125. je obljetnica Helene Weigel široj kulturnoj javnosti danas uglavnom poznatoj kao životnoj suputnici Bertolta Brechta. Dvorište unutar kazališta po njima poznatog je još u siječnju nazvano dvorom Helene Weigel i na taj način započeta godina posvećena umjetnici.
Za radnim stolom je već pakleno vruće, svejedno još odolijevam zovu klima uređaja. U susjednom malo svježijem prostoru drugarica na 3 Sat programu prati dane Ingeborg Bachmann, nagrađene autorice i autori čitaju tekstove po ljetnim pozornicama. Imali smo namjeru, skoknuti do Klagenfurta, u ovo doba godine, jednom kad budemo slobodni i budemo imali vremena, naravno ništa od toga, to je nama blagodat demokracije dala, ali eto, prate se događanja, ne damo se tomsonirati..
Prije par dana sam pročitao jedan stari nepoznati intervju s Helenom Weigel, koji me još danas drži u bedu, naravno uz neizvjesne KBC posjete. Veze Brechta i Weigel, de Beauvoir i Sartrea, Gretchen i Rudi Dutschkea su služile kao predlošci za diskusije o principima života u dvoje u našim mladalačkim društvima i kako se othrvati okovima patrijarhata. Veza između Weigel i Brechta je od ovih i sličnih djelovala još najmanje problematično, a čak nije ni previše skandalizirala obično građanstvo, jer su imali i dvoje zajedničke djece, a za tu činjenicu su čestiti kršćani spremni svašta progledati kroz prste. Nećemo se lagati, i meni su, naravno iz drugih razloga, najviše imponirali kao par.
Iako je kad su se upoznali Helene Weigel već bila renomirana glumica s dosta poznatih uloga iza sebe, za zajedničkog života s Brechtom ona je odigrala samo jednu zaista veliku ulogu "Majku Hrabrost". S druge strane ona je bila prva i doživotna intendantica kazališta "Berliner Ensemble" i tu je uvijek njena bila zadnja riječ iako je berlinsko kazalište bilo poznato kao Brechtovo kazalište. Ona je i organizirala zajednički život i stvarala sve preduvjete da bi Brecht mogao nesmetano pisati i raditi. Tako je i u emigraciji osiguravala po iznajmljenim kućama prostor za tri pisaće mašine, poznato je da je on za pisanja drama šetao od jedne do druge, na jednoj riječi zbornog pjevanja, na drugoj dijalozi, na trećoj monolog npr..Slično kao mlađa Simone i Helene je za svog partnera nakon napornog radnog dana organizirala večernja druženja u njihovim prostorima jer je on to volio. Toliko smo znali o njima.
Jednom je netko u našem društvu spomenuo riječi Gretchen Dutschke da je problem tih kasnijih šezdesetih bio što su cure svojim dečkima dopustile potpunu slobodu, oni to nisu znali do kraja pravilno kanalizirati, s druge strane svoju slobodu su "za dobrobit zajednice" svojevoljno ograničavale. To su u ono vrijeme ipak naše cure prečule, Gretchen je bila ekstremna feministica u usporedbi s njih dvije.
Sad dolazi taj intervju kojem sam u stvari mislio posvetiti post, ali eto, uvod je sve pojeo. Helene prvi put otvoreno priča o dvije najbliže Brechtove umjetničke suradnice i ne samo umjetničke. Kad su pobjegli iz nacističke Njemačke normalno je bilo da njih dvije budu uz njih, Brecht je završavao jedan komad, jedna mu je bila suradnica, a druga vodila marketing. Međutim kad su već morali bježati u drugu sklandinavsku zemlju i kad je nakon više od tjedan dana boravka tamo Weigel na ulici slučajno srela jednu od njih, Brecht joj nije spomenuo da ih prate, u njoj je bijes rastao, a Brecht ni to nije nikad saznao, u intervjuu Weigel navodi da njih dvije nikad nije podnosila, ali uvijek joj je na prvom mjestu bilo Brechtovo stvaralaštvo i zadovoljstvo, a eto, njih dvije su mu ipak pomagale, jedna je i potpisana kao suautorica jedne drame. Objasnila je da je i jedna iako mlada bila već tad smrtno bolesna, a druga teška ovisnica, njena ljubomora na njih bi mogla samo pogoršati stvari, Brecht je ionako znao zadirkivati da zna biti osjećajna plačljivica koja previše voli ljude.
Novinarka je Weigel provocirala, jedna je bila umjetnička suradnica, druga šefica marketinga, a što ste mu onda bili Vi, Weigel se nasmijala: "Ja sam uvijek bila odlična kuharica."
Nakon tog, na neki način lijepo provučenog sarkazma, je dodala, ona je cijeli život bila glumica i dobivala ovacije dok su svjetla pozornice bila upaljena, poslije su se detalji izvedbe zaboravljali. Isto je bilo i s ulogom intendantice, kazalište je polako stjecalo svjetsku slavu, a i iz DDR-a se gostovalo na najslavnijim svjetskim pozornicama, izgledalo je da uspjeh dolazi sam od sebe, sva slava je išla najproduktivnijem autoru tog kazališta Brechtu, intendantica je bila u drugom planu, tek nakon njene smrti, kad su proradile potisnute taštine i kazalište se počelo urušavati nekima je postala jasna važnost njene uloge.
. ..
Post je objavljen 27.06.2025. u 22:28 sati.