Nachtfresser

Hladno je, jako hladno. Iako već dugo grijemo dnevni boravak i kuhinju tijekom dana, a spavaću preko noći dodatnim radijatorom, stara je to kuća jako visokih debelih zidova, nije prevruće. Kupaonica i veca su u negrijanom dijelu stana, a piće u prostoru uz stepenice koje vode ka vrtu, nijedan hladnjak ga bolje ne bi ohladio. Jučer me Jin probudio glasno pijući vodu u četiri i pol po noći, iskoristio sam to, ustao i natašte se pripremio za odlazak u hladno mračno jutro na redovito polugodišnje vađenje krvi odnosno markera, nije propisan datum, ali ja uvijek sve obavljam u zadnji moment. Pogledao sam na netu, piše radno vrijeme od 6,30, jednom sam došao nešto ranije, pa završio u redu, redomat su uključili pet minuta prije radnog vremena, pa ovaj put nisam žurio. Svejedno je vani bio mrkli mrak, ostavio sam u hodniku svjetlo, da bih vidio niz stepenice prema dolje, spomenute za vrt vode prema gore, to rijetke posjetitelje uvijek zbuni. Vani izvan kućnog dvorišta su se u grad spuštale već uglavnom mlade radnice, razaznajem ih po upaljenim svjetlima mobitela ili baterijskim lampama, jadan je onaj tko je poput mene lijen prčkati po postavkama na mobitelu i uzda se u javnu rasvjetu. Javna rasvjeta je takva da bi već oko pet popodne moj Jin, koji ionako poput mene već slabije vidi, godine nas sustižu, rado odustao od podnevne šetnje i trpio dok fiziološke potrebe pritišću, ali nemilosrdnik ja ne dopuštam. Samo ću primijetiti jednu pojavu, meni zanimljivu, od šest ili sedam ujutro radno vrijeme, sudeći po viđenom, počinje uglavnom ženama ili samo one po tom mrklom mraku i hladnoći, možda zbog linije, pješače na posao.
Svuda hodam pod jadnom rasvjetom, netko je valjda u gradskoj upravi izračunao da se tu dosta može uštedjeli, ili je možda bio neki ekološki prosvjed za koji ne znam, ali znam da je europski trend, protiv svjetlosnog zagađenja i za štedljivo korištenje električne energije. Jedino su prelasci preko dviju već prometnih ulica bili raskošno osvjetljeni uz pojačanu rasvjetu i svjetlima prometala. Odabrao sam put mračnom cestom do moje zadnje škole, od nje znam prečicu do bolničke ambulante niz isto tako mračne stube. E tu me čekalo iznenađenje, stuba ima dosta, ali nisam došao ni do polovice oprezno silazeći kad se sve osvijetlilo, očito mjere zaštite, jer je na dnu stube sporedni ulaz u školu, koji direktno vodi u fiskulturno dvoranu. Osmjehnuo sam se, ali nisam mahnuo prema instaliranoj kameri, po hladnoći čovjek nema vremena za gluposti. Svjetlo se automatski ugasilo nakon mog prolaska.
Na odjelu za vađenje krvi u prizemlju iznenađenje, šest i kvarat je ujutro, sve puno ljudi u zagrijanom prostoru, redomat radi, s olakšanjem konstatiram da sam dobio solidan broj 11, odmah sam doduše shvatio da ima i dosta njih s prioritetnim brojevima, dobra početna pozicija, toplo je, ima mjesta za sjediti, a ima i simpatičnih pacijentica koje možeš nesmetano proučavati jer su sve redom okupirane buljenjem u svoje pametne telefone.
Uglavnom već oko sedam i kvarat sam bio gotov, Jin će biti zadovoljan jer ću se brzo vratiti, što je stariji sve teže podnosi vrijeme biti sam, drugarica poput normalne gradske većine spava. I još jedna zanimljiva novost koja uzrokuje kod mene uobičajene fiks ideje, sestra mi diskretno priopćava da ovaj put ne trebam dolaziti po nalaz, poslat će ga direktno doktorici kod koje imam zakazan pregled idućeg tjedna. Odmah sam pomislio, valjda sad ulazim u statistički prosjek mogućih loših rezultata, što me pak ne bi previše iznenadilo, iscrpljen sam kasnim lijeganjem, ranim ustajanjem i svime što se događa, kratko je trajala očekivana umirovljenička idila. Ipak oko ovih nalaza se ne uzbuđujem, zadržao sam "Let it be" mirnoću, s druge strane ne stiže mi očekivani poziv za eksperimentalnu očnu terapiju, ako jednom na papiru dobijem "smrtnu presudu" to je u redu, svi umiremo, ali ako napisano ne budem vidio pročitati, e to je već prava drama.