Nasmijao me jedan od komentara, mislim da je zadnji, ne volim se vraćati, bio sam na postu nakon Milijunaša, ono izdaj knjigu i obogati se, nešto tu imam iskustva pa sam dobio ideju za post.
Imao sam sreću osobno upoznati više književnika, u trenutku upoznavanja i druženja od pisanja je živio i to dobro Harald Tondern. Njega sam upoznao u Hamburgu one godine kad je po svijetu haralo kravlje ludilo, a on upravo izdao knjigu uspješnicu "Wehe, du sagst was" (Jao tebi ako nešto kažeš) o tad aktualnom problemu djevojačkih bandi i predstavio ga na međunarodnom seminaru "Kunst und Kultur"(umjetnost i kultura) na kojem sam i ja sudjelovao. Nakon predavanja smo završili na piću, o tome sam već pisao na blogu. Knjigu s posvetom i još jednu njegovu imam doma, za dvije naredne godine je on bio miran, dobio ugovor za dvije nove knjige na zadane teme, sintetičke droge i još nešto što sam zaboravio, a dobivao je ekstra i naknade od broja prodanih knjiga i ovakvih gostovanja, te dodatnih troškova potkrijepljenih računima. Moj berlinski dugogodišnji domaćin, gazda i prijatelj, zadnjih godina nam nije naplaćivao korištenje stana u centru Berlina, spada u najproduktivnije njemačke suvremene dramatičare, dugogodišnji je upravitelj manjeg kazališta, no svejedno bez stipendija EU za koje se svake godine supruga i on natječu ne bi s dvoje djece tako lagodno živjeli. S njim je jedno vrijeme surađivala i još su prijatelji možda najvažnija suvremena hrvatska književnica Ivana Sajko, koja već dosta godina živi i radi u Njemačkoj. osvaja međunarodna priznanja i svejedno se ne može reći da se financijski uljuljkala. Kod nas je inače možda najproduktivnija književnica Silvija Šesto, bivša blogerica Lajava kuja (Skaska), ima i svoju izdavačku kuću, banda joj bum Pericu nije uspjela izbaciti iz lektire, no svejedno baš i ne znam da uživa u financijskoj hladovini.
Družio sam se s još nekima poznatijima, i akademike su kad kad su već bili afirmirani znali častiti i studenti po birtijama. Moj najveći uspjeh je bio prijevod slikovnice, bio sam mlad, jeftin i naivan, tek sam poslije saznao da se po pravilu u toj branši zarađuje na slikovnicama, kuharicama i monografijama gradova, te rječnicima. U trenutku kad sam dobio prijevod bio sam najmlađi i najjeftiniji od kandidata, te sam potpisao najnepovoljniji mogući ugovor, odrekao sam se svih prava, za cijenu nešto veću od uobičajene po stranici, trebala mi je hitno lova, nas dvoje smo useljavali u stan, zabavljajući se zaradio sam u vrijeme Ante Markovića za dva veća kućanska aparata. Poslije mi je baš Silvija, kao predsjednica hrvatskog društva književnika za djecu tumačila da se lihvarski ugovori mogu sudski rušiti i da naravno trebam imati pravo na dio dobiti od dotiskanih knjiga, ali piši propalo, izdavačka kuća propala, sva prava preuzeli Slovenci, objavili i "Veliku knjigu kolača" s dobrim dijelom mojim prijevodom za koji nisam ni lipe dobio...
Post je objavljen 17.04.2025. u 23:40 sati.