Nachtfresser

Prestajem lagano pratiti stare sarajevske i riječke grupe na FB. Nikakve suvišne iritacije mi ne trebaju. Ipak ponekad kao jutros nerazbuđen otvorim objavu, zadnje vrijeme prevladavaju na sarajevskim stranicama objave posvećene mojim pokojnim kafanskim druzima, većinom pravoj raji. Tako me gleda s fotografije neobično ozbiljan uređen tip, vjerojatno se, što bi rekli, išao slikati za ličnu i ispod uobičajenog veličanja komentatora nepoznatih imena i prezimena, jedan mi je ipak poznat, i on se ponekad znao prikrpiti našem društvu, jednom je komentirao kad je pjesnik ulazio u birtiju:"Stiže krezubo strašilo", danas piše za istoga samo "Legenda!" i dobiva desetine lajkova anonimaca, vidim već mu je prikačeno uz ime i prezime "stručnjak u grupi". Jebe se mrtvima za te nakaradne objave, za njih su legende bili ono koji bi im točili piće u Sarajevu nakon fajronta, ovdje nakon fajrunta, stezali su automatski ruke pri ulasku u birtije u Sarajevu samo hašišarima, ovdje hašomanima. Baš za ovog sa slike mi pričao Sarajlija kojeg sam upoznao pri susretu pasa u Rijeci i odmah shvatio da smo se mimoilazili kod Parkuše i u Kaktusu (iz istoimene FB grupe u koju sam dodan sam izašao jer sam vidio da patuljci koji je vode pojma nemaju), e taj autentični Sarajlija, bez problema mi je izdiktirao smjesu za prave ćevape, on mi je ispričao, da mu je naša legenda, kad se par mjeseci prije smrti vratio nakon rata od kćerke iz Amerike, prepričao susret s Bukowskim i kako mu je ovaj platio piće, a on na to konstatirao :"To ja brojim pod pojmom "sarajevske raje", iako nikad nije bio u Bosni, a ne ove papke koji su se namnožili i tako se nazivaju". S druge strane čitam prije negdje mjesec dana intervju s Vim Colom, nekadašnjom pjevačicom legendarnih "Parafa" i ježim se, stavovi kao da mene citira, zar smo toliko jednoobrazni i predvidivi bili, s druge strane pamtim da ni nju svojevremeno nismo podnosili, jer smo je, kao Yoko za raspad Beatlesa, krivili za odlazak "fanatika" Valtera iz benda, koji naravno nakon njega nije više bio to. Danas kad čitam dokumente i svjedočenja, u ono vrijeme nama nepoznata, shvaćam koliko smo griješili i koliko su i Vim i naročito Yoko bile posebne. Kao što veli jedan pajdo, danas su već i Rolling Stones najbolji bend, jedini se nikad nisu raspadali.
Kako bilo da bilo, mi koji smo živjeli između više mjesta, ja malo u Sarajevu, malo u Rijeci, nismo pripadali niti napravili "karijeru" nigdje, i bolje da je tako. Naša ekipa uglavnom je pomrla ili još gore, poginula u ratu, mi što smo bili životno "otpisani" prije njih eto ili pišemo postove na nečitanim blogovima ili ne znamo što bi s lovom pa plaćamo cigansku glazbu u birtijama centra Toronta ili Makedonca na Montmartru da pjeva uz klavir Olivera i Tomu Bebića, o svemu tome svjedoči FB, utočište pokopanih ili zasad samo otpisanih.