Nachtfresser

Učinilo mi se da si nešto rekla,
ali ne, ti mirno spavaš dok vani bijesni oluja.
Sjetio sam se uobičajenog nadmudrivanja
strmom stazom ja sam inzistirao naprijed
pas je tvrdoglavo vukao nazad.
Malo sam bolje pogledao ispred,
pa svi što nas vode naprijed odavno su mrtvi
i put završava u ništavilu ili punilu,
svejedno još ne želim spoznati smisao,
još jednom si me spasio.

I ja bih tebi želio pomoći prijatelju moj
ali tvrdoglav si kao da sam te ja odgojio
prkosiš na drugoj polovici klizave staze
poput zbunjenog mene plesom golih valkira
uz tutnjavu Wagnerovih gromova u pozadini.
I ja bih tebi želio objasniti prijatelju moj
da su rubovi kojima oduvijek uživaš koračati
prekriveni klizavom iz kamena izraslom travom,
a ja sam sve nestabilniji i nepripremljen
za skorašnji nužan pad.

Gle, Christina u sexy izdanju je objavila sliku
s dvostruko mlađim novim hebačem na instagramu,
a i tebi iz daljine netko uporno laje
požurimo još jednom istražiti
o čemu se radi...

Učinilo mi se da si nešto rekla,
a ti samo zbunjena probuđena
našim zajedničkim lavežom.

Nisam gledao sad već po svijetu proslavljen film mladog Bezinovića, niti me zaintrigirao za požuriti to napraviti, ipak zanimanje mi je pobudio jedan detalj, koji nitko od onih koje sam slušao o tom filmu, ne preskače. Baš svi navode da su se naturščici odlično uklopili u film.
Naturščici, znači oni koji u igranom filmu glume sami sebe, pamtim ih kao odlično uklopljene u filmove koje bi se već moglo nazvati klasicima, kao ulične svirače legende velikih gradova, autentične kafanske romske glazbenike neću ni spominjati, brojne statiste te velike mislioce poput McLuhana kod W.A., dosta nabrajanja, ovo je kratka forma blogposta.
Bezinović je upotrijebio suvremenike "slučajne prolaznike" po riječkom Korzu, čija su mu razmišljanja, dala dašak svježine u povijesnom filmu. Prva asocijacija mi je bila Brechtov V-efekt, koji je moj profesor književnosti na faksu lucidno preveo kao efekt potuđenja, postaviti riječi, stvari ili osobe u "tuđi" strani kontekst (očajan usklik:"Izbio je mir!") i tako potaknuti gledatelja na razmišljanje. Čak i da je to ovdje slučaj, efekt je bio tako uspješan da je zasjenio vjerojatno važnije detalje filma svojom efektnošću, isto kao golać, koji je umotan samo u, kako neki kritičari tvrde, krivu povijesnu zastavu, prošetao za potrebe filma, na radost prolaznica i ponekog prolaznika, riječkim Korzom.
Ovo je samo moje usputno razmišljanje, ostalo mi je u pamćenju kako je sad već slavni redatelj, još kao riječki gimnazijalac profesoricama "objašnjavao" fenomenologiju kiča. Onako usput, oca mu jako cijenim,
čak smatram da je kad je smijenjen i prestao voditi projekt državne mature s tim projektom sve otišlo u lijepi Honduras i imamo dalekosežne posljedice i početak konačnog sunovrata hrvatskog školstva.

Uskrs kod Dolores 2025 (link)

Niz lijepih dana, još kad bismo naučili ponovo kontrolirati živčane procese sve bi bilo za plus pet. Jučer smo imali ciljanu šetnju do riječkog Korza, drugaričin učenik je kandidat za riječkog gradonačelnika, a učenica za županicu, naravno bivši učenici za skore lokalne izbore, pa je red bilo potpisati im podršku, makar ja njihovu stranku nazivam drugovima koji griješe, ali moje opcije ionako nemaju kandidate i raspravljaju o glupostima umjesto o svakodnevnim problemima, ispod časti je valjda učiti od boljih od sebe, čitaj Heidi Reichinnek i ACO. Bivša razrednica je kod štanda dočekana kako priliči, doma smo se vratili s dvije sadnice rajčice koje su isti dan zasađene i cvijećem, u bezidejno napravljenoj stranačkoj platnenoj vrećici, koja je danas dobro poslužila za nošenje uskrsnih znakova pažnje kod Dolores, iako nam je sto put ponavljano da se daruje za Božić, a ne za Uskrs, nikad nismo dopuštali da nas lijeve dogme sputavaju, a kamoli ove.
Dakle danas smo bili na tradicionalnom uskrsnom druženju kod Dolores, u istom sastavu kao, što se poslije uspostavilo, prije dvije godine, Dolores je, što smo baš svi zaboravili, bila prošle godine kod sina u Nizozemskoj, prijatelji u Portugalu, a ja nisam siguran gdje smo bili nas troje. Naime zahvaljujući svojoj zaboravnosti svi osim Jina smo punom parom udarili po raskošnom uskrsnom doručku, druženje je počelo točno u podne, Jin i ja smo doručkovali doduše doma, mi ranoranioci, no to nije bio razlog njegovog ignoriranja doručka, on ima znatno razvijeniji njuh od nas, a mi smo baš svi zaboravili da kod Dolores gozba ne završava nikad doručkom, tek kad je netko, možda i ja, pitao kad će gibanica, Dolores je odgovorila malo zbunjeno, pa slatko ide valjda nakon ručka. Ipak, pojelo se, kako da ne, nije bila samo jedna vrsta pečenja, mada je Dolores toliko iživcirao tok rasprave o vremenu Gabriela D'Annunzija i filmu kojeg je samo ona gledala, da je u jednom momentu izgledalo da bi se društvo moglo razići bez meni ipak najvažnijeg gastro dijela, slatkog. Ali za razliku od političara kod nas se uvijek nađe neki konsensus, svi smo se složili da je kao političar D'Annunzio bio beznačajna budaletina i cirkusant.
Kolači su bili standardno vrhunski, malo me ovaj put gibanica iznenadila, kao i uvijek iznad kategorija, ali nije to bila ona vareška gibanica čiju sam slavu ja širio gdje god bih se našao, nego, ako sam dobro upamtio prekomurska, Dolores ne odgovara na poruku mobitelom, a post više ne može čekati.

Nasmijao me jedan od komentara, mislim da je zadnji, ne volim se vraćati, bio sam na postu nakon Milijunaša, ono izdaj knjigu i obogati se, nešto tu imam iskustva pa sam dobio ideju za post.
Imao sam sreću osobno upoznati više književnika, u trenutku upoznavanja i druženja od pisanja je živio i to dobro Harald Tondern. Njega sam upoznao u Hamburgu one godine kad je po svijetu haralo kravlje ludilo, a on upravo izdao knjigu uspješnicu "Wehe, du sagst was" (Jao tebi ako nešto kažeš) o tad aktualnom problemu djevojačkih bandi i predstavio ga na međunarodnom seminaru "Kunst und Kultur"(umjetnost i kultura) na kojem sam i ja sudjelovao. Nakon predavanja smo završili na piću, o tome sam već pisao na blogu. Knjigu s posvetom i još jednu njegovu imam doma, za dvije naredne godine je on bio miran, dobio ugovor za dvije nove knjige na zadane teme, sintetičke droge i još nešto što sam zaboravio, a dobivao je ekstra i naknade od broja prodanih knjiga i ovakvih gostovanja, te dodatnih troškova potkrijepljenih računima. Moj berlinski dugogodišnji domaćin, gazda i prijatelj, zadnjih godina nam nije naplaćivao korištenje stana u centru Berlina, spada u najproduktivnije njemačke suvremene dramatičare, dugogodišnji je upravitelj manjeg kazališta, no svejedno bez stipendija EU za koje se svake godine supruga i on natječu ne bi s dvoje djece tako lagodno živjeli. S njim je jedno vrijeme surađivala i još su prijatelji možda najvažnija suvremena hrvatska književnica Ivana Sajko, koja već dosta godina živi i radi u Njemačkoj. osvaja međunarodna priznanja i svejedno se ne može reći da se financijski uljuljkala. Kod nas je inače možda najproduktivnija književnica Silvija Šesto, bivša blogerica Lajava kuja (Skaska), ima i svoju izdavačku kuću, banda joj bum Pericu nije uspjela izbaciti iz lektire, no svejedno baš i ne znam da uživa u financijskoj hladovini.
Družio sam se s još nekima poznatijima, i akademike su kad kad su već bili afirmirani znali častiti i studenti po birtijama. Moj najveći uspjeh je bio prijevod slikovnice, bio sam mlad, jeftin i naivan, tek sam poslije saznao da se po pravilu u toj branši zarađuje na slikovnicama, kuharicama i monografijama gradova, te rječnicima. U trenutku kad sam dobio prijevod bio sam najmlađi i najjeftiniji od kandidata, te sam potpisao najnepovoljniji mogući ugovor, odrekao sam se svih prava, za cijenu nešto veću od uobičajene po stranici, trebala mi je hitno lova, nas dvoje smo useljavali u stan, zabavljajući se zaradio sam u vrijeme Ante Markovića za dva veća kućanska aparata. Poslije mi je baš Silvija, kao predsjednica hrvatskog društva književnika za djecu tumačila da se lihvarski ugovori mogu sudski rušiti i da naravno trebam imati pravo na dio dobiti od dotiskanih knjiga, ali piši propalo, izdavačka kuća propala, sva prava preuzeli Slovenci, objavili i "Veliku knjigu kolača" s dobrim dijelom mojim prijevodom za koji nisam ni lipe dobio...

Slavimo dan izdaje
doduše dobri naš župnik K. je rekao
da je teološki dvojbeno
slaviti ovaj dan ili ne
prije četvrt stoljeća smo izdali njegovu ustanovu
pa nas dvojbe jednog mjesnog župnika
ni u kom slučaju ne obvezuju
.
Sve nam je suženiji prostor djelovanja
izdali smo već sve i svašta
od vjere u bolji svijet do bivših suboraca
zakletve domovinama nećemo računati
obje su bile iznuđene i što bi nona rekla
s rogima među prstima.
Zakletvu borbe protiv svinja smo prekršili
još kad su ubili Gudrun, dokazali su da mogu.

Svoje drage pjesnike smo redom izdavali
puštali smo suze dok smo nizali psovke
prestali piti, odbijali servirane sisate drolje
s bivšima nikad nismo ostajali prijatelji,
prijatelje smo pri prvim iskušenjima zanemarili
izdali smo i one koji su nam se umiljavali.
Ostajali smo sve samlji i ogoljeniji,
koga izdati danas kad su nas svi već otpisali?

Tjedan jedne slavne normalne suvremenice (link)

Što raditi u ove dane s užasno dosadnom i napornom kišom, koja divlja bez prestanka. Morrison se valjda jednog od ovakvih dana ubio u pariškoj hotelskoj sobi, ali to zasad ne razmatram kao najozbiljniju opciju. Nevjerojatno kamo me asocijacije vode, i mene u hotelskim sobama po pravilu iritira prejako svjetlo u kupaonicama, u svako doba dana i noći koje po pravilu ne možeš regulirati.
Kao što sam na fejsu maloprije obznanio širem pučanstvu, posredovanjem drugog prijatelja s kojim smo se lijepo podružili), to na fejsu nije nužno napisati, stigao mi je Matijin uskrsni paket. Jutros sam od izbora tamnih čokolada izabrao najjaču, takve inače ja nikad ne kupujem jer mi je dovoljno izvorne životne gorčine, no ova nije bila loša, ima nešto i u tim cijenama.
Nas dva stara ratna drugara Jin i ja smo ipak iskoristili kratko relativno zatišje tijekom pljuska i herojski obavili jutarnju šetnju i sve što uz to ide, vratili se ipak mokri, ali bilo je ipak pošteno, u trenutku kad je nakon mene Jin uskočio u kušu, kiša je opet glasno ruknula. Nasmijao sam se, a kao da mi je u momentu i on namignuo, ali ionako nije više vjerovati mojim očima.

Prekrasan dan smo iskoristili za cjelodnevni izlet u Gorski kotar, prvenstveno napuniti kanistere željenom izvorskom vodom u poznatoj nam šumi, te osobne baterije, prije nam nanovo najavljene sutrašnje kiše. S nama je bila i Dolores, te smo iskoristili povod za gurmansku avanturu "Na Piketu" kao uvod na tradicionalni uskrsni doručak kod Dolores same u naravno širem društvu. Drugarica je iskoristila izlet i kao sociološki eksperiment, naime opća krađa mog naslijeđa se nastavlja, te zbilja ću uskoro ostati ogolio bez ičeg, nova stoka je našla dva svjedoka i ona livada koju blogeri pamte po roštiljanju dok sam još i fotke objavljivao i na koju sam uknjižen za par dana više neće biti moja, jbga preimenovana je u građevinsko zemljište. Mi se zbilja minimalno uzrujavamo, jer to je normalno kako to Mile Kekinodnedavno na bis pjeva, "tamo gdje bitange nose značke i sve je naopačke". No dočekao nas je osim svježeg zraka i bistre vode kulturološki šok, susjedi gore znaju da smo mi tu dolazili, štoviše često, stariji i da je to bila od mojih zemlja i čak mogu to posvjedočiti, nije ih strah. Kad je drugarica ovim drugim starijima konstatirala, ono nevjerojatno, za doseliti tu gdje još ima ljudi, gospodin je rekao, da, možda ovdje iznad sela, u selu je kao i svugdje sve zatrovano, kupiš neophodne namirnice i bježiš. Drugi pak mladi muškarac napustio grad i tu se skrasio.
Što se gostilne "Na Piketu" tiče bilo bi vrijeme da objavim novu recenziju, prošla koju sam napisao prije dosta godina je nešto najčitanije što sam ja ikad napisao uključujući i prijevod "Janka Raščupanka" što slovi kao moj najveći uspjeh, još uvijek se čita i dobivam Google obavijesti o povećanju broja nula na kraju broja pregleda, to mi je jako zanimljivo, recimo negativna recenzija hotela "Ante" u Lici je zabilježila pak višestruko više pregleda od recenzije hotela "Le Meridien Lav" u Splitu, koji me oduševio prije već dosta godina, a to je bila i moja zadnja recenzija uopće s minimalnim brojem pregleda. Čini mi se da oni koji koji se za put pripremaju i čitajući internetske recenzije, poput naše poznate blogerice A.R. :P, smatraju uglavnom s pravom da su za razvikana mjesta uglavnom pozitivne recenzije plaćenih recenzenata, a ove manje poznate "prčvarnice" mogu biti nova poželjna otkrića, a nitko ih nema razloga hvaliti ako to ne zaslužuju.
Lijep izlet, nažalost nismo potpuno zaokružili, iako su koke kod naše tete za jaja izuzetno vrijedne ovih dana, nismo se najavili i nema jaja do poslije Uskrsa.

Uvijek me iznova iznenadi ljudska prilagodljivost. "Eto Trump je predsjednik SAD-a i nije smak svijeta."
"Nije još kod nas.", odgovaram i dodajem:"Bilo je to doba fašizma, sunce je sjalo kao i obično, ljeti su zalasci bili prekrasni, u većem dijelu svijeta su ljudi žurili na posao, čak su nekima i plaće rasle, nije svako zlo odmah zlo za sve"..."Pa o tome ti i govorim, bahatost u EU već nije imala granica." Prekidam razgovor i pitam za zdravlje junačko i u duhu preporuke našeg Sewena, jebe li se što, s tim da budem iskren, opet sam izbjegao navedeni glagol, upotrijebio sam glagol koji označava istu tu radnju, vršenu ne misionarski nego sa stražnje strane objekta koji "trpi radnju".
I ja sam se sam vrlo brzo prilagodio na novi način života u mirovini, prilagodljivo biće, i čak mi ni najmanje ne nedostaju ona uzbuđenja i napetosti vezane uz radno mjesto, doduše i onda sam branio reakcionarna stajališta da je rad stvorio majmuna, a stvaralaštvo ponekog pravog čovjeka. Ljudi su prilagodljivi i opasni, no dok opće ludilo vrije, to više nije za tolerirati, opasnosti tamo gdje se najmanje nadaš, dvojica zastupnika njemačkih Zelenih, iznijela nevjerojatnu ideju, opća vojna obuka za sve od 17 do 67, za žene i muškarce (jer visi u zraku opasnost s Istoka). Ma idite bre tamo gdje bi vas bloger Sewen bez zadrške poslao i naučite koristiti ono što navodno svima visi nad glavama. Do sad sam bio miran barem s te strane, uljuljkao se, ako i izbije rat prestar sam za novačenje i ostaje mi samo briga oko grijanja, vidim na FB kako mi se čeliče FB prijateljice iz Ukrajine po stanovima, meni i 23 temperatura premalo, za hranu se ljudi i beštije uvijek snađu, znači ostaje problem lijekova.
Prilagodljivo razmišljamo dok nas sudbina ne tresne po glavi, kao moju frendicu, koja je odjednom od najveće oportunistice, svojom nepokolebljivošću postala zvijezda novog štrajka...

Reprezentativka bez prezimena

Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u jeku najjače domoljubne jezične histerije i opće nepismenosti ("hrvatski" barjak je zamjenjivao npr. srpsko krležijansku riječ zastava) pisao sam na netu nekoliko godina isključivo na njemačkom jeziku objavljujući na njihovim virtualnim zajednicama. Sad mi se čini da ću morati u luku zaobilaziti išta na bilo koji način vezano s politikom, koliko je to moguće. Povod za ovo razmišljanje mi je bio susret s prvoborcem glazbenog "novog vala", ide na "Toksona", na takvim masovkama ljetnih mjeseci najlakše je doći do komada, otkako se "izliječio" i čist je frikice ga ne hebu ni pet posto, a i genij tu i tamo mora ševiti. Ionako mu je zabranjeno sve i svašta pa i crveno meso, a bit će piletine u izobilju. Možda se i oženi, bit će kršćanki, a i on je blizu pronalaska Boga. Na stranu što se kod njega nikad nije ni znalo što ozbiljno govori, pokazao mi je u mobitelu fotku njega i još jednog od raje kako poziraju s ulaznicama (na stranu što mu se prezime ni pomoću filmskih trikova ne može nazvati hrvatskim.
Na prvu mi je izgledalo fora napisati post o susretu, kategorija humor, ne bih li i ja bio u trendu, no brzo sam se pribrao shvativši da se ovdje pisanje o zlu s pravom tumači kao reklama zlu. Već je izgledalo da će eto još jedan dan proći bez posta, onda sam naletio na zanimljiv članak, meni je zanimljivo sve, gdje na prvu ne skužim dosjetku. Dakle guglao sam nešto sasvim drugo vezano uz njemački nogomet da bih došao do članka koji me zaintrigirao opisom. Ženska nogometna reprezentacije dominira, zadnju utakmicu protiv Škotske je u gostima dobila 4:0. Najnovija zvijezda ekipe je osamnaestogodišnja Alara Sehitler, izvorno turskog porijekla, mada rodom Njemica i proslavila se kao nogometašica Bayerna. Sad dolazimo do zanimljivosti, u Bayernu u kojem je postala poznata uobičajeno je pisalo na njenoj majici prezime Sehitler i ništa se nije događalo. No već na prvoj utakmici u reprezentativnom dresu došlo je do njoj nemilog događaja, došlo je i do reakcije redara, i od tada na njenom dresu piše samo ime Alara, dok suigračice sve imaju uobičajeno prezimena, tek tu je rečeno da obitelj već generacijama živi u Njemačkoj, nikad nije bilo problema, dok je igrala u dresu Bayerna po Njemačkoj i Europi ništa se nije događalo i sad ovo. Naime poveće grupa, kasnije je utvrđeno neonacista, skandirala je njeno prezime, da bi u jednom momentu raširili i veliki transparent s njim na stiliziranoj gotici, starom pismu koje se danas rijetko upotrebljava, mi studenti germanistike smo ga trebali poznavati.
I na popularnom instagram profilu slavne mlade nogometašice stoji sad alara.seh.

Arte- gost Jonathan Meese

"Ja ne znam jesi li ti logičan ili nelogičan, ali hvala da si bio tu."- govori pred kraj emisije hostesa razgovora Jagoda Marinić svom gostu (umjetnik Jonathan Meese). To je indirektan odgovor na zahtjev jednog od vodećih umjetnika današnjice iznesen tijekom razgovora :"Treba misliti logično poput mister Spocka!"
Arte, televizija na kojoj je išao ovaj razgovor, svakako nešto najzanimljivije što sam slušao i gledao u zadnje vrijeme (na Jagodinom licu se primjećivao trud koji ulaže uspješno prateći genijalnog luđaka, kojem po uobičajenim mjerilima nisu "alle Tassen im Schrank" (sve na broju), znači Arte je jedini TV program koji povremeno pratim uz 3Sat. Kad smo nabavljali i instalirali satelitsku antenu, jedini zahtjev nam je bio, namjestiti programe da su ova dva na dohvat ruke, ostalih stotinjak su nam irelevantni.
Jonathana Meesea sam predstavio na blogu jednim provokativnim radom u vrijeme iz kojeg su nestale u bespućima mreže sve ilustracije postova, a u jednom muzeju, nisam više siguran kojem, sam se upoznao s dosta njegovih radova. Znao sam da je rođen u Japanu, čuo za par skandala koje je izazvao, više suđenja zbog tužbi izazvanih nerazumijevanjem njegovih umjetničkih provokacija, nijednom nije osuđen, sad ispada da do ovog Jagodinog intervjua o njemu nisam znao gotovo ništa, a očito ne samo ja.
Jagoda Marinić je ne samo uspješna i višestruko nagrađivana spisateljica hrvatskog porijekla (roditelji su joj došli iz Hrvatske u Njemačku prije njenog rođenja), već i sugovornica kakva se rijetko sreće. Za moj post na ovom blogu posvećen njenom osvajanju ugledne njemačke nagrade, poslao sam joj link na stranicu, zahvalila se na hrvatskom jeziku i citirala jedan dio mog posta, a i u intervjuima koje vodi je vidljivo kako pažljivo sluša sugovornike.
U razgovoru saznajemo da je J.M. u školi imao problema sa snalaženjem, on govori da je već tada pročitao ili mu je pročitano više priča nego njegovim vršnjacima, da su živjeli u paralelnim svjetovima, treba znati da je prije škole kad je s mamom stigao u Njemačku znao samo japanski jezik i to neke probleme objašnjava. Dalje saznajemo da spada u kategoriju onih meni obično jako antipatičnih "maminih sinčića". Mama mu je uzor, još je živa i životna u 95.godini, njegov uzor i "Führer", i tu upotrebljava riječ koju Nijemci izbjegavaju koristiti, za sadašnju situaciju u svijetu kaže da je eto njegovoj mami izuzetno dosadna i predvidiva, da je tu sad za nju farsu, već proživjela na skoro identičan način i nije mislila da bi se takve stvari mogle tako ponavljati. Saznajemo i da Jonathan Meese posjeduje ogromnu biblioteku i da kupuje sve napisano, naravno nije baš sve te desetine tisuća tiskovina, od stripova nadalje, i pročitao, niti vizualne medije pregledao, saznajemo da je enciklopedijski obrazovan, meni su naročito zanimljiva bila njegova zapažanja o religiji i duhovnosti uopće, filozofskom odnosu subjekta i objekta, o stvaralačkoj utopiji i idealu diktature umjetnosti. Baš kad pomisliš da je došao "do ruba pameti" slijedi izuzetno oštroumno zapažanje.
Arte ima program i na francuskom, pa se intervju može vjerojatno naći i s francuskim titlovima, a znalci mogu na youtube vjerojatno izvući i engleske.
Završavam, predug sam, posebno9 na temu umjetnosti.
p.s.
I ove godine su mi stigli domaći limuni iz Dalmacije, i ne samo oni, ima i meni dragih kvalitetnih tamnih čokoladica, išao sam googlati jel meni nekad dragi Bobis na koji su me podsjetile još postoji, postoji, ali ne nalazi se više u Splitu, stiglo je i vrhunskih smokvi, sve nas izuzetno obradovalo, hvala i ovdje dragoj blogerici, nešto ipak malo manje kontroverznoj od junaka mog današnjeg posta!

Lingvistika prije svega! Tko bi rekao da će ta konstrukcija koju je uvela Ines Schwerdtner 35. godišnjakinja polučiti toliki uspjeh u Njemačkoj. Inače spajanje naizgled nespojivog je razvikana marketinška formula za uspjeh. Poznate su povijesna ozloglašenost i nemilosrdnost koje se vežu uz riječ revolucija, te većinski pozitivne konotacije koje idu uz riječ ljubaznost (Lijepa riječ svaka vrata otvara). Ines je 2023. ušla u politiku u tad propadajuću stranku s repovima iz bivšeg režima, već iduće godine se kandidirala i pobijedila na izborima za predsjedavajuću stranke koja je tonula, iako s distance gledano nikom pa ni meni nije bila naročito simpatična, a nezahvalnu funkciju nitko u stvari nije ni htio. Za izbore je preuzela naslovnu nit vodilju, kampanju od vrata do rata uz paralelnu kampanju po društvenim mrežama njene politički nešto iskusnije vršnjakinje Heidi Reichinnek, koja je postupno postala ikona stranke i najpopularnija njemačka političarka na društvenim mrežama. Novi supredsjedatelj Van Aken, dugo zaposlen na misijama UN-a po svijetu, je pak populistički najavio rat milijarderima, okolnosti mu stalno idu na ruku, evo u SAD-u je Musk samo na kampanju za izbor ključnog suca u Wisconsinu keširao po dostupnim podacima ne trepnuvši 25 milijuna američkih dolara i svejedno mu je kandidat izgubio s 10 posto razlike.
Rezultat novog vodstva Ljevice je poznat, stranka je u godinu dana od najstarije postala najmlađa po prosječnim godinama članova, na stabilnih su 10 posto birača s tendencijom uspona, imaju nikad zabilježenih 64 zastupnika u njemačkom parlamentu. Mi što smo na početku s nepovjerenjem sve pratili sad skidamo kapu. Moja berlinska prijateljica kaže da nije Ines uopće doživjela kao ljubaznu ženu, kad joj je na jednom skupu postavila pitanje, grubo joj je odgovorila, ja sam joj na to iznio poznatu priču da kod nas na jednom fakultetu predaju redom profesori karakterom suprotni nazivu svog kolegija, tako npr. Emocije predaje žena za koju kažu da je bez njih. Ja sam tu revolucionarnu ljubaznost i propisanu strpljivost u kontaktu s ljudima omalovažao kao strategiju ukradenu od Jehovinih svjedoka, naivnu i gubitničku, zanemarujući da kampanju vode mladi ljudi puni vjere u sebe, s kojima razgovor o bilo čemu mora biti ugodan. Ipak jučer sam nakon dugog hodanja utrčao u Kaufland samo na toalet, na povratku me izuzetno ljubaznim glasom pozdravila mlada djevojka, vidio sam da je uz nju neki štand, nisam ni pogledao, samo sam odzdravio, uz žurno: "Ne,hvala." te odjurio dalje. Vrag mi nije dao mira pa smo čekajući drugaricu, Jin i Ja došetali s druge strane strane stakla, štand je bio od Unicefa, a zaista simpatična djevojka pričala s nekim prolaznikom finijim od mene. Pomislio sam, možda u vrijeme kriza zbilja "obićni ljudi" postaju bolji i pristupačniji, za mene je očito već kasno.

Post od jutros sam odjavio, isprika komentatorima Annabonny, Sewenu i Dinaji koji su ga komentirali prije nego što sam ga ja stigao pogledati, moj grijeh, to mi se zadnje vrijeme događa. Ispala su mi u objavljenoj verziji dva ključna reda, koji i sam naslov čine besmislenim. Poanta mi se učinila zgodna, ono Soroš pobijedio Muska, i simbolično žena muškarca, na izborima za važnog suca u Wisconsinu, ima lijeka i za Muskove velikodušne čekove i doslovne kupovine izbora, te sam onako usputno dodao populističku tezu stabilno uskrsle njemačke Ljevice "Ili milijarderi ili demokracija" uz napomenu o ogromnoj razlici milijarde i milijuna, o kojoj se ne razmišlja. Htio sam biti prvi s viješću o Wisconsinu i bio sam, sad već možete čitati na Indexu i drugim hrvatskim portalima, naravno bez moje opaske o dva milijardera. Spomenuo sam i Floridu, i tu je ispao važan red, tamo su se morali održati novi izbori zbog skandala oko jednog od najvjernijih i "najmoralnijih" saveznika Trumpa i to je samim tim bio razlog za slavlje u naslovu mog posta, besmislenog bez izgubljenih redova. Opet sam se sjetio Blumija i njegovih brisanja objavljenog, moj motiv je ipak bio drukčiji.