My spiritual exercises
utorak, 30.04.2019.
DA LI SU PETRA I IVANA MASLE BILE 'THE BOGART SISTERS'?
Moram priznati da u početku emitiranja, TV seriju 'Na granici' nisam baš nešto posebno pratio, čak štoviše sam češće mijenjao kanal. Ali ipak, u posljednje vrijeme sam bio uočio dvije mlade glumice, koje su mi ipak uspjele privući pozornost. Radi se o Nadiji Cvitanović i Luciji Glavich Mandarić, koje u seriji glume dvije sestre, stariju Petru i mlađu Ivanu. Pošto se na blogu bavim re-inkarnacijama, posve je razumljivo da sam pokušao naći razlog takve simpatije prema njima.
U početku sam mislio da se radi možda o inkarnacijama dvije holivudske glumice, ali nakon što sam detaljno pregledao mnoge slike starih glumica (od 20tih do 50tih) i nisam našao nijednu nalik na njih, odustao sam. Tek prije par dana sam shvatio da bi one mogle biti moje sestre, iz prethodne inkarnacije – Frances i Katherine Elizabeth Bogart, zvane 'Pat' i 'Kay'.
Nekad mi 'sine' gledajući slike, nekad gledajući TV, međutim ovaj puta mi je sinulo – gledajući samog sebe u ogledalu. U djeliću sekunde pojavila se misao – pa ta 'Petra' je bila moja sestra. Nije trebalo dugo, i drugu glumicu, 'Ivanu' povežem sa mojom prethodnom inkarnacijom (ona je više nalik majci Maud, nego sestra).
Pošto o Bogartovim sestrama na internetu postoji tako malo informacija - tek godina rođenja i smrti - malo je teško, sa sigurnošću tvrditi da su one odista bile sestre Humphrey-a Bogarta. No, to bi mogla potvrditi moja djeca iz prethodnog života, Stephen i Leslie, pošto vjerujem da imaju slike svoje dvije tetke, u obiteljskom foto-albumu.
Numerologija pokazuje uvjerljivu podudarnost, za njih obadvije.
FAMILIJA BONAPARTE PO DRUGI PUT U HRVATSKOJ
Nakon ovog izenađujućeg i čak pomalo šokantnog otkrića (čini se da nitko prije mene nije to objavio) sadašnje inkarnacije Napoleona I Bonaparte-a uslijedilo je odmah zatim jedno ne manje zaprepašćujuće otkriće.
Mnogima nije poznata činjenica da je familija Bonaparte bila veoma brojna. Otac te brojne familije, pa i samog Napoleona I zvao se Carlo Maria Buonaparte. Korzikanska obitelj Buonaparte potječe od nižeg talijanskog plemstva iz pokrajine Toscana. Korzika je u vrijeme kada je Carlo bio mladić pripadala Genovi. Pošto je bila u velikom dugu prema Francuskoj, ponudila joj je otok u zamjenu, kao 'prebijanje duga', što bi se reklo. No, Carlo Buonaparte je bio i sam dospio u dugove, zahvaljujući nekim svojim promašenim investicijama i sklonosti kocki. Kada je umro 1785. godine, ostavio je suprugu i osmero djece u siromaštvu. (Bilo je ukupno čak 13oro djece, ali petero nije preživjelo dječju dob.)
Kada sam ugledao sliku Carla Buonaparte-a, prva asocijacija mi je bila – Ruđer Bošković. (Možda se radi o braći iz neke prethodne inarnacije.) No, na drugi pogled, na svoje iznenađenje, prepoznao sam u njemu nikog drugog do – sadašnjeg premijera Hrvatske, Andreja Plenkovića. Postoje fizičke sličnosti isto tako supruge Carla Buonapartea sa suprugom Plenkovića, tako da sam manje više siguran da se radi o njemu.
No, tu iznenađenjima nije bio kraj, jer sam shvatio da su, od osmero preživjele djece Carla Buonaparte-a, dvojica od njih u sadašnjim inkarnacijama također prominentni članovi Hrvatske demokratske zajednice.
Najprije sam u liku Louisa Buonaparte-a prepoznao Darka Milinovića, bivšeg ministra zdravstva i župana Ličko-Senjske županije. (Milinović je u prošlom životu, dakle, bio – kralj Holandije.) Tu se također podudara i sličnost njegove supruge.
Potom sam u liku Josepha Bonaparte-a prepoznao Milijana Brkića, jednog od najbližih Plenkovićevih suradnika. (Dakle, Brkić je u prošlom životu bio kralj Španjolske.) Isto tako postoji velika sličnost supruga.
Ali ni tu nije bio kraj, pošto je inkarnacija sina trećeg Napoleonovog brata, Luciana Bonaparte-a (rođenog kao Luciano Buonaparte), nitko drugi do – bivši premijer i bivši šef Socijal-demokratske partije Hrvatske, Zoran Milanović. (Na žalost, na Google image-u nije dostupna slika supruge Louisa Luciena Bonapartea, pa nije bila moguća usporedba supruga.) Milanović u tom prošlom životu nije postao vladar, kao njegova dva strica, no ipak se bavio politikom i bio zastupnik Korzike u francuskom parlamentu.
Postoje određene numerološke podudarnosti u imenima Napoleonovog oca, njegove braće i nećaka, koje govore u prilog da je Hrvatska doista u njihovim novim inkarnacijama postala domovina čak četvorici prominentnih članova familije Bonaparte, i koji su svi postali prominentni hrvatski političari.
srijeda, 24.04.2019.
KOJA SU DVA MONARHA BILA OKRUNJENA U KATEDRALI NOTRE-DAME?
Nedavni katastrofalni požar u značajnoj je mjeri oštetio katedralu Notre-Dame, potpuno uništivši krov i prouzročivši rušenje njenog tornja. Ovo remek-djelo gotičke arhitekture je u toku svoje historije bilo domaćin niza kraljevskih krunidaba i vjenčanja.
Međutim, Notre-Dame nije bio primarno mjesto krunidbi francuskih kraljeva, kako bi netko mogao pomisliti. Bila je to katedrala u Reims-u, gdje su bili okrunjeni svi francuski kraljevi, s izuzetkom Luja VI, Henrika IV i Luja XVIII.
Ustvari, činjenica je da je samo jedan kralj bio okrunjen (kao francuski kralj) u katedrali Notre-Dame, a to je bio Henrik VI (1431), koji je prije toga bio okrunjen za kralja Engleske. Inkarnacija Henrika VI, kao što sam već ranije bio naveo je Humphrey Bogart, a sada Desiderio Valacco. Engleski kralj Henrik VI bio je rodbinski vezan za francuske kraljeve. Njegov pradjed (po majčinoj strani) bio je Charles V [inkarnacija David Duchovny], djed Charles VI [inkarnacija Boris Jeljcin] i ujak Charles VII [inkarnacija Vladimir Putin]. Nekadašnji kraljevi, engleski Henrik VI i francuski Charles VII, opet će se susresti u 20. stoljeću u Hollywoodu, ovaj put kao glumci Humphrey Bogart i Leslie Howard, te postati dobri prijatelji.
Slijedeći monarh okrunjen u ovoj katedrali bio je car – Napoleon I Bonaparte, godine 1804. Njegova sadašnja inkarnacija je, po mom mišljenju glumac Matthew Perry. Ovdje se moram suprotstaviti Walteru Semkiw-u (čiji rad inače cijenim), koji smatra da je inkarnacija Napoleona I američki inženjer kemije i biznismen Jack Welch. Ipak, njih su dvojica bili u bliskom srodstvu. Po meni, Welch je bio u 19. stoljeću nećak cara Napoleona I, Charles Lucien Bonaparte, francuski biolog i ornitolog.
Inkarnacija Margaret of Anjou, supruge kralja Henrika VI je Kaley Cuoco. Od nje se zapravo i počelo odmotavati ovo, da tako kažem klupko inkarnacija, prije tri godine. Ona je začudo i poveznica između Henrika VI i Napoleona I. Inkarnacija prve Napoleonove supruge Josephine je Lizzy Caplan. Druga supruga cara Marie Louise od Parme [njenu sadašnju inkarnaciju ni pored najbolje volje nisam uspio pronaći] bila je kćerka carice Marije Terezije od Sicilije i Napulja, čija je inkarnacija Kaley Cuoco. A sin Napoleona I i Marie Louise, Napoleon II, u sadašnjoj je inkarnaciji mladi glumac Cody Christian.
Nakon smrti Napoleona I (1821) Marie Louise se ponovno udala, za Adama Albrechta, princa od Neipperga. Njihov sin Wilhelm Albrecht je u svojoj inkarnaciji iz 20. stoljeća Paul Henreid, jedan od glavnih glumaca u filmu “Casablanca”. Drugim riječima, Paul Henreid bio je polubrat Napoleona II [Cody Christian]. Car Franjo I, [u svojoj prethodnoj inkarnaciji Henrik VI, a u budućoj iz 20. stoljeća Humphrey Bogart], imao je ljubavnicu iz familije von Neipperg; Wilhelmina von Neipperg [inkarnacija Antonija Sandrić] bila je sestra djeda Adama Albrechta – on je znači bio njen pranećak.
Iz naprijed navedenog, dakle, vidi se u kakvim su vezama u prošlosti bila dva monarha okrunjena u katedrali Notre-Dame, te također dva glavna glumca iz filma “Casablanca”.
I MATTHEW BRODERICK JE GLUMIO U FILMU 'CASABLANCA'
Već kada sam mislio da sam otkrio sve moguće inkarnacije glumaca iz 'Casablance', ispostavilo se da ima bar još jedna koju do sada nisam uspio, a to je ona glumca S. Z. Sakall-a, koji igra ulogu glavnog konobara Carla. Sakall (rođen u Austro-Ugarskoj, u Budimpešti 1883. godine) imao je 59 godina kada je bio angažiran od strane producenta filma Hal B. Wallis-a. Kada mu je uloga bila ponuđena, nije mu se sviđala, te ju je odbio. Potom je ipak pristao, pod uvjetom da mu osigura bar tri tjedna rada. Na kraju, ispostavilo se da je na ekranu više od drugih glumaca u sporednim ulogama, poput Petera Lorre-a ili Sydneya Greenstreet-a. Za svoj rad Sakall je dobio 5.250 dolara.
Po mom mišljenju, sadašnja inkarnacija S. Z. Sakall-a je glumac Matthew Broderick, suprug nešto poznatije glumice Sarah Jessice Parker (u svojoj inkarnaciji iz 18. stoljeća bila je kći Marije Terezije).Po čemu sam zaključio da je upravo on Sakallova inkarnacija? Broderick ima veoma slične crte lica, mada Sakall na fotografijama izgleda stariji, a čak i nosi okrugle naočale poput njega. Numerološka usporedba imena dvojice glumaca donosi podudarnosti. „S. Z.“ (ime-skraćenica) glumca iz 'Casablance' daje numerološku vrijednost 10 (1), baš kao i prezime 'Broderick'. Što se tiče datuma rođenja, zbroj je jednak u oba slučaja, tj. 24 (6).
Što se pak supruge tiče, fizička usporedba nije moguća, jer na Google image-u nema slike prve Sakall-ove supruge Gize Grossner. No, njeno ime svakako odaje podudarnost sa imenom Broderickove supruge, jer se pojavljuju isti brojevi. 'Giza' ima istu numerološku vrijednost kao 'Sarah' (3), a prezimena 'Grossner' i 'Parker' također daju jednaku vrijednost, 10 (1).
ponedjeljak, 15.04.2019.
DA LI JE STEPHEN FRY BIO 'SEŃOR FERRARI'?
Sydney Greenstreet bio je engleski glumac koji je u filmu „Casablanca“ odigrao epizodnu, ali upečatljivu ulogu kao pokvareni vlasnik konkurentskog noćnog kluba „Blue Parrot“. U filmu on pokušava Ricka nagovoriti da mu proda svoj klub; on ne pristaje, pa onda traži pijanista Sama, da radi kod njega, za dvostruko veću plaću, što ovaj odbija.
Na film je Greenstreet stupio kasno, bila mu je već 61 godina (dotad je bio samo kazališni glumac). Sa Bogartom je nastupio u nekoliko filmova, pored „Casablance“ još u filmovima „The Maltese Falcon“, „Across the Pacific“ i „Passage to Marseille“. Po tim je filmovima bio i najbolje upamćen.
Tražeći njegovu sadašnju inkarnaciju, malo sam lutao, jer sam tražio nekoga, tko je posve ćelav, kao i on. Međutim, među ćelavim gumcima nisam ga uspio naći. Onda mi je u oči upala sličnost sa engleskim glumcem Stephenom Fry-om, koji ima sada, kad je malo u starijoj dobi, prorijeđenu kosu.
Ovaj glumac rođen je tri godine nakon Greenstreetove smrti, 1957. godine. Postao je poznat po svojoj suradnji sa komičarom Hughom Lauriem. Pokazao se svestranim - osim kao glumac, okušao se i kao voditelj, pisac i redatelj dokumentarnih filmova.
Već sam ranije bio spomenuo da je Stephen Fry inkarnacija britanskog kralja George-a III. Po meni, jedna od bitnih odlika glumaca u filmu „Casablanca“, kako onih u glavnim, tako i onih u epizodnim ulogama jest njihova karizmatičnost. Njihova interakcija u filmu daje jednu zapanjujuću smjesu, atmosferu koja naprosto fascinira gledatelja. I pored odličnog scenarija, sa nezaboravnim rečenicama, odličnog režisera Curtiza, film bez takve sjajne ekipe glumaca, po meni, ne bi uspio ostati zabilježen kao jedan od najboljih u cjelokupnoj filmskoj historiji.
U jednom je interview-u Ingrid Bergman rekla: “I feel about Casablanca that it has a life of its own. There is something mystical about it. It seems to have filled a need, a need that was there before the film, a need that the film filled". I odista, definitivno ima nečeg mističnog u tom filmu.
petak, 12.04.2019.
ZAŠTO NIKAD NIJE USPIO PROJEKT NASTAVKA FILMA „CASABLANCA“?
Čim je „Casablanca“ postala filmskim hitom, počelo se govoriti o njenom nastavku. Godine 1944., pod naslovom „Brazaville“ bio je planiran film-nastavak od strane Warner Bros., no ne i realiziran. (Novine su izvještavale o nastavku u kojem bi Bogart i Greenstreet nastavili igrati svoje likove iz prvog filma, dok bi umjesto Bergman, u glavnoj ženskoj ulozi nastupila Geraldine Fitzgerald.)
Prema zamisli scenarista Frederica Stephani-ja, „Brazaville“ nastavlja tamo gdje završava „Casablanca“, na avionskoj pisti, odakle Bogart i Renault odlaze za centralnu Afriku, gdje se nalaze oko godinu dana, nakon čega se vraćaju u Casablancu, koja je sad pod savezničkom upravom. Rick shvaća da je Renault čovjek iz francuskog pokreta otpora. Saveznička uprava nudi Ricku suradnju, da pronađe tko stoji iza sabotaže američkih brodova na Mediteranu. S pomoći njegovog starog saveznika Ferrari-ja, Rick je na tragu saboterima i putuje u njihovu bazu u Tangieru. Rick se ubacuje u tamošnje podzemlje, prodajući lažne putovnice i tranzitna pisma. Tamo susreće pjevačicu Simone, koja je ljubavnica grofa van Dorena, austrijskog oficira, vođe špijunske grupe. Uz njenu pomoć, on uništava van Dorenovu špijunsku grupu. To je ukratko imao biti sinopsis nesuđenog nastavka filma „Casablanca“
Jedan od autora filmskog scenarija originalnog filma Julius Epstein napravio je dva pokušaja da od „Casablance“ načini brodvejski musical, no bezuspješno je bilo i 1951. i 1967. godine.
Što se tiče drugog scenarista, Howarda Koch-a, on je također pokušao napisati scenarij nastavka filma „Casablanca“. Koch je na scenariju radio (ili je to samo pokušavao) 80tih godina. Evo kratkog sinopsisa. Ilsa i Laszlo bezuspješno pokušavaju locirati Ricka, nakon što su se on i Renault priključili francuskim snagama, koje ratuju protiv Rommela u sjevernoj Africi. U Americi, Ilsa saznaje da je trudna, i da je otac djeteta zapravo Rick, a ne Laszlo. Ovaj potonji usvaja dijete i odgaja ga kao svojeg vlastitog sina. Dijete dobija ime Richard, te izrasta u lijepog grubo-nježnog mladića koji podsjeća na oca. Kada odraste, doznaje istinu o svojem pravom ocu, te ima jaku želju da ode u Afriku i da tamo pokuša pronaći oca, koji je postao legendaran po svojim podvizima u ratu. Richard odlazi (početkom 60tih) u Casablancu, gdje se osjeća poput stranca, u svijetu koji je sada pod arapskom vlašću, nakon odlaska Nijemaca i vychijevskih Francuza. Od ovakvog nastavka filma „Casablanca“, koji se imao zvati „Return to Casablanca“, Warner je dva puta odustao, prvi put 1989. i potom opet 2010. godine.
Mada izvorno „Casablanca“ nije bila nastala kao novela, jedna pod imenom „As Time Goes By“ pojavila se godine 1998., a napisao ju je bio Michael Walsh. Warner je djelo čak autorizirao, pa se smatra shodno tome na neki način, oficijelnim nastavkom. Međutim, djelo nije požnjelo nekakav uspjeh, a nije bilo ni planova za njegovo ekraniziranje. U knjizi „As Time Goes By“ opisuje se Rickov „pred-život“ kao sitnog njujorškog kriminalca u doba Prohibicije. Radnja knjige se inače nastavlja upravo tamo gdje staje film. Rick, Louis i Sam putuju preko Lisabona u London, a odande u Češku, gdje sudjeluju u pokretu otpora. Laszlo i Louis pogibaju, dok se Rick, Ilsa i Sam vraćaju u Casablancu.
I na kraju, valja pripomenuti da je Murry Burnett, tvorac izvornog dramskog teksta, koji je poslužio za predložak scenarija filma „Casablanca“, godine 1985. imao napisanih prvih 15 stranica za nastavak kazališnog komada „Everybody Comes to Rick's“. Ne zna se je li uspio zgotoviti svoje djelo, no u svakom slučaju ono nije zaživjelo, baš kao ni svi naprijed izloženi projekti.
EVERYBODY COMES TO RICK'S
Kazališni komad „Everybody Comes to Rick's“ zapravo predstavlja originalni ili izvorni tekst, od kojega je nastao 1942. godine scenarij za film „Casablanca“, scenarij na kojemu su radila tri scenarista, braća Julius i Philip Epstein, te Howard Koch. Scenaristi su za svoj rad bili nagrađeni na dodjeli Oscara 1943. godine, međutim izvorni autori teksta, odnosno kazališnog komada „Everybody Comes to Rick's“ bili su ostali bez ikakve nagrade ili priznanja za svoj rad.
Čini se da ni sami glumci u filmu „Casablanca“ nisu bili upoznati sa činjenicom da je scenario filma nastao na osnovu adaptacije (neizvedene) drame. Tako je Ingrid Bergman, u jednom TV intervjuu 1974. godine izjavila: "Adapted from a play? 'Casablanca'? I don't think so.“
Nepoznati autori izvornog teksta su Murray Burnett i Joan Allison, par dramskih pisaca, koji je također u privatnom životu bio bračni par. Inspiraciju za svoje djelo „Everybody Comes to Rick's“ dobio je Burnett prigodom posjeta Evropi u ljeto godine 1938., u jednom noćnom klubu u malom gradu na francuskoj Azurnoj obali. U tom klubu tamnoputi pijanist svirao je jazz standarde iz 30tih (ne i „As Time Goes By“, već je ona bila omiljena pjesma autora iz studentskih dana) za šaroliku publiku sastavljenu od Francuza, nacista i izbjeglica.
Dvije godine kasnije, u kolaboraciji sa Joan Allison, drama je bila dovršena i potom ponuđena kazališnim producentima na Broadway-u. Radnja je bila smještena u grad Casablanca u Maroku. Ona se vrti oko vlasnika noćnog bara, Ricka Blaine-a, te posjetitelja, evropskih doseljenika, vojnog osoblja i izbjeglica. Radnja je uglavnom ista, mada postoje male razlike u filmskom scenariju, u odnosu na izvorni dramski tekst.
Kada Burnett i Allison nisu pronašli zainteresiranog kazališnog producenta za svoje djelo (tada su još uvijek bili nepoznati kao dramski pisci), ponudili su priču Warner Bros., koji je prihvatio ponudu i isplatio tada rekordnih 20 tisuća dolara (za neizvedeni kazalični komad). Djelo je bilo proslijeđeno na preradu scenaristima, braći Epstein, i kasnije Howardu Koch-u. Oni su unijeli sitne preinake, npr. Amerikanka Lois Meredith postala je Norvežanka Ilsa Lund, kapetan Luis Rinaldo postao je Louis Renault, pijanist The Rabbit postao je Sam, Senor Martinaz postao je Senor Ferrari, dok je Guillermo Ugarte postao jednostavno – Ugarte. Kapetan Strasser bio je 'unaprijeđen' u majora.
Najznatnije preinake su u dostizanju klimaksa filma na način da glavni lik Rick ubije glavnog negativca Strassera (nakon čega kapetan Renault izgovara čuvenu rečenicu „Round up the usual suspects“), dok u izvornom tekstu Strasser hapsi Ricka i šalje ga u konc-logor. U kazališnom komadu dakle, lik Renaulta ostaje isti, sve do kraja. Filmski scenarij ima još jednu bitnu izmjenu, a to je da u originalnom dramskom tekstu kapetan Strasser zahtijeva od Viktora Laszla pozamašnu svotu koju je dobio na ime izdavanja underground novina. U filmu Strasser zahtijeva od njega imena vođa underground pokreta, u svim velikim gradovima Reicha.
Osjećajući da za svoje djelo nisu dobili pravedno priznanje,Burnett i Allison su pokušali da ponovno dobiju vlasništvo nad svojim djelom. Na njujorškom apelacionom sudu 1986. godine odlučeno je da je autorski par odustao od njihovih prava na djelo sporazumom sa Warner Bros. Ipak, filmska kompanija im je isplatila na ime obeštećenja svotu od 100 tisuća dolara, te pravo produkcije izvornog kazališnog komada. Godine 1991. djelo je bilo izvedeno u Whitehall teatru u Londonu, no bez nekog većeg uspjeha.
'ČOVJEK SA BOGARTOVIM LICEM'
Robert Sacchi je američki glumac rođen 1941. godine u New Yorku, a poznat je ponajviše po svojoj velikoj sličnosti sa Humphrey-em Bogartom. Nastupio je u nizu filmova tokom 70tih, 80tih i 90tih godina prošlog stoljeća, u kojima je ili glumio Bogarta, ili lik sličan njemu.
Ja ga se osobno sjećam sa početka 80tih, kada sam u kinu gledao film „Man With Bogart's Face“ (Čovjek sa Bogartovim licem“. Početak filma podsjeća na Bogartov film „Dark Passage“, u kome se glavni lik podvrgava plastičnoj operaciji lica, budući da je nevin osuđen, bježeći od zakona. Međutim, „Čovjek sa Bogartovim licem“ je komedija, odnosno parodija. Sacchi se podvrgava u filmu operaciji, da bi bio sličan svom idolu, te otvara detektivsku agenciju; ime koje lik nosi, Sam Marlowe je kombinacija imena dvaju likova (Sam Spade i Philip Marlowe) koje je Bogart tumačio u filmovima „The Maltese Falcon“ i „The Big Sleep“.
U filmu „Man With Bogart's Face“ Robert Sacchi govori svojim prirodnim glasom, mada naravno može inače imitirati Bogartov glas, vjerojatno po izboru redatelja filma. Ja sam otkrio da također sa relativnom lakoćom mogu oponašati Bogartov glas, ako to nekoga zanima. Sam Humphrey Bogart imao je takav glas zato jer je patio od poremećaja rada glasnica, koji je upravo dobio po njemu ime (i njegovoj supruzi) Bogart-Bacall symdrome. (Ljudi koji govore ili pak pjevaju izvan njihovog normalnog raspona vokala mogu razviti taj sindrom, koji daje neprirodno dubok ili grub glas, te glasovni zamor.)
Bogart je umro kada je Sacchi imao 15 godina. Da li je Robert Sacchi na neki način (također) inkarnacija Humphrey Bogarta? Da li se radi o anomaliji zvanoj 'crossover lives'? Mislim da ne, ali ipak određena srodnost njihovih duša po meni sigurno postoji. Moje je mišljenje da su Humphrey Bogart i Robert Sacchi bili braća u jednoj (ili više) prethodnih inkarnacija, zato jer pored fizičke sličnosti, postoje također i neke numerološke, pa i astrološke podudarnosti. Bogartovo srednje ime (DeForest) ima numerološku vrijednost 11, baš kao i 'Robert Sacchi' (Broj jedanaest daje također moje ime i prezime 'Desiderio Valacco'). Bogart ima ascendent u znaku Bika, dok Sacchi ima Mjesec u znaku Bika (a ja sam rođen u znaku Bika).
četvrtak, 04.04.2019.
JOSEPH GORDON-LEVITT – ŠESTA INKARNACIJA GLUMCA IZ FILMA 'CASABLANCA'
Warner Bros. je prije 7-8 godina razmatrao ideju o snimanju nastavka filma 'Casablanca', na inicijativu Cass Warner, unuke suosnivača filmske kompanije WB. Ona je taj film predložila kao idealan, uz proslavu 90te obljetnice Warner Bros. Aljean Hermetz, čovjek koji je napisao knjigu „Round Up the Usual Suspects“ (1993), knjigu koja se smatra definitivnim historijskim prikazom 'drugog najboljeg filma svih vremena' predložio je za glavnu ulogu u filmu glumca Josepha Gordon-Levitt-a. Film se trebao zvati „Return to Casablanca“, a radnja se imala vrtjeti oko povratka Richarda, sina Ricka i Ilse u Casablancu, ne bi li ustanovio, što se dogodilo s njegovim ocem.
László Löwenstein rođen je 26. lipnja 1904. u Ružemberoku, Slovačka (tada dio Austro-Ugarske). Započeo je filmsku karijeru u Beču, da bi se onda preselio u Njemačku, gdje je tokom 20tih, te ranih 30tih glumio – prvo u kazalištu, a potom na filmu. Po dolasku nacista na vlast (bio je židovskog podrijetla) kratko je vrijeme proveo u Engleskoj, snimivši jedan film, a potom odlazi za Hollywood, gdje postaje poznat pod pseudonimom Peter Lorre. Godine 1934. oženio se po prvi put, supruga mu je bila glumica Celia Lovsky.
Peter Lorre nastupio je u nekoliko filmova sa Humphrey Bogartom, “Maltese Falcon” (1940), “Casablanca” (1942), “Passage to Marseilles” (1944), “Beat the Devil” (1953). U filmu “Casablanca” tumači lik Talijana imenom Ugarte. Iako se radi o maloj ulozi, upravo on je taj koji Ricka snabdijeva tranzitnom pismima, predmetom oko kojeg se zapravo i vrti zaplet filma.
Peter Lorre snimio je još niz filmova, a umro je godine 1964. od srčanog udara, nakon što je dugi niz godina patio od problema sa bubrezima.
Po mojem dubokom uvjerenju, Peter Lorre se opet inkarnirao kao glumac Joseph Gordon-Levitt, 1981. godine. Počeo je glumiti već kao dijete. Od novijih filmova, poznat je po ulozi Edwarda Snowdena u Stone-ovom filmu “Snowden” (2016).
Ono, što potkrepljuje moje uvjerenje, jest, osim očigledne sličnosti ne samo njega sa Peterom Lorre-om, već i njegove supruge Tashe McCauley sa prvom Lorre-ovom suprugom Celijom Lovsky, također i numerologija. ‘Peter’ daje istu numerolšku vrijednost kao i ‘Gordon-Levitt’ (6). ‘Lorre’ i datum njegovog rođenja umaju istu numerološku vrijednost kao ‘Gordon’ (1). ‘Tasha McCauley’ daje istu numerološku vrijednost kao zasebno, ime ‘Celia’, i prezime ‘Lovsky (4).
ŠTO JE MEGAN FOX PISALA O MENI U SVOJOJ PRETHODNOJ INKARNACIJI?
Živimo u vremenu gdje je relativno lako moguće naći zanimljive podatke o našim vlastitim prošlim inkarnacijama, zahvaljujući člancima na internetu i slikama na Google image-u. Jedan od najzanimljivijih članaka koji sam pročitao o sebi u prethodnoj inkarnaciji dolazi od glumice Louise Brooks, lijepe i osebujne kazališne i filmske dive iz 1920tih i 30tih godina. Imala je karakterističnu bob frizuru i bila smatrana u to doba seks simbolom. Bila je poznata i kao 'Lulu', po glavnom liku filma „Pandora's Box“(pogledaj video) iz 1929. godine.
Nakon 30tih godina bila je pala u zaborav, da bi je onda ranih 50tih opet otkrili francuski filmski historičari, tvrdeći, možda pomalo i pretjerano, da je kao glumica nadmašivala čak i Marlene Dietrich i Gretu Garbo. Donekle su ove pozitivne kritike pridonijele njenoj rehabilitaciji u SAD, gdje je u međuvremenu bila potonula u zaborav. Filmski kurator James Card bio je pronašao Brooks kako živi pustinjačkim životom u New Yorku, te ju je pozvao da se preseli u Rochester u državi New York. S njegovom pomoći, bila je postala poznati filmski pisac. Godine 1982. bila je objavila kolekciju eseja pod naslovom „Lulu in Hollywood“.
Jedan od njenih eseja, dakle, zvao se je „Humphrey and Bogey“ (1967), a govori, s nekim čudnim spojem psihološkog portreta s primjesom senzacionalističkog 'žutila', o Bogeyu kao privatnoj osobi, te o njegovoj glumačkoj 'personi'. Prema Brooks, Bogart je proveo posljednjih 20ak godina u mijenjanju svojeg teatarskog image-a kao konvencionalnog, učtivog momka poznatog kao Humphrey ka jednom tipu buntovnog grubijana poznatog kao Bogey.
U desetak godina od njegove smrti 1957. godine, biografi koji su osmislili Bogey-ev kult pretvorili su ga bili u kinematografskog sveca. Brooks veli da u tom po njoj umjetno sačinjenom liku jedva da je mogla pronaći djelić Humphreya kojeg je prvi put upoznala 1924. godine, ili pak Bogeya kojeg je zadnji put vidjela 1943. godine.
Najranije 'poteze kistom' u portretu sv. Bogarta su oni koji ga oslikavaju kao 'usamljenika', čovjeka koji je 'samo-određen', koji donosi sve svoje odluke sam, ne gledajući na ništa što ide više od trenutnog zadovoljenja potreba. Brooks veli da takav opis može odgovarati sv. Antunu pustinjaku, ali ne i holivudskoj filmskoj zvijezdi iz 20. stoljeća.
Ono što je Louise Brooks privuklo Bogartu, bila je njihova zajednička crta sklonosti osami – sebe opisuje kao rođenu usamljenicu, koju je sa pustinjačke staze privremeno bila skrenula karijera u teatru i na filmu.
Prema Louise Brooks, Humphrey Bogart je od 1936. godine (kada je bio potpisao ugovor sa Warner Bros.) svo svoje vrijeme koje nije provodio ispred kamere, proveo sa novinarima i kolumnistima, koji su od njega načinili lik zvan 'Bogey'.
Godine 1924., kada je prvi put susrela Bogarta, na nju je ostavio dojam vitkog momka sa šarmantnim ophođenjem, momka koji je bio nekako previše miran za glumca. Sa velikom oduševljenjem ona opisuje njegovo lice. („His handsome face was made extraordinary by a most beautiful mouth. It was very full, rosy, and perfectly modelled.“) Iz ovog možemo naslutiti da je ona možda bila potajno zaljubljena u njega.
Godine 1924. Brooks se prisjeća Bogartovih kazališnih predstava u kojima je glumio sa Mary Philips [njegovom budućom ženom, čija je inkarnacija Scarlett Johansson]. Jedna se zvala „Nerves“. U njoj je glavnu ulogu imao Kenneth MacKenna [drugi muž Mary Philips, čija je inkarnacija Romain Dauriac]. MacKenna je bio oženjen u to vrijeme sa Kay Francis [inkarnacija Ellen Page]. Bogartove prve tri supruge, Helen Menken [inkarnacija Liv Tyler], Mary Philips i Mayo Methot [inkarnacija Bridget Fonda] sve su u to vrijeme bile kazališne glumice na Broadway-u.
Bogart je prvi put nastupio na kazališnoj pozornici u sezoni 1921/22., u predstavi koja se zvala „Drifting“, a zajedno s njim je nastupala i Alice Brady [inkarnacija Shannon Woodward]. Bogart je bio jedan od rijetkih kazališnih glumaca na Broadwayu 20tih godina, koji je kasnije ostvario veliku holivudsku karijeru.
Louise Brooks [odnosno, u novoj inkarnaciji Megan Fox] veli da je razdoblje između 1935. i 1940. godine otkrilo strašnu borbu za prevlast između novog filmskog image-a Bogeya i starog Humphrey-a, koji je još robovao navikama stečenima nastupima u teatru. Brooks smatra da je Bogart u svojim posljednjim filmovima bio najbliži pravom Bogartu, čovjeku kakav je kad nije ispred kamera. Takva je uloga bila, prema mišljenju Brooks, također i ona u filmu „In a Lonely Place“ Nicholasa Raya. To je po njenom mišljenju film koji savršeno definira Humphrey-evu vlastitu izolaciju od ljudi. To je bila uloga koju je Bogart mogao odigrati na jedan više kompleksan način, zato jer osobine koje je lik ocrtavao u filmu, lik scenarista - ponos na svoju umjetnost, njegova sebičnost, njegovo pijančevanje, njegov nedostatak energije, kojima se pridružuju povremeni agresivni nastupi – bili dio karaktera stvarnog Bogarta, kakav je on bio u privatnom životu.
U eseju se Louise Brooks također osvrće na Bogartovo prijateljstvo sa Leslie Howardom [inkarnacija Vladimir Putin]. Nije joj bilo jasno zašto je Howard pokazivao simpatije prema Bogartu, sve dok se nije bila upoznala sa Lesliem u New Yorku 1931. godine. Nakon nekoliko čaša šampanjca, on joj je priznao da glede Hollywooda, najviše mrzi sjediti u studiju, čekajući da se filmski set i svjetla promijene. Potom je pričao o teatru, kako je imao tremu učeći nove uloge, kako mu je mnogo vremena trebalo da nauči svoje tekstove. Nisam rođen za glumca, nemam dovoljno energije za glumu, isuviše je iscrpljujuće, navodno joj se povjerio Leslie Howard.
Dakle, ono što je Brooks uočila, bio je taj isti nedostatak energije kod Bogarta, te je pretpostavila, da ih je baš to zbližilo. On je dakle vidio da se Humphrey bori sa svojom slabošću, pokušavajući postići jedan dinamičniji stil, onih najuspješnijih glumaca.
Radeći na svojem istraživanju u vezi Bogarta, Brooks je bila zapanjena njegovim brojnim vidovima rekreacije. Igrao je golf, tenis, bridž, šah. Jedrio je. Čitao je knjige. Osim u jednoj prilici, svaki put bi ga vidjela kako sjedi i pije, te eventualno s nekim priča. Jednom je prilikom imala susret sa Bogeyem u stanu jedne njezine prijateljice, Alice Brady u New Yorku. Prisutna je bila i njena prijateljica, Blyth Daly. Tamo je bila također i još jedna glumica, Elsie Ferguson, sa suprugom. Nakon što je otišla, Alice je ostala sjediti u krilu njenog muža.
Kada su izlazili iz zgrade, Brooks je upitala Bogarta, koliko se dugo poznaju Alice i Elsie-in muž. Blyth je odgovrila umjesto njega, da su se tek bili upoznali. Bogart ju je samo blijedo gledao, kao da ne razumije o čemu priča. Taj pogled za Brooks bio je ključ, kako ona veli, njegovog stava prema seksu. Gajio je takav prezir prema ljubavnim uspjesima drugih muškaraca da je odbijao čak i da ih zamijeti. Bio je samouvjeren u svoju privlačnost, i samo je čekao da žena dođe, poput plamena koji čeka noćnog leptira. Prema Brooks, bila je sigurnost u seksu ta, koja je čuvala Bogartov ego za uspjeh, nakon što je izdržao, triput duže od bilo kojeg drugog glumca, najgorče poniženje, ismijavanje i neuspjeh.
Louise Brooks smatra da je svaka od četiri Bogartove žene bila prikladno odabrana, kako bi zadovoljile uvjete u kojima se njegova karijera u pojedinim razdobljima našla u iskušenjima. Kada se tek probijao na kazališnim daskama, bila mu je pogodna supruga Helen Menken, zvijezda kazališne predstave „Seventh Heaven“. Brooks piše u svojem eseju da nikada nije čula Menken da priča o ičemu drugom, osim o kazališnoj umjetnosti. Par se razveo 1927. godine nakon što je Helen postala senzacija u predstavi „The Captive“, i nakon što je prekinuta tijekom 160. izvedbe, zbog teme lezbijske ljubavi. Sa svojom novom ženom, Mary Philips je nastupio 1929. godine u predstavi „Skyrocket“, koja je skinuta sa repertoara nakon samo 11 izvođenja.
Brooks smatra da nitko toliko nije doprinio Bogartovu uspjehu pored Leslie Howarda, kao njegova treća žena, Mayo Methot. Našao ju je u vrijemenu letargije i samoće, kada je mogao nastaviti igrati uloge gangstera u holivudskim B filmovima. Godine 1935. Louise Brooks je bila nazvala njena prijateljica Mary Huntoon, koja je odnedavno bila Bogartova agentica. Rekla je da su ona i Bogey na piću u njezinom stanu, i da je on izrazio želju, da im se Brooks pridruži. Kako je ona to protumačila? „Kada bi taj poziv došao od bilo kog drugoga, značio bi jednostavno da dvoje ljudi kojima je dosadno, žele društvo. No, pošto je poziv dolazio od Humphreya, to nije bilo ništa manje negoli izjava ljubavi.“
Tako je bar to protumačila Brooks. I nastavlja. Humphrey (ako ga tako stalno naziva u svojem eseju, to vjerojatno znači da joj je bio draži dok je bio relativno nepoznat glumac, negoli kasnije, kada je postao super-zvijezda) je imao takvu intuiciju u vezi žena, da je nakon vruće dobodošlice, nekako potonuo u sjetu i postao mučaljiv, pijući viski, te ostavio Mary i Louise da čavrljaju. Vozeći se natrag kući u taksiju, mislila je o razlici između nje i Humphreya. On je mogao voljeti samo ženu koju je duže vremena poznavao, ili, što se svodi na isto, na onu što mu se baca u zagrljaj u intimnosti kazališnog komada ili filma.
Brooks se isto tako prisjeća jednog susreta sa Bogartom 1936. godine, kada je film „The Petrified Forest“ bio već izašao i postao hitom. Bilo je to u kući Erica Hatch-a, pisca scenarija. Kada je Louise ušla u blagovaonicu, za stolom su sjedili domaćin, Eric Hatch sa suprugom, Mischa Auer, također sa suprugom, te Humphrey (bez supruge). Ispijajući kavu, promatrala je Humphreya. Veli da ga nikad nije vidjela u takvom emocionalnom stanju. Malo potom, pridružila im se Mayo Methot.
Te noći, umjesto uobičajenog govora i smijeha, bili su postali publika potaknuta scenom najstrastvenije ljubavi, koja se odvijala između Mayo i Humphreya. [On je u to vrijeme još uvijek oženjen s Mary Philips.] Mayo se motala po sobi bez prestanka, stavila je na gramofon jedan stari argentinski tango, Adios Muchachos. Plesala je s Mischom, u ritmu pravog tanga. Onda se začuo zvuk telefona. Bio je to suprug Mayo Methot, Percy Morgan. Humphrey se digao sa sofe da je otprati van. No, ona je bila izula svoje cipelice, i sada ne može naći jednu. Svi su cipelicu tražili, sa izuzetkom Louise Brooks, zbog čega je Bogey posumnjao da ju je upravo ona sakrila. Iznenada se proderao na sav glas na Louise, „Prokleta bila, Louise, kaži gdje si sakrila cipelicu od Mayo!“ Louise je bila tako zaprepaštena ovim Bogartovim izlivom bijesa, da nije mogla niti riječi izustiti. Tada se Mischa propeo na prste i dohvatio cipelicu, koja je stajala na jednoj visoko postavljenoj gredi. Ljubavnici su se iskrali kroz stražnja vrata, jer je upravo u to vrijeme bio zazvonilo zvono na glavnom ulazu.
U prosincu 1943. Louise Brooks je vidjela Bogarta posljednji put. Ručala je u jednom restoranu na Manhattanu sa prijateljem. U bar su bili ušli Bogart i Mayo, i samo zakratko zastali pored njihovog stola, te rekli da idu u Afriku, kako bi zabavljali (američke) trupe. Louise Brooks je zaprepastilo, kada je primijetila, koliko je Bogartovo lice ostarilo. Mislila je da je to od previše rada, previše viskija i premalo hrane. Mayo je također izgledala loše, kao da je tek ustala iz kreveta, u zgužvanoj odjeći, bez frizure i make-upa.
Bilo je očito da će se tim „Ratujućih Bogarta“ uskoro raspasti. Brooks veli da je on sada bio 'Bogey', njegov lik bio čvrsto postavljen, lik koji je u stanju boriti se sam. Nakon filma „Casablanca“, Bogart je bio postao 'veliki biznis'. Vrijeme je bilo, da na scenu stupi Lauren Bacall, kao nova, četvrta supruga.
Louise Brooks veli da je njeno najupečatljivije sjećanje na Bogarta bilo one noći u New Yorku u Tony's restoranu u 52. ulici. Sjedila je za stolom, u blizini Bogartovog, koji je bio sa prijateljem Thomasom Mitchellom. Bilo je to nekoliko tjedana prije završetka prikazivanja „Okamenjene šume“ na Broadwayu. Mtichell mu je platio račun i izašao, ostavivši Humphreya da pije sam, stalno sa umornom odlučnošću. Glava mu je padala niže i niže. Kada je Brooks odlazila, on je iscrpljen zaspao za stolom, sa glavom koja mu je potonula u ruke na solu. „Jadan Humphrey“ rekla je Tony-ju, „konačno je shrvan.“
Ovaj esej Louise Brooks zaključuje riječima posvećenim Bogartu u sceni iz njegovog slavnog filma „Blago Sierra Madre“. „On leži u prašini, da bi se dovukao do izvora vode. Probao je sve, kako bi se domogao zlata – i sada mora odustati? Širom otvorene, tragične oči su podignute prema nebu u strašnom, preklinjućem pogledu. „Prezren i najbijedniji od ljudi.“ U agoniji predivnog lica ja vidim lice mojeg sv. Bogarta.“ Eto tako, pomalo patetično, završava svoj esej „Humphrey and Bogey“ iz 1967. godine Louise Brooks, glumica i filmski pisac.
U nedostatku glumice Louise Brooks, koja je napustila ovaj svijet 1985. godine, zahvaljujem se na ovom eseju glumici Megan Fox, njezinoj inkarnaciji. Ona je bila rođena već slijedeće, 1986. godine, i počela je glumiti već kao dijete. Najpoznatija je po svojim ulogama u filmskoj trilogiji „Transformers“ (2007) i „Transformers: The Age of the Fallen“ (2009). Ima nešto zajedničko sa Louise Brooks, a to je, da je smatraju seks simbolom.
Godine 2004. upoznala je svojeg budućeg supruga Brian-a A. Greena, također glumca. Po mojem mišljenju, on je inkarnacija prvog supruga Louise Brooks, odnosno A. Edwarda Sutherlanda. Postoje određene numerološke podudarnosti: 'Louise' daje 7, baš kao i puno ime 'Megan Denise Fox'. S druge strane, Sutherland daje 11, također i datum rođenja, baš kao i ime 'Brian'.
utorak, 02.04.2019.
CRO-INKARNACIJE HABSBURGOVACA
Ogroman teritorij Svetog Rimskog carstva zauzimao je takorekuć 'pola Evrope' na vrhuncu imperije, od 16. do 18. stoljeća. Hrvatska je bila tek mali djelić te velike teritorije, i naravno, nijedan hrvatski vladar nije bio habsburškim carem. Međutim, reinkarnacija povijesnih ličnosti se može malo poigrati, pa učiniti da iz male zemlje poput Hrvatske dolaze inkarnacije gotovo jedne trećine habsburških careva. (Zanimljiva je 'koincidencija' da se slijedeći patrijarh dinastije Habsburg zove - Ferdinand Zvonimir.) Za one koji misle da se radi samo o slučajnim sličnostima, velim da nije tako – ovo su vjerodostojne, autentične inkarnacije careva Svetog Rimskog carstva (do 1805.), te Austro-ugarske monarhije (od 1867.)
