Danas je podjelom nagrada u Klagenfurtu završio književni festival koji nosi ime poznate književnice Ingeborg Bachmann, upamćene kao angažirane i prepoznatljivog stila. Takva je i ovogodišnja dobitnica Natascha Gangl, tematizira nacizam u poslijeratnoj Austriji, ako sam dobro shvatio, poslušam ponešto krajičkom uha iz susjedne prostorije, tv je prilično glasan, ali nije mi za vjerovati, jučer sam drugarici u prolazu rekao, dobra mi je ona Natascha Gandhi, toliko o tome koliko čujem. Nisu to oni čuveni redci Thomasa Bernharda da u Beču možeš birati između crvenih i crnih svinja, ali žena ima prepoznatljiv način pisanja, oduševila je i publiku i žiri, te to treba cijeniti.
Poslije podjele nagrada slijedio je intervju s gostom festivala velikim književnikom, malo manje velikim čovjekom Peterom Handkeom. Kad sam počeo studirati njemačku književnost prepričavala se anegdota, da je mladi književnik na kongresu pisaca došao i izazvao skandal. Govorio je otprilike kako je suvremena književnost potpuno zalutala u slijepu ulicu, ništa ne vrijedi, a za to su krivi ovi što ga upravo slušaju u prepunoj dvorani i nakon izmjene uvreda s par njih koji su reagirali, napustio dvoranu. Jedna od kasnijih predstava mu se zvala "Psovanje publike", tu se ponosio kako svaki put iznova dolazi do interakcije. Meni su se svidjeli njegovi "Ljevoruka žena" i "Golmanov strah od jedanaesteraca", no nakon zadnjeg rata, kad je stao uz mezu domaćina i srpsku rakiju na Miloševićevu stranu, prestao sam ga i književno pratiti i čitati no ipak sam napeo uši kad je danas voditeljica najavila svog gosta, nisam imao pojma koliko godina ima, smatra ga se književnim klasikom.
Uzalud sam se naprezao, ništa od uvodnih riječi gosta slabašnog glasa nisam ni dobro čuo niti razumio, te sam se premjestio pred televizor. Imao sam što vidjeti, napregnuto staračko lice i riječi starca koji ne zna skriti svoju ogorčenost današnjim svijetom, dugo nisam primijetio toliku ogorčenost te nisam ni pokušavao shvatiti o čemu priča. Ipak efektno je poantirao kad ga je voditeljica pitala, zar se nikad nije bojao posljedica iznošenje svojih prilično radikalnih stavova, on je parafrazirao nekog srpskog književnika: "Uvijek sam se bojao, ali nikad nisam dopustio da strah utječe na logiku mog razmišljanja."
U sebi sam razmišljao, mene svi nazivaju mrgudom i vječnim nezadovoljnikom, ali sam jako daleko od ovakve nemoćne ogorčenosti, na taj način bi samo priznao da današnji svijet smatram puno ozbiljnijim i vrjednijim pozornosti, nego što to on to jeste.
Post je objavljen 29.06.2025. u 22:47 sati.