Nachtfresser

Što joj rade

Bronx je poznat kao jedna od najzloglasnijih četvrti ne samo New Yorka nego i uopće. kvart u kojem su stalno nastanjeni bijelci već u jasnoj manjini, a noćne šetnje su odavno na vlastiti rizik. Tu je odrastala i školovala se, fakultet je završila drugdje, Alexandria Ocasio-Cortes, koja je još u svojim dvadesetim godinama postala najmlađa američka kongresmenka. Sad s 34 kad su cijelu Ameriku pokorili Trump i republikanci, ona je u Bronxu potukla svog republikanskog protukandidata s preko 70 posto osvojenih glasova. Za vrijeme studija novac je zarađivala stvarno, ne samo prigodne se slikajući poput Trumpa, kao konobarica, a i volontirala je kod starijih političara. Omiljena je tamo, izuzetno popularna nije zaboravila odakle potječe, slika se s lijepim ručno pletenim zimskim džemperima koje je dobila na dar od glasačica, ali i sama zna plesti u rijetkim trenucima slobodnog vremena. Planetarno je popularna na društvenim mrežama, na ovoj još uvijek demokratskoj oazi bsky.app Aoc
je postala najpopularnija političarka uopće, za neke postove premaši i milijun lajkova, a kao što vidimo iz uvodnog linka na drugim društvenim mrežama je izložena cenzuri, a njeni pratitelji neugodnostima. Što je tajna njenog uspjeha osim mladosti, pa cijeli svijet se polako pretvara u Bronx u najgorem smislu, problemi se rješavaju nasilnim masovnim deportacijama drukčijih, danas tamo, sutra svugdje i otpor je nužan.

Sad kad sam uglavnom ravnodušan prema svemu osim događajima u najbližoj okolici, pišem po društvenim mrežama čisto da ne zahrđam, doživljavam na većinu toga što napišem žestoka reagiranja. Cijeli život sam provocirao, to je bio valjda dio životnog stila, prozvani bi me uglavnom ignorirali i nastavljali po svome, jedino su me na blogu pokušali dopljuvati domobranski tradicionalisti vozeći paralelni slalom, nikakve zbiljske interakcije nije bilo ni u dugim "polemičkim" nadmudrivanjima sa Zonom i Bugenvilijom, ovu drugu danas pak zbilja cijenim i lijepo se dopunjujemo na fejsu.
Ja ipak pripisujem jugovini burna reagiranja na moje benigne komentare na fejsu i bsky.app na koje nisam smatrao potrebnim reagirati i time dodatno potpirio vatru.
Prva tema je bila nastavak bojkota trgovačkih lanaca, spomenuo se Lidl, a nas troje se upravo vratilo iz njega, nisam ni čitao prethodnu diskusiju, samo sam iskoristio priliku izbaciti svježi bijes na ekran, čitateljke bloga znaju da u dan startam s prirodnom limunadom i tamnom čokoladom prije nego što progledam, e ta najjeftinija tamna čokolada je preko noći s 0,89 poskupjela na 1,19, naveo sam u zajebantskom stilu punom smajlića kako je ovo bila kap koja je prelila čašu udara na temeljne ljudske potrebe. Jako sam povrijedio jednu ženu, koja je ipak velikodušno reagirala da je to možda meni važan artikal, ali eto trebam biti svjestan da većini napaćenog puka nije i dobila par lajkova, te sam odlučio pobjeći s te stranice. Drugo jutro sam ipak posjetio isto mjesto, ipak ima i normalnih ljudi, dobio sam dva lajka smijeha i jedan podrške, iza gospođe su se još neki izredali ali to više nisam čitao.
E drugo je već bilo nešto ozbiljnije, nezaboravnom dečku koji je glumio Tadzia u Viskontijevom filmu "Smrt u Veneciji", po romanu Thomasa Manna, je danas rođendan, te je stavljen link na prigodan članak iz Jutarnjeg o nesretnoj sudbini "najljepšeg dječaka na svijetu", koji je s tom ulogom s 15 godina stekao svjetsku slavu, a još danas slovi kao gay ideal muške ljepote, iako je oženjen, rame uz rame s čuvenim Davidom. Teret slave mu je teško pao i cijeli život ima puno novaca, uvijek mu je netko u nevoljama financijski uskakao u pomoć, ali uz novac ima konstantne probleme s konzumiranjem alkohola. Danas bi bio i rođendan velikog Danijela Dragojevića, autora posta sam pohvalio, jer je objavio Dragojevićevu divnu pjesmu o mladosti i s tom poveznicom lucidno spojio priču o ta dva nespojiva lika. Naravno nisam s tim završio komentar, s kojim bi da jesam svi bili sretni i zadovoljni. U, što sam naglasio, nepotpisanom članku u Jutarnjem Viskonti je opisan kao gay monstrum koji je na audiciji za ulogu natjerao ogroman broj zainteresiranih dječaka na skidanje, a eto ovom sretniku beskrupulozno ga iskoristivši uništio život. Ne znam je li Viskonti bio gay niti me zanima, znam da je radio odlične filmove, draži su mi svejedno gayevi redatelji za koje znam Fassbinder, Almodovar, Pasolini, no to nije bila tema mog komentara niti volim naknadne pameti. Reagirao sam ironično na ono što znam, naime otkriće nepotpisanog genijalca iz Jutarnjeg da je i Thomas Mann bio poznati gay i da je "Smrt u Veneciji" potpuno autobiografsko dijelo što nisam osporavao jer je i ta teza dijela kritičara legitimna. Samo sam usput naveo kako je taj gay, ali najsenzibilniji, bio u dugom braku s jako zanimljivom ženom Katiom, koja mu je rodila šestero djece, poimence sam naveo troje meni najzanimljivijih, izuzetnog Klausa, divnu Eriku koja je za rata i emigracije bila djevojka za sve i povjesničara Gola, to sam usput zajebantski dodao uz članak nepoznatog autora i upecao veliku ribu.
Javila se Ines Sabalić izuzetno živčanim tonom i nesuvislo, da se već desetljećima zna o dugačkim gay razdobljima Thomasa Manna, što mi to smeta, da je ta gay crta i inače vidljiva kroz njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Kao neki dan štovani bloger Blumi na moj komentar i ja sam ovaj put ostao bez riječi i nije mi palo na pamet odgovarati.
Treći slučaj koji me ipak malo više iznenadio jer sam neshvaćen od njemačkih kolumnistica, istina relativno mladih, koje jako cijenim. Post je ionako predugačak, neću dalje, suprotstavio sam se tezi koja prevladava u javnosti, da je Kamala katastrofalno izgubila forsirajući progresivne ideje, ja širim svoje da jedini koji među demokratima u SAD zbilja šire lijeve ideje su nažalost prestari, opet izabrani kongresmen, Bernie Sanders i najmlađa kongresmenka izabrana uvjerljivo u Bronxu Alexandria Ocasio Cortes, ima ona godina ali su u američkoj politici svi u tridesetima jako mladi.
Ne znam zašto ljudi odjednom počinju poštovati moju ništavnost, da bi eto, oni mlađi i realizirani i sa mnom polemizirali, sad kad su meni važniji problemi mog psa od sudbine čovječanstva...

Teleći vrat poskupio 43 posto

Zanimljivo, moj nešto mlađi kolega i prijatelj Djordjo Vasić, kojeg sam upoznao u DDR-u daleke 1983., on je kao bolji student uživao dužu godišnju stipendiju i i školovao se jedno vrijeme tamo, prisjetio se ovih dana masovnih demonstracija 1990., on je tad bio u Weimaru, ja u Leipzigu, njemu treća, meni druga istočnonjemačka stipendija, i razgovora nakon predavanja s jednim starim profesorom, kojeg onda nije mogao razumjeti. Ovaj je rekao da su mu prosvjedi dosadno predvidivi, pogotovo nakon što je netko promijenio početnu parolu prosvjeda "Wir sind das Volk" u "Wir sind ein Volk", "Mi smo (taj)narod" u "Mi smo jedan narod", da je to jednom već doživio, sad na buku s ulice zamrači radnu sobu i nastavi raditi, kuća mu je dobro zvučno izolirana, a on neće imati problema, jer je u najgorem slučaju čistokrvni Nijemac.
Sad smo obojica stariji, on iako mlađi ima tri bajpasa i dug život u tuđini, ja druge prioritetnije probleme od ovih "deja vu" tehnokratskih fantazija, kad je isto malo promijenjen dominantan diskurs, Hitler je za razliku od npr. Mussolinija bio socijalist poput isto ozloglašenog Staljina te svih koji se danas izdaju za demokrate i protive novom svjetskom poretku. Najnovije je Trump predstavnik progresivnih snaga u svijetu, jedino je konzervativan u načelu da postoje samo dva i spola i roda što je poznato od početaka svijeta.
Ni u jednoj državi na svijetu problema neće po novom poretku imati bijelci, pripadnici većinskih naroda, heteroseksualci, muškarci ratnici i žene čuvarice doma, samo će neki moćniji tehnološki napredniji narodi biti malo ravnopravniji od drugih. Svim traženim kategorijama pripadamo kolega i ja, ja doduše nisam u poželjnom državno priznatom braku, ali i tu ima nade, nisu ni europske ideologinje novog poretka Meloni i Weidel...Već se šuška o "meth orgijama" novih svjetskih gospodara, neka uživaju, zaslužili su, nas dvojica imamo izbor, možemo jednostavno navući škure, nitko neće doći po nas, vrijednosti većine, koja je svjesna privilegiranosti mjesta gdje su rođeni, pobjeđuju. Dosta je bilo terora gay parada, koje su nas normalne toliko iritirale...

U fazi sam voćnih čajeva, drugo jutro zaredom borovnica, prije toga isto dva dana brusnica. Proći će i to, nakon svake faze detox ;).
Prošao je i taj presudni tjedan, konačno sam miran sam sa sobom, u podsvijesti su bile izgleda još neka iluzije oko novog lijeka, jbga, njemačka udruga pacijenata ga je bolje ocijenila od prethodnog koji sam koristio, njima je obično za vjerovati, no uvijek je sve individualno, to oko vida, a ovo kao opasnije, a meni manje bitno je valjda u redu, čim me samo bez viška riječi uputila ponovo za 6 mjeseci.
Dogodilo se i čudo, uspjeli smo iz jednog pokušaja predati zahtjeve za promjenu prebivališta i novu osobnu iskaznicu na jednom šalteru, drugarica je morala biti sa mnom za potpisati da me prima u kuću u kojoj odavno živim, ona se odmah prijavila, a ja sam čekao da mi istekne stara osobna, još sam radio i nisam imao vremena za mijenjati podatke na radnom mjestu i svim institucijama s kojima je radno mjesto povezano. I sad bi mi bilo možda pametnije zbog poreza ne mijenjati boravište, s druge strane, da se drugarici ne do bog nešto dogodi znajući našu administraciju imao bih problema dokazati da smo preko četiri desetljeća u vanbračnoj zajednici, pogotovo ako ovim moćnim moronima daju ministarstvo, onima koje je institucija braka i pogotovo crkvenog svetinja, a svi ti ultrakonzervativci imaju u prosjeku barem dva braka u nogama, doduše svog idola pastuha Muska ne mogu stići. Nemam niti jedan papir, a deseci svjedoka u državi, u kojoj se sve pa i svjedočenja dnevno kupuju, nemaju nikakve važnosti. Prije predaje zahtjeva sam vani u salonu dao obrijati glavu radi fotke za osobnu, inače sam sam brijao, ali sam se početkom siječnja masakrirao i izgubio svaku volju. Začudo svugdje gužve, a meni se žurilo, iz petog pokušaja sam na obali naletio na atraktivnu frizerku, koja je upravo izašla zapaliti, smrdjelo mi je na skupoću, očito trendy mjesto, ali nisam imao izbora, zbilja je imala fenomenalnu mašinicu, kakvom su me samo na jednom mjestu u Berlinu brijali, glatko do kože kao žiletom, pitao sam koja je, poslije guglao, mašinica preko 150 eurića, a ovo me došlo 12 eura, ma bravo, ali sam zato fotke napravio na akciji za 4 eura, inače su preko 9, pa sam sve nekako prežalio.
Slika za osobnu
Naravno na može jedna koliko mi treba, nego 6, uključujući i veliku "portretnu", koju sam navečer uslikao uz literaturu mog puberteta i objavio na FB uz napomenu, za prestrašiti policiju, ukoliko me budu legitimirali. Moj prijatelj moreplovac Marko je komentirao da mu je izgledalo kao osmrtnica, to je inače bila i moja prva asocijacija, eto sad imam slike i za tu prigodu.
Popodne je ipak bio čaj od gingera, jučer se lijepo pokislo u podnevnoj šetnji, u koju danas krećemo čim završim s postom, sva sreća, barem ne moram sušiti kosu, a danas nam eto igrom slučaja otpali i dućani, moramo se solidarizirati kontra slušatelja cajki i formaloljubaca. Blogove valjda posjećujem poslije, nekako mi vrijeme curi kroz prste, a mrak brzo pada...

Jedan poznati njemački sportski novinar danas po prvi put nakon desetljeća pisanja nije objavio članak na uobičajenoj sportskoj stranici. Priča mi je zanimljiva jer svi junaci u priči postupaju protiv svojih ideala, a po mom mišljenju svi su donijeli ispravne odluke. Naravno za blog ću napraviti grubi kroki priče i karaktera. Pripovjedač je dakle sportski novinar, po uvjerenjima pacifist i alternativno usmjeren, nikad nije bio ni u jednoj stranci niti postoji ta čiji je vjerni glasač, ipak tu su pretežno Ljevica, socijaldemokrati ili Zeleni, koji dobivaju njegove glasove. Glavna junakinja je iz ukrajinske domoljubne obitelji, stari roditelji su još živi i ni u jednom momentu im nije palo na pamet napustiti Ukrajinu zakačenu ratom. Udovica je ratnog heroja, s malim sinom je izbjegla u Njemačku, sad je već i dobila državljanstvo kao i njen sin koji je ove godine maturirao. Prijateljstvo s novinarom, koji je, usput rečeno, iako nebitno za ovu priču, imao iza sebe propalu vezu, preraslo je u ljubav, kad je mali bio u najosjetljivijim godinama. Na odjeću uglavnom repliku vojne obleke je prišivao oznake ukrajinske vojske, iz njega je kiptio bijes i strast, te je u društvu govorio, iako je bio dobar učenik, da jedva čeka punoljetstvo i otići na front služeći zemlji u kojoj je rođen, zanimalo ga je oružje i nabavljao vojni tisak. Mama mu je ocu govorila sve najljepše, a naš novinar nije ni pokušao oponirati dječakovim stavovima, odnosno to je radio jako pažljivo i s puno takta. Dječak se pokušao približiti ekstremnim vršnjacima Nijemcima rođenjem, jako ga je zbunilo kad je shvatio da njima imponira Putin, ali najbitnije, to je sam shvatio, nitko ga nije indoktrinirao. Drugo ga je zbunilo kad ga je novinar upoznao s ministrom obrane, inače najomiljenijim njemačkim ministrom socijaldemokratom, i odveo na propagandni skup na kojem je ovaj mamio nove regrute u njemačku vojsku. Tamo je čuo da njemačka vojska doduše prvih mjeseci ima najžešći dril u Europi, da neki ne izdrže i otpadnu, no oni koji ostanu imaju dosta benefita. Ministar je dobar govornik i ostavio je dojam na nadobudnog mladića punog energije, bijesa i željnog dokazivanja. Treće iznenađenje je bilo kad mu je mama rekla da ako se prijavi u ukrajinsku vojsku Ukrajina je više neće vidjeti, osim za posljednje ispraćaje, a ona ionako bez obzira na ishod rata nastavlja živjeti u Njemačkoj. Bio je zbunjen jer ni njen partner ni ona nikad mu nisu otvoreno proturječili. Slijedio je razgovor u kojem ga je novinar, podsjećam pacifist, uvjerio da se za ideale slobode i demokracije bori i njemačka vojska (prešutio je da je on eskivirao vojnu službu), a ukrajinska, bez obzira na pritiske desničarskih vlada još ne regrutira osamnaestogodišnjake. Piše da je uvidio da mu se posinak mora iživjeti kao vojnik i eto, trenutno je na obuci, piše da je teško, ali izdržati će on, što je najvažnije, zadovoljan je.

Pisica

O bitnom problemu sam pisao u prethodnom postu na koji većina neće stići ni baciti pogled, četvero je od sinoć stiglo komentirati, ali to je ovdje ionako nebitno, mislim je li tko stigao vidjeti ili nije, komentari kao osvrt na napisano ili samo iznošenje svojih prvih asocijacija je itekako bitno, ali kao i život, ne treba ih čekati. O stvarima koje društvena većina trenutno smatra bitnim, kao što su nacionalizam i ženski promiskuitet piše u svojim romanima mlada spisateljica Ena Katarina Haler, u uvodu je link na za nas starije poučan razgovor s njom. Listao sam knjigu, skandalizirala bi vjerojatno vrhunske blogerice koje trenutno ne pišu, čekao sam i primijetio bih njihovo reagiranje na skandaloznu emisiju na kršćanskoj ili državnoj dalekovidnici u kojoj se na televiziji u subotnjem udarnom terminu po dominantnom diskursu seksualizira djecu (simpatično natjecanje sam prvi put vidio, odnosno čuo iz sobe s mojim radnim kompjutorskim kutkom tek ovu subotu, no da je bilo nekog moraliziranja osvanulo bi valjda na naslovnici bloga).
Kad čitam intervju s mladom zrelom spisateljicom, arhitekticom po struci, u kojoj poput većine iz njene generacije vjerojatno neće raditi, ponovno shvaćam kako velik govnarski trag je ostavio dobar dio moje i generacije ispred i iza nje i tim govnima žigosao psihu narednih generacija, dio ih je poput autorice prokužio i odbacio.
Vratimo se naslovnoj temi, jedno vrijeme sam pokušao njegovati higijenu svakodnevnog pisanja i objavljivanja postova, po uzoru na dnevnike Thomasa Manna, zaboravio sam činjenicu da je i on u jednom momentu s tim naprasno prestao. Shvatio je da je oružani svjetski rat gotov, da je za javnost učinio što je mogao, odigrao ulogu reprezentanta uljuđenog njemačkog građanstva i da su sad u prvom planu herojske priče onih koji su cijeli rat proveli u Njemačkoj, nisu bježali poput njega, te cijelo vrijeme pružali tihi otpor Hitlerovom režimu, koji je bio za vrijeme rata toliko tih da je za njega rijetko tko u svijetu i čuo, zato se poslije rata gromoglasno čuje. Svatko u jednom trenu treba rezignirati, priznati poraz svojih naivnih nebitnih ideala, slušati "Imagine" samo preko slušalica, nastaviti pisati samo kad ga nešto baš "tjera" i ne očekivati da ga itko razumije kao što reče jedan pjesnik, po imenu i prezimenu bi mogao biti pogrešne nacionalnosti, pa neću čačkati dalje, nemam pojma kako se ponašao i gdje je proveo rat, te trenutno živi, ako živi, nije toliko bitan za moj današnji post da bih išao googlati...

Preko 15000 lajkova

Čeka me opet još jedan od "odlučujućih" tjedana u KBC-u, potpuno drukčije sam zamišljao umirovljeničku svakodnevnicu.
Iako sam smanjio aktivnost na blogu još uvijek previše vremena provodim za monitorom, najviše sam se zalijepio na tu mrežu bsky.app, svaki dan svjedočim zanimljivim raspravama i propitujem svoje perspektive i čvrste stavove, te razmatram moguća rješenja definiranih problema, a i sam poneko ponudim.
Za pojam "deepfake" sam saznao prije nešto više od godinu dana, dok je twitter još pod Muskom koliko toliko funkcionirao. Dogodilo se mojoj berlinskoj prijateljici, bilo je oko tisuću reagiranja uglavnom ogorčenja i podrške, marginalna je stranka tražila izmjene zakona, zatim se stvar utišala i pojeo vuk magare. Ona je bila ucijenjena falsificiranim, dakle fake porno videom, ipak dalo se primijetiti da je to bio amaterski uradak, glava nije bila u najboljoj kordinaciji s tijelom. Tad su isplivali neki linkovi s uglavnom poznatim osobama u glavnim ulogama, od naših su bile u igri bivša predsjednica i poznata sportašica, koja je navodno imala i pravi uradak.
Prekjučer je poznata novinarka, koja se bavi istraživanjem umjetne inteligencije otkrila zanimljivost na jednoj od novih platformi koje je pregledavala s mužem, izlistano joj je na tisuće linkova na kojoj je prepoznat njen lik, među njima i par stranica za odrasle, jako se uznemirila i uspjela aktivirati javnost, dobila i podršku pripadnika par, doduše ne najjačih, političkih stranki za pooštrenje zakona. Nisu to više smiješni fake uradci kao prije desetak godina, nije lako prepoznati falsifikat, a otkrila je i postojanje stranica pogonjenih umjetnom inteligencijom koje korisnicima, uz naravno plaćanje, dopuštaju da se sami igraju. Čak i ako se u EU promijene zakoni jedan od najrazvijenih programa je ruski. Zato sam svog standardnog stava, zabrane same po sebi slabo što rješavaju, ali moralo bi biti jasno označeno da se radi o filmovima generiranim umjetnom inteligencijom, dakle fake, pa koga lažnost uzbuđuje bujrum.
Jedna druga stvar je mene više zabrinula, iskoristio sam jedan od raspoloživih besplatnih programa linkanih uz post, umetnuo svoj najsvježiji selfie i za oko minutu mi je izlistalo sve što je mogla izlistati tražilica brave, na raćunalu imam zabranu pristupa svim velim tražilicama (google, bing, yahoo...), ograničio sam pretragu na društvene mreže uključujući i blogove te iz šale: zatvore. Dobio sam 65 rezultata uključujući 15 da jako vjerojatno da to ipak nisam ja, niti sam bio. Desetak fotografija je bilo gdje su garantirali sigurnost od 90 do 96 posto, sve ok uključujući i jednu drukčiju iz mlađih dana, dvadesetak vrlo vjerojatno, ali manje od gornjeg prosjeka i to je bilo točno, usput sam gledao odakle su preuzete fotke, uglavnom stoji dnevnik.hr, to mi se svidjelo jer zadnje što sam uspio na sad zaključanom bivšem fejs profilu je promijeniti status fotografija, nisu više na javno osim slika profila i samo te su i izlistane. Većina onih pod malo vjerojatno ali ipak preko 50 posto označene vjerojatnosti nisu bile moje, ali... Brine ali među njima je i moja fotka koja je dugo bila profilna na instagramu, a na kojoj plazim jezik na zagrebačkom velikom prosvjedu te jedna za koju znam i kad je nastala i čudi me kako umjetna inteligencija ne može prepoznati autentičnost. U toj kategoriji je i ona koja mi je presudila da mi se ne vrati stari facebook račun. Ima i jedna slika iz američkog zatvora, tip zaista jako sličan meni, a i jedna za koju ne znam, ali sam uvjeren da to moram biti ja, malo retuširan doduše, skinuto s meni nepoznate stranice.
Saznao sam i da se Musk na sudu prije dvije godine branio da na video uradku koji ga je koštao velike novčane kazne, nije on, nego ga je očito generirala umjetna inteligencija, sudac to nije prihvatio. Mene je malo uznemirilo jer sam se uvjerio da su moguće i veće greške.

Pobjeda ili život


Informativan članak uz napomenu da više Nizozemci nemaju moralno pravo dijeliti packe takozvanim Balkancima, dok se u njihovoj državi za realnu vlast trenutno bore marokanska narkomafija i njima suprotstavljeni moćni lokalni fašizmi. Sad kad se i Zuckerberg pridružio maskuliniističkom valu, njemačka feministica, ponosno dite hrvatskih roditelja, inače koliko vidim susjeda blogerice Flekserice u Njemačkoj, Jagoda Marinić (u prvoj objavi zaboravio navesti ime), upotrebljava pojam "Muskulinismus" kao suprotnost pojmu feminizam "Feminismus" u svojoj zadnjoj knjizi, svjedočeći moći iz sjene dugačkog jezika iliti zajika. Inače moći bloga.hr svjedoči bloger MA, tek što je objavio zadnji post, svemirom vladaju tajne veze, prozvani bećar ministar dao je neopozivu, vidjet ćemo koliko točno neopozivu, ostavku, to treba još prihvatiti vodeći hrvatski muž :D.

Naši na tom prvenstvu u svojim dvoranama uvjerljivo pobjeđuju, moj grozni cinični poznanik koji prati sport je već na fejsu komentirao da su sad čak još pojačani ozljedom kapetana idola naše nacije i dovođenjem nekog Gastarbeitera, uglavnom primjetno je da svijetom vladaju cinici i pravi muškarci, dok muškarčine na blogu vode rat protiv antikrista, feministica i moćne LGBT iliti pederskolezbejske internacionale.

Hladno je, jako hladno. Iako već dugo grijemo dnevni boravak i kuhinju tijekom dana, a spavaću preko noći dodatnim radijatorom, stara je to kuća jako visokih debelih zidova, nije prevruće. Kupaonica i veca su u negrijanom dijelu stana, a piće u prostoru uz stepenice koje vode ka vrtu, nijedan hladnjak ga bolje ne bi ohladio. Jučer me Jin probudio glasno pijući vodu u četiri i pol po noći, iskoristio sam to, ustao i natašte se pripremio za odlazak u hladno mračno jutro na redovito polugodišnje vađenje krvi odnosno markera, nije propisan datum, ali ja uvijek sve obavljam u zadnji moment. Pogledao sam na netu, piše radno vrijeme od 6,30, jednom sam došao nešto ranije, pa završio u redu, redomat su uključili pet minuta prije radnog vremena, pa ovaj put nisam žurio. Svejedno je vani bio mrkli mrak, ostavio sam u hodniku svjetlo, da bih vidio niz stepenice prema dolje, spomenute za vrt vode prema gore, to rijetke posjetitelje uvijek zbuni. Vani izvan kućnog dvorišta su se u grad spuštale već uglavnom mlade radnice, razaznajem ih po upaljenim svjetlima mobitela ili baterijskim lampama, jadan je onaj tko je poput mene lijen prčkati po postavkama na mobitelu i uzda se u javnu rasvjetu. Javna rasvjeta je takva da bi već oko pet popodne moj Jin, koji ionako poput mene već slabije vidi, godine nas sustižu, rado odustao od podnevne šetnje i trpio dok fiziološke potrebe pritišću, ali nemilosrdnik ja ne dopuštam. Samo ću primijetiti jednu pojavu, meni zanimljivu, od šest ili sedam ujutro radno vrijeme, sudeći po viđenom, počinje uglavnom ženama ili samo one po tom mrklom mraku i hladnoći, možda zbog linije, pješače na posao.
Svuda hodam pod jadnom rasvjetom, netko je valjda u gradskoj upravi izračunao da se tu dosta može uštedjeli, ili je možda bio neki ekološki prosvjed za koji ne znam, ali znam da je europski trend, protiv svjetlosnog zagađenja i za štedljivo korištenje električne energije. Jedino su prelasci preko dviju već prometnih ulica bili raskošno osvjetljeni uz pojačanu rasvjetu i svjetlima prometala. Odabrao sam put mračnom cestom do moje zadnje škole, od nje znam prečicu do bolničke ambulante niz isto tako mračne stube. E tu me čekalo iznenađenje, stuba ima dosta, ali nisam došao ni do polovice oprezno silazeći kad se sve osvijetlilo, očito mjere zaštite, jer je na dnu stube sporedni ulaz u školu, koji direktno vodi u fiskulturno dvoranu. Osmjehnuo sam se, ali nisam mahnuo prema instaliranoj kameri, po hladnoći čovjek nema vremena za gluposti. Svjetlo se automatski ugasilo nakon mog prolaska.
Na odjelu za vađenje krvi u prizemlju iznenađenje, šest i kvarat je ujutro, sve puno ljudi u zagrijanom prostoru, redomat radi, s olakšanjem konstatiram da sam dobio solidan broj 11, odmah sam doduše shvatio da ima i dosta njih s prioritetnim brojevima, dobra početna pozicija, toplo je, ima mjesta za sjediti, a ima i simpatičnih pacijentica koje možeš nesmetano proučavati jer su sve redom okupirane buljenjem u svoje pametne telefone.
Uglavnom već oko sedam i kvarat sam bio gotov, Jin će biti zadovoljan jer ću se brzo vratiti, što je stariji sve teže podnosi vrijeme biti sam, drugarica poput normalne gradske većine spava. I još jedna zanimljiva novost koja uzrokuje kod mene uobičajene fiks ideje, sestra mi diskretno priopćava da ovaj put ne trebam dolaziti po nalaz, poslat će ga direktno doktorici kod koje imam zakazan pregled idućeg tjedna. Odmah sam pomislio, valjda sad ulazim u statistički prosjek mogućih loših rezultata, što me pak ne bi previše iznenadilo, iscrpljen sam kasnim lijeganjem, ranim ustajanjem i svime što se događa, kratko je trajala očekivana umirovljenička idila. Ipak oko ovih nalaza se ne uzbuđujem, zadržao sam "Let it be" mirnoću, s druge strane ne stiže mi očekivani poziv za eksperimentalnu očnu terapiju, ako jednom na papiru dobijem "smrtnu presudu" to je u redu, svi umiremo, ali ako napisano ne budem vidio pročitati, e to je već prava drama.

PayPal mafija

Smijali su se mladim poduzetnicima u uzletu, kad su se počeli sastajati i razglabati o budućnosti svijeta. Odijevali su se i pozirali poput mafijaša, kako nisu bili posve jedinstveni u vizijama budućnosti, mafija se počela dijeliti u više ogranaka, svi naravno otvoreni samo muškarcima, koji su bili jedinstveni protiv "moderne dekadencije", omiljena tema im je bila analiza stopa nataliteta, koja je mnogo veća među zaostalijim i siromašnijim narodima i rasama, dok je kod bijelaca zabrinjavajuće niska, no nisu se slagali o metodama kako to uravnotežiti. Najekstremnija, a ujedno danas najmoćnija je bila "PayPal" mafija, koja je već tad osim istoimene, već kontrolirala i Youtube i još par utjecajnih platformi. Vodećoj trojici je pripadao i Elon Musk, koji je slovio kao onaj najmanjeg intelektualnog kapaciteta, druga dvojica su bili ideolozi nove ultradesnice, napisali su zapaženu knjigu manifest o gradu državi , samo za najuspješnije pripadnike bijele rase negdje u Oceaniji, gdje će pristup biti dopušten samo odabranima.. Teza im je bila da je u konačnici za sposobne nužan izbor između slobode i demokracije, oni u svakom slučaju preferiraju slobodu, ako im demokracija na bilo koji način zasmeta. Musku ta dilema nije bila jasna, zašto tehnološki i financijski moćniji ne bi iskoristili demokraciju za oslobađanje kulturno superiornih nacija te kontra ugroze onih manje vrijednih, danas se vidi da je bio prorok. Musk je svoje milijarde usmjerio u istraživanja prema Marsu, svemiru te prostranstvima oceana, gdje će se odabrani skloniti u slučaju nuklearne kataklizme. On je poveo i krstaški rat protiv Woke kulture iz osobnih razloga, naime prvo dijete mu je promijenilo spol, iz muškog u ženski, on je osobno potpisao pristanak, tvrdi da nije imao dovoljno informacija, da su ga uvjerili da djetetu prijeti suicid. Sad već s 53 godine s nekoliko brakova iza sebe, konačni broj njegove djece ne znaju ni novinari ni dobri prijatelji, jedan je i priznao u intervjuu, uglavnom je dosta preko deset, Che Guevaru je svakako prešišao.
Svim dečkima s fotografije je zajedničko da ih vodeća novinarska pera smatraju ženomrscima iako imaju žene, djecu, neki već i unuke, došlo je uz Trumpa njihovih pet minuta, a "najgluplji" Musk je postao vođa fašističke internacionale, koja polako osvaja SAD i Europu, a s Putinom od prije dijele iste "vrijednosti". Još prije možda godinu dana sam napisao da ni na blogu nema nema suštinske razlike između najpoznatijeg antivaksera i najpoznatijeg nacionalista, polako će se stvari jasno iskristalizirati i svi će brzo zaboraviti na lanjski snijeg, na cjepiva vjerojatno neće jer će antivakser postati ministar zdravstva u SAD-u i par glava za mjere iz covid razdoblja će morati pasti.

Problem s ljudima u mirovini je u tome što imaju vremena brinuti o zdravlju i konačnim pitanjima. Dok si sretno zaposlen, u žrvnju si, živciraš se što umjesto onog što si izabrao kao posao, moraš se baviti svakakvim drugim glupostima i uglavnom, nemaš vremena baviti se sobom. Ja sam bio jedan od savjesnih robova sustava, samo dva bolovanja, jedan lom ramena i korona koja me dotukla, odnosno posljedice poslije. Kad si načet nema zaustavljanja. O tome razmišljam šetajući oko supermarketa, drugarica obavlja kupnju u drugom obližnjem, ali Jin najviše voli kakati u održavanoj travi ovoga, kao i promatrati ljude na ulazu i izlazu sa svoje omiljene pozicije, koju je posvojio, te ako netko drugi želi vezati psa u njegovom dosegu slijedi režanje. Prosjaci uoči praznika zauzmu uvijek poziciju kod izlaza tako da Jina ne uznemiravaju.
Jučer je kod izlaza stajala čudna mlada trojka, viši tip sa smiješnom kapom, mršav, vidi se da je žigosan ulogom izgubljenog dječaka, možda i maminog sina. Drugi je malo energičniji, nešto drži u ruci, kaže, ma idemo, ići će to brzo. Treća, curetak kao curetak, u ruci joj raspoznajem mikrofon, nije toliko optimistična, ali samouvjereno koncentrirano gleda ispred sebe prema izlazu iz marketa. Uz onog visokog kolica ispunjena punim vrećicama s logom dućana. Kad cura progovara iznenađuje me školovanim spikerskim glasom i tečnim govorom, lik koncentrirano snima profesionalnom portabl kamerom, mislim da smo i nas dvojica, koji sve zainteresirano pratimo, u širem kadru. Skratit ću priču, vrećica je bilo petnaestak, samo dvoje kupaca je, što je mene iznenadilo, kategorički odbilo molbu za kratko zaustavljanje i četiri odgovora na kratka pitanja nagradne igre. Prvo pitanje ja nisam bio siguran u točan odgovor, koji je najveći uspjeh hrvatske rukometne reprezentacije, ja sam u sekundi iznenađen bio nesiguran, komplicirao sam kao uvijek promišljanjem je li zbilja značajnije biti olimpijski ili možda ipak svjetski prvak, prva žena je rekla europski prvaci, novinarka rekla bravo, i još..., dok nije počela nabrajati ostale titule uz klimanje glavom članova snimateljske ekipe. Drugo je pitanje bilo kako se zove najuspješniji kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, tu bih ja već ispao iz igre, a svi muškarci su munjevito točno odgovarali, ja sam pomislio na Balića, mislim da sam nakon njega i prestao pratiti natjecanja. Žena je odmahnula rukom i htjela odustati i produžiti dalje, no spikerica je spremno počela dudukati te se došlo do Duvnjaka. Treće je ispalo nezgodnije pitanje koje je sve zbunjivalo, da nisu kauboji, kako biste ih nazvali, mene do kraja zbunilo, jedino mi indijanci u tom trenu pali na pamet, žena rekla, ne znam, možda indijanci i u tom trenu sam mislio da će skoro svi uhvaćeni na prepad tako odgovoriti, na kraju je još samo jedna žena dala taj odgovor, prevladavale su različite divlje zvijeri iz roda mačaka. Na zadnje pitanje, pokažite kako ćete navijati za kauboje, ja se vjerojatno ne bih mogao suzdržati, odmahnuo bi rukom i rekao a jebiga, no svi su spremno počeli različito galamiti, praćeni radoznalim pogledima onih koji su tek ulazili. Ja sam to tumačio zato jer je se novinarka počela smješkati, a visoki lik prilaziti s vrećicom punim poklona u ruci. Jedna je žena nesretno rekla, ja vam to iskreno ništa ne znam, a za praznike ove godine baš ništa nisam dobila, spikerica je rekla, ne idite, pomoći ćemo vam, ovaj iza kamere je rekao visokom, samo šapći, ja ću to već rezati i bi tako. Žena je na kraju oduševljeno otvorila vrećicu, punu valjda grickalica i navijačkih rekvizita, beskrajno se ozarenim osmijehom zahvaljivala i sve nas je to razveselilo. Pet minuta kasnije kad se vraćala ostaviti sad već prazna kolica, ipak je prijekorno rekla, niste trebali tako glasno pomagati, obrukat ću se na televiziji, jedina je postavila pitanje, koja je to televizija, kamerman je odgovorio, ne bojte se gospođo, još će se to itekako rezati, lokalni portal.
U stvari post je opet otišao u nepredviđenom smjeru, trebao je ići kako sam šaptao na sportskim pitanjima jednoj poznatoj influencerici, no razgovor s njom zavređuje svakako poseban post :D

Jučer je bio dan ispunjen izuzetno važnim događanjima za ovaj napaćen narod, koji vapi za onim "kruha i igara". Prvi, na koji je većina zaboravila, kao što je oguglala na bojkotiranja nastave režirana od strane roditelja, koji traže svojih pet minuta slave konačno brinući o svojoj djeci, je bio prvi nastavni dan u drugom polugodištu. Netko neinformiran izvana bi pomislio, blago toj državi kojoj je do školstva i sigurnosti mladih toliko stalo. Naravno šipak, pokazalo se što se događa kad diletanti uzmu stvar u svoje ruke i umjesto psihologa i defektologa, nasušno potrebnih u ovom društvu, planiraju zapošljavanje zaštitara za obranu nakaradnog sustava. Moram priznati da mi je ovako neodgovornom bilo zabavno čitati i slušati reakcije mojih kolega na reagiranja onih u čijim školama su prigrlili i novi protokol, kao što prihvaćaju sve ostalo, iz osjećaja dužnosti, od mnoštva primjera zbog forme bloga biram jedan:
Mladenka Bilobrk
Od prekomjernog zaključavanja, otključavanja, otpala ručka s ulaznih vrata, sjatili se domari i spremačice. Jedni ispred, drugi iza vrata, treći trče po kacavidu i dužu vidu da bolje zašarafe kvaku.
Mlada policajka onako smirenim glasam, kaže super da je otključano, a tko može i ući pored nas ovoliko. I prođe taj prvi dan.
li možda onaj učenika iz učionice s pogledom na školski ulaz nakon što je digao dva prsta:
Mogu li ja ići otključati ulazna vrata, znam tog profesora?
U manjem broju škola s normalnim ravnateljima nastava se odvijala manje više normalno uz više druženja i neobaveznog razgovora između nastavnika i učenika, kako je nekad i bilo uobičajeno za prve dane nakon školskih praznika, pitanje je samo koliko se i tamo može održavati pozitiva pod strogim ključem.
Drugi veliki događaj dana koji je uskoro potpuno zasjenio prvi u smislu zabave za žiru javnost bilo je predsjedničko sučeljavanje. Ni sam nisam vjerovao da se to može dogoditi, ali izdržao sam ne mijenjajući program do kraja. Složio sam se s drugaricom da bi ona radije pogledala neki dobar film na satelitu, ali eto, uspostavilo se da je ponuda baš nikakva pa smo ipak prebacili na prvi program, vani je kišilo pa sam odustao od planirane šetnje s Jinom u to vrijeme prije injekcije. Obojica kandidata su završili prestižne međunarodne retoričke škole pa me zanimalo kako će sudar tih škola izgledati u praksi. Vježbanje retorike je izvrsno, korisno i u svakodnevnom životu. Niti jedan se nije dao izbaciti iz izdrillane ravnoteže, čak su i osjećaji odlično odglumljeni, jer što je državnik bez osjećaja, jedino se ipak nije mogla pred kraj sakriti autentična nervoza kod slabijeg, koji mora sustizati prednost favorita, a to ne ide kako treba, tehniku se da savladati, karizmu ili imaš ili nemaš. Drugarica je cijelo vrijeme na računalu pratila trenutna reagiranja ljudi i čitala mi, to je pomoglo održavanju dobre atmosfere, ma koliko reagiranja bila potpuno predvidiva, kao i moderiranje komentara kod meni najdraže desničarke, bivše blogerice, uvedeno tijekom prijenosa, tko od "prijatelja" smije komentirati, a tko ne, meni je ostalo dopušteno, ali mi nije padalo na pamet to iskoristiti, kad su oni, koji su čak i u prvom krugu glasovali za Milanovića, bili onemogućeni. Samo sam upisao "test", kao što obično radim kod Annabonni i onog top pisca i slikara i odmah obrisao.
Iz jednog jako neobičnog posta, koji sam pročitao nakon sučeljavanja, shvatio sam da je do neke "polemike" došlo i na blogu, tek po jednom komentaru shvatio i gdje, te preletio tehnikom brzog čitanja, tu školu za razliku od retoričkih nisam preskočio, ni tu moj komentar nije bio nužan, išao sam spavati i brzo sam zaspao, već je i doslovno počinjao novi dan.

Chip kao moderan grad

Kolega bloger je čini mi se čak pomalo rezignirano postavio pitanje čemu pisati ozbiljne poslove, kad ih se doživljava isto kao one kratke površne, bazirane uglavnom na dosjetkama, dobio je odgovor od iskusne blogerice, jedini u stvari racionalan, piši ono što ti čini zadovoljstvo. I sam je višekratno naglašavao istinu da svatko piše radi sebe samoga. Različite stvari nas prioritetno zanimaju, neki poput njega prate i ozbiljnu literaturu s različitih područja, neki su samo na bulevarskim portalima usavršavajući polemičnu zdravoseljačku kulturu izjednačavajući neusporedivo, npr. prava žena u patrijahalno oblikovanoj kulturi i prava klečavaca, ekstremnih pripadnika te vladajuće i ovdje dominantne kulture, te se uvijek nanovo problematizira nešto što je u civiliziranim slojevima društva davno razjašnjeno, trebaju li se žene pristojno oblačiti, napisat ću na jeziku koji celi svet razume.
U nekom drugom svijetu, njihovi ideolološki sumišljenici nastupaju djelomično mnogo perfidnije, imaju i oni balkanskih fora kupovine glasova, ali u političnim kampanjama se koriste po medijima koje posjeduju, a tu im se očito približio i Zuckerberg nakon ručka s Trumpom, usmjeravanjem i zatupljivanjem širokih slojeva manipulacijom algoritmima, te navođenjem približavanja konzervativaca i neofašista, do jučer nezamislivim, u Europi, u SAD je to bila dobitnička kombinacija (vidimo Muskovo uspješno navijanje u Austriji i početak kampanje u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, Italija je odavno pokorena, kao i dobar dio ostalih manje bitnih država). Naravno paralelno će ići i približavanje sa suštinski svjetonazorski ipak bliskom Rusijom.
Umjesto ovog uvoda mogao sam prepričati i dodati svoju opservaciju izvanrednog intervjua s Lucom Beninijem, koji iako izuzetan stručnjak na svom području, zna nama neznalicama pojasniti što se događa u ovom manje poznatom natjecanju između SAD i ostatka svijeta, tko ne razumije njemački mislim da mu Google prevoditelj može objasniti bit i zašto je američka filozofija proizvodnje chipova trenutno uspješnija od europske. Nisam to napravio jer bi mi se opet moglo dogoditi da mi neka siva blog eminencija taj trud proglasi plagijatom, kao što je to učinila s esejom o Gerhardu Richteru, s kojim sam bio jako zadovoljan, veliko sam zlopamtilo. Uglavnom Benini je napravio paralele chipa s velegradom, pojedince je vezao uz tranzistore, a suvremeno stanje umjetne inteligencije, ako nekog zanima neka čita. Kao što pojedinci tvrde da je umjetna inteligencija po Muskovim uputama oblikovala skandalozni Muskov članak u FAZ-u i podršku neonacistima u Njemačkoj, tako je moguće očekivati da ubuduće procjenjuje kad je za SAD najisplativije potaknuti novi rat između Srba i Hrvata.

Mee Too: Lara Hinsberger

Jučer je Index objavio vijest o novoj aferi oko zlostavljanju u sportu i privođenju dva trenera u istražni zatvor. Javilo se par bivših sportašica i jedna aktualna Lara Hinsberger, koja je, kako je navedeno, svoje svjedočenje iznijela na instagram profilu, zaintrigiralo me pa sam išao pročitati i istražiti. Tema me od prije zanima, jer sam u DDR-u imao čast uživo slušati vjerojatno najuspješniju trenericu uopće Juttu Müller, čije me predavanje fasciniralo, a tada sam kao stariji student trenirao šahisticu koja se plasirala na omladinsko prvenstvo Jugoslavije u šahu. Gospođa Müller, kako ju je tad, iako je bila uvjerena komunistica, većina oslovljavala, odgojila je generacije olimpijskih, svjetskih, europskih i njemačkih prvakinja i prvaka u umjetničkom klizanju, između ostalog kći Gabriele Seyfert, zahvaljujući kojoj sam zavolio taj sport, je bila dvostruka svjetska prvakinja u vrijeme kad su i Amerikanci imali izuzetnu Pegy Fleming, koja je pak našu Gaby pobjeđivala na olimpijadama. Bila je nešto viša i elegantnija od njene kćeri, ali trenerica je izvukla pouku, između mladih izabrala curu drukčije konstitucije, poslije dugo neprikosnovenu Katarinu Witt. koja je pobjeđivala na svim natjecanjima na kojima bi se pojavila. Nakon ujedinjena Njemačke ova trenerica je kao miljenica bivšeg režima, pala u nemilost, samo su joj dopustili da na još jednoj olimpijadi, po izričitoj želji šampionke, trenira već za taj sport ostarjelu Katarinu Witt, osvojila je za nju neobično sedmo mjesto, kroz smijeh je u jednom intervjuu rekla, gospođa nije na treninzima bila uobičajeno stroga prema meni.
Tu trenericu navodim kao primjer, jer čitajući svjedočenje aktualne sportašice Lare Hinsberger, uviđam da ono što je ona maloljetna doživljavala nije ništa strašnije od onog što su doživljavale sportašice pod okom najuspješnije trenerice, koja je regrutirala za svoj sport djevojčice i dječake na početku osnovne škole, nešto slično rade i u baletu, te ih je drillala i podvrgavala željeznoj disciplini, kao što je i Ante Kostelić radio svojoj djeci. Lara piše kako je (prirodno) teško doživljavala internat i naporne treninge, ali je nitko nije slušao, jer je bila uspješna, a to je jedino bilo važno, niti se tko obazirao kad je počela ipak donekle nekontrolirano mršaviti, postizala je uspjehe, a trenere i njen sportski savez su samo zanimale medalje za državu. Velika greška je bila kad joj je dijagnosticirana anoreksija, uoči velikog natjecanja, odlučeno je da to ostane tajna i da ipak sudjeluje. Zanimljivo da su u jednom momentu roditelji osjetili da nešto nije u redu, željeli je uzeti sebi, ali i ona se žestoko usprotivila, tek ju je povreda spriječila da nastavi u istom ritmu. Međutim i na instagram profilu sam pronašao njen oduševljen status nakon povratka, "napokon opet u ekipi".
Oduševila je Laura svijet i javnost svojim hrabrim svjedočenjem, lajkovi i komentari podrške se množe više nego ikada, dvojica "monstruma" su već procesuirana. Mislim da je jedino rješenje u duhu današnjeg vremena zabraniti neke sportove uključujući i umjetnost poput baleta, kojima se uglavnom bave djeca i stariji maloljetnici, još prije sam pročitao o velikom postotku anoreksičara među njima, a to bolesno stanje je ionako pošast ovog doba i van sporta. Molim ne miješati vrijednosti dva vremena i uživati u blagodatima današnjeg, pustite zlostavljanja onih koji su nas oduševljavali na miru, brinite se za svjesnu djecu novog doba, koju, bojim se, uskoro više neće nijedan profesionalac željeti trenirati.

Evo pojavile su se i kod nas, doduše tek sporadično u Rijeci i vjerojatno još nekim većim gradovima, u lijepoj našoj glasnoj se još ne broje žrtve i štete. Po podacima berlinske policije 36 stanova je djelomično ili potpuno izgorjelo od njihove upotrebe, mnogo više automobila, ali oni se ne broje, svi su tamo osim onih sirotinje dobro osigurani, u cijeloj Njemačkoj se broji samo pet smrtno stradalih, nijedno dijete još pa nema razloga za uzbunu.
Mnogo zanimljiviji od ovih suhoparnih brojki su intelektualni "argumenti" u još od prije zahuktaloj diskusiji o zabrani petardi na kojoj inzistiraju Zeleni, stranka koja je ionako sve više nebitna i omražena u širokim slojevima stanovništva. Meni koji sam usprkos riječkom sramotnom novogodišnjem zvučnom paklu oprezan čim se spomenu sami pojmovi zabrane i zaključavanja, strašno padaju u oči nevjerojatna glupost "argumenata" u Berlinu vladajućih konzervativaca i drskost, usprkos izvještajima "njihove" policije, ismijavanja jednog argumenta protivničke strane, koji je nedvojbeno prihvatljiv svakom neispranog mozga. Ti konzervativci nadmoćno tvrde, pa Kugelbomben su ionako zabranjene, upotrebu treba jače sankcionirati i stvar riješena, kakve to veze ima s petardama, koje već generacije bacaju. Kako objasniti budalama, ono što policija itekako dobro zna samo se ne usuđuje političarima "crtati" da bacači popularnih petardi stvaraju toliki kaos, u kojem je nemoguće kontrolirati tko što baca, moguće ih je samo, što berlinska policija koliko toliko uspješno sprovodi, okružiti i lokalizirati. Onima koji ostanu u tom okruženom području neka je bog na pomoći.
Zato sam rekao napokon, obično se nakon definiranja i mukotrpnog osvještavanja javnosti u Njemačkoj i Francuskoj, počinje o prisilnim mjerama na razini EU razmišljati i u drugim državama omražene zajednice.