Nachtfresser

Pisica

O bitnom problemu sam pisao u prethodnom postu na koji većina neće stići ni baciti pogled, četvero je od sinoć stiglo komentirati, ali to je ovdje ionako nebitno, mislim je li tko stigao vidjeti ili nije, komentari kao osvrt na napisano ili samo iznošenje svojih prvih asocijacija je itekako bitno, ali kao i život, ne treba ih čekati. O stvarima koje društvena većina trenutno smatra bitnim, kao što su nacionalizam i ženski promiskuitet piše u svojim romanima mlada spisateljica Ena Katarina Haler, u uvodu je link na za nas starije poučan razgovor s njom. Listao sam knjigu, skandalizirala bi vjerojatno vrhunske blogerice koje trenutno ne pišu, čekao sam i primijetio bih njihovo reagiranje na skandaloznu emisiju na kršćanskoj ili državnoj dalekovidnici u kojoj se na televiziji u subotnjem udarnom terminu po dominantnom diskursu seksualizira djecu (simpatično natjecanje sam prvi put vidio, odnosno čuo iz sobe s mojim radnim kompjutorskim kutkom tek ovu subotu, no da je bilo nekog moraliziranja osvanulo bi valjda na naslovnici bloga).
Kad čitam intervju s mladom zrelom spisateljicom, arhitekticom po struci, u kojoj poput većine iz njene generacije vjerojatno neće raditi, ponovno shvaćam kako velik govnarski trag je ostavio dobar dio moje i generacije ispred i iza nje i tim govnima žigosao psihu narednih generacija, dio ih je poput autorice prokužio i odbacio.
Vratimo se naslovnoj temi, jedno vrijeme sam pokušao njegovati higijenu svakodnevnog pisanja i objavljivanja postova, po uzoru na dnevnike Thomasa Manna, zaboravio sam činjenicu da je i on u jednom momentu s tim naprasno prestao. Shvatio je da je oružani svjetski rat gotov, da je za javnost učinio što je mogao, odigrao ulogu reprezentanta uljuđenog njemačkog građanstva i da su sad u prvom planu herojske priče onih koji su cijeli rat proveli u Njemačkoj, nisu bježali poput njega, te cijelo vrijeme pružali tihi otpor Hitlerovom režimu, koji je bio za vrijeme rata toliko tih da je za njega rijetko tko u svijetu i čuo, zato se poslije rata gromoglasno čuje. Svatko u jednom trenu treba rezignirati, priznati poraz svojih naivnih nebitnih ideala, slušati "Imagine" samo preko slušalica, nastaviti pisati samo kad ga nešto baš "tjera" i ne očekivati da ga itko razumije kao što reče jedan pjesnik, po imenu i prezimenu bi mogao biti pogrešne nacionalnosti, pa neću čačkati dalje, nemam pojma kako se ponašao i gdje je proveo rat, te trenutno živi, ako živi, nije toliko bitan za moj današnji post da bih išao googlati...