My spiritual exercises
petak, 27.09.2019.
DA LI SAM SREDNJEM VIJEKU ŽIVIO U TURKMENISTANU?
Negdje sredinom 90tih imao sam stanoviti dar glosolalije, odnosno govorenja na nepoznatu jeziku. Prema Enciklopedijskom rječniku „Religije svijeta“ ovaj termin znači „osobiti dar onih koji se nalaze u ekstazi ili stanju ushićenosti“. Kako me je stvarno zanimalo, na kojem to jeziku govorim, to sam bio uspio zapisati nekoliko desetina riječi (ovo je bilo dosta teško izvesti), i zaključio da se radi o nekom turskom srodnom jeziku. Evo dva kraća fragmenta, koja sam uspio zapisati (mada nisam siguran da svako slovo štima).
Prvi fragment: „kesenyka lpüne kiya tuka shanda halika sandik uya maccala nüte shukalese mykina fuya köse maya shunyda kata suna kata mykina kaya“
Drugi fragment: „füde maya fachude küsene maya mishna fachude sana falina“
Nekoliko godina kasnije, kada sam došao na internet, pokušao sam pronaći o kojem se točno jeziku radi. Naravno, pošto se najvjerojatnije radi o drevnom jeziku, lako je moguće da se takvim jezikom više i ne govori. Ipak, neke riječi doista podsjećaju na turkmenski jezik. Uspio sam naći četiri iste ili vrlo slične od ovih 30 riječi (od kojih se neke i ponavljaju), u turkmensko-engleskom rječniku:
Turkmen - English
halka - 1. loop 2. ring 3. environment, circle, company
makala - article
sandyk - chest, hope chest
tukat - sad, sorrowful, dreary
O čemu sam to govorio, na misterioznom drevnom jeziku? O nekom prstenu, nečem tužnom, možda vezano za vjenčanje, jer sandyk može značiti sanduk, u kojem mlada sprema svoju opravu za vjenčanje.
Dakle, pošto se radi vrlo vjerojatno o veoma starom jeziku, kojim se možda govorilo prije tisuću godina, teško je ustanoviti točno (pogotovo za nekog tko nije jezični ekspert u turskim jezicima), radi li se recimo o oguskom, kipčačkom ili nekom trećem drevnom turskom jeziku.
srijeda, 25.09.2019.
ZAŠTO JE BORA KOMPONIRAO 'KAZABLANKU'?
Vjerujem da je Bora Đorđević mnogima sa ovih naših prostora mrzak, iako su mnogi i imali i rado slušali njegove ploče iz osamdesetih godina, kada je „Riblja čorba“ bila uz Bijelo Dugme možda najpopularniji bend u Jugoslaviji. No, ne želim pisati hvalospjeve ni kritike njegovoj muzici, a ni njegovim političkim stajalištima, već – osvrnuti se na njegovu prethodnu inkarnaciju, u kojoj je vjerovali ili ne – bio holivudski glumac imenom Richard Dix.
Mlađi čitatelji bloga se ni ne sjećaju Bore Đorđevića iz 80tih i njegovih pjesama. No, ako ste gledali seriju „Bitange i princeze“ zacijelo se sjećate scene kada Hrastek i Friščić odlaze na koncert „Čorbe“, te upravo tada svira „Kazablanka“. Dakle, pitanje iz naslova je riješeno – reminiscencija na prošli život kada je Bora bio glumac u Hollywoodu, istina ne tako uspješan kao Bogart. („Al' samo jedan Hamfri Bogart“) Pjesme nastaju podsvjesno, odnosno tekstovi pjesama. Isto je tako slučaj sa Ferry-jem, koji je također posvetio Bogartu pjesmu „2 HB“, sa stihovima „Here's looking at you kid“, poznatom frazom iz filma „Casablanca“ (on je inkarnacija holivudskog glumca Johna Barrymore-a). Dakle, očito je da postoji nešto mistično, neobjašnjivo, kako je to rekla Bergman, vezano za film „Casablanca“. Očito je da su mnogi postali naprosto opsjednuti tim filmom, pa i sami holivudski glumci.
Humphrey Bogart i Richard Dix sreli su se jednom u ovom životu, ali naravno nisu prepoznali jedan drugog, kao bivše holivudske kolege. Kada je „Riblja čorba“ svirala u Puli 1985. godine, Bora je navratio prije koncerta u kasino, gdje sam radio kao krupije, i to – baš za moj stol. Nekako kada su nam se sreli pogledi, imao sam osjećaj kao da znam tog čovjeka odnekud. Jedno par puta je odigrao, te izgubio sve. Nekako mi se učinio tihim, skromnim, ne onakvim kako ga znamo sa televizije. Bio je sa suprugom (ako se dobro sjećam), i samo je promrmljao nešto kao „sada smo ga uprskali“, kada je izgubio, te nakon kratkog vremena otišao.
Richard Dix je bio šest godina stariji od Bogarta i počeo je karijeru ranije, u doba nijemog filma. (Možda je snimio neki film sa prethodnom inkarnacijom moje nećake, Blanche Sweet, koja je bila jedna od najvećih glumica nijemog filma.) Iako nije bio tako slavan kao neki drugi glumci njegovog vremena, ipak je doživio nominaciju za „Oscara“, 1931. godine, za film „Cimarron“. Nastupao je najviše u westernima. Tumačio je likove poznatih junaka divljeg Zapada Wild Bill Hickoka i Wyatta Earp-a.
Bio je oženjen dva puta. Vjerujem da sve zanima tko su inkarnacije njegovih dvaju supruga. Prvo je bio u braku sa Winifred Coe. Njezina je inkarnacija Biljana Šević, s kojom je Bora bio u vezi u ovom životu samo šest mjeseci (i kojoj je posvetio pjesmu „Ostani đubre do kraja“). Dix i Coe bili su u braku od 1931. do 1933. godine. Druga supruga Richarda Dix-a zvala se Virginia Webster (u brak su stupili 1934) i njena je inkarnacija Aleksandra Savić, druga Borina supruga u sadašnjem životu. Bračne partnere razdvojila je Dixova smrt 1949. godine, od posljedica srčanog udara. Dakle, druge dvije Borine supruge vjerojatno nisu bile s njime u prethodnoj inkarnaciji, već u nekoj još ranijoj (ranijima), pretpostavljam.
Ljudi se čude kada neki muškarac oženi 30 godina mlađu ženu, i tumače to naprosto kao da je to „zbog love“ i slično, međutim navedeni primjeri kazuju da se ustvari radi o srodnim dušama koje se sreću, bez obzira na razliku u godinama ili visini (kada je žena viša od muškarca, npr. mogu reći da se ženi sviđaju niži muškarci). Nadam se da sam uspio uvjeriti bar dio čitatelja bloga u to, koji je faktor presudan za ulazak u ozbiljnu vezu, odnosno brak.
DESIDERIUS ERASMUS JE DANAS DAVOR GOBAC
Može li jedan ludi rocker biti inkarnacija jednog od najvećih filozofa humanizma i renesanse? Po meni, da. Ako je Gary Valentine inkarnacija jednog od ponajboljih mističnih filozofa na prijelazu od 19. na 20. stoljeće, onda može i Davor Gobac biti re-inkarnacija jednog od ponajboljih filozofa 15/16. stoljeća.
Ako usporedimo njihove slike, vidimo sličnost u fizionomiji. Numerologija također pokazuje podudarnosti, jer 'Desiderius' ima istu numerološku vrijednost kao 'Gobac' (7). Numerološka vrijednost datuma rođenja Erazma ista je kao ona Gopčevog imena i prezimena (9).
No, što me je to ponukalo da primijetim sličnost i pretpostavim moguću re-inkarnaciju? Bio sam se sjetio jedne TV emisije u kojoj je Gobac objašnjavao kako je njegova grupa postala popularna u Nizozemskoj, kada su Psihomodo Pop praktički još bili na početku karijere 1988. godine. Moguće je da su tamo naišli na inkarnacije izvornih štovatelja i prijatelja Erasmusa, jer kao što se zna, filozof je rođen u Nizozemskoj, u blizini Rotterdama.
U Wikipedijinom članku stoji da su od 600 grupa samo njih šest ušle u uži izbor, odnosno one su bile proglašene za najbolje. Što je nadalje potaknulo prvi nastup na MTV-u jedne grupe iz Jugoslavije, potom i uspješnu turneju po Nizozemskoj, koja je rezultirala live albumom... Neočekivani uzlet za jednu novu i još neafirmiranu grupu!
Na MTV-u Psihići su izveli svoju legendarnu pjesmu „Ja volim samo sebe“, i to u engleskom prepjevu.
Pa, ima li nešto u Erazmovom djelu, što malo konkretnije povezuje dvije inkarnacije? Malo sam čeprkao po njegovom najpoznatijem djelu „Moriae egkomion“ to jest „Pohvala ludosti“, i gle što sam našao – citiram iz poglavlja XIV „Treba voljeti sebe“ (ovo kao stvarno da je pisao Gobac):
„Što je pak tako ludo kao što je sviđati se sebi? Diviti se sebi? A onda, ako se sam sebi ne sviđaš, što će od onoga što radiš biti lijepo, umilno i vrijedno? Oduzmi životu ovaj začin i odmah će se govornik slediti sa svojim govorom, glazbenik sa svojim skladbama neće se svidjeti nikom, glumca će istjerati zajedno sa njegovim gestikulacijama, pjesnika će ismijati zajedno sa njegovim Muzama, slikara prezrijeti zajedno sa njegovim slikama...“ I tako dalje. Ako ovo nije inateresantno, onda ne znam što jest. Gobac, šteta da nisi ostao u Nizozemskoj, bio bi svjetska zvijezdaJ
DA LI SAM BIO SV. ALOJZIJE?
Dana 21. lipnja slavi se po katoličkom kalendaru sv. Alojzije (Gonzaga), svetac zaštitnik studenata. Rođen je 1568. godine u obiteljskom dvorcu, koji se nalazio između Brescie i Mantove (pokrajina Lombardia u Italiji). Umro je 1591. godine, sa navršene svega 23 godine.
Jesam li ja doista inkarnacija Luigi-ja Gonzage? Dugo vremena sam razmišljao da li da objavim ovaj post ili ne, jer nisam bio posve siguran. No, nekako u zadnje vrijeme postajao sam sve uvjereniji u to, da sam bio Luigi Gonzaga, koji je živio u drugoj polovini 16. stoljeća (ova je inkarnacija između kralja Edwarda VI i kneza Fridriha V). Možda sam svoj blog nazvao podsvjesno „Moje duhovne vježbe“, po uzoru na Loyolu i njegove „Duhovne vježbe“?
Biografija sv. Alojzija Gonzage veli da je njegov otac htio da mu sin postane vojnik, te je njegovo vojno osposobljavanje rano započelo. No, slučaj je htio da u mladoj dobi pročita knjigu o jezuitskim misionarima u Indiji. Odlučio je čvrsto da će i on postati misionar, te je davao poduku iz katekizma mladim dečkima u Castiglione-u tokom ljeta. Već je zarana usvojio asketski stil života.
Luigi-jeva majka se složila sa sinovim zahtjevom da se pridruži jezuitima, no njegov otac to nije mogao prihvatiti. Ako sin postane jezuit, on će se morati odreći prava na dobit od imanja, i također statusa u društvu. U studenom 1585. Alojzije se bio odrekao prava na nasljedstvo. Otišao je u Rim, a zbog svojeg aristokratskog porijekla (majka mu je bila iz familije della Rovere), imao je pravo na audijenciju kod pape Siksta V [inkarnacija Nevio Šetić]. Isti je mjesec pozvan u jezuitski novicijat po nalogu generala reda Claudiusa Acquavive [inkarnacija Dino de Laurentis]. Bio je zamoljen da malo ublaži svoj asketizam, zato jer je narušavao odnos sa drugim novacima; oni su ga smatrali teškim za komunikaciju, zato jer je bio sklon samo-izolaciji.
Godine 1587. dao je tri religiozna zavjeta - čednosti, siromaštva i poslušnosti. Naredne se godine zaredio i započeo studij teologije. Godine 1590. imao je viziju, u kojoj ga je arhanđeo Gabrijel posjetio i saopćio mu da će umrijeti u roku od godine dana. I odista, slijedeće je godine izbila pošast kuge u Rimu. Jezuiti su bili otvorili bolnicu za one pogođene teškom bolešću, i Alojzije se dobrovoljno javio da radi ondje. Iz straha da ga ne izgube, dozvolili su mu da radi samo na odjelu gdje su bili oni, koji nisu bili žrtve kuge. No, tamo se našao, ispostavilo se, čovjek koji je ipak bio zaražen, tako da je u ožujku 1591. Alojzije počeo pokazivati simptome teške bolesti.
Dok je bio bolestan, razgovarao je više puta sa svojim ispovjednikom, kardinalom Robertom Bellarminom [inkarnacija Neven Jurica]. Alojzije je imao još jednu viziju, rekavši svom ispovjedniku da će umrijeti na osmi dan nakon Tijelova. To je značilo na dan 21. lipnja. To se zaista i obistinilo, i nešto prije ponoći toga proreknutog dana Alojzije je izdahnuo, prethodno dobivši sakramente od kardinala Bellarmina.
Mnogi se pitaju kako je moguće 'pomiriti' inkarnaciju osobe u kojoj je živio kao svetac i drugu, u kojoj je živio kao preljubnik i alkoholičar. U toku dugog ciklusa inkarnacija sve je moguće, pa i takove varijacije. Mada ima naravno slučajeva kada osoba iz jedne inkarnacije u drugu živi u dubokoj religioznosti i pokori, isto tako ima slučajeva, kada je osoba sklona asketskom životu, kao i provodu i razonodi. Ponekad se to zbiva i u samo jednom životu, u različitim fazama – u mladosti jedan životni stil, u zrelom dobu drukčiji.
utorak, 24.09.2019.
DANCE AWAY THE NORTHERN CHILL
Prije jedno 8 godina stavio sam na YouTube jednu svoju demo snimku, iz 1996. godine (i moja slika je iz iste godine), sa pjesmom navedenom u naslovu, "Dance Away the Northern Chill". Interesantno je kako ima samo 39 pogleda, mada na blogu imam stotine tisuća pogleda, vjerojatno. Zapravo, s obzirom na temu reinkarnacije, može se bolje shvatiti tekst pjesme, odnosno stihovi "Centuries have slipped away since you've gone/and I don' need someone else to turn me on..." Kao da sam podsvjesno dobio inspiraciju iz knjiga na temu re-inkarnacije, koje sam u to vrijeme bio čitao. I doista nekad prođu stoljeća, dok ne sretnemo opet srodnu dušu iz prošlog (ili prošlih) života...
Uzgred budi rečeno, ni moj vokal nije korektan, ni instrumentalna pratnja savršena, no pitam se - da li bi uopće netko mogao tu pjesmu savršeno odsvirati i otpjevati?
SVETI RIMSKI CAR FRANJO I – INKARNACIJA VLASTITOG DJEDA I ŠUKUNDJEDA
Već sam bio u par navrata spomenuo da se inkarnacije mogu zbiti unutar iste familije, no nisam dovoljno posvetio pažnje – vlastitim takvim inkarnacijama, preciznije moje inkarnacije iz 18. stoljeća, svetog rimskog cara Franje I.
Dakle, njegovi su roditelji bili Leopold, vojvoda od Lorene [Kacy Lockwood] i Elizabeta od Orleansa [Amy Davidson]. Elizabeta od Orleansa je kći Filipa od Orleansa – prema tome, Franjo I je bio – inkarnacija vlastitog djeda po majci! Djedova supruga, ili njegova vlastita žena iz prethodne inkarnacije je Elizabeta Šarlota od Falačke [Bridget Fonda]. A njezin djed (po ocu) jest – Fridrih V Falački, prethodna inkarnacija Filipa od Orleansa. Franjo I bio je dakle također i inkarnacija bakinog djeda po ocu, ili vlastitog šukundjeda! I tu se znači sreću krvne linije i 'linije duše' ili re-inkarnirane duše – svojih vlastitih predaka.
Pošto su bili bratić i sestrična, Franjo I i Marija Terezija [Fani Stipković] imali su zajedničkog pradjeda, svetog rimskog cara Ferdinanda III [Henry Fonda]. Njegova kći, Eleonora Austrijska [Jane Fonda] bila je baka po ocu Franje I, a pratetka Mariji Tereziji. Marija Terezija bila je također inkarnacija Henrijete Engleske, prve supruge Filipa od Orleansa, djeda Franje I, odnosno njega samoga iz prethodne inkarnacije!
ŠTO JE LIV TYLER BILA U 19. STOLJEĆU?
Do sada mi je bilo nekako najteže pronaći inkarnacije mojih supruga iz prošlih života iz 19. stoljeća. Nekako je to ona granica, kada su nekadašnji aristokrati postajali 'obični građani', bar većina od njih. Npr. Scarlett Johansson bila je operna pjevačica Johanna Maria „Jenny“ Lind. A ja sam bio u braku u 19. stoljeću sa Miom Kovačić (Susan Huntington Dickinson), i ona mi je bila jedina supruga u toj inkarnaciji.
Liv Tyler je (kao Helen Menken) postala je moja prva supruga u 20. stoljeću (u prethodnoj inkarnaciji). Čija je bila supruga i gdje je živjela u 19. stoljeću? Dakle, ona je u 19. stoljeću bila još uvijek pripadnica visoke aristokracije i bila je supruga princa Fridriha od Prusije (1794-1863).
Zvala se Wilhelmine Luise i bila je princeza od Anhalt-Bernberg-a (1799-1882). Moguće da je bila daleki potomak Christiana von Anhalta, kojeg sam spomenuo u prošlom postu. Inkarnacija princa Fridriha od Prusije po meni je Royston Langdon, prvi suprug Liv Tyler u sadašnjoj inkarnaciji, dakle u 21. stoljeću.
O princezi, kao i o princu, nisam našao mnogo podataka. Princ Fridrih od Prusije bio je konjički general, zapovjednik konjičke divizije. Bio je nećak kralja Fridriha Wilhelma III. Imamo podatak da je za brak sa njim prvo bila zainteresirana princeza Charlotte od Walesa [inkarnacija Stella McCartney], i par se bio sastao nekoliko puta, 1814. godine. No, princ se iznenada predomislio kada je susreo princezu Wilhelmine Luise, te se s njom vjenčao 1817. godine.
Živjeli su u dvorcu Jägerhof kod Düsseldorfa. Dvorac je ubrzo bio postao središte društvenog i kulturnog života, pošto su njih oboje bili zainteresirani za umjetnost i bili sami talentirani umjetnici. Oni su osnovali klub za umjetnost, glazbu i kazalište u Düsseldorf-a. Princ je pokazivao također interes za izučavanje srednjeg vijeka i za dvorce u Falačkoj (Rhineland-Pfalz).
Dakle, Royston Langdon je inkarnacija trećeg muža Helen Menken [Liv Tyler], koji se zvao Henry T. Smith. Inkarnacija četvrtog supruga, George N. Richarda je David Gardner, dok je inkarnacija prvog supruga, Humphrey Bogarta pisac ovog bloga, Desiderio Valacco. Inkarnacija drugog supruga Helen Menken, imenom John Swanson, je za sada nepoznata.
četvrtak, 19.09.2019.
TRIDESETGODIŠNJI RAT I RE-INKARNACIJE NJEGOVIH AKTERA
Kada neka nova partija (ili nova garnitura iste partije) dođe na vlast, po mojem mišljenju, ona ustvari okuplja istu skupinu ljudi koja je obnašala vlast u nekom prošlom vremenu, u nekom drugom (geografskom) području. Kao jedan primjer može se sagledati prva garnitura Hrvatske demokratske zajednice, koja se ustvari okupila oko jezgra koju je u 18/19. stoljeću činio krug weimarskih političara i aristokrata oko Goethe-a i vojvode Karla Augusta, inkarniranih kao utemeljitelja nove stranke, HDZ-a.
Nedavno sam ustanovio sličan primjer, u kojem su IDS-ovi političari, na prijelazu stoljeća, odnosno oko 2000. godine – inkarnirani falački plemići iz 17. stoljeća, iz vremena početka Tridesetgodišnjeg rata. Povijest se naravno ne preslikava na identičan način iz jednog vremena u drugo, ali zato – srodne duše iz određenog vremena i mjesta – teže ka ponovnom okupljanju u nekom budućem vremenu, na nekom drugom mjestu. To su 'clusteri' (grozdovi ili skupine) duša, koje spominje M. Newton u svojoj knjizi „Journey of Souls“.
I tako se desi onaj osjećaj „tvoje lice izgleda poznato“, koji se svakako događa velikom broju ljudi, i nisu ga u stanju objasniti. Politički sam bio aktivan vrlo kratko vrijeme, dakle početkom ovog stoljeća, u IDS-u. Kako sam se u to vrojeme bavio duhovnošću, moje ideje su nekako došle u raskorak sa idejama borbe za političku vlast, u čemu se nisam vidio. I nakon kratkog vremena, već negdje početkom 2002. godine, odustao sam od daljnjeg aktivnog bavljenja politikom.
Što je zapravo bio povod za ovaj post? Zapravo, htio sam još jednom razmotriti svoju inkarnaciju iz 17. stoljeća, falačkog izbornog kneza Fridriha V. Iako sam otkrio svoju suprugu, potomstvo i neposredne pretke, nisam bio otkrio inkarnaciju nijednog svog bliskog suradnika iz tog doba, odnosno inkarnacije. Čitajući Wikipedijin članak o Fridrihu V, nekako mi je poznato počela djelovati faca plemića pod imenom Christian von Anhalt. Zar to nije inkarnacija Ivana Jakovčića? Uz Fridriha V, pored spomenutog princa, vezuje se također ime Christoph von Dohna. Nekako intuitivno, zaključio sam da se radi o Borisu Miletiću, 'legendarnom' pulskom gradonačelniku. I – opet sam bio u pravu, kao i u ranijim slučajevima, kada sam tako unaprijed pretpostavio kako će nečija slika izgledati. Kada bih išao dalje tražiti, siguran sam da bi pronašao i neke druge viđenije članove IDS-a iz tog razdoblja, naravno ukoliko su dostupne na netu slike njihovih inkarnacija. Primjerice, Ernst von Mansfeld je u sadašnjoj inkarnaciji Marino Brečević. Njega sam inače prije jedno 15ak godina našao na popisu pulskog Rotary Cluba. I tako dalje.
Za Tridesetgodišnji rat (kao i druge ratove) se obično okrivljuju vladari, koji su ga započeli. Shodno tome jedan krivac za rat bi bio Fridrih V [čija sam inkarnacija ja] kao vođa Protestanske unije, dok bi drugi krivac bio Sveti rimski car Ferdinand II [inkarnacija bugarski car Ferdinand I, potom glumac Randy Quaid], vođa Katoličke lige. No, ovako razmišljaju samo naivni ili neupućeni ljudi. Svakako da su pravi krivci za rat bili u pozadini, i da su ovi vladari bili izmanipulirani, da krenu u ratni pohod. Pošto inkarnacije ovih potonjih nisam još otkrio, ostaviti ću to, za neko kasnije vrijeme.
četvrtak, 12.09.2019.
BRYAN FERRY – INKARNACIJA NJEMAČKOG KOMPOZITORA RANOG ROMANTIZMA
Slušajući prva dva albuma grupe Roxy Music ( čiji je šef bio Bryan Ferry), pitao sam se kako je moguće da jedan glazbenik, koji nema klasičnu muzičku naobrazbu, odnosno konzervatorij, može pisati tako vješto glazbu prožetu elementima 'klasike'. A isto tako, njegovu umješnost sviranja klavira, s obzirom da nije posjedovao ama baš nikakvu glazbenu naobrazbu.
Odgovor na ovo opet nalazimo u – prethodnim inkarnacijama. Nekako sam naslućivao da je Ferry morao biti poznati kompozitor, u jednom od svojih prošlih života. I tako sam naišao na sliku njemačkog kompozitora iz ranog razdoblja romantizma (što znači početak 19. stoljeća), imenom Carl Maria Weber (1786-1826), koja me podsjetila na sliku Ferry-ja sa njegovog prvog solo albuma (1973).
U Weberovoj biografiji navodi se ime George Smart, engleski glazbenik kod kojeg je bio Weber po dolasku u London 1826, kojom prilikom je bilo izvedeno njegovo djelo Oberon (romantična opera). U ta posljednja tri mjeseca njegova života (bio je već veoma bolestan od tuberkuloze) Weber je živio u Smartovoj kući. Inkarnacija George Smarta je po meni Andy Mackay, saksofonist grupe Roxy Music.
Numerologija se dobro slaže sa njegovim budućim inkarnacijama, 'Carl' ima istu numerološku vrijednost kao 'John' (Barrymore), i 'Ferry' (9). Weberova supruga Caroline Brandt (9+9=18) pokazuje veliku sličnost sa Ferry-jevom partnericom, Lucy Helmore (datum rođenja 18/9). U Wikipediji postoji podatak da je Weber bio također bio zaljubljen u jednu opernu pjevačicu imenom Margarethe Carl. Po meni, radi se o inkarnaciji Amande Sheppard, Ferry-jeve druge supruge. (Objema je zbroj imena i prezimena 9.)
Ovdje moram ispraviti (također i dopuniti) jednu grešku iz posta „Bryan Ferry bio je u prošlom životu John Barrymore“, jer Lucy Helmore nije inkarnacija prve supruge Barrymorea, Katherine Corri Harris (već je to Amanda Sheppard). Dakle, Amanda Sheppard je njena inkarnacija (Katherine Corri daje numerološki 9), dok je Helmore inkarnacija Delores Costello, treće supruge Johna Barrymore-a. 'Lucy Helmore' daje 8, baš kao i prezime 'Costello', a naravno postoji i fizička sličnost. Što se tiče druge supruge Johna Barrymorea (Blanche Oelrichs), njena bi inkarnacija mogla biti Katie Turner, bivša Ferry-jeva pertnerica. 'Blanche Oelrichs' daje 8 isto kao i prezime 'Turner'.
srijeda, 11.09.2019.
PRIČA O PEDRU I ELISABETH
Dr Brian Weiss je psihijatar koji ima klasičnu naobrazbu, diplomirao je na Columbia University, te bio vježbenik na sveučilištu Yale. U početku svoje prakse nije vjerovao u re-inkarnaciju. No, kako se to dešavalo i drugim psihijatrima, na svojim psihoanalitičkim seansama, pomoću regresije u rano djetinjstvo, pacijenti su nenadano upadali u malo dalje, neočekivano razdoblje tj. – u prošle živote.
U svojoj knjizi „Only Love is Real“ (1996) dr Weiss je opisao slučaj svojih dvoje pacijenata, koje je nazvao u knjizi Pedro i Elisabeth. Njihovi životi su se, do njihove terapije razdvojeni, 'igrom slučaja' ili 'sudbinom' (već kako u što vjeruje) spojili, tako da su postali sretan bračni par.
Elisabeth, koju Weiss opisuje kao prekrasnu mladu ženu sa Srednjeg zapada, došla je na (reinkarnacijsku) terapiju zbog teške depresije koju je doživjela nakon majčine smrti. Imala je također problema u odnosima sa muškarcima, jer je imala osjećaj, da uvijek odabire pogrešne – bilo gubitnike, zlostavljače, ovisnike o alkoholu itd. Tako da u dotadašnjim vezama nije ni iskusila pravu ljubav.
Pedro, sa druge strane, bio je šarmantni Meksikanac, koji je također bio u depresiji zbog gubitka voljene osobe, točnije brata, koji je poginuo u prometnoj nesreći. Također u dosadašnjem toku života nije imao sreće u ljubavni i nije mogao pronaći odgovarajuću partnericu. Elisabeth i Pedro, iako su bili na terapiji kod dr Weissa istovremeno, nisu se viđali, jer su imali zakazane termine u različite dane u tjednu. Ponekada je doktor imao za pacijente parove, koji su na svoje iznenađenje u terapijama otkrivali, da su bili povezani u prethodnim životima.
Međutim, sa Elisabeth i Pedrom bilo je drugačije. Njihovi su se prošli životi odmotavali u ordinaciji neovisno jedan o drugome. Oni nisu znali jedno drugog, nisu se nikad susreli i bili su iz različitih zemalja i kultura. U početku, Weiss nije mogao naći zajedničku 'potku' među njima, međutim kasnije... postao je zapanjen kada je ustanovio kako se detalji ispripovijedani na njihovim odvojenim seansama veoma podudaraju. Tada je počeo shvaćati, da su Pedro i Elisabeth bili ljubavni par još u prošlim inkarnacijama. On je bio prvi, koji je ustanovio 'konekciju' među njima. Oni su se voljeli (u prošlim životima), međutim, nekako su ipak 'izgubili vezu' tokom daljnjeg niza života.
Kako se Pedrova terapija bližila kraju, i dr Weiss postao uvjeren, da su njegova dva pacijenta bili ljubavni parovi u barem dvije prethodne egzistencije, on je počeo smišljati, kako bi ih spojio. Nije to mogao na otvoren i direktan način (tj. da im jednostavno priopći, to što je otkrio u njihovim pojedinačnim seansama), budući da ga je u tome sprečavala obveza liječničke tajne, koju je morao čuvati.
Ako se Pedro i Elisabeth uskoro ne sretnu, cijela bi stvar mogla propasti, bez šanse da se ikada sastanu, razmišljao je dr Brian Weiss. Odlučio se na najjednostavnije rješenje – zakazati će im naredne terapije tako, da budu jedna iza druge. Dakle, kada završi Elisabeth, Pedro će čekati u čekaonici. Međutim, ono što se desilo jest, da iz ovog kratkog njihovog susreta nije proisteklo ništa, što bi vodilo u neko dalje druženje. Odlučio je još jednom da ih 'spoji' na ovaj isti način, možda će se ipak nekako zbližiti. Međutim, sve što je bilo svelo se na gledanje jedno drugog, dr Weiss je primijetio da je drugi put njihovo međusobno gledanje trajalo malo duže, nego prvi put. Pedro nije, kako se on nadao, predložio njihov zajednički sastanak, ili nešto slično. Jedino je rekao „veoma atraktivna žena“, kada je ušao u ordinaciju.
Doktor je bio razočaran ovakvim razvojem stvari. Očekivao je da će ga Pedro priupitati za Elisabeth, međutim to se nije desilo. Vjerojatno je razmišljao o svojem skorom odlasku u Meksiko... Možda ipak nije suđeno, rezignirano je pomislio dr Weiss.
Kako su se Pedro i Elisabeth na kraju ipak našli – pročitajte u knjizi „Only Love is Real“.
SRODNE DUŠE
Kada sam odlučio da krenem u izučavanje spiritualnosti, jedan jak momenat bila je – moja neuspješnost u ljubavnim vezama. Tada sam smatrao, da je sigurno, da ni ne mogu naći srodnu dušu, za koju ću se vezati i stupiti u brak, pa je bolje da živim u celibatu i bavim se duhovnošću. Međutim, kako je dalje išlo, postalo je očito da ja i dalje stremim ka tome, da nađem srodnu dušu.
Mislio sam, da ću pronaći neku partnericu, koja će se i sama baviti duhovnošću, i s kojom ću postati partner i na tom području. Međutim, to se nije desilo. Čudilo me, kako to da se ne zaljubim u neku duhovnjakinju recimo, tipa Annie Besant ili nešto tome slično. Ali, otkrio sam da me u biti više privlače glumice, nego li žene koje se bave izučavanjem religije, filozofije, holistike i tako dalje.
Prije jedno desetak godina, dakle kada još nisam mogao pretpostaviti da ću pronaći toliko srodnih duša iz toliko prošlih života, ipak sam bio upoznat sa karmičkom astrologijom, koja govori o – karmičkim partnerima. Odlučio sam sastaviti jedan popis, na kojem su se našle žene, sa astrološkim aspektima, koji se mogu nazvati karmičkim indikatorima. Bio sam sastavio jedan poduži spisak, sa nekoliko desetaka imena, a većina od njih bile su naravno – glumice (tada još nisam pojma imao, da sam u prošlom životu bio poznati, pa i slavni glumac). Od tog podužeg spiska, na kraju sam izdvojio tri imena.
Nedavno sam bio pronašao taj spisak (na koji sam bio u međuvremenu i zaboravio), i nemalo se iznenadio – od ta tri imena, dvije su bile – što sam tek nedavno ustanovio – moje supruge u prošlim inkarnacijama. Tada sam mislio da je to vjerojatno samo „wishful thinking“, ili jednostavno neostvariva želja, te sam vjerojatno iz tog razloga zaboravio na ta imena, koja sam bio podcrtao olovkom. Sada, desetak godina kasnije razmišljam, kako je to moguće, da sam upravo svoje dvije bivše supruge izdvojio (otkrivene prije nepune dvije godine), iz mase drugih.
Jedna od njih bila je Liv Tyler, koju sam 'zaprosio' početkom prošle godine. Namjerno sam ostavio taj post, mada sam ga napisao u malo pripitom stanju (kao dokaz da sam imao namjeru, jer što trijezan čovjek misli, to pijan govori – ili piše). Kada sam razmislio u trijeznom stanju, morao sam se pomiriti sa činjenicom da nije baš realno, da se oženim baš za nju. No, pomislio sam, možda će se situacija izmijeniti, i moja želja postati ostvarivijom, u nekoj bližoj budućnosti. Da li će nas neki 'medijator' spojiti, ili neko čudo spojiti, pa da „wishful thinking“ postane realnost?
Da li ima istine u onom naslovu knjige Briana Weise-a, „Only Love is Real“?
TKO SU INKARNACIJE WB YEATSA I FLORENCE FARR?
U posljednje vrijeme otkrio sam inkarnacije čitavog niza likova iz moje knjige „Od Zaratustre do Kena Wilbera“, koju sam napisao 2006. godine i sam je preveo, tako da je dostupna čitaocima iz cijelog svijeta. Pored već otkrivenih inkarnacija mističnih filozofa, vjerujem da bi mnogi željeli saznati i sadašnju inkarnaciju velikog irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa. U kojem je on kontekstu prisutan u novijoj povijesti mistične filozofije, može se saznati iz moje navedene knjige. No, za one koji to ne znaju, da ukratko rezimiram.
Hermetičko društvo Golden Dawn (Zlatna zora) osnovao je 1888. godine u Londonu liječnik William Westcott, uz pomoć S.L. Macgregor Mathersa i William Woodmana. Učenja ovog tajnog društva su obuhvaćala elemente egupatske, grčke, judeokršćanske i gnostičke tradicije, a raspon izučavanja obuhvaćao je kabalu, astrologiju, divinaciju, alkemiju i magiju.
Godine 1892. Macgregor Mathers se preselio u Pariz; pošto je Woodman preminuo, Westcott je dalje vodio sam Zlatnu zoru. Međutim, godine 1897. bio je neoprezno ostavio spise organizacije u jednoj kočiji, iz koje se saznalo da je on involviran u rad tajnog društva, koje se bavi magijom. Pošto je to imalo uticaj na njegov položaj (smatralo se da je neprilično da se jedan visoki državni službenik time bavi), morao je dati ostavku na članstvo. Vođa Zlatne zore postala je kazališna glumica Florence Farr.
Jedan od ranih članova Zlatne zore bila je Mina Bergson, sestra francuskog filozofa Henrija Bergsona. Ona je bila postala Mathersova supruga. Macgregor Mathers je, kao suosnivač Zlatne zore imao i dalje najveći utjecaj, bez obzira na njegovo preseljenje u Pariz. Godine 1896. on je izbacio iz reda Annie Horniman, istaknutu članicu Zlatne zore, zato što je narušavala njegov autoritet.
Problemi su nastali i oko inicijacije Aleistera Crowleya. Pošto Farr nije htjela da ga inicira, on je otišao kod Mathersa u Pariz. Nakon toga (1900) su Macgregor Mathers i Crowley došli iz Pariza, sa namjerom da preuzmu prostorije i inventar reda. Njihova namjera nije uspjela, jer se pored Florence Farr tome usprotivio pjesnik William Butler Yeats (koji je u međuvremenu postao istaknuti član reda) i još nekičlanovi.
Godina 1903. označila je definitivni rasap Zlatne zore. Sljedbenici Macgregor Mathersa nastavili su akktivnosti u redu Alpha et Omega, dok je Crowley (koji se potom posvađao sa Mathersom) osnovao vlastitu organizaciju, Argentum Astrum. [Još jedan izdanak tajnog društva Golden Dawn je Society of the Inner Light (Društvo unutarnje svjetlosti), koji je osnovala 1924. Dion Fortune.]
Tko su danas William B. Yeats i Florence Farr, zasigurno se pitate? Po mojem dubokom mišljenju, radi se o glumcima – to su Bruce Boxleitner i njegova bivša supruga, također glumica Melissa Gilbert. Pored toga što je filmski i TV glumac, Boxleitner je također i pisac – napisao je do sada dva SF romana, „Frontier Earth“ i „Searcher“. Godine 2003. je u upravnom odboru neprofitne organizcije „National Space Society“, edukacijske ustanove koja se bavi istraživanjem svemira, a koju je osnovao dr Wernher von Braun.
Melissa Gilbert je filmska glumica i TV redateljica. Nastupila je u brojnim filmovima i TV serijama. Bila je predsjednica organizacije Screen Actors guild (2001-2005). Godine 2009., napisala je autobiografiju „Prairie Tale: A Memoir”. Godine 2014. je napisala kratku priču za djecu „Daisy and Josephine“, i drugu, pod naslovom „My Prairie Cookbook: Memories and Frontier Food from My Little House to Yours”. Godine 2016. je sudjelovala u izborima za američki kongres, bila je na listama kao kandidat Demokratske stranke, ali je odustala od karijere u politici nakon prometne nezgode 2012. godine, u kojoj je zadobila ozbiljne ozljede glave i vrata.
Druge dvije supruge Bruce Boxleitner-a su također po meni inkarnacije njegovih partnerica iz inkarnacije WB Yeatsa: prva supruga Kathryin Holcomb je inkarnacija Maud Gonne. (Između 1891. i 1901. Yeats je ukupno 4 puta zaprosio Gonne. Sva 4 puta ga je odbila i udala se za drugog. Tek 1908. su (zakratko) postali par, nakon njene rastave od Johna MacBride-a. No, ta veza nije potrajala.)
Godine 1916. Yeats je čvrsto odlučio da se oženi i ima djecu. Prije nego li je zaprosio svoju buduću suprugu, Georgie Hyde-Lees, još je jednom (ali tek reda radi) zaprosio Maud, koja ga je odbila, shvaćajući da njegovi osjećaji prema njoj nisu isti kao ranije. Brak sa Georgie je bio uspješan, i imali su dvoje djece. Yeats je umro 1939., a Georgie, mnogo mlađa, tek 1968. godine. Njena je inkarnacija, po meni treća supruga Brucea Boxleitner-a, Verena King, koju je oženio 2016. godine.
ponedjeljak, 09.09.2019.
FINKELSTEIN O HOLOKAUSTU
Kada sam nedavno pisao o Bjerknesu i Makow-u, dvojici autora židovskog porijekla, bio sam se sjetio i Normana Finkelsteina (66), američkog politologa i autora također židovskog porijekla, čije je primarno polje istraživanja, pored izraelsko-palestinskih odnosa također i politika vezana uz holokaust.
Već godinama unatrag, bio sam pročitao Finkelstein-ovu knjigu „Holocaust Industry: Reflections on the Exploitation of Jewish Suffering” iz 2000. godine. U knjizi je bilo objašnjeno zašto se o holokaustu uglavnom šutjelo sve do 60tih godina prošlog stoljeća; zašto je američko-židovska elita do tada bila ‘zaboravila’ na nacistički genocid.
‘Industrija holokausta’, prema Finkelsteinu, izbila je u prvi plan tek po iskazivanju vojne dominacije, u uvjetima nastalim po trijumfu u izraelsko-arapskom ratu 1967. godine. Taj termin, koji nekome može djelovati čudno, ima dvostruko značenje. S jedne strane, da osigura državi Izrael vječiti status žrtve, a sa druge, da se osiguraju dovoljno velika novčana sredstva od Njemačke i Švicarske, na ime ratnih reparacija.
S tim u vezi, ranih 50tih godina Njemačka je ušla u pregovore sa židovskim institucijama, te potpisala sporazume. Bilo je plaćeno [do izdavanja knjige] preko 60 milijardi dolara. Finkelstein je implicitno optužio židovske elite da su se okoristile sredstvima za vlastito bogaćenje, a da su stvarnim preživjelim logorašima (kao što su Finkelsteinovi roditelji) pripale samo mrvice. Navodi, među ostalim, primjer Laurence-a Eagleburgera, predsjednika komisije za isplaćivanje odšteta iz doba holokausta. On zaradi za 4 dana što je moja majka dobila za šest godina patnje pod nacističkim režimom, piše Finkelstein. Članovi židovske elite poput Eagleburgera potraživali su enormne iznose na ime ratnih odšteta, te finansijska namirenja od Njemačke i Švicarske, no novac je onda odlazio odvjetnicima i institucionalnim glumcima involviranim u njihovom pribavljanju, umjesto stvarnim preživjelim sudionicima Holokausta, zaključuje Finkelstein.
Što se tiče re-inkarnacije…
DA LI JE NORMAN FINKELSTEIN INKARNACIJA EMERSONA I KANTA?
Već na prvi pogled slika Normana Finkelsteina djelovala mi je nekako simpatično, i imao sam osjećaj „I've seen that face before“. Međutim, ni pored najbolje volje nisam ga ranije mogao povezati sa nekom značajnijom osobom iz povijesti. I tek nedavno mi je sinulo – radi se o inkarnaciji američkog mističnog filozofa Ralpha Walda Emersona! Njihove dvije fotografije iz poluprofila pokazuju doista veliku sličnost.
O Ralphu Waldu Emersonu sam bio pisao u svojoj knjizi “Od Zaratustre do Kena Wilbera”. Američki pjesnik I esejist Ralph W. Emerson rođen je u Bostonu, Massachussetts 1803. godine. Upisao se na Harvard kada mu je bilo 14 godina, a nakon diplomiranja je neko vrijeme podučavao u privatnoj školi. Kasnije je upisao svećeničku školu, te je 1829. postao svećenik. Propovijedao je u unitarijanskim crkvama Massachussettsa i Nove Engleske. Godine 1832. bio je napustio svećenički poziv, te započeo novu karijeru, karijeru predavača.
Počeo je vrlo ozbiljno proučavati literaturu, knjige na raznim jezicima, uključujući recentne znanstvene publikacije, kao I nove prijevode istočnjačkih religija, isto tako I djela iz povijesti I književnosti. Njegove biografije vele da ej poseban interes pokazivao za djela Immanuela Kanta [da li je možda bio I njegova inkarnacija?] Godine 1836. bio je objavio prvo djelo, naslovljeno “Nature”.
Emersonovo predavanje An American Scholar (1837), kritika je američke ovisnosti o europskoj misli. Emerson pledira za stvaranje nove književne baštine, pa je njegov govor bio prozvan intelektualnom Deklaracijom nezavisnosti. Slijedeće, 1838. godine on drži kontroverzni govor na Harvardu, kojim osporava vrijednost historijskog kršćanstva i službenih crkava. Emersonov istup apologija je njegove transcendentalne filozofije, te ne-personalnog viđenja Boga. Ralph W. Emerson možda je najpoznatiji po svojim zbirkama eseja, objavljenim 1841. i 1844. godine. Među njima se osobito ističu ogledi „The Over-Soul“ i „Self-Reliance“.
Poznato je da je Humphrey Bogart veoma cijenio Emersona, a i ja, u ovoj inkarnaciji također ga cijenim. Još jednom ću ponoviti da sam napravio muzičke adaptacije za njegove dvije poeme, „Good-Bye“ i „The Past“. (Nadam se da će mi netko pomoći, da ih snimim, kako spada.)
NIKOLAJ MOROZOV NASTAVIO JE ŽIVOT I DJELO KAO ANATOLIJ FOMENKO
Već sam do sada pronašao niz inkarnacija znanstvenika-filozofa čiji je rad u slijedećoj inkarnaciji bio komplementaran sa onim u prethodnoj. Ruski znanstvenik Nikolaj Morozov (1854-1945) čini se da je izuzetak po tom pitanju, jer je u narednoj inkarnaciji nastavio točno tamo gdje je stao u prethodnoj, te zdušno desetljećima istraživao istu problematiku, odnosno probleme vezane uz važeću kronologiju koja datira još od 16/17. stoljeća, od Scaligera i Petaviusa. U Wikipediji možemo naći da je Morozov ruski revolucionar i slobodni zidar, koji se bavio astronomijom, kemijom i poviješću.
Anatolij Fomenko ruski je matematičar i profesor na univerzitetu Lomonosov, a poznat je po svojoj kritici oficijelne kronologije, te knjizi „Historija: fikcija ili znanost“ iz 2003. godine. U Wikipedijinom članku o novoj kronologiji, Fomenkovo se djelo naziva 'pseudoznanošću'. Da vidimo što je to pseudoznanost. Filipovićev „Rječnik stranih riječi definira ovako pojam: „lažna znanost u kojoj se rezultati temelje na hotimično iskrivljenim elementima“. Dakle, radi se praktično o uvredi moskovskog akademika Fomenka, koji se u svojem radu, osim očite težnje za objektivnom istinom služio znanstvenim, matematičko-statističkim metodama. Nova kronologija se temelji na težnji ka utvrđivanju objektivne znanstvene istine. Stara (oficijelna) kronologija Scaligera i Petaviusa, naprotiv, težila je očigledno ka prekrajanju historije, te hotimično istu znatno iskrivila.
U 17. stoljeću Isaac Newton je napisao djelo „The Chronology of Ancient Kingdoms Amended“, čiji naslov sugerira da nešto sa kronologijom tog doba nije bilo u redu. I u narednim stoljećima bilo je autora (Edwin Johnson, Otto Rank), koji su sugerirali da je kronologija povijesnih događaja iskrivljena i duplicirana. Naravno, bilo je i autora koji su razotkrivali patvorine povijesnih djela iz 'antike'. Tako su dva prominentna historičara iz 19. stoljeća Hochart i Ross objavili rezultate njihovog istraživanja dokazujući da je djelo „Historija“ Kornelija Tacita zapravo napisao talijanski humanist Poggio Bracciolini [po meni njegova je inkarnacija Charles Bukowski].
No, vratimo se opet Fomenku. Njegov prvi interes za teorije Morozova datira još od 1973. godine. Godine 1980., zajedno sa nekoliko kolega matematičara sa Moskovskog univerziteta objavio je niz članaka u znastvenim časopisima na temu primjene matematičkih metoda u proučavanju historije. Dakle, voluminoznoj knjizi „Historija: fikcija ili znanost“ iz 2003. godine prethodila su desetljeća pomnog izučavanja materije vezane za kronologiju, ponavljam, služeći se pritom znanstenim matematičko-statističkim metodama.
Nauk o re-inkarnaciji, zna se, nije znanstveni, već religijsko-filozofski nauk, koji datira od pradavnih vremena. Prema tome, u krivu su oni koji ga krste 'pseudoznanošću'. No, pogledajmo što Fomenko piše o Morozovu, prema meni, svojoj prethodnoj inkarnaciji. (Da pripomenem, Morozov je bio ruski akademik, baš poput Fomenka.) „Nakon što je analizirao ogromnu količinu podataka, N.A. Morozov je postavio i djelomično dokazao osnovnu hipotezu da je Scaligerova kronologija bila proširena na jedan arbitraran način, u odnosu na stvarnu. Ova hipoteza se temeljlila na „repeticijama“ koje je pronašao N.A. Morozov, naime tekstovi koji su opisivali iste događaje bili su različito datirani te smatrani nepovezanim u današnje vrijeme.“
Fomenko još navodi: „Unatoč činjenici da N.A. Morozov nije uspio naći nikakav sistem u kaosu koji je iz izmijenjenog datiranja proistekao, njegova su istraživanja bila izvedena na jednoj višoj kvalitativnoj razini od Newtonove analize.“
Fomenko zamjera Morozovu što nije u svojoj kritici stare kronologije išao dalje od 6. stoljeća. (Primjerice, neki njemački kronolozi kao Heribert Illig smatraju baš taj period između 7. i 10. stoljeća patvorenim.) Ali, eto to je ispravio Anatolij Fomenko – Morozov u svojoj novoj inkarnaciji (pitam se da li je prepoznao fizičku sličnost sa svojim prethodnikom) – nastavivši njegovo djelo, upravo tamo gdje je ovaj stao.
A pored fizičke sličnosti, može se vidjeti i numerološka podudarnost u imenima, naime 'Nikolaj Morozov' daje istu numerlošku vrijednost kao puno ime 'Anatolij Timofeevič Fomenko' (6).
srijeda, 04.09.2019.
KENNEDY-JEVI SU BILI FRANCUSKI KRALJEVI
Već duže vrijeme pitao sam se koje su to inkarnacije četiri posljednja kralja iz dinastije Valois. Bilo mi je neobično da sam gotovo sa lakoćom, u jednoj seriji, uspio odgonetnuti čitav prethodni niz kraljeva, zaključno sa Franjom I [inkarnacija Sean Penn], a onda – ništa.
Tek prije nekoliko dana, gledajući TV serijal o familiji Kennedy, 'sinulo' mi je. (Što se tiče otkrivanja inkarnacija, očito je korisno pažljivo gledati serije i filmove.) Moram priznati, da nisam ni znao da su John Kennedy Jr. i Madonna bili u nekoj vezi. Sjetio sa se da je Madonna bila u svojoj inkarnaciji iz 16. stoljeća francuska kraljica, te sam onda automatski Kennedy-ja mlađeg bio povezao sam kraljem Henrikom III. (Kennedy junior bio je dakle u vezi sa svojom bakom, iz prošlog života. Sean Penn bio mu je djed.) Odmah zatim doznao sam da je John Kennedy Jr. bio u braku sa Carolyn Besette. I odmah sam pretpostavio da supruga Henrika III mora sličiti na nju. I – bio sam u pravu. Otkrio sam inkarnaciju posljednjeg u nizu od kraljeva iz dinastije Valois.
Dalje je sve teklo (relativno) lako. Odmah sam pretpostavio da je 'poker kraljeva' dinastije Valois inkarnacija 4 člana dinastije Kennedy. Prvi u nizu, Henrik II, bio je jasno otac familije, Joseph Kennedy Sr. Potom sam otkrio također i identitet drugog i trećeg kralja – Franjo II bio je Ted Kennedy, a Šarl IX – Robert F. Kennedy.
Joseph Kennedy Sr. imao je devetoro djece, petero kćeri i četiri sina. Oni svi nisu inkarnacije djece francuskog kralja Henrika II. John Kennedy Jr. bio je jasno njegov unuk, a ne sin, kao u 16. stoljeću. JFK ovoj inkarnaciji očito da nije bio kralj (sličnost supruga je bila ta, koja je presudila), međutim, je li bio sin Henrika II. Moja je pretpostavka da je tadašnja inkarnacija JFK - Luis, vojvoda od Orleansa, - koji je umro kao 8-mjesečna beba. (Zato je u inkarnaciji iz 20. stoljeća doživio najveću slavu, od svih sinova.)
Francuski kralj Henrik II imao je petero sinova i pet kćeri. Ted, Robert i JFK su njihove inkarnacije. Čini se da Joseph Jr., četvrti sin, nije bio u toj inkarnaciji njegov sin, a da je to bio Tom Hanks (Franjo, vojvoda od Alencon-a i Anjou-a). Što se kćeri tiče, čini se da su Rosemary i Patricia Kennedy inkarnacije Elizabete i Margarete, dvije kćeri Henrika II. Viktorija je umrla kao dvomjesečna beba, a Joan je došla na svijet kao mrtvorođenče. Što se njihovih inkarnacija tiče, teško je reći bilo što. No, sa priličnom sigurnošću može se ustvrditi da je inkarnacija jedne od Henrikovih kćeri (Claude d'France) Andie McDowell, pošto i njen bivši suprug Pual Qualley pokazuje veliku sličnost sa Šarlom III, vojvodom od Lorene. Ujedno, oni su i preci Franje I, svetog rimskog cara, odnosno muža Marije Terezije.
Kćerka Henrika II Margarita Valois (Patricia Kennedy) bila je prva supruga Henrika IV [Nino Raspudić], prvog vladara iz dinastije Bourbon. Međutim, ona nije bila moja baka (tj. od vojvode Filipa od Orleansa), jer je Luj XIII (moj otac u toj inkarnaciji) bio dijete druge supruge, Marije de Medici [Kristina Raspudić]. Mala je onda zagonetka u kakvoj su relaciji Nino Raspudić i Peter Lawford (suprug Patricije Kennedy). Moguće je da se radi o inkarnaciji tipa „crossover lives“, pošto između njih ima dosta fizičke sličnosti. Ime i prezime i jednog i drugog daje (numerološki) isti broj – 10.
ponedjeljak, 02.09.2019.
POTENCIJALNE INKARNACIJE LEONARDA DA VINCIJA – ISPRAVAK
U postu „Potencijalne inkarnacije Leonarda da Vincija“ lijepo sam naveo da se može desiti da ponekad i pogriješim. Valjda sam imao neki predosjećaj da baš sve te inkarnacije nisu točne. Dakle, kroz sve njih se provlači potka fizičke sličnosti, kao i osobina genijalnosti, koja je krasila te ličnosti. Nikolaj Berdjajev bio je značajan mislilac, ali se možda ne bi mogao nazvati i genijalcem. Sjetio sam se jednog filozofa, kojemu sam bio posvetio post, prije jedno sedam godina. Zove se Walter Russell, i čak pokazuje izrazitu fizičku sličnost sa spomenutim Berdjajevom, no – ipak bolje odgovara. Kada je 1963. Russell preminuo (na svoj 92. rođendan) američki TV voditelj Walter Cronkite nazvao ga je «Leonardom našeg doba», što nije bilo pretjerano. [S obzirom na inkarnacije, nije ni znao koliko je u pravu.]
Leonardo je imao jednu karakternu crtu, koja je prisutna kod veoma malog broja filozofa – težnja za univerzalnim znanjem, pa je tako on jedan od rijetkih uz čije se ime vezuje epitet – univerzalni genij. Takav je bio Swedenborg, a također i Walter Russell. Pored toga, on još bolje pokazuje numerološku podudarnost, jer 'Walter Russell' daje numerološku vrijednost 1, a samo prezime 7.
Što se ostalih inkarnacija tiče, Patrizi (Petrić) i Russell se dosta dobro podudaraju, s obzirom da obojica zagovaraju svoje fizikalne teorije, koje se temelje na teoriji svjetla (o čemu sam već pisao 2012. godine.)
„Petrić se u knjizi „Nova de universis philosophia“ pozabavio pojmom svjetla, kao jednom od osnovnih formi emanacije [u fil. proizlaženje svih tvari iz najvišeg izvora]. Pošto je Walter Russell sa svojom teorijom električnog univerzuma i centralnim pojmom svjetla bio označen kao preteča New agea, onda je Petrić renesansni pred-preteča, na neki način.“ Ovo sam zapisao u svojem postu od prije sedam godina (ožujak 2012.), a nisam slutio tada da je Russell u stvari inkarnacija Petrića-Patrizi-ja, te njih obojica inkarnacija Leonarda da Vinci-ja.
U postu „Inteligentni design i evolucija formi u univerzumu“ iz veljače 2012. godine sam čini mi se jedini puta spomenuo Jana Wicherink-a, sadašnju inkarnaciju Leonarda. Evo citata:
„Alternativni fizičar David Wilcock smatra da su torzioni valovi zaslužni, kako za nastajanje novih, tako i za nestajanje starih vrsta. To je po njemu uzrok kvantnih skokova u evoluciji, kao i 'nedostajućih karika' u fosilnim nalazima. Torziono polje je podudarno sa A-poljem E. Laszla, te morfičkim poljem R. Sheldrakea.
Ideja o «tranzicijskim oblicima» koji postoje samo virtuelno, u morfičkim poljima, svakako je zanimljiva. Nalazi se u veoma dobroj knjizi (po meni, jednoj od najboljih na području holistike) J. Wicherinka «Souls of Distortion Awakening».“
[Po meni, inkarnacija Erwina Laszla je engleski filozof Herbert Spencer]
TKO JE SADAŠNJA INKARNACIJA ISAACA NEWTON-A
O Isaacu Newton-u pisao sam već prije šest godina (post „Alkemijski i proročki spisi Isaaca Newton-a“). Kada se spomene Newton, prva asocijacija je obično teorija gravitacije. Po meni, ovo nije pojam koji je ključan za razumijevanje njegovog cjelokupnog djela. Isto tako, nisu toliko bitna njegova otkrića na području matematike (matematičarima naravno jesu). Moje je mišljenje, da je ono najvažnije, što se u kompleksnom djelu jednog svestranog znanstvenika može razabrati, dakle da je to zapravo moguće utvrditi samo usporedbom sa onim, čime se znastvenik bavio, odnosno na što je stavljao akcent u svojim narednim inkarnacijama.
Nekome ovo može djelovati isuviše mistično (neki bi rekli i nebulozno), no – ne premašuju li (količinski) radovi Newtona sa područja teologije i metafizike, njegove radove sa područja znanosti? Po meni, najvažniji radovi Newton-a su oni, sa područja optike i teorije boja. Proučavajući refrakciju svjetla pomoću prizme, pokazao je da se bijlo svjetlo može rastaviti na komponente pomoću prizme u spektar boja, te da se takav dekomponirani spektar može ponovno sastaviti u izvorno bijelo svjetlo.
Newton je umro 1727. godine, te se po mom mišljenju opet re-inkarnirao kao švicarski matematičar i fizičar Johann Heinrich Lambert (1728-1777). (Zbunjujući Lambertov portret u Wikipediji datira pola stoljeća od Lmbartove smrti, po meni – nije autentičan.). Ukratko, i u ovoj je inkarnaciji dao svoj doprinos kao matematičar, međutim, opet velim – i kod Lamberta važniji su njegovi radovi sa područja optike i teorije svjetla. U Općoj enciklopediji možemo pročitati da je u svojem djelu „Photometria“ jasno razlučio pojmove sjaja i rasvjete te tako položio temelje fotometrije. Pored toga je također istraživao refrakciju svjetlosti u atmosferi... Lambert-Beerov zakon govori o apsorpciji monokromatske svjetlosti u obojenim otopinama; Lambertovi kosinus zakoni, koji govore o jakosti rasvjete neke površine i sjaju elementa površine savršeno difuznog izvora...
Po čemu sam zaključio da su radovi sa područja optike i teorije svjetla najbitniji i za Newton-a, i za Lamberta? Zato, jer se Lambert ponovno inkarnirao kao – Edwin D. Babitt (1828-1905), a njegovo je najvažnije djelo – „The Principles of Light and Color“ (1878). Ovo djelo smatram važnim, zato jer se u njemu dopire do krajnjih granica filozofsko-znanstvene spoznaje, kada se radi i o teoriji boja, a i o teoriji etera. Pošto sam o njemu i njegovu djelu pisao relativno nedavno i opširno, upućujem zainteresirane na postove objavljene u listopadu i studenom prošle godine „Etersko-atomska filozofija sile“ i „Kromo-kemija i filozofija“.
I konačno, došli smo do sadašnje inkarnacije Isaaca Newton-a, a on je – nitko drugi do Rupert Sheldrake, engleski biolog i holistički znanstvenik. Njegovo se djelo u znatnoj mjeri podudara sa onima iz prethodnih inkarnacija. Može se reći da u ovoj inkarnaciji dopunjuje svoje „prethodno djelo“. Ne treba ni reći, da do svojih pretpostavki i teorija ne bio mogao doći, a da nije stekao za to dobre temelje u svojim prethodnim inkarnacijama.
Poput Newton-a, i Sheldrake je također studirao na Cambridge-u, samo ne fiziku, već biologiju i biokemiju. U njegovoj biografiji stoji podatak da je studirao također neko vrijeme filozofiju i povijest. Na Cambridge-u je Sheldrake neko vrijeme bio član skupine Filozofi bogojavljanja (Epiphany Philosphers). Ova grupa filozofa, fizičara i mistika izučavala je razna područja, kao što su kvantna teorija, filozofija znanosti, parapsihologija, alternativna medicina i holistička filozofija prirode.
Zauzevši s vremenom jedna više alternativan stav prema znanosti, Rupert Sheldrake je započeo istraživati holističku tradiciju u biologiji. (Kao Edwin D. Babbitt stekao je temelje i u biologiji, budući da je u prethodnoj inkarnaciji bio po zanimanju liječnik.) Polako se u njemu počela rađati ideja o morfičkoj rezonanciji, koju će obraditi u svojem djelu „A New Science of Life“ (1981). Prema Sheldrake-u slične prirodne strukture usuglašavaju svoje ponašanje uz pomoć rezonancije s ponašanjem svojih prethodnika. Rezonancija se prenosi iz morfogenetskih polja, prostora koji oblikuje organizme, te kristale i molekule. U tim je poljima skupljeno cjelokupno iskustvo i sjećanje svake pojedine vrste živih bića, kao i tzv, nežive materije.
Zanimljivo je njegovo mistično djelo „Fizika anđela“ (1996) koje je napisao u suradnji sa teologom M. Fox-om. Ono svakako korespondiara sa Isaacom Newton-om i njegovim mističnim idejama. Umjesto stare hijerarhije anđela, prema nebeskim sferama, Sheldrake predlaže novu, u kojoj se prvi red anđela bavi stvarima na najvišoj razini svemira, potom drugi, koji organizira galaktičke supine, galaksije i zvjezdane sustave, te treći red anđela, koji se bavi planetama, pa tako i Zemljom. Sheldrake smatra da nebeska tijela, kao i skupine, posjeduju inteligenciju i svijest. Vezu anđela sa suvremenom fizikom on vidi u tome što anđeli nemaju masu ni tijela, i mogu se zamijetiti tek kada djeluju, baš poput kvanata svjetlosti, fotona; fotoni se lokaliziraju zbog svoje aktivnosti, baš kao i anđeli.
Da rezimiram – kroz ove četiri inkarnacije očita je preokupacija iznaći odgovor na filozofsko pitanje: odakle stvarima boja i oblik?
