Nachtfresser

Jučer predvečer, večeri opet sve kasnije počinju, kad smo se vratili kući i kad sam sjeo za računalo, dočekalo me iznenađenje, poruka književnika s prebivalištem u Sarajevu Željka Ivankovića i to ne baš kratka. Nikako se ne može reći da mi komuniciramo svakodnevno, otkako mi je otuđen dugogodišnji FB profil, ovo je prvi put da se javio, znači nešto je važno, odmah sam povezao. Brzo prelazi na stvar, jučer je sreo Đorđeviće, moj značajni profesorski par iz vremena studija, a vijest je sama po sebi značajna, jer Mira Đorđević je starija od mene 20 godina, njen muž valjda i više, podatak o njoj znam jer me s njim opskrbio nekadašnji bloger iz Sarajeva, nakon što sam je spomenuo u starom postu na ovom blogu o dnevnicima Thomasa Manna, bila mi je mentorica na diplomskom radu.
Profesor Đorđević mu je dao posjetnicu, Željko je slikao i dogovorio nam kontakt. Sve to me obradovalo, a i moju drugaricu i odmah sam se zahvalio i napisao da ću se javiti e-mailom (eh taj moj futur prvi).
Jutro sam nakon šetnje s Jinom proveo na tražilici, otkako sam se odrekao Googla i drugih većih tražilica dobivam siromašnije, ali i drukčije rezultate, to je cijena principijelnosti. Najprije sam upisao kolegu (i on je studirao njemački jezik i književnost), književnika Željka Ivankovića. Čitao sam više njegovih knjiga, oduševili su me ratni dnevnici "700 dana opsade" te roman "Rat i sjećanje", cijenim i ostali dio njegovog opusa, sentimentalno mi je draga naravno "Ljubav u Berlinu", tu smo imali kratku nes(p)retnu prepisku, ne sjećam se više konkretnog povoda. Tek vidjevši prekjučerašnje sarajevske vijesti shvatio sam opasku iz poruke, vidjeli su se na događanju povodom 80. rođendana Pere Zupca, što je Željko i napisao, ali nije napisao da je on vodio to događanje. Uglavnom tražilica mi o Ivankoviću ništa posebno nije otkrila, pratio sam njegovu karijeru i uspone i osporavanja, uvijek ostao na njegovoj strani. Nisam znao da je istupio iz tamošnjeg PEN centra uz Lovrenovića i druge značajne hrvatske intelektualce u BiH kad je novo vodstvo opako skrenulo u desno, kroz maglu se sjećam da sam negdje pročitao samo za Jergovićev izlazak, vrli naši mediji.
O Miri Đorđević sam već pisao, sviđala mi se, odnosno bolji izraz, imponirala mi kao profesorica, mada mi je njen predmet, naročito na prvoj godini, (h)istorija njemačke književnosti, bio dosadan. Jedva sam prolazio ispite. Pamtim kad sam došao preumoran ujutro na njen ispit, cijelu noć sam drilao stvari s Vesnom Mijatović, nisu me mazila ni izvučena pitanja, profesorica me pokušavala izvlačiti povezivanjem i sugestivnim upadicama, no mozak mi nije radio. Onda se predala i dala mi posljednju šansu, nabrojati sve Schillerove drame, nasmijao sam se, rekao broj i uz prste ih počeo nabrajati, nedostajala je jedna, ponovio sam postupak i opet isto, sad profesorica nije pomagala i onda mi je sinulo: "Djevica Orleanska"! Umalo padoh zbog jumferice, obavijestio sam zainteresirane kolegice vani. Kod nje sam zadnje godine studija samo ja iz grupe radio diplomsku radnju, svi koji su birali književnost bili su kod drugog profesora, bilo je lakše, ali on je nudio gotove teme, s njom se moglo razgovarati i dolazilo bi se do kompromisa, tako sam ja inzistirao na Nietzscheu, ona na upravo kod nas objavljenim dnevnicima Thomasa Manna i tema je bila "Trag Nietzscheovih uticaja u dnevnicima Thomasa Manna".Profesorica je inače rođena Zagrepćanka, to sam tek znatno kasnije čuo, u neka čudna vremena mog sazrijevanja ti su podaci uglavnom uzimani kao irelevantni, i tu je Željko Ivanković izuzetak, rođen je u Varešu, a njegovim sumještanima je bilo važno da je eto veliki književnik rođen u njihovom gradiću. Nakon posta na blogu, kad sam profesoricu prvi put spomenuo, saznao sam da je itekako živa i neumorno prevodi s njemačkog na bosanski, tu djelatnost je intenzivirala u mirovini, tako nešto sam i ja namjeravao dok naglo nisu počeli problemi s vidom,
U Sarajevu sam boravio 2019., s mojom zadnjom "potpunom" generacijom učenika, na ruci nosim njihov oproštajni sat, poslije sam od sindikata prije umirovljenja dobio skuplji, ali ovaj je po mojoj mjeri. U jednom momentu sam učenicima u centru grada kod vječne vatre dao tri sata pauze i sam odšetao do svog bivšeg fakulteta. Iako je grad u potpunosti promijenio svoju fizionomiju fakultet je ostao isti, čak i kad sam ušao, kao da sam jučer izašao iz tog prostora. Uz domara ili što li je već, stajao je s vanjske strane portirnice jedan mlađi muškarac, očito profesor, koji me zainteresirano promatrao. "Dobar dan, ja sam kratko u prolazu, prije točno tri i pol desetljeća sam ovdje studirao." "Želite li prošetati ili Vas netko posebno zanima?", pitao je ljubazno prof.."Ma nećete možda znati, Đorđevići, samo me zanima jesu li se vratili iz Njemačke žive li opet u Sarajevu?" Profesor se sad nasmijao:"Vratili su se, sad su u penziji, svrate oni, tu su redovito na šetalištu, velika je vjerojatnoća da ih sad sretnete, ovo je njihovo vrijeme za šetnje." Nisam ih sreo, informaciju sam dobio, žurio nazad razredu.
S gospodinom Đorđevićem je malo manje idilična slika, kao uostalom sa svim profesorima jezične grupe predmeta. Studentice je uglavnom uspio šarmirati, njima, nasuprot meni, njegova supruga nije bila previše draga, naravno i tu je izuzetak moja sadašnja drugarica, koja je kod profesorice diplomirala na radnji o Hesseovom Steppenwolfu. Od njega sam ipak puno naučio o valentnosti glagola, ali, uvijek kažem srećom, na ispitu iz jezika nakon treće godine me ispitivala Hanna Popadić, koju su smatrali strožom profesoricom od njega, svejedno sam prošao. Prije par godina sam dobio link na članak o predstavljanju novog "Njemačko-srpskog rječnika" profesora koji je dobro zagazio u osamdesete, a dobro se drži, to je uzeto kao dokaz da "rad usporava starenje", nadam se da političari ni dalje ne čitaju stranice kulture po portalima.