Nachtfresser

Ljeto je bilo pakleno, kao što ovo obećava to biti. Ni u Berlinu u koji smo tradicionalno pobjegli nije bilo puno bolje. Stvar je spašavalo to da je Jin mogao sa mnom u klimatizirane trgovačke centre i uglavnom klimatizirane tramvaje, lijepa zaostavština nazadnog propalog DDR-a. Napredni tehnološki znatno moćniji Zapad je ignorirao ta spora sredstva prijevoza i ulagao u brzu S-Bahn (gradsku željeznicu) te ponegdje još bržu U-Bahn, podzemnu željeznicu, u prvoj su uglavnom bile velike gužve kad smo se Jin i ja vozili u jutarnjim satima nakon prve šetnje u obližnjem parku i obilježenim šumskim stazama, u podzemnoj su na stanicama bile ugodnije temperature, ali to je za Jina bio pre bučan prijevoz pa smo izbjegavali. Drugarica je poučena iskustvima prethodnih godina sebi kupila 10Uhr-Ticket (gradska pokazna karta za sva prijevozna sredstva koja vrijedi svaki dan od 10 ujutro, kad su valjda već svi radni ljudi tamo na svojim radnim mjestima, dosta jeftiniji pokaz). Nas dvojica, tad još ne tako čvrsta spavača, nismo propuštali velegradska svitanja, a drugarica blagodati okrepljujućeg jutarnjeg sna, popodne je zato bilo rezervirano za zajedničke pothvate.
Ipak samo vožnje naokolo nisu imale pretjeranog smisla, iako sam ja onda još guštao u fotkanju modnih detalja barem u tom smislu najzanimljivijeg godišnjeg doba, a Jin bi se u vožnji spretno provlačio do kujica za obostrano njuškanje. Kad smo izašli na Potsdamer Platzu (potsdamski trg) uputili smo se pješice prema Brandenburger Toru (brandenburška kapija), loveći među zgradama koliko je moguće hladovine, ali se nisu dali izbjeći ni brisani prostori. Taj dan je bio, saznali smo na velikom panou uz jedan kiosk, predodređen za najtopliji dan u mjerenoj povijesti Berlina i Jin je, iako je još bilo jutro, brzo je počeo hodati širom ispruženog jezika. Spašavala su nas, i zato volim Berlin, vidno reklamirana, odmorišta za pse, s uglavnom svježom vodom. Ipak taj dan je put bio duži nego inače, odjednom nigdje odmorišta, ja sam pak, kako to obično biva, fulao prečace do Brandenburških vrata, Jin je vukao prema obilježenim silazištima za S-Bahn i U-Bahn, sva redom u pogrešnim smjerovima. Dobar dio puta sam ga i nosio i meni je bilo dosta i već sam u glavi razradio strategiju kojim prijevoznim sredstvima ćemo se bez daljnjih šetnji vratiti domu svom. I onda smo konačno izbili na čuvenu ulicu "Unter den Linden" (pod lipama), okupanu suncem, nikakve koristi od tog drveća, s pogledom na Brandenburger Tor i jahače apokalipse.
Jin je najprije zalegao u slabom hladu tende jednog dućana, a onda skočio i zajurio se, iako iscrpljen, u namjeri pretrčavanja, u tom trenutku prometne aleje. Slegnuo sam ramenima, uzeo u ga u naručje i polako već okupan znojem, počeo prelaziti preko vrelog asfalta. U sredini između autocesta u različitim smjerovima, je šetalište pod lipama paralelno s njima. Pobjednički sam među mnogim klupama našao jednu u hladu i sjeo, Jin se ispružio koliko je dug i težak. Ipak nije ležao ni pola minute, opet je skočio, odlučan u želji za prelaskom ceste. Kad smo prešli produžio je u od mene planiranom smjeru, tende luksuznih restorana su pravile hlad po putu. Na par mjesta sam primijetio među stolovima posudice s vodom za pse, ali Jin je grabio dalje i u momentu naglo skrenuo, a ja instinktivno zakočio vodilicu. Stajali smo pred crvenim tepihom, koji je vodio do ulaska u hotel, pred Jinom pozlaćena posudica puna vode sa šarama u orijentalnom stilu, a par koraka dalje ozbiljan mladac u starinskoj uniformi, ja sam ih uvijek krstio hotelskim paževima (valjda po njemačkom pluralu Hotelpagen), ali maloprije sam guglao, ne pokazuje to pohrvaćenje, a što vam ja mogu, nije ni portir, oni su viši na hijerarhiji niti samo nosač prtljage, poslije sam se raspitivao, paževi se osjećaju važniji od njih, koji su samo to što jasne riječi sugeriraju.
Sad kad razmišljam, uniformirane dočekivače sam viđao uglavnom u Berlinu, svugdje ozbiljni i uspravni poput gardista počasnih straži. Ovaj mi je klimnuo s osmijehom glavom kad sam ga upitno pogledao, Jin se s guštom sit napio i legao slavodobitno po tepihu. Ipak sam ga uzeo u naručje i odnio u hladovinu ispod drveta u blizini.
Radilo se o hotelu Adlon, koji nam je idućih godina postao stalna postaja, mada su još ranije nestale te "luksuzne" pseće posudice za vodu, za zadnjeg boravka 2022.bila je sasvim obična posudica s ustajalom vodom koju je Jin prezrivo ignorirao, a paž je stajao smrknut u nekoj valjda osuvremenjenoj odori.
Hotel najzanimljivije povijesti od svih u Berlinu i šire je postao jedno vrijeme predmet mog istraživanja i intervjua, no o tome će vjerojatno ići poseban post.