravala po iznajmljenim kućama prostor za tri pisaće mašine, poznato je da je on za pisanja drama šetao od jedne do druge, na jednoj riječi zbornog pjevanja, na drugoj dijalozi, na trećoj monolog npr..Slično kao mlađa Simone i Helene je za svog partnera nakon napornog radnog dana organizirala večernja druženja u njihovim prostorima jer je on to volio. Toliko smo znali o njima.
Jednom je netko u našem društvu spomenuo riječi Gretchen Dutschke da je problem tih kasnijih šezdesetih bio što su cure svojim dečkima dopustile potpunu slobodu, oni to nisu znali do kraja pravilno kanalizirati, s druge strane svoju slobodu su "za dobrobit zajednice" svojevoljno ograničavale. To su u ono vrijeme ipak naše cure prečule, Gretchen je bila ekstremna feministica u usporedbi s njih dvije.
Sad dolazi taj intervju kojem sam u stvari mislio posvetiti post, ali eto, uvod je sve pojeo. Helene prvi put otvoreno priča o dvije najbliže Brechtove umjetničke suradnice i ne samo umjetničke. Kad su pobjegli iz nacističke Njemačke normalno je bilo da njih dvije budu uz njih, Brecht je završavao jedan komad, jedna mu je bila suradnica, a druga vodila marketing. Međutim kad su već morali bježati u drugu sklandinavsku zemlju i kad je nakon više od tjedan dana boravka tamo Weigel na ulici slučajno srela jednu od njih, Brecht joj nije spomenuo da ih prate, u njoj je bijes rastao, a Brecht ni to nije nikad saznao, u intervjuu Weigel navodi da njih dvije nikad nije podnosila, ali uvijek joj je na prvom mjestu bilo Brechtovo stvaralaštvo i zadovoljstvo, a eto, njih dvije su mu ipak pomagale, jedna je i potpisana kao suautorica jedne drame. Objasnila je da je i jedna iako mlada bila već tad smrtno bolesna, a druga teška ovisnica, njena ljubomora na njih bi mogla samo pogoršati stvari, Brecht je ionako znao zadirkivati da zna biti osjećajna plačljivica koja previše voli ljude.
Novinarka je Weigel provocirala, jedna je bila umjetnička suradnica, druga šefica marketinga, a što ste mu onda bili Vi, Weigel se nasmijala: "Ja sam uvijek bila odlična kuharica."
Nakon tog, na neki način lijepo provučenog sarkazma, je dodala, ona je cijeli život bila glumica i dobivala ovacije dok su svjetla pozornice bila upaljena, poslije su se detalji izvedbe zaboravljali. Isto je bilo i s ulogom intendantice, kazalište je polako stjecalo svjetsku slavu, a i iz DDR-a se gostovalo na najslavnijim svjetskim pozornicama, izgledalo je da uspjeh dolazi sam od sebe, sva slava je išla najproduktivnijem autoru tog kazališta Brechtu, intendantica je bila u drugom planu, tek nakon njene smrti, kad su proradile potisnute taštine i kazalište se počelo urušavati nekima je postala jasna važnost njene uloge.


. ..

Prestajem lagano pratiti stare sarajevske i riječke grupe na FB. Nikakve suvišne iritacije mi ne trebaju. Ipak ponekad kao jutros nerazbuđen otvorim objavu, zadnje vrijeme prevladavaju na sarajevskim stranicama objave posvećene mojim pokojnim kafanskim druzima, većinom pravoj raji. Tako me gleda s fotografije neobično ozbiljan uređen tip, vjerojatno se, što bi rekli, išao slikati za ličnu i ispod uobičajenog veličanja komentatora nepoznatih imena i prezimena, jedan mi je ipak poznat, i on se ponekad znao prikrpiti našem društvu, jednom je komentirao kad je pjesnik ulazio u birtiju:"Stiže krezubo strašilo", danas piše za istoga samo "Legenda!" i dobiva desetine lajkova anonimaca, vidim već mu je prikačeno uz ime i prezime "stručnjak u grupi". Jebe se mrtvima za te nakaradne objave, za njih su legende bili ono koji bi im točili piće u Sarajevu nakon fajronta, ovdje nakon fajrunta, stezali su automatski ruke pri ulasku u birtije u Sarajevu samo hašišarima, ovdje hašomanima. Baš za ovog sa slike mi pričao Sarajlija kojeg sam upoznao pri susretu pasa u Rijeci i odmah shvatio da smo se mimoilazili kod Parkuše i u Kaktusu (iz istoimene FB grupe u koju sam dodan sam izašao jer sam vidio da patuljci koji je vode pojma nemaju), e taj autentični Sarajlija, bez problema mi je izdiktirao smjesu za prave ćevape, on mi je ispričao, da mu je naša legenda, kad se par mjeseci prije smrti vratio nakon rata od kćerke iz Amerike, prepričao susret s Bukowskim i kako mu je ovaj platio piće, a on na to konstatirao :"To ja brojim pod pojmom "sarajevske raje", iako nikad nije bio u Bosni, a ne ove papke koji su se namnožili i tako se nazivaju". S druge strane čitam prije negdje mjesec dana intervju s Vim Colom, nekadašnjom pjevačicom legendarnih "Parafa" i ježim se, stavovi kao da mene citira, zar smo toliko jednoobrazni i predvidivi bili, s druge strane pamtim da ni nju svojevremeno nismo podnosili, jer smo je, kao Yoko za raspad Beatlesa, krivili za odlazak "fanatika" Valtera iz benda, koji naravno nakon njega nije više bio to. Danas kad čitam dokumente i svjedočenja, u ono vrijeme nama nepoznata, shvaćam koliko smo griješili i koliko su i Vim i naročito Yoko bile posebne. Kao što veli jedan pajdo, danas su već i Rolling Stones najbolji bend, jedini se nikad nisu raspadali.
Kako bilo da bilo, mi koji smo živjeli između više mjesta, ja malo u Sarajevu, malo u Rijeci, nismo pripadali niti napravili "karijeru" nigdje, i bolje da je tako. Naša ekipa uglavnom je pomrla ili još gore, poginula u ratu, mi što smo bili životno "otpisani" prije njih eto ili pišemo postove na nečitanim blogovima ili ne znamo što bi s lovom pa plaćamo cigansku glazbu u birtijama centra Toronta ili Makedonca na Montmartru da pjeva uz klavir Olivera i Tomu Bebića, o svemu tome svjedoči FB, utočište pokopanih ili zasad samo otpisanih.

Uvijek kad me dočekaju, uz jutarnje razbuđivanje, vijesti poput "prijelomne" jutros, sjetim se jedne pjesme velikog pjesnika Izeta Sarajlića, malo poznate, toliko malo da je ne mogu naći u tražilici, otprilike ide "kolju se danas Irak i Iran, ja ne marim, ja sam miran". Pamtim i riječi u jednom intervjuu, ne, nije ravnodušan, iritira ga javno mnijenje, danas je simbol zla Iran, sutra će biti Irak, i bilo je tako, pa će prekosutra opet Iran, danas je s razlogom preko sutra, trljat će ruke trgovci smrću.

Zato sam ravnodušno čitao dalje, obavio šetnju s Jinom prije jakog sunca, odnio kore od limuna ispod stabljika rajčice, počele su se lagano rumeniti, te istovremeno se počinju samoorganizirati bande mrava, ukoliko konvencionalne mjere ne urode plodom, morat ćemo smisliti jači udar, jedino uporaba kemijskog oružja ne dolazi u obzir, ipak smo mi ekološki osviješteni, a i sadnice smo dobili od Možemovaca, a treba poštovati principe onih koji ti darove donose. Zatim sam uspio naštimati stari fotić, nešto što mi već dvije godine nije uspijevalo, valjda, kako smo ubacili u vatru novi od Dolores, je i ovaj shvatio da mora biti mekši u pregovorima.

Inače tražeći tu nenađivu, ionako prosječnu pjesmu, pamtljivu samo u kontekstu vječne aktualnosti, sjetio sam se besmrtne pjesme "Rođeni dvadesetčetvrte, streljani četrdesetdruge" posvećene pjesnikovom jedva punoljetnom bratu ubijenom od strane talijanskih fašista. Sjetio sam se i njegove pjesme u kojoj traži ulicu za svoje ime, zbilja je još nema, iako je zaslužio po svim mogućim i nemogućim mjerilima, čak je i cijeli zadnji rat proveo u opkoljenom Sarajevu, a njegove apele za pomoć su prenosili važni svjetski intelektualci, i nobelovci su ga prevodili. Odmah nakon njegove smrti su počele inicijative za dodjelu ulice velikom pjesniku, čak je ulica koju je lako u njegovoj pjesmi detektirati u kvoti pjesnika, ali eto, kad su po nacionalnom ključu dijeljeni kvartovi s ulicama za pjesnike, ta, kojoj je najčešće pjevao, dodijeljena je mrtvim hrvatskim pjesnicima.
Inicijative se, saznajem 2019. stalno obnavljaju, ali barem do onda su samo po par dana trajale gerilske akcije zamjena uličnih ploča, a tad su mi rekli da kompromisna ideja samo što nije realizirana, možda u međuvremenu i jest...

Evo prošlo je par dinamičnih dana, stalno u pokretu i druženju, predvečer u vrtu, tako da se nije stiglo pisati ni obilaziti blogove. Obavio sam polugodišnji UZ, sudeći po specijalizantici i jednom studentu s kojim sam razgovarao nije loše, ona je pak mlada i nadobudna nešto žučno raspravljala s profesorom koji je sve nadzirao sa strane, pa ću sačekati što početkom idućeg mjeseca kaže moja specijalistica, koja valjda najbolje zna jer je bila na gledanoj emisiji o jednoj našoj spisateljici na teve. Dobio sam termin i za kontrolni očni pregled i eventualnu injekciju, ako taj dobro prođe.
Bili smo u Gorskom kotaru, sve puno bazge, nema tko da je bere, pokušavamo obraniti zadnju preostalu ostavštinu, šanse su lošu jer u ovoj državi samo banda pliva.
Žižek ironizira kontra ljevice, što oni ne uspjevaju već desetljećima, Trump je dokrajčio u par dana, taj neoliberalni kapitalizam, sad kad taj kaos treba iskoristiti poput njemačke Ljevice oni zbunjeno lutaju u doktrinama, ja svejedno toj multimilijarderskoj tehnološki nadmoćnoj bandi ne bih čestitao, tu zajebanciju s algoritmima i do krajnjosti zaglupljivanjem korisnika na društvenim mrežama, nije bilo teško smisliti, umijeće je graditi, a ne razarati.
Za Tijelovo smo roštiljali, sve fotke koje su uspjele sam stavio na predzadnji post na (naknadno vidjeh, ne vrijedi klikanje, ali adresa da:
nachtfresser.blogspot.com
Dolores mi je donijela fotić koji ona ne koristi, jučer sam uspio naštimati i datum i vrijeme, što na dosadašnjem identičnom fotiću samo druge boje iz nekog razloga ne uspijevam i jučer sam testirao taj novi crni i test je relativno uspio, naročito posljednja fotka, vidi zadnji post na prethodnom linku.
Na čekanju su tri započeta ozbiljnija posta ;)

Ljeto je bilo pakleno, kao što ovo obećava to biti. Ni u Berlinu u koji smo tradicionalno pobjegli nije bilo puno bolje. Stvar je spašavalo to da je Jin mogao sa mnom u klimatizirane trgovačke centre i uglavnom klimatizirane tramvaje, lijepa zaostavština nazadnog propalog DDR-a. Napredni tehnološki znatno moćniji Zapad je ignorirao ta spora sredstva prijevoza i ulagao u brzu S-Bahn (gradsku željeznicu) te ponegdje još bržu U-Bahn, podzemnu željeznicu, u prvoj su uglavnom bile velike gužve kad smo se Jin i ja vozili u jutarnjim satima nakon prve šetnje u obližnjem parku i obilježenim šumskim stazama, u podzemnoj su na stanicama bile ugodnije temperature, ali to je za Jina bio pre bučan prijevoz pa smo izbjegavali. Drugarica je poučena iskustvima prethodnih godina sebi kupila 10Uhr-Ticket (gradska pokazna karta za sva prijevozna sredstva koja vrijedi svaki dan od 10 ujutro, kad su valjda već svi radni ljudi tamo na svojim radnim mjestima, dosta jeftiniji pokaz). Nas dvojica, tad još ne tako čvrsta spavača, nismo propuštali velegradska svitanja, a drugarica blagodati okrepljujućeg jutarnjeg sna, popodne je zato bilo rezervirano za zajedničke pothvate.
Ipak samo vožnje naokolo nisu imale pretjeranog smisla, iako sam ja onda još guštao u fotkanju modnih detalja barem u tom smislu najzanimljivijeg godišnjeg doba, a Jin bi se u vožnji spretno provlačio do kujica za obostrano njuškanje. Kad smo izašli na Potsdamer Platzu (potsdamski trg) uputili smo se pješice prema Brandenburger Toru (brandenburška kapija), loveći među zgradama koliko je moguće hladovine, ali se nisu dali izbjeći ni brisani prostori. Taj dan je bio, saznali smo na velikom panou uz jedan kiosk, predodređen za najtopliji dan u mjerenoj povijesti Berlina i Jin je, iako je još bilo jutro, brzo je počeo hodati širom ispruženog jezika. Spašavala su nas, i zato volim Berlin, vidno reklamirana, odmorišta za pse, s uglavnom svježom vodom. Ipak taj dan je put bio duži nego inače, odjednom nigdje odmorišta, ja sam pak, kako to obično biva, fulao prečace do Brandenburških vrata, Jin je vukao prema obilježenim silazištima za S-Bahn i U-Bahn, sva redom u pogrešnim smjerovima. Dobar dio puta sam ga i nosio i meni je bilo dosta i već sam u glavi razradio strategiju kojim prijevoznim sredstvima ćemo se bez daljnjih šetnji vratiti domu svom. I onda smo konačno izbili na čuvenu ulicu "Unter den Linden" (pod lipama), okupanu suncem, nikakve koristi od tog drveća, s pogledom na Brandenburger Tor i jahače apokalipse.
Jin je najprije zalegao u slabom hladu tende jednog dućana, a onda skočio i zajurio se, iako iscrpljen, u namjeri pretrčavanja, u tom trenutku prometne aleje. Slegnuo sam ramenima, uzeo u ga u naručje i polako već okupan znojem, počeo prelaziti preko vrelog asfalta. U sredini između autocesta u različitim smjerovima, je šetalište pod lipama paralelno s njima. Pobjednički sam među mnogim klupama našao jednu u hladu i sjeo, Jin se ispružio koliko je dug i težak. Ipak nije ležao ni pola minute, opet je skočio, odlučan u želji za prelaskom ceste. Kad smo prešli produžio je u od mene planiranom smjeru, tende luksuznih restorana su pravile hlad po putu. Na par mjesta sam primijetio među stolovima posudice s vodom za pse, ali Jin je grabio dalje i u momentu naglo skrenuo, a ja instinktivno zakočio vodilicu. Stajali smo pred crvenim tepihom, koji je vodio do ulaska u hotel, pred Jinom pozlaćena posudica puna vode sa šarama u orijentalnom stilu, a par koraka dalje ozbiljan mladac u starinskoj uniformi, ja sam ih uvijek krstio hotelskim paževima (valjda po njemačkom pluralu Hotelpagen), ali maloprije sam guglao, ne pokazuje to pohrvaćenje, a što vam ja mogu, nije ni portir, oni su viši na hijerarhiji niti samo nosač prtljage, poslije sam se raspitivao, paževi se osjećaju važniji od njih, koji su samo to što jasne riječi sugeriraju.
Sad kad razmišljam, uniformirane dočekivače sam viđao uglavnom u Berlinu, svugdje ozbiljni i uspravni poput gardista počasnih straži. Ovaj mi je klimnuo s osmijehom glavom kad sam ga upitno pogledao, Jin se s guštom sit napio i legao slavodobitno po tepihu. Ipak sam ga uzeo u naručje i odnio u hladovinu ispod drveta u blizini.
Radilo se o hotelu Adlon, koji nam je idućih godina postao stalna postaja, mada su još ranije nestale te "luksuzne" pseće posudice za vodu, za zadnjeg boravka 2022.bila je sasvim obična posudica s ustajalom vodom koju je Jin prezrivo ignorirao, a paž je stajao smrknut u nekoj valjda osuvremenjenoj odori.
Hotel najzanimljivije povijesti od svih u Berlinu i šire je postao jedno vrijeme predmet mog istraživanja i intervjua, no o tome će vjerojatno ići poseban post.

sve u finu
sve u fini
rat je bolji
meni po volji
svijet šuti
tu je žalac
luđaka talac
pa nek ide tako
tiho i olako
može i gore
može i gori
mene ne mori
možda je ćud
al već sam lud
bježi od mene
tu su sjene
onog sjaja
šarenih jaja
istječe minuta
još jedna ljuta
dragi moji
nismo više svoji
marš i bjež
na moj jež.

U 95. godini je jučer umro osebujan i u svijetu poštovan njemački umjetnik Günther Uecker. Meni se mnogo više sviđa njegov još živi poznatiji vršnjak, nekadašnji veliki prijatelj pa konkurent Gerhard Richter o kojem sam na blogu već više puta pisao. Međutim Ueckerova djela je nemoguće ignorirati, njegove reljefe s čavlima, kao i boje čija prelamanja ovise od kuta gledanja i intenziteta dnevne svjetlosti. Osim što je predstavljao pionira kibernetičke umjetnosti, bio je i prvi zapadni umjetnik s velikom izložbom u sovjetskoj Moskvi, iako je izbjegao iz socijalističke Istočne Njemačke.
Meni su zanimljivije od njegove umjetnosti bile anegdote koje su ga pratile. Odakle opsjednutost čavlima? Za drugog svjetskog rata osjećao je kao mlađi pubertetlija nezahvalnu obavezu brinuti za mamu i dvije sestre. Kad su Rusi oslobodili, odnosno zauzeli njegovo mjesto, uspio je upornom obranom tijelom da ovi odustanu od silovanja njegove mame, jednog oficira je valjda kod kuće čekao deran njegovih godina, pa se sažalio, a onda je zakovao sva vrata u kući ukucavajući čavle iznutra, naravno zaboravio je samo sitnicu, da će kad opasnost prođe trebati izaći van. Obožavao se do kraja s najmlađom sestrom, ona se udala za jednog od najvećih avangardnih umjetnika tog doba Yvesa Kleina, o kojem sam isto u više navrata pisao na blogu, ali eto, za tu poveznicu sam saznao tek jučer u jednom nekrologu. Klein je stvorio plavu boju kakva se ne može pronaći u prirodi, koja je nakon njegove smrti priznata kao IKB (International Klein Blue). Zadnji veliki Ueckerov rad su bili vitraji jedne njemačke katedrale, ofarbani u Ueckerovu čarobnu plavu koja dobiva nijanse ovisno o vanjskom prirodnom svjetlu i kutu iz kojeg se promatra. Yves Klein je kako je u jednom intervjuu prije samoubojstva rekao, nakon što je u stvaralaštvu bojom nadmašio Stvaratelja ispunio je mlad svoje umjetničko-životne ambicije, Uecker je pak u zadnjem razdoblju živio po budističkim načelima, u intervjuu u ožujku ove godine je u polu šali rekao da će možda poput nekih proroka morati živjeti do 111. godine, mada ima osjećaj da bi i mnogo prije mogao doživjeti otkrivenje.
Tek toliko da ne biste, poput mene u berlinskom muzeju suvremene umjetnosti "Hamburger Bahnhof", kao zadnje neznalice, projurili odmahujući rukom pored velike instalacije s čavlima, žureći vidjeti što veći dio projekcije perfomansa Marine Abramović u MoMi....
p.s.
Znam da sve češće biram teme koje malo koga zanimaju, ali i mene zanima sve manje toga, pogotovo sam alergičan na vjernike propagandnih agendi novomoćnika.
p.p.s.
Fascinirala me i Ueckerova drvena kućica na drvu, koju je sam napravio i u kojoj je povremeno boravio (blizu mora), ali to pak teško da bi bila tema za ikoga.

Sreo sam Šabota i Filipa
ludo su se zabavljali
radeći široke krugove po trotoaru
i dobacujući jedan drugome
interne fore
koje samo ekipa razumije
i teatralno se smijali,
u sekundi mi se učinilo
da i sebe tu vidim
ali vrlo kratko.

U stvari ne bih ih ni prepoznao
mi smo dolazili
iz jednog drugog svijeta
ozbiljni i spremni za oproštaje
za susrete ne.
Nije ni Jin zarežao
kad mi je Šabo zapriječio put
Jel se mi možda znamo?
Pa naravno, živjeli smo
u istim krugovima.

Zagrlili smo se i načas je izgledalo
da i ja tu još pripadam
i da nisam davno otišao
mnogo dalje od Filipove Indije
i Šabotove Južne Afrike
i da je naš susret nesporazum
ja sam trebao slaviti rođendan,
a oni plakati povratak u kvartovsku krčmu.

Sinoć oko ponoći nisam uključio perilicu suđa jer je bilo prekasno. Zato sam jutros najprije iz nje izvadio cjediljku za limun, malo je proprao, napravio limunadu, natašte je popio te vratio, isto malo propravši u perilicu te automatski zatvorio i upalio. Naravno onako bunovan nisam znao da je jutros nedjelja, sjetio sam se jučerašnje pomalo panične subotnje kupovine, čim je mašina ponosno počela larmati, uz širom otvorena balkonska vrata, jer noć još uvijek donosi osvježenje. Sve vuče jedno drugo, čuo sam, a onda i vidio Jinovo ustajanje i protezanje, on je valjda shvatio, ako mašina radi, vrijeme je za nove radne pobjede. Ipak sjetio sam se da je jučer rano osjetio glad i večerao, te smo prije njegovog kasnovečernjeg tretmana obavili i ekstra šetnju, u kojoj je sve obavio te sam ga mogao jutros uspješno ignorirati i baviti se uobičajenim ritualima, dok je on ponovo spavao na podu u mojoj blizini.
Nakon što sam se na Indexu i Tazu informirao kako idu ratovi i ima li nove mrtve djece i civila, nasmijao se vidjevši naslov "analize" Indexovog vojnog stručnjaka, analize kod njih ne čitam, ali je vidljivo po naslovu da konačno ubada tezu, koju sam ja ubo još prije par godina na blogu, a redovito je ismijavaju naši rusofilski ratni stručnjaci, koliko se vrijedi uzdati u kinesku lojalnost u svjetskoj globalnoj politici ;).te nastavio s nedjeljnim navadama. Otvorio sam mail, ne zato što redovito pratim mailove, to je prva navika koju sam napustio odlaskom u mirovinu, nego nedjeljom ujutro stiže Newsletter Jagode Marinić, svaki put zanimljivo filozofira o raznim temama, to objavljuje samo na Newsletteru, ne na Bluesky mreži i instagramu, gdje se zna i ponavljati, pa te prisiljava na praćenje e-maila. Današnji naslov je isto poticajan "Nostalgia, my ass", sam naslov mi je dao ideju za post, no ovaj put sam odustao od nediscipliniranog mijenjanja tema pa na kraju ne objavim ništa na blogu.
Nikad ne biste pogodili poslijeponoćno gledanje kojeg filma ju je inspiriralo u izboru teme, ja barem ne?!
"Pretty Women" s Juliom Roberts i njene nezaboravne lokne ili kako se to već hrvatski kaže, sjetila se i svoje jedine u životu, naravno neuspješne, trajne i trena kad se ipak našao jedan suosjećajan dečko, koji joj je pohvalio frizuru i rekao joj da ga podsjeća na Juliu Roberts :D.
Ujutro nakon gledanja filma Jagoda je odlučila podijeliti osjećaj gledanja filma s prijateljicom. "Ali film je seksistički.", reagirala je prijateljica. "Jeste, ali meni se svejedno sviđa." "I meni.", rekla je prijateljica s osmijehom na licu....

150 godina Thomasa Manna

Uglavnom "lijevi" portali obilježavaju u Njemačkoj današnju 150. obljetnicu rođenja velikog književnika, koji je u životu bio sve, samo ne ljevičar. Uglavnom nitko osim autora neće obilježiti 21. obljetnicu hrvatskog Nachtfresser bloga. Zajedno obojici autora, značajnom književniku i beznačajnom blogeru, je da su u drugoj polovici svojih života trpjeli zapjenjena argumentirana osporavanja nacifašističkih kritičara, stvarnih, moćnih i deklariranih kod jednog, prikrivenih u janjećoj koži kod drugog. Ovo argumentirano govorim, uvijek kad spominjemo prošlost upotrebljavamo mjerila današnjeg doba, isto kao što je nepobitno i da se kod obojice radi o vražjim poslima, ne može valjda nitko osporiti da je književnik rođen, a blog nastao baš 6.6. neke godine, svi znaju simboliku brojeva, a numerologiju više nitko ne osporava, čak i aktualni američki predsjednik već dugo u svom timu plaća i numerologe.
Sporan u članku na uvodnom linku je način slavljenje i obrane Thomasa Manna, autor ovih redaka takve branitelje sam sebi nikad ne bi poželio. Sve što novinar zamjera prljavoj nacističkoj kampanji protiv oponenta, najcjenjenijeg ne samo njemačkog književnika onog doba, sve je točno, samo što bih ja lakonski postavio pitanje, pa što? Iako je imao šestero djece neosporno je da besmrtne redove iz "Smrti u Veneciji" ne bi mogao napisati netko tko u sebi nema homoseksualnih sklonosti, uostalom po novijim istraživanja biseksualnost je sve značajnije prisutna kod oba spola. Idol mladih kod europskih nacista Mišima bio je oženjen i dokazano realiziran homoseksualac To što nacisti nesebično žale Mannovu ženu Katju je sukladno njihovom svjetonazoru, samoubojstvo djeteta svakako može kod korisnika obiteljskih tragedija biti argument tvrdnji da je Thomas bio loš otac, koga briga za svjedočenja njegove najpoznatije kćerke Erike i same Katje, te obiteljskih prijatelja bračnog para Hesse. Thomas Mann je bio i prevrtljivi malograđanin, isto točno, njegov život to pokazuje. Za vrijeme prvog svjetskog rata dijelio je reakcionarno nacionalistička, čak i djelomice antisemitska stajališta, pod plaštom apolitičnosti. Netko je kod nas jednom napisao, svi se ljudi s godinama mijenjaju, ako se ne zovu Stipe Šuvar.
Blog nije prikladna forma za širenje ove teme. Uglavnom povodom 150 godina rođenja Nijemci su prigodno izdali redovita mjesečna ratna radio obraćanja Thomasa Manna sugrađanima u nacističkoj Njemačkoj, koja su snimana na Floridi (do studija su ga vozile žena i kći, on nikad nije bio niti vozač, eto još jednog krimena), s Floride su snimci slani u New York, od tamo u London, da bi posebnim kanalima dolazila do hrabrih njemačkih slušatelja. U ono vrijeme su nacisti najstrože kažnjavali slušanje inozemnih radio kanala. Ipak ti govori su dopirali do Nijemaca, o tome svjedoče i kritike njemačkih intelektualaca, koji su cijelo vrijeme ostali u "unutarnjoj emigraciji" i popularnom modusu pasivnog otpora. U govorima je Mann spominjao i sramne nacističke logore ponižavajućih orgija i smrti, tako da česta njemačka tvrdnja da za vrijeme rata nitko ništa nije znao teško drži vodu.
Ovaj bloger je u svemu osim antifašizma i nevoženja auta sušta suprotnost Thomasu Mannu. Njegovi dnevnici u kojima je bilježio svakodnevne sitnice i banalnosti poput odlaženja na probe za odijelo, su mi poslužile kao polazna ideja za koncepciju ovog bloga. Svih ovih godina sam trpio znatno besmislenije i zatucanije kritike, to često za razliku od Manna nisu bile ni poluistine nego produkti kritičarskih bolesnih mozgova. Tu izdvajam Blumija čija sam neka zapažanja i prihvatio i korigirao način pisanja, te konstruktivnu pojmovnu primjedbu čitateljice koja nije ni blogerica, a tiče se blogokretena.
Zadnji su me srećom protokom vremena počeli zaobilaziti, samo najbolji su uglavnom ostali ovdje kao komentatori. Isključivo zbog njih i njihovog ljudskog stvaralaštva se s vremena na vrijeme vratim na ovo sve manje izazovno mjesto.

Jučer predvečer, večeri opet sve kasnije počinju, kad smo se vratili kući i kad sam sjeo za računalo, dočekalo me iznenađenje, poruka književnika s prebivalištem u Sarajevu Željka Ivankovića i to ne baš kratka. Nikako se ne može reći da mi komuniciramo svakodnevno, otkako mi je otuđen dugogodišnji FB profil, ovo je prvi put da se javio, znači nešto je važno, odmah sam povezao. Brzo prelazi na stvar, jučer je sreo Đorđeviće, moj značajni profesorski par iz vremena studija, a vijest je sama po sebi značajna, jer Mira Đorđević je starija od mene 20 godina, njen muž valjda i više, podatak o njoj znam jer me s njim opskrbio nekadašnji bloger iz Sarajeva, nakon što sam je spomenuo u starom postu na ovom blogu o dnevnicima Thomasa Manna, bila mi je mentorica na diplomskom radu.
Profesor Đorđević mu je dao posjetnicu, Željko je slikao i dogovorio nam kontakt. Sve to me obradovalo, a i moju drugaricu i odmah sam se zahvalio i napisao da ću se javiti e-mailom (eh taj moj futur prvi).
Jutro sam nakon šetnje s Jinom proveo na tražilici, otkako sam se odrekao Googla i drugih većih tražilica dobivam siromašnije, ali i drukčije rezultate, to je cijena principijelnosti. Najprije sam upisao kolegu (i on je studirao njemački jezik i književnost), književnika Željka Ivankovića. Čitao sam više njegovih knjiga, oduševili su me ratni dnevnici "700 dana opsade" te roman "Rat i sjećanje", cijenim i ostali dio njegovog opusa, sentimentalno mi je draga naravno "Ljubav u Berlinu", tu smo imali kratku nes(p)retnu prepisku, ne sjećam se više konkretnog povoda. Tek vidjevši prekjučerašnje sarajevske vijesti shvatio sam opasku iz poruke, vidjeli su se na događanju povodom 80. rođendana Pere Zupca, što je Željko i napisao, ali nije napisao da je on vodio to događanje. Uglavnom tražilica mi o Ivankoviću ništa posebno nije otkrila, pratio sam njegovu karijeru i uspone i osporavanja, uvijek ostao na njegovoj strani. Nisam znao da je istupio iz tamošnjeg PEN centra uz Lovrenovića i druge značajne hrvatske intelektualce u BiH kad je novo vodstvo opako skrenulo u desno, kroz maglu se sjećam da sam negdje pročitao samo za Jergovićev izlazak, vrli naši mediji.
O Miri Đorđević sam već pisao, sviđala mi se, odnosno bolji izraz, imponirala mi kao profesorica, mada mi je njen predmet, naročito na prvoj godini, (h)istorija njemačke književnosti, bio dosadan. Jedva sam prolazio ispite. Pamtim kad sam došao preumoran ujutro na njen ispit, cijelu noć sam drilao stvari s Vesnom Mijatović, nisu me mazila ni izvučena pitanja, profesorica me pokušavala izvlačiti povezivanjem i sugestivnim upadicama, no mozak mi nije radio. Onda se predala i dala mi posljednju šansu, nabrojati sve Schillerove drame, nasmijao sam se, rekao broj i uz prste ih počeo nabrajati, nedostajala je jedna, ponovio sam postupak i opet isto, sad profesorica nije pomagala i onda mi je sinulo: "Djevica Orleanska"! Umalo padoh zbog jumferice, obavijestio sam zainteresirane kolegice vani. Kod nje sam zadnje godine studija samo ja iz grupe radio diplomsku radnju, svi koji su birali književnost bili su kod drugog profesora, bilo je lakše, ali on je nudio gotove teme, s njom se moglo razgovarati i dolazilo bi se do kompromisa, tako sam ja inzistirao na Nietzscheu, ona na upravo kod nas objavljenim dnevnicima Thomasa Manna i tema je bila "Trag Nietzscheovih uticaja u dnevnicima Thomasa Manna".Profesorica je inače rođena Zagrepćanka, to sam tek znatno kasnije čuo, u neka čudna vremena mog sazrijevanja ti su podaci uglavnom uzimani kao irelevantni, i tu je Željko Ivanković izuzetak, rođen je u Varešu, a njegovim sumještanima je bilo važno da je eto veliki književnik rođen u njihovom gradiću. Nakon posta na blogu, kad sam profesoricu prvi put spomenuo, saznao sam da je itekako živa i neumorno prevodi s njemačkog na bosanski, tu djelatnost je intenzivirala u mirovini, tako nešto sam i ja namjeravao dok naglo nisu počeli problemi s vidom,
U Sarajevu sam boravio 2019., s mojom zadnjom "potpunom" generacijom učenika, na ruci nosim njihov oproštajni sat, poslije sam od sindikata prije umirovljenja dobio skuplji, ali ovaj je po mojoj mjeri. U jednom momentu sam učenicima u centru grada kod vječne vatre dao tri sata pauze i sam odšetao do svog bivšeg fakulteta. Iako je grad u potpunosti promijenio svoju fizionomiju fakultet je ostao isti, čak i kad sam ušao, kao da sam jučer izašao iz tog prostora. Uz domara ili što li je već, stajao je s vanjske strane portirnice jedan mlađi muškarac, očito profesor, koji me zainteresirano promatrao. "Dobar dan, ja sam kratko u prolazu, prije točno tri i pol desetljeća sam ovdje studirao." "Želite li prošetati ili Vas netko posebno zanima?", pitao je ljubazno prof.."Ma nećete možda znati, Đorđevići, samo me zanima jesu li se vratili iz Njemačke žive li opet u Sarajevu?" Profesor se sad nasmijao:"Vratili su se, sad su u penziji, svrate oni, tu su redovito na šetalištu, velika je vjerojatnoća da ih sad sretnete, ovo je njihovo vrijeme za šetnje." Nisam ih sreo, informaciju sam dobio, žurio nazad razredu.
S gospodinom Đorđevićem je malo manje idilična slika, kao uostalom sa svim profesorima jezične grupe predmeta. Studentice je uglavnom uspio šarmirati, njima, nasuprot meni, njegova supruga nije bila previše draga, naravno i tu je izuzetak moja sadašnja drugarica, koja je kod profesorice diplomirala na radnji o Hesseovom Steppenwolfu. Od njega sam ipak puno naučio o valentnosti glagola, ali, uvijek kažem srećom, na ispitu iz jezika nakon treće godine me ispitivala Hanna Popadić, koju su smatrali strožom profesoricom od njega, svejedno sam prošao. Prije par godina sam dobio link na članak o predstavljanju novog "Njemačko-srpskog rječnika" profesora koji je dobro zagazio u osamdesete, a dobro se drži, to je uzeto kao dokaz da "rad usporava starenje", nadam se da političari ni dalje ne čitaju stranice kulture po portalima.