My spiritual exercises
utorak, 31.05.2022.
TKO JE BIO U PRAVU: MIHAEL PSEL ILI ANDREA DANDOLO?
Nekome tko prati blog u zadnjih pet godina bi se gornji naslov mogao učiniti čudnim (pogledati postove od 26.08.2019. i 24.06.2017.), no – ima rezona. Naime, prema Općoj enciklopediji i jedan i drugi bili su povjesničari, i obojica su u svojim djelima pisali o 10/11. stoljeću. Doduše, Dandolo je u svojim djelima obuhvatio mnogo širi vremenski raspon, od čak 12 stoljeća. Što je to sporno u njihovim kronikama, što ih to dovodi u prijepor?
Ime bizantskog filozofa i polihistora (iz 11. stoljeća) Mihaela Psela do sada sam mnogo puta spomenuo, i to ne bez razloga. Za razliku od nekih drugih srednjevjekovnih povjesničara, čija su djela u najmanju ruku sumnjive valjanosti, njega smatram doista pouzdanim povijesnim vodičem rane faze kasnog srednjeg vijeka. Ne kažem da je njegovo djelo bez ijedne greške, ali po meni u velikoj mjeri spada pod ispravnu i istinitu historiju. Naravno, uvijek s obzirom na pogrešnu kronologiju povijesnih događaja antike, ranog i djelomično kasnog srednjeg vijeka, uslijed manipulacija utemeljitelja oficijelne kronologije, francuskog teologa Denisa Petau-a (1583-1652).
Do sada nisam spominjao Andrea Dandola u kontekstu povjesničara, već samo kao mletačkog dužda iz 14. stoljeća. No, dakle, pošto Opća enciklopedija navodi da je dužd bio također i povjesničar, pogledajmo što za njega u tom smislu veli. „Njegovi Annales (Chronicon Danduli) koji dopiru do 1280, važan su izvor hrv. historije za razdoblje X-XIII s.“ Ako su važan izvor ne samo venecijanske, već i hrvatske rane povijesti, a posebno ako se u tom djelu, koje enciklopedija navodi kao „Chronicon Danduli“ spominje i ime Hrvatske (Chroatie). Ukoliko je to ime bilo poznato još u 12. stoljeću (odnosno bar u 14. stoljeću kada je kronika nastala), kako to da se Matija Vlačić naziva 'Illirycus' u 16. stoljeću, a Ljudevit Gaj i preporoditelji iz 19. stoljeća nazivaju sebe 'ilircima', a tek desetljećima kasnije, Hrvatima?
Kao što sam to bio već ranije naveo, Mihael Psel naziva Slavene Skitima, međutim, to ime izgleda nije sporno, pošto se glavna njihova naseobina u novoj postojbini naziva – Ščitarjevo (ranije Andautonija). Sporno kod Pselusa (u odnosu na Dandola, ali i njegovog prethodnika, koji se zvao Giovanni de Venezia) je to, što on još koliko u 11. stoljeću smješta Slavene na području austrijskih Tura (grč. Taurus), dakle na područje Koruške i Štajerske.
Dakle, i Ivan Đakon (X/XI st.), venecijski kroničar, osobni tajnik dužda Orseola, piše kroniku Venecije, te kao prvi uopće spominje Slavene i Neretljane, te njihove vladare; njega kao izvor koristi tri stoljeća kasnije Andrea Dandolo. Talijanska „Enciclopedia universale“ inače spominje čak 16 Ivana-Giovanni-ja, međutim nijedan od njih nije Giovanni de Venezia ili Giovanni Diacono, što je doista malo čudno. Opća enciklopedija pak donosi tek dva-tri retka, navodeći da u njegovoj kronici „ima dobrih podataka o hrv.-mletačkim odnosoma u IX i X st.“
U čemu je problem? Izgleda, kao da se nastoji nešto zabašuriti, prikriti. Recimo, iz Wikipedijinog članka o Dandolu može se zaključiti da je pisao samo o historiji Venecije, no, tu se radi stvarno o obimnom djelu, koje obuhvaća period od 46. n.e. do 1280 godine. Izgleda kao da je Dandolo uredno kronološki opisao povijest od rimskog cara Klaudija pa sve do mletačkog dužda G. Dandola, ne preskačući ni bizantske careve, patrijarhe, ni vladare zapadnih zemalja, pape, pa čak ni kršćanske svece i mučenike.
Postavlja se pitanje: kako su i Ivan Đakon i Andrea Dandolo mogli sačiniti svoje kronologije, a potpuni kronološki prikaz povijesnih događaja i ličnosti donio je tek Petau u 17. stoljeću. Otkuda AD (Anno Domini) sistem datiranja, ako ga još koliko 1725. ne koristi Gianbattista Vico? Švicarski povjesničar i predstavnik nove kronologije Christopher Pfister tvrdi kako je AD sistem kronološkog datiranja ušao u upotrebu tek negdje 1740. godine. Što je onda sa srednjevjekovnim kronikama i možemo li im vjerovati? (Ivan Đakon je inače kao izvor koristio engleskog teologa Bedu iz 8. stoljeća, čiji AD sistem doista budi sumnju u autentičnost njegovog djela „Ecclesistical History of the English People“.) Nisu li, shodno tome, djela sva tri pisca, i Bede, i Đakona i Dandola zapravo pseudo-epigrafska, nastala tek nakon 1740. godine?
četvrtak, 26.05.2022.
SEOBA ROMANSKIH NARODA I LATINSKI JEZIK
SEOBA ROMANSKIH NARODA I LATINSKI JEZIK
Ukoliko pogledamo članak o seobi naroda, u bilo kojoj enciklopediji, naći ćemo približno iste ili slične podatke, da je to bila velika migracija germanskih i slavenskih (i drugih, manjih) plemena, u periodu između 4. i 7. stoljeća. S time, da su tokom 4. i 5. stoljeća prodirali u Evropu većinom Germani, dok su Slaveni došli u kasnijem periodu, tokom 6. i 7. stoljeća. No, što je sa romanskim plemenima? Kako to, da se ona ne spominju u člancima o seobi naroda? Naime, bilo bi logično pretpostaviti da su u prvom valu došli Romani, i naselili jug Evrope, potom u drugom valu Germani, naselivši centralnu, zapadnu, i sjevernu Evrope, te kao posljednji Slaveni, zaposjevši teritorije istočne Evrope.
S obzirom na Fomenkove „chronological shifts“ u knjizi „History: Science or Fiction, mogli bi pretpostaviti (s pomakom od 300 godina) da su Romani stigli tokom 5-6. stoljeća, Germani tokom 7-8. stoljeća, te Slaveni negdje tokom 9/10. stoljeća. Tim više, što Mihael Psel spominje Skite (Slavene) u 11. stoljeću još uvijek u području Taurusa, dakle na teritoriju današnje Austrije.
Također, s obzirom da Psel ne spominje Franke u svojoj „Kronografiji“, možemo pretpostaviti da su oni osvojili teritorije današnje Austrije tek negdje krajem 11. ili možda tek u 12. stoljeću, potisnuvši Slavene na područje današnje, odnosno bivše države južnih Slavena. Možemo pretpostaviti da su na tom području živjeli Romani, koji su bili onda potisnuti na (sjevero)istok, odnosno na područje gdje su u Pselovo vrijeme obitavali Pečenezi i Tribali. O njihovom boravku na području bivše Jugoslavije govore i toponimi (pr. planina Romanija), također i ne-slavenska prezimena u svim bivšim republikama, a danas državama, te na kraju, možda ne i najmanje važno, ostaci jezika kojim su govorili – istriotski u Istri, te dalmatski u Dalamaciji.
No, po meni odlučujući dokaz u prilog ovoj hipotezi, bilo bi, kada bi netko našao velik broj srodnih riječi, u pokrajinama, odnosno državama, koje su bile prvi susjedi Romanima. Upravo se ovo meni motalo po glavi, kada sam razmišljao o nekoj uvjerljivoj hipotezi, što bi se reklo – na stabilnim nogama. Zato sam, ne štedeći truda, pomno uspoređivao riječi iz rumunjskog jezika, sa furlanskim i sa albanskim, odnosno sa govornicima dvaju područja koja su hipotetički graničila sa 'Romanijom' (kao dijelom Rimskog, odnosno Bizantskog carstva) u vrijeme srednjega vijeka. (Valjalo je pretpostaviti, da neće biti velike sličnosti, ukoliko je Rumunjsku u prošlosti uvijek odvajalo dvije države od Albanije, a tri od Furlanije.) Rezultate, do kojih sam došao, ne treba ni komentirati. Oni pričaju svoju priču.
Netko bi se mogao upitati, a što je sa latinskim jezikom, koji se danas smatra 'mrtvim', no još koliko su u 1. mileniju njime „govorili seljaci u Laciju“ (lat. Latium, od čega i potiče ime jezika). Mislim da njime odista nisu govorili seljaci u Laciju, jer da je tako, bogami bi se to vidjelo u njihovom današnjem dijalektu. A činjenica je da tamo nema baš puno latinskih riječi, ustvari ja nisam našao – ni jednu. Čudno, s obzirom da su navodno od tog dijalekta potekli svi romanski jezici. Nasuprot tome, u furlanskom jeziku sam našao jedan veći broj riječi, koje su vrlo slične latinskom. Primjerice, patatis (č. patacis) i mnoge druge, koje završavaju na –is. Što se tiče rumunjskog, u njemu se također čita t (sa kvačicom) kao c, baš kao u latinskom, primjerice funktionar (č. funkcionar). Za mene je latinski ono što sam i ranije tvrdio: umjetni jezik, sačinjen od elemenata romanskih jezika i dijalekata, nastao negdje na prijelazu iz 10. u 11. stoljeće.
RUMUNJSKI - FURLANSKI: PRIMJERI SLIČNIH I IDENTIČNIH RIJEČI
1. BEAT – PIJAN – BEAT
2. BRUT – NEOBRAĐEN – BRUT
3. BURLAC – SAMAC – BURLA
4. BUTADA – DOSJETKA – BUTADE
5. CAINE – PAS – CAINA
6. CALMA, A – UBLAŽITI – CALME
7. CANAL – JARAK – CANAL
8. CERNE, A – SIJATI – CERNI
9. CIULI, A – NAĆULITI – CIUL
10. CLAR – VEDAR – CLAR
11. COLONIE – NASELJE – COLONIE
12. CORB – GAVRAN – CORVAT
13. CRAVASA – KORBAČ – CRAVUAT
14. DIAVOL – ĐAVAO – DIAUL
15. DRAC – VRAG –– DRAC
16. DRAGON – ZMAJ – DRAGON
17. DURA, A – USTRAJATI – DURA
18. FASOLE VERDE – MAHUNE – FASUL
19. FIU – SIN – FIOL
20. FRIULAN – FURLANSKI - FURLAN
21. GAINA – KOKOŠ – GJALINE
22. GELOZIE – ZAVIST – GJELOSIE
23. GOL – ŠUPALJ – GOLE
24. GRANDIOS – VELIČANSTVEN – GRANDIOS
25. GRAS – DEBELJKO – GRAS
26. GUST – UKUS – GUST
27. IDEE – POMISAO – IDEE
28. IMPARAT – CAR – IMPERADOR
29. IN SUS – UVIS – INSU
30. INCENDIA, A – PALITI – INCENDIA
31. INTELEPT – PAMETAN – INTELET
32. LANCE – KOPLJE – LANCE
33. LARG – ŠIROK – LARC
34. LASA, A – OSTAVITI – LASSA
35. LAUDA – HVALA – LAUDA
36. LEGA, A – PRIKOPČATI – LEA
37. LEMNE – DRVA – LEGNE
38. LENT – SPOR – LENT
39. LIBER – SLOBODNO – LIBAR
40. LIBERTATE – SLOBODA – LIBERTAT
41. LUNG – DUG – LUNGJECE
42. LUNI – PONEDJELJAK – LUNIS
43. MACELAR – MESAR – MACEL
44. MAINE – SUTRA – MAINE [ikona]
45. MANA – RUKA – man
46. MANDRIE – DIKA – MANDRIE [krdo]
47. MANECA – RUKAV – MANECE
48. MANIE – BIJES – MANIE
49. MARINAR – MORNAR – MARINAR
50. MARITIS – UDAJA - MARIT [suprug]
51. MIC – UMANJEN – MIEC [polovina]
52. MIERLOI – KOS – MIERLI
53. MIZERIE – BIJEDA – MISERIE
54. MORAR – MLINAR – MORAR [vrsta biljke]
55. MUCOS – BALAVAC – MUCUL [kratak]
56. MUIERE – ŽENA – MUIR
57. MURIBUND – UMIRUĆI – MURIBONT
58. MURMURA, A – GOVORKATI – MURMUGNA
59. MUSCHI – MIŠIĆ – MUSCUL
60. NADA – MEKA [mamac] – NADA [plivati]
61. NAS – NOS – NAS
62. NAVIGATOR – LAĐAR – NAVIGANT
63. NECESITATE – POTREBA – NECESSITAT
64. NIVEL – NIVO – NIVEL
65. OM – ČOVJEK – OM
66. ONEST – ČASTAN – ONEST
67. ONORURI – POČAST – ONORARI [honorar]
68. ORIENTAL – ISTOČNI – ORIENTAL
69. PAGAN – POGANIN – PAGAN
70. PAI – SLAMA – PAIE
71. PALMA – DLAN – PALME
72. PANTOF – CIPELA – PANTOFULE [papuče]
73. PAS – KORAK – PAS
74. PASARE – PTICA – PASSAR [vrabac]
75. PASTOR – ČOBANIN – PASTOR
76. PELERINAJ – HODOČAŠĆE – PELEGRINAC
77. PENE – PERJE – PENE
78. PERFID – OPAK – PERFIT
79. PESCAR – RIBAR – PESCJADOR
80. PETROL – NAFTA – PETROLI
81. PICTOR – SLIKAR – PITOR
82. PIERDE, A – ZAMETNUTI – PIERDI
83. PIN – PINIJA – PIN
84. PIPA – LULA – PIPE
85. PIRON – ČAVAO – PIRON [vilica]
86. PLACA – PLOČA – PLAC
87. PLANTA – BILJKA – PLANTE
88. PLAT – PLOSNAT – PLAT [tanjir]
89. PLIN – POTPUN – PLEN [pun]
90. PLOAIE – KIŠA – PLOIE
91. PREDICA – PRODIKA – PREDICJE
92. RADA – ZATON – RADA [brijati se]
93. RAMURICA – OGRANAK - RAM [grana]
94. RAPI, A – OTETI – RAPINA
95. RAR – RIJEDAK – RAR
96. RASCHETA, A – STRUGATI – RASPA
97. RAU – OPAK – RAUC [rotkvica]
98. RAVASI, A – POBRKATI – RAVAI [posuvratiti]
99. REPLICA – ODGOVOR – REPLICA [kopirati]
100. ROL – ULOGA – ROL [vrsta stabla]
101. ROSU – CRVEN – ROS
102. RUSINE – SRAM – RUSIN [hrđa]
103. SABIE – SABLJA – SABLE
104. SAC – VREĆA – SAC
105. SAGETA, A – STRIJELJATI – SAETE [grom]
106. SALBATIC – DIVLJI – SALVADI
107. SAN – PRSA – SEN
108. SANTIER NAVAL – BRODOGRADILIŠTE – CANTIR NAVAL
109. SCANDAL – SABLAZAN – SCANDUL
110. SCLAV – ROB – SCLAF
111. SCRIITOR – PISAC – SCRITOR
112. SCUFITA – KAPA – SCUFE
113. SCURTA, A – SKRATITI – SCURTA
114. SCUZATI – PARDON – SCUSA [oprostiti]
115. SEC – SUH – SEC
116. SEMANA, A – ZASIJATI – SEMENA
117. SETE – ŽEĐ – SET
118. SEVER – STRIKTNO – SEVER
119. SFARSI, A – SKONČATI – SFANTA [nestati]
120. SINCER – ISKREN – SINCIR
121. SOLITAR – SAM – SOLITARI
122. SPADA – MAČ – SPADE
123. STABILI, A – UGLAVITI – STABILI [odlučiti]
124. STAT – DRŽAVA – STAT
125. STRAMBA, A – SVINUTI – STRAMBOLOTA[govoriti gluposti]
126. STRAT – NASLAGA – STRAT
127. SUFERI, A – PATITI – SUFRI
128. SUNA, A – POZVONITI – SUNA
129. SUPARA, A – RAZBJESNITI – SUPERA [premašiti]
130. TAIA, A – POSJEĆI – TAIA
131. TALPA – STOPALO – TALPE [šape]
132. TARDIU – KASAN – TARDIF
133. TEAMA – BOJAZAN – TEME
134. TEREN – ORANICA – TEREN [zemaljski]
135. TIMID – PLAH – TIMIT
136. TIR – PALJBA – TIR
137. TIRAN – NASILNIK – TIRAN
138. TOC – POTPETICA – TOC [komad]
139. TORTA [č. Torca] – BAKLJA – TORCE
140. TRAFIC – TRGOVINA – TRAFIC [promet]
141. TRIFOI – DJETELINA – TRIFOI
142. UNI, A – SJEDINITI – UNI
143. UNIVERS – SVIJET – UNIVIERS
144. UTIL – KORISTAN – UTIL
145. VARZA – KUPUS – VERZE
146. VAS – VRČ – VAS [vaza]
147. VAST – VELIK – VAST
148. VECIN – SUSJED – VICIN
149. VIERME – CRV – VIER
150. VIESPE – OSA – VIESPE
151. VIN – VINO – VIN
152. VIOLENT – NASILAN – VIOLENT
ALBANSKI – RUMUNJSKI: PRIMJERI SLIČNIH, ETIMOLOŠKI SRODNIH RIJEČI
1. ASHPER – OPOR – ASPRU (rum.)
2. ASHTU – TAKO – ASA
3. BALENE – KIT – BALENA
4. BARKE – ČAMAC – BARCA
5. BATAK – MLAKA – BALTOACA
6. BERR – OVAN – BERBEC
7. BETEJE – BITKA – BATALIE
8. BLU – MODAR – BLEU
9. BORZILAK – BOSILJAK – BUSUIOC
10. BRADH – JELA – BRAD
11. BRUZ – TIRKIZ – PERUZEA
12. BUC – BUCMAST – BUCALAT
13. BUST – POPRSJE – BUST
14. BUZE – USNA – BUZA
15. CARCAF – PLAHTA – CEARSAF
16. CJAP – JARAC – TAP
17. DAFINE – LOVOR – DAFIN
18. DHJETE – DESET – ZECE
19. DHUROJ – POKLONITI - A DARUI
20. DRAGUA – ZMAJ – DRAGON
21. DREJTE – PRAVO – DREPT
22. DREQ – VRAG – DRAC
23. FERGOJ – ISPRŽITI – A FRIGE
24. FERR – PAKAO – INFERN
25. FESTE – PRAZNIK – ZI FESTIVA
26. FORCE – SILA – FORTA
27. FORT - VEOMA – FOARTE
28. FRIKACAK – PLAH – FRICOS
29. FUNDOS – POTAPATI - A SCUFUNDA
30. FURNIZOJ – OPSKRBITI – A FURNIZA
31. FURTUNE – BURA – FURTUNA
32. GJEMB – BODLJIKA – GHIMPE
33. IDE – POMISAO – IDEE
34. INSTRUKSIONE – PODUČAVATI – A INSTRUI
35. IRIQ – JEŽ – ARICI
36. KAJSI – MARELICA – CAIS
37. KALORES – JAHAČ (KONJA) – CALARET
38. KANAL – JARAK – CANAL
39. KAPAK – POKLOPAC – COPAC
40. KASTOR – DABAR – CASTOR
41. KON – STOŽAC – CON
42. KORB – GAVRAN – CORB
43. LESHOJ - USTUPITI – A LASA
44. LEVREK – LUBIN – LAVRAC
45. LULEMARGARITE – IVANČICA – MARGARETA
46. MARTESE I GRUAS – UDAJA – MARITIS
47. MEMELIGE – PALENTA – MAMALIGA
48. MIK – PRIJATELJ – AMIC
49. MODERUAR – UMJEREN – MODERAT
50. MUSKUL – MIŠIĆ – MUSCHI
51. MUSTARDE – SENF – MUSTAR
52. MUSTEQOSH – BRKO – MUSTACIOS
53. MYSAFIR – GOST – MUSAFIR
54. NATYRE – PRIRODA – NATURA
55. NEVOJE – POTREBA – NEVOIE
56. NIP – NEĆAK – NIPOT
57. NIP – UNUK – NEPOT
58. NOTIM – PLIVANJE – INOT
59. ORE – SAT – ORA
60. PANTALLONA – HLAČE – PANTALONI
61. PELEGRINAZH – HODOČAŠĆE – PELERINAJ
62. PENDE – PERJE – PENE
63. PERDEJA – ZAVJESA – PERDEA
64. PERGATITUR – PRIPRAVAN – PREGATIT
65. PERRUA – POTOK – PARAU
66. PERSON – OSOBA – PERSOANA
67. PICTOR – SLIKAR – PICTOR
68. PIKE – KAP – PICATURA
69. PJESHKE – BRESKVA – PIERSIC
70. PLAGE – OZLJEDA – PLAGA
71. PRANVERE – PROLJEĆE – PRIMAVARA
72. (PSHTROJ DUKE) FERKVAR – TRLJATI – A FRECA
73. PUS – ZDENAC – PUT
74. QEN – PAS – CAINE
75. QIELL – NEBO – CER
76. RREM – VESLO – RAMA
77. (RROTE E) QERRES – KOLO (KRUG) – CERC
78. SELINO – CELER – TELINA
79. SFURK – VILE – FURCA
80. SHERBETOR – PODVORNIK – SERVITOR
81. SHKRIM – PISMO – SCRISOARE
82. SHKRUAJ – PISATI – A SCRIE
83. SHKURTOJ – PODREZATI – A SCURTA
84. SHPATE – MAČ – SPADA
85. SHPRESE – NADA – SPERANZA
86. SIRTAR – LADICA – SERTAR
87. TAKE - POTPETICA – TOC
88. TEMPUL (ROMAK) – HRAM – TEMPLU
89. TERFOJE – DJETELINA – TRIFOI
90. TRENDAFIL – RUŽA – TRANDAFIR
91. TRUNG – PANJ – TRUNCH
92. TURBULLT – MUTAN – TULBURE
93. TURTULL – GRLICA – TURTUREA
94. VIC – TELE – VITEL
95. ZANE – VILA – ZANA
srijeda, 25.05.2022.
SATURNIA I "POVRATAK BARBARSKIH VREMENA"
'SATURNIA' I ESPERIA – DREVNI NAZIVI ZA ITALIJU
Talijanski filozof i povjesničar Gianbattista Vico napisao je 1725. godine knjigu „Scienza nuova“, u kojoj donosi pregled povijesnih događaja u razdoblju „od početka svijeta“ pa do nove ere. Iako je od kasnijih kritičara dobio različite ocjene za svoje djelo, prevladavaju uglavnom pozitivni stavovi, tako da je primjerice povjesničar iz narednog stoljeća, Vincenzo Cuoco ustvrdio da „Vico počinje od podataka koje mu je nudilo njegovo stoljeće, a koji su bili još uvijek nekompletni, također i neprecizni i često pogrešni; no, snagom razuma, iz njih je izvlačio vjerodostojne sisteme i zaključke“.
Kronološka tablica u toj knjizi donosi pregled povijesnih događaja kroz cijelo to razdoblje, koje on dijeli na tri perioda: vremena bogova, vremena heroja i vremena ljudi. Zanimljivo je da u toj tablici on navodi kako „sigurna historija“ („storia certa“) počinje sa Drugim kartežanskim ratom, koji se prema oficijelnoj kronologiji završio 201. godine pr.n.e. pobjedom Rimljana.
Čitajući knjigu uočio sam niz zanimljivih navoda. Jedan od njih, koji mi je upao u oči jest spominjanje drevne Italije kao „Saturnije“. On je na nekoliko mjesta spominje, uvijek u zagradi navodeći da je to naziv za drevnu Italiju. U kronološkoj tablici ona je smještena u godinu 2491. od početka svijeta, što bi odgovaralo otprilike XVI stoljeću prije nove ere. (On dakle ne koristi AD-Anno Domini u knjizi, već samo „Anni del mondo“ i „Anni di Roma“.) On jedino u tablici navodi da je to „vrijeme bogova Lacija“. Jasno, u pitanju je mitološka historija, i zato moramo biti skeptični da je u bilo koje vrijeme antike Italija bila zvana „Saturnija“. Moja „Enciclopedia universale“ (Garzanti, 2005) ne navodi nikakav članak pod tim nazivom.
No, ono što je interesantno, na internetu se mogu naći članci o antičkom gradu, pod istim nazivom Saturnia, kao najstarijeg rimskog naselja na području Italije (nalazi se u pokrajini Toscana, mjesto Manciana). No, i ovo je izgleda samo mit, jer je očito iz članaka da se radi o etrurskom gradu, pošto su pronađeni ostaci njihovih obrambenih bedema i nekropole. (Vico u „Novoj znanosti“ naziva Etrurce „antichi toscani“.)
Do pravog imena drevne Italije dolazimo tek na str. 525. On tu najprije spominje ime „Evropa“ kao naziv drevne Grčke, čija je krajnja zapadna pokrajina nosila ime „Esperia“. Kao što se ime Evropa proširilo na ostatak kontinenta, tako se i ime Esperia, sada kao „Esperia Magna“, počelo koristiti za Apeninski poluotok. U jednom prethodnom postu sam bio već naveo kako je izvorni termin „Heosphoros“ grčki naziv za rimskog Lucifera. (Inače i „Enciclopedia universale“ navodi kako je Esperia poetsko antičko ime današnje Italije, te još da je Espero ili Lucifero mitski brat ili sin Atlanta, a kojeg je Afrodita pretvorila u zvijezdu.)
Iz povijesnih mapa također možemo saznati da se izvorno, ime „Italija“ koristilo samo za najjužniji dio Apeninskog poluotoka – današnju Kalabriju. To ime se tokom vremena sve više širilo prema sjeveru, dok nije obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok. Moja Vojna enciklopedija navodi podatak (članak „Italija“) da se sredinom I milenija Italijom nazivala samo oblast između Mesinskog tjesnaca, rijeke Lao i istočne granice oblasti Metaponta, naseljenom plemenom Bruta (Bruzi).
O etimologiji naziva „Italija“ nisam našao na neke podatke, ali s obzirom da je izvorno bila naziv za pokrajinu na krajnjem jugu Apeninskog poluotoka, kojeg oplakuju vode Tirenskog i Jonskog mora (grčki nazivi), pretpostavio sam da potječe od također grčkog imena „Thalia“ (jedna od triju harita, kćeri Afrodite), kojoj je dodat prefiks „I“ (kao primjerice u srednjevjekovnim riječima Ispagna ili Isparta).
VICOVA „VREMENA POVRATKA BARBARA“
U navedenoj knjizi „Scienza nuova“ ono, što mi je najviše privuklo pažnju, bilo je spominjanje srednjeg vijeka kao „vremena povratka barbara“. Ovaj naziv, koji danas, tri stoljeća kasnije djeluje malo neobično (primjerice eng. Middle Ages, za razliku od antiquity, malim početnim slovom), no ipak ima svoja opravdanja.
Vico krsti srednji vijek sa nekoliko varijanti navedenog imena. Jednom su to „tempi barbari ultimi“, drugi put „barbarie ricorsa“, treći put „tempi barbari ritornati“ i tako dalje. No, bit je u tome da on vidi i shvaća povijest kao niz cikličnih događanja, da se povijesni događaji dakle dešavaju u ciklusima. Iako je on nominalno kršćanin, ipak u svom pogledu na historiji zauzima jedan ne-kršćanski stav, s obzirom da Crkva vidi povijest kao linearan tok događaja koji počinje genezom, stvaranjem te završava eshatologijom i apokalipsom, odnosno „Sudnjim danom“.
Iz prethodne serije postova je očito da je prijelaz iz poganske u kršćansku religije na tlu Evrope bio veoma polagan i postepen proces. Kršćanski teolozi i filozofi kasnog srednjeg vijeka tako otvoreno izražavaju divljenje prema antičkim poganskim autorima, nazivajući ih „maestri pagani“. Pa tako i običan puk je, mada odlazeći u crkve, i diveći se njihovoj monumentalnosti i bili „ushićeni veličanstenim čarom kršćanskih građevina“, kako to veli H. Biedermann, ipak i dalje održavao svoje paganske običaje i fešte. Fomenko tako u „History: Fiction or Science“ navodi podatak da su se bakanalije prakticirale, još uvijek, u razdoblju od XIII-XVI stoljeća. P. Bracciolini izvještava kako je 1416. bio posjetio Baden i tamošnja kupališta, te otkrio „epikurejski“ životni stil, gdje se muškarci i žene kupaju, minimalno odjeveni. Ernest L. Martin u eseju „The Anatomy of the Church veli: „Ženske figure koje prominentno izlažu yoni [ženske genitalije] kao vesica pisces [Mandorla] bile su nekad uobićajeni ornament u Irskim crkvama izgrađenim prije 16. stoljeća.“
Enea Silvio Piccolomini (kasnije papa Pio II) u XV st. napisao je djelo „Chrysis“, u kojemu se izruguje dvojici svećenika, njihovom materijalizmu i požudi, a radnja je smještena u bordelu. U tom se djelu recimo spominje niz paganskih božanstava (Jupiter, Venera, Bakho, Hercules), a nijedno kršćansko. I tako dalje. Dakle, čini se da Vico ima argumenata za naziv „povratak barbarskih vremena“...
JE LI BOG STAREOG ZAVJETA SATURN, A NOVOG ZAVJETA JUPITER?
Mišljenje da je bog Starog zavjeta bio različit od boga Novog zavjeta zastupao je kršćanski pisac-heretik Marcion, koji je (navodno) živio u 2. stoljeću u Rimu (iz razloga navedenim u prijašnjim postovima smatram da je živio mnogo kasnije). On je suprotstavio ljubomornog, gnjevnog, osvetoljubivog boga Jehovu sa bogom milosrđa, kojeg je propovijedao Isus, kako to navodi H.P. Blavatsky u svojoj „Tajnoj doktrini“. Ona se pita da li je Isus ikada izgovorio ime Jehove? Da li je ikada postavio svojeg Oca nasuprot ovog strogog i okrutnog Suca (kroz cijeli Stari zavjet Jehova prijeti istrebljenjem čitavih naroda, pa i židovskog, ukoliko odstupi od njegovih zakona); njegovog boga milosti, ljubavi i pravednosti sa židovskim genijem osvete?
U stoljećima koja su prethodila adventu kršćanstva došlo je do stvaranja više paganskih kvazi-monoteističkih kultova štovanja, koji su kao glavno božanstvo uzimali Apolona, Mitru ili Hermesa. No, još je jak bio uticaj starijeg glavnog božanstva Zeusa-Jupitera. Kako mu je prema mitologiji Kronos-Saturn prethodio kao glavno božanstvo, zapitao sam se da li je moguće uspostaviti bilo kakve relacije njih sa bogom-bogovima iz Biblije?
U „Tajnoj doktrini“ doista je moguće naći nekoliko citata, u kojima autorica uspoređuje Jehovu sa Saturnom. Navodim jedan: „Nacije rođene pod Saturnom – židovska, primjerice – sa kojom je on postao Jehova, nakon što se smatrao sinom Saturna, ili Ilda-Baotha, od strane ofita, i u knjizi Jashera – bile su u vječnom sukobu sa onima rođenim pod Jupiterom, Merkurom,ili bilo kojim drugim planetom, osim Saturna-Jehove; genealogijama i proroštvima usprkos, Isus inicirani (ili Jehoshua) – tip na osnovu kojeg je kopiran „historijski“ Isus – nije bio čiste židovske krvi, i tako nije priznavao Jehovu; niti je štovao bilo kojeg drugog planetarnog boga osim svojeg vlastitog „Oca“, kojeg je znao, i sa kojim je komunicirao kao svaki visoki inicirani čini, „Duh Duhu i Duša Duši.“
Pored ovog,, jak argument za moju tezu jest da Židovi drže subotu (sabbath) kao dan štovanja, a to je dan koji su štovali pagani kao dan Saturna. Da se Saturn slavio baš na taj dan dokazuje da u primjerice engleskom i nizozemskom jeziku još postoji „Saturnov dan“ kao šesti dan u tjednu (eng. Saturday, niz. Zaterdag), sačuvani naziv od rim. Dies Saturni. U Indiji je šesti dan također nazvan po Saturnu, odnosno Shanivar (Shani=Saturn; var=dan).
Vidjeli smo već u prethodnom postu da je Isus sebe poistovjećivao sa Venerom, odnosno zvijezdom danicom. Prema drevnom mitu (o kojem veli Homer u „Ilijadi“) Afroditin-Venerin otac bio je Zeus-Jupiter. Etimološki, on dolazi od indijskog Dyaus-Pita, što je postalo Deus (Zeus) Piter i Ju-piter. „Deus Pater“ dakle znači Bog Otac. (Inače, Shukra-Venera u indijskoj mitologiji i astrologiji jest muškog roda.)
No, ima još nešto interesantno, a to je citat iz Marka 15:34, u kojem Isus veli „Eloi!Eloi!“, a što se prevodi kao Bože!Bože! Kao što je već prije navedeno, kod ofita, gnostičke sekte Demiurg-Ildabaoth jest Saturn, iz kojeg proizlazi još šest planetarnih duhova, a među njima je i Eloi – duh Jupitera. Ili – Bog Otac. U kabalističkom Drvetu života Saturn se vezuje za treći sefirot, Binah, dok se Jupiter povezuje sa narednim, četvrtim, Česed-om. Začudo, Hugo a St. Victore navodi u svojem „Didascaliconu“ ovaj citat Valeriusa Soranusa: „Jupiter svemogući, stvoritelj svih stvari kao i kraljeva, od svih istinitih bogova otac i maternica u jednome“. A Dion Fortune u „Mystical Kabalah“ poistovjećuje arhetipsku maternicu sa sefirotom Binah i Velikom Majkom, od koje sav život proizlazi. Dakle, treći sefirot povezuje se i sa Saturnom i sa Velikom majkom. Iz prvog proizlazi Jupiter, a iz potonje – Isus.
srijeda, 11.05.2022.
POSTOJE LI JOŠ TRI TAJNE ORBITE U SOLARNOM SISTEMU
Brojevi 7 i 12 smatraju se od pradavnih vremena svetima, pa su tako zastupljena u svetim spisima svih svjetskih religija. Prema „Rječniku simbola“ J. Cirlota Sedam jest simbol savršenog poretka, kompletiranog perioda ili ciklusa, te korespondira sa bogovima planetarnih sfera, a Dvanaest predstavlja kozmički poredak i spasenje, te odgovara broju znakova Zodijaka. Dakle, podudaraju se sa sedam astroloških planeta i 12 kuća horoskopa. No, jesu li ovi brojevi zastupljeni i u astronomskim veličinama našeg Sunčevog sistema?
Odgovor na postavljeno pitanje jest potvrdan, doista postoje i neki astronomski pokazatelji koji se „podudaraju“ sa astrološkim i mitološkim značajkama septenarnog i dodekanarnog poretka. Ove brojeve možemo naći ukoliko pogledamo na orbitalne periode planeta. Naći ćemo u njima, kao faktore, i broj sedam i broj dvanaest.
MERKUR –1/3 godine, ili (približno) 12 x 7 dana
VENERA – 2/3 godine ili 12 x 20 dana
ZEMLJA – godinu dana ili 12 x 30 dana
MARS – dvije godine ili 12 x 65 dana
JUPITER – 12 godina
SATURN – 28 ili 7 x 4 godine
URAN – 84 ili 12 x 1 x 7 godina
NEPTUN – 168 ili 12 x 2 x 7 godina
PLUTON – 252 ili 12 x 3 x 7 godina
ERIS – 557 ili 7 x 80 godina
SEDNA - 12.000 godina ili 12 x 12 x 12 x 7 godina
Ovo nisu sasvim egzaktne, već samo približne vrijednosti, ali se ipak neke pravilnosti mogu vidjeti. Kao npr. da broju godina Saturna na njegovoj orbiti oko Sunca odgovara broj dana Mjeseca, na orbiti oko Zemlje. Ili, začuđujuće podudarnosti u orbitalnim periodima Urana, Neptuna i Plutona (12 x 7 sa faktorima 1,2 i 3). Također je očito da je patuljasti planet Ceres ostatak nekadašnjeg većeg planeta na orbiti između Marsa i Jupitera – izvorno možda nešto većeg od Plutona i nešto manjeg od Merkura - koji se raspao vjerojatno radi udara velikog asteroida, moguće u ranoj fazi Solarnog sistema.
Neke pravilnosti mogu se vidjeti također, ukoliko uspoređujemo srednju udaljenost planeta od Sunca, na njihovim orbitama. Primijetiti ćemo da svaki naredni planet ima tu srednju vrijednost između 1,31 i 2,11. Ukoliko izračunamo prosječne vrijednosti za prvih deset planeta, dolazimo do broja 1,79 a što 'gravitira' prema 1,618, dakle vrijednosti zlatne proporcije ili reza, iz sakralne geometrije. No, kada usporedimo srednje udaljenosti od Sunca za Eris i Sednu, dolazimo do broja 7,77, što znatno odstupa od vrijednosti za prvih deset planeta. Stoga, bilo bi logički pretpostaviti, da postoje još tri do sada neotkrivene planete, na orbitama između njih.
1 MERKUR -------- 0,39 A.U. – 57,9 mil. km
2 VENERA --------- 0,72 A.U. – 108,1 mil. km – 1,84
3 MARS ------------ 1,52 A.U. – 227,8 mil. km – 2,11
4 CERES ----------- 2,77 A.U. – 414,4 mil. km – 1,82
5 JUPITER --------- 5,2 A.U. - 777,8 mil. km - 1,88
6 SATURN --------- 9,54 A.U. – 1,43 bil. km – 1,83
7 URANUS --------- 19,19 A.U. – 2,87 mlrd. km – 2,01
8 NEPTUNE -------- 30,07 A.U. – 4,5 mlrd. km – 1,57
9 PLUTO ------------ 39,48 A.U. – 5,93 mlrd. km – 1,31
10 ERIS --------------- 67,67 A.U. – 10,12 mlrd. km – 1,71
11 ??? ---------------- 121,13 A.U. – 18,12 mlrd. km
12 ??? --------------- 216,82 A.U. – 32,44 mlrd. km
13 ??? --------------- 388,11 A.U. – 58,06 mlrd. km
14 SEDNA ----------- 525,6 A.U. – 78,63 mlrd. km – 1,35
Na kraju, navodim citat iz „Tajne doktrine“ H.P. Blavatsky: „... among the three secret orbs (or star-angels) neither Uranus nor Neptune entered; not only because they were unknown under these names to the ancient Sages, but because they, as all other planets, however many there may be, are the gods and guardians of other septenary chains of globes within our systems.“ Dakle, i ona je pretpostavila „Tri tajne orbite“ u koje ne ulaze ni Uran ni Neptun, te da postoji više od jednog septenarnog lanca (prstena) planeta unutar našeg Sunčevog sistema.
ZNAČENJE LUCIFERA I SIMBOLIKA PENTAGRAMA
U postu „Simbolika zmije kod kršćana i gnostika“ pisao sam o ambivalentnosti simbola zmije. Analogno ovome, možemo se osvrnuti također na simboliku pentagrama, vezanu uz pojam Lucifera – imaju li oni isključivo loš predznak (kao što mnogi kršćani smatraju) ili se radi također o ambivalentnim pojmovima, slično kao kod simbola zmije? Da li je Lucifer izvorno negativni pojam? Možemo se najprije osvrnuti na citate iz Novog zavjeta (1 Pet 1:19 i Otk 22:16), koje spominju „zvijezdu danicu“ kao personifikaciju Isusa, drugim riječima – kao Lucifera. Petar prispodobljuje rođenje danice u našim srcima sa rađanjem Krista u našim srcima. U Otkrivenju sam Isus sebe poistovjećuje sa Jutarnjom zvijezdom: „Ja sam... sjajna zvijezda danica“.
Rimski Lucifer bio je personifikacija Venere kao Jutarnje zvijezde, dok je Vesper-Hesperos bila personifikacija Venere kao Večernje zvijezde. Inače, Vesper nema negativno značenje kod katolika, jer on označuje jednostavno – večernju molitvu. Pojam Lucifer (od lat. lucis-svjetlo; ferre-nositi) je izravan latinski biblijski prijevod grč. heosphorus (heos-zora; phorus-donositelj). Možemo spomenuti da je „Stella matutina“ (Jutarnja zvijezda), isto kao i „Rosa mystica“ jedan od epiteta Sv. Marije u katoličkim litanijama bl. Djevice.
No, ključni dokaz o tome, da Lucifer u ranom kršćanstvu nije imao negativne konotacije, kao danas, jest postojanje – sveca sa upravo tim imenom. Dana 20. svibnja u Katoličkoj se crkvi obilježava (mada ne osobito bučno) sv. Lucifer, po biskupu koji je živio u 4. stoljeću u glavnom gradu Sardinije, Cagliari-ju . O ovome se svecu ne zna baš mnogo; ono malo informacija što o ovome svecu znamo potječe od pera Giuseppea Mannoa, povjesničara sa Sardinije. Luciferova je glavna zasluga u kršćanskoj religiji ta, što je u 4. stoljeću bio ustao protiv arijanske hereze, koja je bila uzela maha sredinom tog stoljeća. (Radi se prije o 11. stoljeću, imajući u vidu Fomenkove „pomake u vremenu“, zbog pogrešne kronologije, koja potječe od Denisa Petau-a, iz 17. stoljeća).
Interesantno je da su žitelji glavnog grada Sardinije odabrali 'tuđeg' sv. Saturnina, rodom iz francuskog Toulosea, umjesto svojeg sveca Lucifera. Lucifer je ipak postao zaštitnikom (barem) jednog mjesta (Vallermosa) u blizini Cagliarija.
H.P. Blavatsky u svojoj „Tajnoj doktrini“ (Secret Doctrine, 1888) spominje zagonetni rukopis u posjedu Vatikana, a koji spominje sektu luciferijanaca. Radi se o rukopisu koji izlaže učenje o „Centralnom Suncu“ koje zrači kreativnim svjetlom, u procesu stvaranja organskog univerzuma. On sadrži, kako veli Blavatsky, „najkompletnije izlaganje te doktrine, uključujući osebujnu verziju koju su prihvaćali luciferijanci i drugi gnostici.“ (Čini se da se na ovo odnose stihovi katoličkog himna: „Lucis Creator optime/Lucem dierum proferens/Primordis lucis novae/Mundi parans originem.)
U istoj knjizi, Blavatsky govori o Luciferu kao duhu intelektualnog prosvjetljenja i slobode misli, koji je metaforički svjetlost-vodilja, koja pomaže čovjeku da nađe njegov put kroz stijene i prudove života, te on predstavlja Logos u najvišem, a „Protivnika“ u njegovom najnižem aspektu.
Simbol pentagrama (a koji u vezi s rimskim Luciferom i Venerom) također ima ambivalentno značenje. Od prvobitnih kršćana bio je prihvaćen zato jer dolazi od kaldejskih maga (mudraca s istoka, kako su nazvani u Mt 2:1-2) te su oni u njemu vidjeli pozitivno značenje. „Encyclopedia of Freemasonry“ naziva simbol znakom utjelovljene Riječi. Prema smjeru njegovih krakova on može predstavljati dobar ili zao princip, red ili nered, blaženo janje Ormuzda i sv. Ivana, ili prokletog boga Mendesa, inicijaciju ili profanaciju, Lucifera ili Vesper, jutarnju ili večernju zvijezdu, Mariju ili Lilit, pobjedu ili smrt, svjetlo ili tamu, veli A. Mackey.
Pentagram je imao istaknuto mjesto u simboličkim arturijanskim romansama. Predstavljao je pet viteških vrlina (iskrenost, bratstvo, čistoća, ljubaznost i suosjećanje). Imao je višestruka značenja: pet osjeta, pet prstiju, pet rana Kristovih, pet radosti Marijinih (navještenje, rođenje, uskrsnuće, uspeće i uzašašće bl. Djevice).
Kršćanska je predaja dakle iskrivila izvorno značenje i Lucifera i simbola pentagrama.Oslikavši Lucifera kao palog anđela, utjelovljenja zla i neprijateljstva prema Bogu, Crkva je promijenila njegovo izvorno značenje, kao «Lučonoše» ili donositelja svjetla. Božanski simbol pentagrama je također bio sotoniziran, te predstavljen (isključivo) kao simbol zla. Bez obzira na to, da li stoji uspravno, ili naopako.
