Pregled posta

ŠTO JE MEGAN FOX PISALA O MENI U SVOJOJ PRETHODNOJ INKARNACIJI?

Živimo u vremenu gdje je relativno lako moguće naći zanimljive podatke o našim vlastitim prošlim inkarnacijama, zahvaljujući člancima na internetu i slikama na Google image-u. Jedan od najzanimljivijih članaka koji sam pročitao o sebi u prethodnoj inkarnaciji dolazi od glumice Louise Brooks, lijepe i osebujne kazališne i filmske dive iz 1920tih i 30tih godina. Imala je karakterističnu bob frizuru i bila smatrana u to doba seks simbolom. Bila je poznata i kao 'Lulu', po glavnom liku filma „Pandora's Box“(pogledaj video) iz 1929. godine.
Nakon 30tih godina bila je pala u zaborav, da bi je onda ranih 50tih opet otkrili francuski filmski historičari, tvrdeći, možda pomalo i pretjerano, da je kao glumica nadmašivala čak i Marlene Dietrich i Gretu Garbo. Donekle su ove pozitivne kritike pridonijele njenoj rehabilitaciji u SAD, gdje je u međuvremenu bila potonula u zaborav. Filmski kurator James Card bio je pronašao Brooks kako živi pustinjačkim životom u New Yorku, te ju je pozvao da se preseli u Rochester u državi New York. S njegovom pomoći, bila je postala poznati filmski pisac. Godine 1982. bila je objavila kolekciju eseja pod naslovom „Lulu in Hollywood“.
Jedan od njenih eseja, dakle, zvao se je „Humphrey and Bogey“ (1967), a govori, s nekim čudnim spojem psihološkog portreta s primjesom senzacionalističkog 'žutila', o Bogeyu kao privatnoj osobi, te o njegovoj glumačkoj 'personi'. Prema Brooks, Bogart je proveo posljednjih 20ak godina u mijenjanju svojeg teatarskog image-a kao konvencionalnog, učtivog momka poznatog kao Humphrey ka jednom tipu buntovnog grubijana poznatog kao Bogey.

U desetak godina od njegove smrti 1957. godine, biografi koji su osmislili Bogey-ev kult pretvorili su ga bili u kinematografskog sveca. Brooks veli da u tom po njoj umjetno sačinjenom liku jedva da je mogla pronaći djelić Humphreya kojeg je prvi put upoznala 1924. godine, ili pak Bogeya kojeg je zadnji put vidjela 1943. godine.
Najranije 'poteze kistom' u portretu sv. Bogarta su oni koji ga oslikavaju kao 'usamljenika', čovjeka koji je 'samo-određen', koji donosi sve svoje odluke sam, ne gledajući na ništa što ide više od trenutnog zadovoljenja potreba. Brooks veli da takav opis može odgovarati sv. Antunu pustinjaku, ali ne i holivudskoj filmskoj zvijezdi iz 20. stoljeća.
Ono što je Louise Brooks privuklo Bogartu, bila je njihova zajednička crta sklonosti osami – sebe opisuje kao rođenu usamljenicu, koju je sa pustinjačke staze privremeno bila skrenula karijera u teatru i na filmu.
Prema Louise Brooks, Humphrey Bogart je od 1936. godine (kada je bio potpisao ugovor sa Warner Bros.) svo svoje vrijeme koje nije provodio ispred kamere, proveo sa novinarima i kolumnistima, koji su od njega načinili lik zvan 'Bogey'.
Godine 1924., kada je prvi put susrela Bogarta, na nju je ostavio dojam vitkog momka sa šarmantnim ophođenjem, momka koji je bio nekako previše miran za glumca. Sa velikom oduševljenjem ona opisuje njegovo lice. („His handsome face was made extraordinary by a most beautiful mouth. It was very full, rosy, and perfectly modelled.“) Iz ovog možemo naslutiti da je ona možda bila potajno zaljubljena u njega.
Godine 1924. Brooks se prisjeća Bogartovih kazališnih predstava u kojima je glumio sa Mary Philips [njegovom budućom ženom, čija je inkarnacija Scarlett Johansson]. Jedna se zvala „Nerves“. U njoj je glavnu ulogu imao Kenneth MacKenna [drugi muž Mary Philips, čija je inkarnacija Romain Dauriac]. MacKenna je bio oženjen u to vrijeme sa Kay Francis [inkarnacija Ellen Page]. Bogartove prve tri supruge, Helen Menken [inkarnacija Liv Tyler], Mary Philips i Mayo Methot [inkarnacija Bridget Fonda] sve su u to vrijeme bile kazališne glumice na Broadway-u.
Bogart je prvi put nastupio na kazališnoj pozornici u sezoni 1921/22., u predstavi koja se zvala „Drifting“, a zajedno s njim je nastupala i Alice Brady [inkarnacija Shannon Woodward]. Bogart je bio jedan od rijetkih kazališnih glumaca na Broadwayu 20tih godina, koji je kasnije ostvario veliku holivudsku karijeru.
Louise Brooks [odnosno, u novoj inkarnaciji Megan Fox] veli da je razdoblje između 1935. i 1940. godine otkrilo strašnu borbu za prevlast između novog filmskog image-a Bogeya i starog Humphrey-a, koji je još robovao navikama stečenima nastupima u teatru. Brooks smatra da je Bogart u svojim posljednjim filmovima bio najbliži pravom Bogartu, čovjeku kakav je kad nije ispred kamera. Takva je uloga bila, prema mišljenju Brooks, također i ona u filmu „In a Lonely Place“ Nicholasa Raya. To je po njenom mišljenju film koji savršeno definira Humphrey-evu vlastitu izolaciju od ljudi. To je bila uloga koju je Bogart mogao odigrati na jedan više kompleksan način, zato jer osobine koje je lik ocrtavao u filmu, lik scenarista - ponos na svoju umjetnost, njegova sebičnost, njegovo pijančevanje, njegov nedostatak energije, kojima se pridružuju povremeni agresivni nastupi – bili dio karaktera stvarnog Bogarta, kakav je on bio u privatnom životu.
U eseju se Louise Brooks također osvrće na Bogartovo prijateljstvo sa Leslie Howardom [inkarnacija Vladimir Putin]. Nije joj bilo jasno zašto je Howard pokazivao simpatije prema Bogartu, sve dok se nije bila upoznala sa Lesliem u New Yorku 1931. godine. Nakon nekoliko čaša šampanjca, on joj je priznao da glede Hollywooda, najviše mrzi sjediti u studiju, čekajući da se filmski set i svjetla promijene. Potom je pričao o teatru, kako je imao tremu učeći nove uloge, kako mu je mnogo vremena trebalo da nauči svoje tekstove. Nisam rođen za glumca, nemam dovoljno energije za glumu, isuviše je iscrpljujuće, navodno joj se povjerio Leslie Howard.
Dakle, ono što je Brooks uočila, bio je taj isti nedostatak energije kod Bogarta, te je pretpostavila, da ih je baš to zbližilo. On je dakle vidio da se Humphrey bori sa svojom slabošću, pokušavajući postići jedan dinamičniji stil, onih najuspješnijih glumaca.
Radeći na svojem istraživanju u vezi Bogarta, Brooks je bila zapanjena njegovim brojnim vidovima rekreacije. Igrao je golf, tenis, bridž, šah. Jedrio je. Čitao je knjige. Osim u jednoj prilici, svaki put bi ga vidjela kako sjedi i pije, te eventualno s nekim priča. Jednom je prilikom imala susret sa Bogeyem u stanu jedne njezine prijateljice, Alice Brady u New Yorku. Prisutna je bila i njena prijateljica, Blyth Daly. Tamo je bila također i još jedna glumica, Elsie Ferguson, sa suprugom. Nakon što je otišla, Alice je ostala sjediti u krilu njenog muža.
Kada su izlazili iz zgrade, Brooks je upitala Bogarta, koliko se dugo poznaju Alice i Elsie-in muž. Blyth je odgovrila umjesto njega, da su se tek bili upoznali. Bogart ju je samo blijedo gledao, kao da ne razumije o čemu priča. Taj pogled za Brooks bio je ključ, kako ona veli, njegovog stava prema seksu. Gajio je takav prezir prema ljubavnim uspjesima drugih muškaraca da je odbijao čak i da ih zamijeti. Bio je samouvjeren u svoju privlačnost, i samo je čekao da žena dođe, poput plamena koji čeka noćnog leptira. Prema Brooks, bila je sigurnost u seksu ta, koja je čuvala Bogartov ego za uspjeh, nakon što je izdržao, triput duže od bilo kojeg drugog glumca, najgorče poniženje, ismijavanje i neuspjeh.
Louise Brooks smatra da je svaka od četiri Bogartove žene bila prikladno odabrana, kako bi zadovoljile uvjete u kojima se njegova karijera u pojedinim razdobljima našla u iskušenjima. Kada se tek probijao na kazališnim daskama, bila mu je pogodna supruga Helen Menken, zvijezda kazališne predstave „Seventh Heaven“. Brooks piše u svojem eseju da nikada nije čula Menken da priča o ičemu drugom, osim o kazališnoj umjetnosti. Par se razveo 1927. godine nakon što je Helen postala senzacija u predstavi „The Captive“, i nakon što je prekinuta tijekom 160. izvedbe, zbog teme lezbijske ljubavi. Sa svojom novom ženom, Mary Philips je nastupio 1929. godine u predstavi „Skyrocket“, koja je skinuta sa repertoara nakon samo 11 izvođenja.
Brooks smatra da nitko toliko nije doprinio Bogartovu uspjehu pored Leslie Howarda, kao njegova treća žena, Mayo Methot. Našao ju je u vrijemenu letargije i samoće, kada je mogao nastaviti igrati uloge gangstera u holivudskim B filmovima. Godine 1935. Louise Brooks je bila nazvala njena prijateljica Mary Huntoon, koja je odnedavno bila Bogartova agentica. Rekla je da su ona i Bogey na piću u njezinom stanu, i da je on izrazio želju, da im se Brooks pridruži. Kako je ona to protumačila? „Kada bi taj poziv došao od bilo kog drugoga, značio bi jednostavno da dvoje ljudi kojima je dosadno, žele društvo. No, pošto je poziv dolazio od Humphreya, to nije bilo ništa manje negoli izjava ljubavi.“
Tako je bar to protumačila Brooks. I nastavlja. Humphrey (ako ga tako stalno naziva u svojem eseju, to vjerojatno znači da joj je bio draži dok je bio relativno nepoznat glumac, negoli kasnije, kada je postao super-zvijezda) je imao takvu intuiciju u vezi žena, da je nakon vruće dobodošlice, nekako potonuo u sjetu i postao mučaljiv, pijući viski, te ostavio Mary i Louise da čavrljaju. Vozeći se natrag kući u taksiju, mislila je o razlici između nje i Humphreya. On je mogao voljeti samo ženu koju je duže vremena poznavao, ili, što se svodi na isto, na onu što mu se baca u zagrljaj u intimnosti kazališnog komada ili filma.
Brooks se isto tako prisjeća jednog susreta sa Bogartom 1936. godine, kada je film „The Petrified Forest“ bio već izašao i postao hitom. Bilo je to u kući Erica Hatch-a, pisca scenarija. Kada je Louise ušla u blagovaonicu, za stolom su sjedili domaćin, Eric Hatch sa suprugom, Mischa Auer, također sa suprugom, te Humphrey (bez supruge). Ispijajući kavu, promatrala je Humphreya. Veli da ga nikad nije vidjela u takvom emocionalnom stanju. Malo potom, pridružila im se Mayo Methot.
Te noći, umjesto uobičajenog govora i smijeha, bili su postali publika potaknuta scenom najstrastvenije ljubavi, koja se odvijala između Mayo i Humphreya. [On je u to vrijeme još uvijek oženjen s Mary Philips.] Mayo se motala po sobi bez prestanka, stavila je na gramofon jedan stari argentinski tango, Adios Muchachos. Plesala je s Mischom, u ritmu pravog tanga. Onda se začuo zvuk telefona. Bio je to suprug Mayo Methot, Percy Morgan. Humphrey se digao sa sofe da je otprati van. No, ona je bila izula svoje cipelice, i sada ne može naći jednu. Svi su cipelicu tražili, sa izuzetkom Louise Brooks, zbog čega je Bogey posumnjao da ju je upravo ona sakrila. Iznenada se proderao na sav glas na Louise, „Prokleta bila, Louise, kaži gdje si sakrila cipelicu od Mayo!“ Louise je bila tako zaprepaštena ovim Bogartovim izlivom bijesa, da nije mogla niti riječi izustiti. Tada se Mischa propeo na prste i dohvatio cipelicu, koja je stajala na jednoj visoko postavljenoj gredi. Ljubavnici su se iskrali kroz stražnja vrata, jer je upravo u to vrijeme bio zazvonilo zvono na glavnom ulazu.
U prosincu 1943. Louise Brooks je vidjela Bogarta posljednji put. Ručala je u jednom restoranu na Manhattanu sa prijateljem. U bar su bili ušli Bogart i Mayo, i samo zakratko zastali pored njihovog stola, te rekli da idu u Afriku, kako bi zabavljali (američke) trupe. Louise Brooks je zaprepastilo, kada je primijetila, koliko je Bogartovo lice ostarilo. Mislila je da je to od previše rada, previše viskija i premalo hrane. Mayo je također izgledala loše, kao da je tek ustala iz kreveta, u zgužvanoj odjeći, bez frizure i make-upa.
Bilo je očito da će se tim „Ratujućih Bogarta“ uskoro raspasti. Brooks veli da je on sada bio 'Bogey', njegov lik bio čvrsto postavljen, lik koji je u stanju boriti se sam. Nakon filma „Casablanca“, Bogart je bio postao 'veliki biznis'. Vrijeme je bilo, da na scenu stupi Lauren Bacall, kao nova, četvrta supruga.
Louise Brooks veli da je njeno najupečatljivije sjećanje na Bogarta bilo one noći u New Yorku u Tony's restoranu u 52. ulici. Sjedila je za stolom, u blizini Bogartovog, koji je bio sa prijateljem Thomasom Mitchellom. Bilo je to nekoliko tjedana prije završetka prikazivanja „Okamenjene šume“ na Broadwayu. Mtichell mu je platio račun i izašao, ostavivši Humphreya da pije sam, stalno sa umornom odlučnošću. Glava mu je padala niže i niže. Kada je Brooks odlazila, on je iscrpljen zaspao za stolom, sa glavom koja mu je potonula u ruke na solu. „Jadan Humphrey“ rekla je Tony-ju, „konačno je shrvan.“
Ovaj esej Louise Brooks zaključuje riječima posvećenim Bogartu u sceni iz njegovog slavnog filma „Blago Sierra Madre“. „On leži u prašini, da bi se dovukao do izvora vode. Probao je sve, kako bi se domogao zlata – i sada mora odustati? Širom otvorene, tragične oči su podignute prema nebu u strašnom, preklinjućem pogledu. „Prezren i najbijedniji od ljudi.“ U agoniji predivnog lica ja vidim lice mojeg sv. Bogarta.“ Eto tako, pomalo patetično, završava svoj esej „Humphrey and Bogey“ iz 1967. godine Louise Brooks, glumica i filmski pisac.
U nedostatku glumice Louise Brooks, koja je napustila ovaj svijet 1985. godine, zahvaljujem se na ovom eseju glumici Megan Fox, njezinoj inkarnaciji. Ona je bila rođena već slijedeće, 1986. godine, i počela je glumiti već kao dijete. Najpoznatija je po svojim ulogama u filmskoj trilogiji „Transformers“ (2007) i „Transformers: The Age of the Fallen“ (2009). Ima nešto zajedničko sa Louise Brooks, a to je, da je smatraju seks simbolom.
Godine 2004. upoznala je svojeg budućeg supruga Brian-a A. Greena, također glumca. Po mojem mišljenju, on je inkarnacija prvog supruga Louise Brooks, odnosno A. Edwarda Sutherlanda. Postoje određene numerološke podudarnosti: 'Louise' daje 7, baš kao i puno ime 'Megan Denise Fox'. S druge strane, Sutherland daje 11, također i datum rođenja, baš kao i ime 'Brian'.



Post je objavljen 04.04.2019. u 15:57 sati.