My spiritual exercises
petak, 29.04.2022.
RUŽA KAO MISTIČNI SIMBOL
O simbolici ruže općenito, a posebno crvene ruže ima dosta podataka, razbacanih po mnogim izvorima. Međutim, u pogledu povijesnog porijekla nje kao heraldičkog simbola, te simbola rozikrucijanaca, čini se da ne postoji neki integralni i sveobuhvatni tekst. „Rječnik simbola“ španjolskog historičara umjetnosti Juana Cirlota ružu definira kao simbol ispunjenja, dovršenog postignuća, te savršenosti. On navodi slijedeće ideje koje se vezuju za ovaj simbol: mistični centar, srce, Erosov vrt, Danteov raj, ljubavnik (ljubavnica), amblem Venere itd. Zlatna ruža predstavlja simbol apsolutnog postignuća.
Nešto o simbolici ruže možemo doznati iz „Da Vincijevog koda“ D. Brown-a. Tamo se objašnjava ruža kao simbol ženske seksualnosti, u vezi sa simbolom pentagrama i Svetim gralom. U djelu „Holy Blood, Holy Grail“ M. Beigent i R. Leigh spominju da je u 12. stoljeću Sionski priorat (nakon raskola sa templarima) prisvojio jedan pod-naslov, kao Red istine Ružinog križa (l'Ordre de la Rose-Croix Veritas). Otuda možemo proslijediti i prvo pojavljivanje ruže kao simbola na heraldičkim obilježjima, to jest na grbu kraljevske kuće Lancaster. Bilo je to u 13. stoljeću, za vrijeme vladavine kralja Edwarda I (1239-1307). On je prisvojio zlatnu ružu za simbol, a njegov brat, Earl of Lancaster, crvenu ružu, koja je postala službeno heraldičko obilježje dinastije od 1399., odnosno vladavine Henrika IV.
Iz knjige H. Jennings-a „Rosicrucians, Their Rites and Mysteries“ možemo vidjeti kako autor povlači paralele između viteškog reda „The Most Noble Order of the Garter“ iz 14. stoljeća sa drevnim rozikrucijancima. On veli:“... porijeklo Most Noble Order of Garter bilo je veoma različito, od onog koje mu se pučki pripisuje. 'Garter'je bio posebno posvećen Djevici Mariji i časti (u glorifikaciji 'Žene') Spasitelja čovječanstva. Vitezovi-članovi reda bili su prihvaćeni; navodno kao posebno inicirana garda Kršćanskih misterija, i na njih se gleda kao 'braću' pod zakletvom, koji danju i noću, od njihovog prvog udruživanja imaju zadatak da održavaju i podupiru, u životu i smrti, vjeru koja ima početak u Betlehemu i kraj na Kalvariji. Veza i obilježje ovog bratstva jest crveni križ raspeća. To je 'Crveni križ' [i dandanas na zastavi Engleske], koji je 'križ' Rozikrucijanaca – otud njihovo ime. (Insignije reda činio je ovratnik sa draguljima te crvenim ružama, koje se naizmjenično nalaze poredane sa 26 zlatnih čvorova, predstavljajući 26 vitezova u dvije grupe po 13.)
I još jedan interesantni citat, iz iste knjige, o vezi sa kraljem Arturom i vitezovima Okruglog stola. „Postoji 13 lunacija u godini, ili Solarni ciklus; -- dvostruko 13 čini Dvadeset-šest, tamno i svijetlo obnovljenje Mjeseca (koji je feminin). Tamno pretpostavlja crvenu ružu, svijetlo implicira bijelu ružu. Oboje su jednako plemeniti i istovjetni u rangu sa paralelnim, mada različitim rozikrucijanskim značenjima. Ovo mitski diskovi, ili crvene i bijele ruže, odgovaraju dvadeset-šest stolica, ili 'sjedala', oko Okruglog stola (koji je jedna apoteoza), dopuštajući dva glavna sjedala (ili jedan 'tron') kao pre-eminentne za Kralja-svećenika, u 'Opasnoj opsadi'. Sve se to referira na Kralja Artura i njegove vitezove Okruglog stola; poredanih okolo kao straže ('u loži') Sangreala ili Svetog grala – 'Misteriozne žrtve' ili 'Euharistije'.
U djelu „Geheime Figuren der Rosenkreuzer“ nepoznatog autora veli se da je ruža simbol povezan sa rađanjem, plodnošću i čistoćom. Činjenica da cvjetovi cvatu razvijanjem uzrokovala je da postane simbolom spiritualnog razvoja. Crvena boja ruže odnosi se na Kristovu krv, i na zlatno srce skriveno unutar cvijeta što korespondira sa duhovnim zlatom sakrivenom u ljudskoj prirodi. Broj od deset latica također je suptilan podsjetnik na savršeni pitagorejski broj. Ruža simbolizira srce, a srce je oduvijek bilo prihvaćeno kod kršćana kao simbol u vezi vrlina ljubavi i suosjećanja, kao i prirode Krista – personifikacije ovih vrlina. Ruža kao religijski simbol je od drevnih vremena. Bila je prihvaćena od Grka kao simbol izlaska sunca, ili dolaska zore. U Apulejevim „Metamorfozama“ glavni junak se pretvara u magarca zbog svoje ludosti, međutim opet zadobiva ljudski lik nakon što pojede svetu ružu koju mu daje egipatski svećenik.
Beigent i Leigh u „Holy Blood, Holy Grail“ skeptični su ne samo prema pretpostavci da je neka vrsta rozikrucijanaca postojala u drevno doba, već i u postojanje takvog reda u 12. stoljeću. Točno je da su simboli ruže veoma rijetki prije kasnog srednjeg vijeka. No, tražeći među djelima gnostika iz zbirke „Nag Hammadi“ pronađene u Egiptu, pronašao sam jedan spis, pod naslovom „O porijeklu svijeta“, gdje se ruža spominje. Kaže se da je Prva duša (ili Psihe) voljela boga Erosa, te da je prolila svoju krv, na njega i na zemlju. Od te je krvi niknula prva ruža (te kasnije i druge biljke i životinje, isto tako).
O starosti Rozikrucijanskog reda imamo neku vrst potvrde u „The Encyclopedia of Freemasonry“. A. Mackey navodi da je baron de Westerode napisao 1784. , u djelu „Acta Latomorum“ dao najraniji prikaz masonskog stupnja Ružinog križa. On pretpostavlja da je bio ustanovljen među templarima u Palestini, godine 1188. De Westerode imenuje Ormesiusa, egipatskog svećenika, koji je bio obraćen na kršćanstvo, kao njegovog osnivača.
U Novom zavjetu ruža se ne spominje, međutim u katoličkim Litanijama bl. Djevice spominje se, među mnogim drugim epitetima, „Rosa mystica“, što možemo povezati sa ranije navedenim značenjima ruže koja se odnose na rađanje i plodnost, odnosno epitetima bl. Djevice, kao „Sancta Dei Genitrix“ i „Mater Creatoris“.
U Wikipedijinom članku „Lancaster's Red Rose“ navodi se da je ruža prvobitno rasla na Srednjem istoku, odnosno u centralnoj Aziji, te da su je prvi otkrili drevni Perzijanci i Egipćani. Kasnije su je prisvojili Rimljani [Bizantinci?], koji su je potom unijeli u Galiju (Francusku) gdje je dobila ime Rosa gallica.
utorak, 26.04.2022.
ISUS KAO MIT I STVARNI ISUS
„Isus kao mit“, prema Wikipediji predstavlja nepovezanu kolekciju ideja sa središnjom idejom da Isus iz kršćanskog vjerovanja nije postojao kao stvarna povijesna ličnost. Postoji također i manjina suvremenih gnostičkih kršćana, koji zastupaju ovu ideju. Stariji pobornici mitske ideje o Isusu smatraju kako su priče iz Novog zavjeta zapravo sinkretizmi starijih mitova. Prvi moderni zastupnik ove ideje bio je teolog Bruno Bauer (1809-1892), i on je smatrao kako je pravi osnivač kršćanstva zapravo židovski filozof Filon Aleksandrijski. Niz drugih autora zastupalo je ideju o Isusu kao mitu, u posljednje vrijeme, nakon II svjetskog rata to su John Marco Allegro, George Albert Wells, William B. Smith, Timothy Freke i Peter Gandy, te Eark Doherty i Larry Wright.
I pojedini kršćanski teolozi osporavaju historicitet Novog zavjeta, pa i do sada niz puta navođeni teolog Wilfrid Harrington. Navodim citat iz njegovog „Uvoda u Bibliju“:“...auktor može prikazivati nešto za što ne očekuje da se vjeruje. Drugim riječima, može opisivati izmišljene događaje. To se događa u beletristici. Sveti se auktor može također poslužiti beletristikom da prenese objavu, božansku istinu.“ Na drugom mjestu Harrington navodi ovo: „Biblijski su pisci svakako religiozni mislioci, a često su i pjesnici, ali nikako nisu znanstvenici prirodnih znanosti. Tražimo li u Bibliji znanstvenu istinu, nećemo je naći, jednostavno zato što ona takvu istinu ne sadrži.“
Imamo li u vidu ovo naprijed izneseno, tada je jasno da historijski lik Isusa moramo potražiti negdje drugdje. Od svih knjiga koje sam do sada pročitao o Isusovom životu, nekako je najuvjerljivija priča ispričana u knjizi „Isus je živio u Indiji“ (1983) teologa Holgera Kerstena. Mada se ne slažem sa svime što je iznio u knjizi, smatram, da ukoliko je Isus bio stvarna osoba (a na kojoj se temelji mit), tada mora biti bliža historijskoj istini njegova verzija, od one iznijete u Novom zavjetu. On navodi opsežnu bibliografiju, sa nešto manje od 300 djela, a osim toga je mnogo putovao po Istoku, u mjesta koje spominje u knjizi, mjesta u kojima je Isus navodno živio. Od osobite su važnosti indijski budistički i perzijski izvori, koje on opširno citira u svojoj knjizi.
Indijska strana priče, koja potječe iz budističkih provincija Kašmira i Ladakha na sjeverozapadu Indije, dospjela je na Zapad prvi puta posredstvom ruskog povjesničara iz 19. stoljeća Nikolaja Notovicha. Ovaj je istraživač godine 1887. dospjevši u Ladakh, razgovarao sa jednim lamom, koji mu je iznio neke zaprepašćujuće podatke. Ispripovijedio mu je legendu o Issi, kojeg oni smatraju – kršćanskim Dalaj Lamom. Doznao je da budisti također poštuju čovjeka kojeg kršćani smataju Božjim sinom. Oni smatraju da se Buda reinkarnirao u svetom tijelu Isse, koji je također propovijedao njihovu religiju širom svijeta. Issu oni smatraju za velikog proroka, čak štoviše značajnijim od bilo kojeg Dalaj Lame, pošto on tvori dio spiritualne suštine budističkog Gospoda.
Notovichu je taj lik bio sve sličniji kršćanskom Isusu, pa je lamu priupitao, gdje je moguće vidjeti rukopise, koji govore o njemu. Lama ga je uputio u Leh, glavni grad Ladakha, indijske pokrajine koja graniči sa Tibetom. Tamo je razgovarao sa predstojnikom samostana, koji mu je čitao iz dvije debele knjige, dok je njegov tumač pravio bilješke prijevoda. Kasnije je svrstao poglavlja po kronloškom redu, uspio posložiti i zaokružiti odvojene tekstove, došavši do kompletne priče.
Prema tim bilješkama, Issa je u dobi od oko 14 godina došao u Sindh, gdje je stekao duhovna znanja iz budističke religije. Putovao je krou Punjab i „zemlju jaina“, Jagannath, gdje su ga brahmini podučili Vedama. Nakon šest godina provedenih u Jagannath-u, Rajagrihi, Benaresu, tokom vremena je došao u sukob sa brahmanskim svećenicima, pošto se suprotstavio zloupotrebama kastinskog sistema. (Svećenici su stjecali prevlast nad društvom kroz klasnu diferencijaciju. Smatrali su da samo oni imaju ekskluzivan direktan pristup bogu.) Preko Himalaja dospio je u Nepal, gdje se posvetio izučavanju budističkih tekstova. Na kraju je otišao na Zapad, prolazeći kroz razne zemlje, u ulozi putujućeg propovjednika, te tako dospio i na Bliski istok. Prema tim tekstovima, Issa je bio židovskog porijekla.
Perzijski pak izvori govore pak o Isusovom povratku na Istok. (Možemo dakle pretpostaviti da je određeno vrijeme proveo kao misionar na Bliskom istoku, najvjerojatnije među esenima.) On se zaputio prvo u Damask, pa potom u Nisibis, gdje je izliječio tamošnjeg kralja. Perzijski učenjak Faquir Muhammed je napisao u djelu „Jami-ut-tawariku“ da je Toma već bio izliječio kralja kad je Isus stigao sa svojom pratnjom u Nisibis. Imam Abu Jafar Muhammed je naveo u djelu „Tafsir-Ibn-i-Jarir-at-Tabri“ da je Isusov boravak u Nisibisu postao opasan.Nakon što je napustio Nisibis, Isus se bio kretao prema svjeverozapadu, dakle sjeverom Perzije.
Prema H. Kerstenu, postoje različiti dokumenti, koji spominju Isusov boravak u Perziji. Čini se da je njegov put trajao veoma dugo, „više od 16 godina“. U Perziji Isusa su zvali Yuz Asaf. Značenje njegovog perzijskog imena (Issa je semitsko, odnosno arapsko ime) navodi se u djelu „Farhang Asafia“. Ono veli da je Isus iscijelio neke gubavce koji su nazvani „asaf“ (očišćeni). Riječ Yuz znači vođa, tako da Yuz Asaf znači „Vođa iscijeljenih“. Sadržaji propovijedi koje je držao Yuz Asaf nisu se razlikovali od onih koje je držao biblijski Isus Krist. Prema brojnim prikazima, Isus je propovijedao po čitavioj Perziji, obrativši mnoge ljude na njegovu vjeru. Kersten navodi da imena mjesta, povezanim s Isusovom nazčnošću i utjecajem ukazuju na smjer prema Afganistanu i Pakistanu. U istočnom Afganistanu, dvije doline nose ime proroka Yuz Asafa. Apokrifna Tomina djela opisuju Isusov i Tomin boravak u Taxili (Pakistan), na dvoru kralja Gundafora. Sedamdeset km istočno od Taxile nalazi se gradić Mari, koji se smatra mjestom posljednjeg počivališta Isusove majke (grob nazvan Mai Mari da Asthan). U suprotnosti sa islamskim grobovima, koji leže od sjevera prema jugu, Marijin grob je položen od istoka na zapad, po židovskom običaju.
Od Mari do Srinagara vodi 170 km duga cesta kroz šumovit planinski kraj. Oko 40 km južno od Srinagara (glavnog grada Kašmira) nalazi se Yus-Marg, Isusova livada. Ovdje su se bili naselili Bani-Israel, djeca Izraela, te nastavili živjeti kao pastiri. Oni su dalje prenijeli glas o tome, da je Isus ondje propovijedao. Pretpostavlja se da je Isus umro u Srinagaru, u dobi od oo 80 godina. Indijski vjerski tekstovi „Purane“ također sadrže podatak o Isusovom dospjeću u Indiju. U toj se priči Isus naziva Isa-Masih, što jednostavno znači „Isus Mesija“.
Još jedan dokaz o Isusovom boravku u Indiji predstavlja zapis povjesničara Mullah Nadir-a. On u djelu „Tarikh-i-Kašmir“ navodi da je u Kašmiru vladao raja Gopadatta; on je poručio perzijskom arhitektu da restaurira Solomonov hram. Prilikom obnavljanja na ulazu su zapisane četiri izreke na drevnom perzijskom jeziku. One nedvosmisleno govore o tome da je Yuz Asaf bio zapravo Isus. Treća od njih glasi: „U to vrijeme je Yuz Asaf objavio svoj poziv proroka. Godine pedeset i četvrte.“ A četvrta glasi ovako: „On je Isus, prorok sinova Izraelovih.“ Povjesničar Mullah Nadiri zabilježio je još i ovo:“Za vrijeme vladavine Gopadatte, Yuz Asaf je došao iz Svete zemlje u ovu dolinu i objavio da je prorok.
Holger Kersten navodi cijeli niz toponima, u oblasti Kašmir, a koji sadrže Isusova imena, bilo perzijski oblik „Yuz“ ili arapski „Issa“. Daljnji dokaz o Isusovom boravku u Kašmiru pruža tekst „Rajatarangini“, napisan na sanskritu, a autor je pandit Kalhana. Šeik Al-Said-us-Sadiq, povjesničar, pisao je u svojem djelu iz 10. stoljeća „Ikmal-ud-Din“ o dva Isusova puta u Indiju i njegovoj smrti u Kašmiru.
Konačni dokaz, o Isusovom boravku u Indiji – njegov je grob u Srinagaru, zvan „Rauzabal“. Zgrada je četverokutnog oblika i u nju se može ući kroz mali trijem. Nad prolazom koji vodi u grobnicu može se pročitati natpis koji objašnjava da je Yuz Asaf ušao u dolinu Kašmira prije mnogo godina i da je posvetio život traženju istine. Postoje dva nadgrobna kamena, veći za Yuz Asafa i manji, za islamskog sveca Nasir-ud-Dina, koji je tu sahranjen tek u 15. Stoljeću. Sarkofag koji sadrži zemaljske ostatke Yuz Asafa usmjeren je s istoka na zapad, u skladu sa židovskim običajem. Kersten veli da je to očit dokaz da Yuz Asaf nije bio ni islamski svetac ni Hindus. Za ovaj grob se od njegove izgradnje brinuo niz čuvara. Godine 1775. čuvari groba dobili su dokument velikog muftije Rahman Mira. U njemu se veli: „Ovdje leži Yuz Asaf, koji je ponovo ustanovio Solomonov hram za vrijeme kralja Gopadatte, i koji je kao prorok došao u Kašmir“.
Mada je ova priča sama za sebe senzacionalna, to još uvijek nije sve, što se tiče teologa Kerstena i njegove knjige. Ranije sam bio naveo da se ne slažem sa svime što je on iznio u svojoj knjizi. Točnije, ne slažem se sa 5. poglavljem, u kojem je on ustvrdio da je Isus bio razapet na križu, i da je nekim čudom preživio to razapinjanje, dospjevši u neko stanje prividne smrti, nakon čega je bio skinut sa križa. Nakon toga je bio umotan u platno, koje je „zabilježilo“ njegove rane i ostalo sačuvano do današnjih dana, kao platno poznato pod nazivom „Torinski pokrov“.
Zanimljivo je da u dijelu tog petog poglavlja, pod podnaslovom Starost pokrova, on spominje velikog meštra Templarskog reda Jacques-a de Molaya. Teolog Kersten ga u knjizi ne bi ni spomenuo, da platno u 14. stoljeću nije postalo vlasništvom familije de Charnay, čiji je član, magistar Normandije Godefroi de Charnay, bio pogubljen zajedno sa de Molayom. Jacques Molay je prije spaljivanja na lomači bio podrvrgnut torturi – bio je poput Isusa razapet na križ, te su mu bile nanesene rane na tijelu, koje su opisane u Evanđeljima (ovo je opisao Steve Berry u knjizi „Templar Legacy“). Krv iz umrlog čovjeka nikada ne bi mogla teći, niti se zgrušati na takav način, piše Kersten.Krvavi tragovi na Torinskom platnu međutim nisu pripadali Isusu, već velikom meštru de Molayu! Pravo zaprepaštenje tek slijedi, ukoliko usporedimo fotografiju Holgera Kerstena i Jacques-a de Molaya. Pa Kersten nije shvatio da je upravo on sam inkarnacija tog čovjeka, razapetog na križu i mučenog (te potom spaljenog na lomači), a kojeg masoni smatraju nekom vrstom njihovog sveca.
EZOTERIČNO KRŠĆANSTVO I TEOZOFIJA
Šezdesetih godina prošlog stoljeća na Zapadu se dogodio jedan veliki val interesa za istočnjačku, odnosno pretežno indijsku religiju i teozofiju. Čini se da su mladi ljudi željni duhovnog znanja posegnuli za dubljim učenjima istočnjačke religijske filozofije, koje nisu mogli naći u kršćanstvu. Iz prethodne serije postova vjerujem da je postalo shvatljivo da Zapad nije posjedovao jednu inferiornu duhovnost u odnosu na istok, već da je ona bila bolje – skrivena. Postaje jasno da je cijelo vrijeme, od samih početaka kršćanstva, postojala jedna „secreta sophia“ (tajno znanje), kako je naziva Hugo a St. Victore, u svojem djelu „Didascalicon“.
Međutim, kod jednog obrazovanijeg i zahtjevnijeg dijela zapadnih tragatelja za duhovnošću, potreba za jednom dubljom filozofijom, osjetila se još i ranije. Tako dr Annie Besant navodi u svojem djelu „Esoteric Christianity“(1914): „ Kršćanstvo, izgubivši svoja mistična i ezoterična učenja, gubi svoje uporište među velikim brojem visoko obrazovanih, i djelomični 'revival' u nekoliko zadnjih godina koincidira sa ponovnim uvođenjem nekih mističnih učenja. Očigledno je svakom istraživaču u zadnje četiri decenije prošlog stoljeća da je mnoštvo ozbiljnih i moralnih ljudi napustilo crkve, zato jer su učenja koja su tamo primali vrijeđalo njihovu inteligenciju i šokiralo njihov moralni osjećaj.“
Besant navodi da je izvorno kršćanstvo posjedovalo manje, niže i veće ili više misterije. Proučavanje prvih moralo je prethoditi uvođenju u ove potonje, koje nisu bile zabilježene u knjigama već su se prenosile isključivo usmenom predajom. „Ovo je put do božanske mudrosti, istinska TEOZOFIJA. To nije, kako neki misle, razvodnjena verzija hinduizma, budizma ili taoizma, ili bilo koje druge religije.To je i ezoterično kršćantvo i ezoterični budizam, te pripada podjednako svim religijama, a ne nekoj posebno.“ Besant otkriva: „Kršćanstvo ne zaostaje nipošto iza drugih velikih religija, što se tiče posjedovanja skrivene strane, a koje je čuvano, kao neprocjenjivo blago, kao tajne otkrivene svega nekolicini izabranih u njegovim misterijama.“
Svi ljudi nisu na istom nivou evolucije, veli Besant, no evolucija se može predočiti kao uspon, sa ljudima smještenim na svakoj točki. Oni koji su najrazvijeniji su daleko iznad onih najmanje razvijenih, i po inteligenciji i po karakteru; isto tako kapacitet razumijevanja i djelovanja varira na svakom stupnju. Zato je uzaludno davati svima istu religijsku poduku. (O ovome uostalom govori i Biblija, primjerice 1. Korinćanima, 3:2 „Mlijekom vas napojih a ne jelom, jer još ne mogaste, a ni sad još ne možete“, također i Jevrejima, 5:12-13. A iz Mateja 13:12 je jasno da postoje viša, ezoterična znanja koja se daju samo uskom krugu izabranih.)
Annie Besant navodi u „Ezoteričnom kršćanstvu“ još i to, da je mistično objašnjenje pučkog nauka tumačilo skriveno znanje kao alegoriju, dajući navodima i pričama značenje koje je bilo prihvatljivo intelektu. Uspoređujući „Uvod u Kuran“ N. Smailagića i „Uvod u Novi zavjet“ W. Harringtona primjetio sam da se u prvom učestalo ponavlja riječ „alegorija“, bar u poglavlju o mističkom tumačenju Kurana, dok u potonjem, čini se, uopće se ne navodi ta riječ. Jedino se spominje simbolizam brojeva 3 i 4. Hugo pak u „Didascaliconu“ veli: „ Imate u historiji sredstva pomoću kojih štujete božja djela, u alegoriji sredstva pomoću kojih vjerujete u njegove misterije...“ (Albert Mackey u „Ecyclopedia of Freemasonry“ navodi da je alegorija propovijed ili pripovijest u kojoj razlikujemo doslovni i figurativni smisao te očigledno i skriveno značenje. On veli također da nema bitne razlike između alegorije i simbola.)
Helena P. Blavatsky (rođena u Ukrajini, u današnjem gradu Dnjepropetrovsk) u svojem kratkom djelu „Esoteric Character of the Gospels“ navodi da alegorija u evanđeljima počiva na astrološkim temeljima, te povezuje sa učenjima gnostika, te misterija inicijacije. Uspoređuje Apola, solerno božanstvo i „Iscjelitelja“ sa alegorjom o njegovom sinu Janusu, njegovim svećenikom u Delfima, kroz kojega jedino mogu molitve dospjeti do besmrtnih bogova, te drugog sina Asklepija, zvanog Soter, ili „Spasitelj“.
Besant u navedenom djelu „Ezoterično kršćanstvo“ iz 1914. godine navodi da su egipatske misterije bile slava toj drevnoj zemlji, te da su najplemenijtiji sinovi Grčke, kao što je Platon, odlazili u Sais i Tebu kako bi bili inicirani od egipatskih Učitelja mudrosti. (Uzgred budi rečeno, ko-masonerija, baš kao i teozofija, nije produkt 19. stoljeća, već njeni korijeni sežu do starog Egipta i Grčke. C.W. Leadbetter u djelu „Glimpses of the Masonic History“ navodi kako su tada žene imale pravo pristupa misterijama, te mogle doprijeti do unutarnjih svetišta, baš kao i muškarci.)
U „Uvodu u Kuran“ N. Smailagić navodi misao njemačkog filologa P. Wendlanda o gnosticima (čiji su sljedbenici bili „Čista braća“ iz Basre), da se „obrazovanima pružala finija hrana teozofije, a svjetini samo svagdanji kruh praznovjerja“. Pošto se u Wikipedijinom članku o ezoteričnom kršćanstvu ono vezuje prvenstveno za esene i rozikrucijance, ima jedno interesantno mišljenje o vezi ovih potonjih sa „Čistom braćom“. Belgijski filozof Emile Dantinne naime veli da je Rosenkreutz [legendarni osnivač rozikrucijanstva] mogao doći do svojih tajni preko tog reda, reda „Čiste braće“ iz Basre. Dantinne je pronašao mnoge sličnosti, a koje se tiču načina odijevanja, prakticiranja apstinencije, iscjeljivanja, besplatne podke. Sličnosti su, prema Dantinne-u također evidentne u doktrinalnim elementima, teurgiji, te u priči o Stvaranju, sa stanovišta teorije emanacija.
četvrtak, 14.04.2022.
KO-MASONERIJA - JESU LI SE ŽENE IZBORILE ZA RAVNOPRAVNOST U MASONERIJI?
U postu “Tko su danas Blavatsky i Olcott” iz 2019. godine, spomenuo sam, vjerojatno jedini puta do sada masonski red koji se zove Co-Masonic Order (Ko-masonski red). Spomenuo sam ga iz tog razloga što sam htio istaknuti pripadnost glavnih vođa teozofskog društva (među kojima su bili Olcott I Leadbetter, te Blavatsky i Besant) upravo tom masonskom redu. Glavna razlika ovog reda i drugih jest ta, da on u svoje redove prima i žene. Ova činjenica ne bi trebala iznenađivati, s obzirom da su se žene u zapadnoj Evropi i Americi izborile odavno za ravnopravnost i pravo glasa, međutim u masoneriji tome nije tako. Jer, jedina (muška) masonska loža koja priznaje ravnopravnost ko-masonskog reda jest francuska masonska loža Grand Orient de France.
Danas ta francuska ko-masonska loža, osnovana potkraj 19. stoljeća, pod imenom “Le Droit Humain” ima članove u 60 zemalja širom svijeta. Francuska masonerija je bila prva koja je namjeravala uključiti žene u masoneriju kao ravnopravne; “Grand Orient de France” je već u 18. stoljeću pokušavao sa “posvojenjenjem” sestara, supruga I kćerki masona, dajući im misterije od nekoliko stupnjeva.
Nakon nekoliko pojedinačnih slučajeva usmjerenim u tom pravcu, konačno je godine 1893. bila osnovana loža “Le Droite Humaine”, na inicijativu aktivistice za ženska prava Marie Deraismes, te muškarca-masona dr Georgesa Martina. U ložu je bilo u početku učlanjeno 16 prominentnih francuskih žena. Za razliku od drugih masonskih organizacija, nije se tražila vjera u Vrhovno biće, već su vrata bila otvorena i onima koji su ateisti - pošteni, otvorena uma i slobodoumni, zreli, zdravog načina razmišljanja i striktnog morala. Nakon ove prve lože bile su još osnovane i ko-masonske lože u Lyonu (1896), Rouenu (1896), te u Havre-u (1902).
Povećanoj popularnosti ko-masonerije je svakako pridonijela Annie Besant, predsjednica Teozofskog društva. Godine 1902. bio je na njenu inicijativu osnovan red The Order of Universal Co-Freemasonry in Great Britain, te posvećena loža “Human Duty” u Londonu. Ostala je vođom reda sve do njene smrti 1933. godine. Charles W. Leadbeater bio je već dugogodišnji suradnik Besant, kada se 1904. godine bio pridružio njenoj ko-masonskoj londonskoj loži. Osim njih, članovi ko-masonskog reda bili su također istaknuti članovi Teozofskog društva George Arundale i C. Jinarajadasa. Potom se Leadbeater bio preselio u Australiju, gdje je oformio ko-masonsku ložu “Sydney Lodge”.
U najnovije vrijeme, odnosno tokom 90tih i nultih godina došlo je do nekih previranja u ložama koje su pripadale matičnoj “Le Droit Humaine”, tako da se dio njih odcijepio. Jedan od vođa ko-masonerije Brian Roberts bio je izjavio kako Internacionalni red ko-masonerije Le Droit Humaine ima svoj vlastiti Vrhovni savjet, pa da tako ne izvodi svoj autoritet iz lože Grand Orient de France ni od bilo kojeg drugog tijela. On je također ustvrdio da Internacionalni red ko-masonerije nije (samo) francuski.
Dakle, neslaganja su većinom proistekla iz težnje za članovima engleskih i američkih loža za osamostaljenjem od francuske lože “Le Droit Humaine”. Amerikanci su primjerice osnovali svoju vlastitu podružnicu sa sjedištem u Larkspur-u, država Colorado, pod nazivom “The Honorable Order of American Co-Masonry, American Federation of Human Rights”. Britanci su oformili ložu pod nazivom “Grand Lodge of Freemasonry for Men and Women”, u kojoj se ne spominje riječ ko-masonerija, a i neki drugi manji redovi u svijetu su slijedili njjihov primjer.
Od drugih evropskih država, ko-masonske lože su također prominentne recimo u Nizozemskoj, Belgiji I Švicarskoj, koje sve postoje još od prije više od 100 godina.
U osnivanju loža u SAD je važnu ulogu odigrao Francuz Louis Goaziou. On je emigrirao u SAD 1881. Godine, gdje je radio u rudnicima, te gdje se upoznao sa teškim prilikama u kojima tamošnji rudari rade i žive. Ovaj je Francuz, pored toga što je pokrenuo časopis kojim se skreće pažnja javnosti na teške životne i radne uvjete rudara, također I osnovao udruženje rudara, za međusobnu pomoć. Privukao je pažnju profesora sa Columbia Universitiy Antoine-a Muzzarelli-ja koji je bio na čelu njujorške masonske lože “L’Atlantide” (pod francuskom ložom Le Droit Humaine). Profesor Muzzarelli se smatra su-osnivačem ko-masonerije u SAD. Godine 1903. bila je osnovana ko-masonska loža “Alpha” u mjesu Charleroi, Pennsylvania. Lože su bile osnovane također u St. Louisu, Chicagu i Kaliforniji. Muzzarelli i Goaziou su zajedno vodili američku ko-masoneriju kratko vrijeme, pošto su bili došli u međusobni konflikt, pritisnuti također financijskim problemima, te pritiskom od strane muških “regularnih” loža. Muzzarelli, koji je također imao i svojih privatnih problema, pod teretom pritiska je počinio samoubojstvo 1908. godine.
I tu ulazi u američku priču o ko-masoneriji Annie Besant, koja je za početak bila osnovala jednu ložu u Chicagu. Nastala je svojevrsna dihotomija (tj. račvanje) među članovima američke ko-masonerije, jer su jedni bili pod uplivom Goaziou-a i Muzzarelli-ja više skloni pomaganju rudara u poboljšavanju njihovih radnih uvjeta, dočim su drugi, pod uplivom Besant, veći akcent stavljali na izučavanje teozofije. Ovi potonji vidjeli su antičke misterije (o kojima je govorila teozofija) kao temelj, odnosno izvor slobodnog zidarstva.
Međutim, glavni problem ko-masonerije jest to, što ni dandanas nije priznata od bilo koje značajnije (muške) lože u svijetu, s izuzetkom Francuske. Drugim riječima, članicama ženskog spola je učlanjenje u bilo koju od Velikih loža u SAD – zabranjeno. I druge velike lože u svijetu koje sebe smatraju “regularnim” – ne primaju žene, niti priznaju regularnost ko-masonskih loža.
Ujedinjena velika loža Engleske (UGLE) zauzela je polovičan stav prema ovom problemu, tako da iako ne priznaju ko-masonertiju, ipak s njima održavaju povremene susrete i diskusije, gdje je riječ o temama od zajedničkog interesa, pa se tako u Engleskoj praktički smatra da fra-masonerija nije ograničena samo na muškarce.
Francuska glavna loža Grand Orient de France, mada nije inicirao žene kroz dugi niz godina, to čini sada, te priznaje masonska tijela, koja to isto čine.
Sve u svemu, dalo bi se zaključiti, da gotovo nakon 120 godina od Emmeline Pankhurst i njenih sufražetkinja, koja je nakon mnogih kampanja i nevolja, konačno se izborila za pravo glasa žena nakon I svjetskog rata, u ovo najnovije vrijeme još uvijek žene-masoni nisu ravnopravne sa svojim muškim kolegama, što zvuči svakako nepravedno, pa čak i naprosto – nelogično (s obzirom na žene predsjednice i premijerke velikih država, te žene na drugim visokim položajima itd.)
FILOZOFSKE ŠKOLE U HARANU, BAGDADU I BASRI
Oni koji su čitali moju knjigu „Od Zaratustre do Kena Wilbera“ znaju da sam u njoj bio posvetio jedno poglavlje filozofima iz Harana, koji su se kasnije prozvali sabejcima, te također jedno poglavlje ismailitima nizarima, kao islamskog reda – pandana kršćanskim templarima. Tu je i jedan red kojeg nisam obradio u svojoj knjizi, radi se o Savezu čiste braće iz Basre, spomenutom u postu „Kako je božansku trijadu opisao Anselmo“ iz kolovoza 2021. S obzirom na prošli post, u kojem je riječ o jednoj drugačijoj kronologiji od one u mojoj knjizi (a koja se bazira na hipotezama ruskog akademika Anatolija Fomenka), mislim da bi bilo interesantno nešto reći o alternativnoj kronologiji vezanoj za te redove i filozofske škole, kao i moguć njihov utjecaj na postanak i rani islamske teologije i filozofije.
Grčka filozofija dospjela je u Perziju, dakle, posredstvom atenskih filozofa, koji su u Haran došli negdje u 10. stoljeću (a ne u 6., kao u oficijelnoj verziji). U narednom je stoljeću Haran dospio pod vlast Turaka Seldžuka. Službena verzija govori o preseljenju Haranaca, odnosno sabejaca, u Bagdad oko 870. godine, dakle u 9. stoljeću. Sumnju u ovu verziju pobuđuje priča o kalifu al-Mamunu, koji im je navodno bio zaprijetio, nekoliko desetljeća ranije, da će ih dati smaknuti, ukoliko se ne obrate na neku od monoteističkih religija, koje Kuran dopušta. Zašto bi kao donedavni heretici bili odjednom postali poželjni u glavnom gradu? Moje je mišljenje kako je ovo preseljenje bilo tek u 13. stoljeću, i to s ciljem da upravo oni budu ti, koji će, kao najobrazovaniji, iznaći odgovarajuću teološku i filozofsku doktrinu, odnosno podlogu za novu monoteističku religiju, tek u začetku.
Njihovo je učenje bilo hermetizam, i to je zapravo prvi primjer dodira grčke tradicije i orijentalne mudrosti. Za razliku od gnosticizma, koji je u perzijskoj verziji imao više jedan dualistički karakter, njihova je religija više naginjala k jednom neoplatonskom monizmu, pa su kao takvi bili bliže budućem monoteizmu islama, kao nove religije. Da li je i neoplatonska škola u Aleksandriji utjecala na haranske sabejce, koji su sada djelovali u budućem glavnom filozofskom centru nove religije? Čini se da jest. Naime, Nerkez Smailagić u svojem „Uvodu u Kuran“ veli ovako:
„Moramo se osvrnuti na duhovnu sferu aleksandrinaca, kada imamo posla sa alegoričkim tumačenjem Knjige u islamskom krugu. Njihov je način razmatranja religioznih činjenica i svetih tradicija neosjetno djelovao još stoljećima, pošto su se pojavili svojim utjecajem u ovom historijski kasnom sloju, u islamskom misticizmu.“
Mislim da i gornji citat ukazuje na sasvim određene paralele između utjecaja Aleksandrije kako na kršćanski Pariz, tako i na islamski Bagdad, kao nesporne teološko-filozofske centre monoteističkih religija, u njihovoj ranoj fazi.
Rani islam imao je još jedan centar, Basru u današnjem južnom Iraku (Iraq al-Arabi), a gdje su djelovala „Čista braća“, kako ih naziva N. Smailagić (ihwan al-safa). „Djelatnost prevođenja, marljivost provođena od VIII – X. st. ... protezala se na filozofska i prirodoznanstvena djela grčke literature i otvorila je arapskomuslimanskom svijetu njima dotada posve nepoznate misaone sfere u kojima su se krugovi mislilaca rado odomaćili.“ (Njih možemo radije smjestiti u 13/14. stoljeće, umjesto 9/10., koje se navodi u oficijelnim izvorima.) Osvrćući se na jedan ipak pretežno elitistički karakter ove filozofske škole, Smailagić navodi:
„„Čisti“ su svoju filozofiju stavili u službu ove gnostičke politike, zastupane od ismailiyya. I tu su sljedbenicima utuvili temeljna učenja postupnim stupnjevanjem uvođenja u nauk. Na višim su stupnjevima naučavali alegoričko tumačenje objavljenih dokumenata, što je, na najvišem stupnju prešlo u potpunu negaciju zakona. 'Obrazovanima se pružala finija hrana teozofije – kako to kaže P. Wendland o gnosticima – a svjetini svagdanji kruh praznovjerja.' „
O njihovoj tajnosti djelovanja svjedoči i činjenica da nisu poznata imena filozofa, koji su djelovali u sklopu ove mističko-filozofske škole. Ostavili su za sobom enciklopedijsko djelo „Rasail“, koja je ostavila dubokog traga u muslimanskom intelektualnom životu od Perzije do Španjolske, kako veli J. Wasserman u svojoj knjizi „The Templars and the Assasins“.
Što se tiče veze sa više gnostički usmjerenim ismailitima nizarima, oni su širenje svojeg učenja bili usmjerili na sjevernu Afriku i Egipat, gdje su, da tako kažem, bili postavili podlogu, na koju će se nadovezati kasnije sunitski islam.
Navodim ovaj interesantan citat iz knjige „Najveće kulture svijeta: Islam“ M. Meier: „Fatimidi, koji su se pojavili na kraju 9. stoljeća, pozivaju se na vjersku skupinu ismailita, jednu šijitsku sektu. Ustrajnost njihova misionarskog promicanja pridobila je mnogo pristaša među sjevernoafričkim Berberima, protivnicima Aglabida. Uskoro učvršćuju svoj položaj u Ifrikiji, te šezdeset godina kasnije konačno dospijevaju u sunitski Egipat.“ (Opet, „na kraju 9. stoljeća“ može se iščitati kao „na kraju 13. stoljeća“. Ponovo postoji taj jaz od 4 stoljeća.)
Bitnu ulogu u širenju ismailitske doktrine u sjevernoj Africi (koja vuče korijene dakako od predislamskih vremena, od ismailita-nizara iz Alamuta, na sjeveru Perzije, i Hasan i Sabaha) imali su dakle Berberi, koji su zapravo i imali glavnu ulogu u osvajanju južne Španjolske, a tek su se potom bili obratili na islam. Pri tom je glavnu ulogu odigrala sekta Almohadi, koja je bila predvođena „mahdijem“ (Mahdi je očekivani šijitski iskupitelj, sedmi i posljednji imam) započela polagano osvajanje zemalja Magreba. „Jedino Almohadima uspijeva na početku 12. stoljeća političko ujedinjenje cijelog Magreba, berberskog i španjolskog...“, veli M. Meier u naprijed navedenoj knjizi.
A na Istoku, naravno, glavnu riječ u širenju islama imali su Turci. „Seldžuci u Maloj Aziji osnivaju sultanat [Rumski,odnosno Rimski s.!], koji se održao do 1243. godine. Pripojio si je također i Palestinu. Od tada je islam, po jeziku, ali i po civilizaciji, postao turski.“
„Propast“ Seldžuka ne znači istovremeno i propast Turaka, odnosno velike grupacije turkičkih naroda, koja je u 13. stoljeću izvršila osvajanja velikih teritorija u Aziji, te istočnoj Evropi. U njima su turkička plemena mongolskog porijekla zapravo imala malu ulogu. Usporedimo procijenjenu brojku od samo 500 tisuća stanovnika tadašnje Mongolije - ona je doista bila samo mala država, jedna od (po broju stanovnika) najmanjih u Aziji, baš kao i danas, i nije mogla izvršiti neka velika osvajanja. Zato A. Fomenko piše o „Mongolian“ period-u u svojoj knjizi, umjesto da to napiše bez navodnika. Razlog je evidentan – glavnu ulogu u osvajanjima imali su Turci, odnosno turkički marodi. Uostalom, i Opća enciklopedija govori da su za mongolske invazije kroz Aziju i Evropu „velik dio ratnika“ sačinjavali Turci. Dalje se navodi da su oni bili ti koji su turcizirali vladajuću klasu i „brojne pokorene narode“. Ti su narodi, uzgred budi rečeno, primili islam, a ne lamaistički budizam, na koji su se navodno Mongoli obratili.
A što se tiče najpoznatijih islamskih filozofa (Ibn al-Arabi, Jalal al-Din Rumi, al-Kindi, al-Farabi, Avicena, Al-Ghazali, Averroes) , oni po meni nisu djelovali između 9. i 12. stoljeća, već između 13. i 16. stoljeća. Indikativno je također da je Bagdad, i cijeli Irak, bio sve do I svjetskog rata pod turskom vlašću. U njemu nema spomenika islamske kulture iz razdoblja od 7. do 13. stoljeća, ne zbog rušilačkog bijesa navodnih mongolskih osvajača, već iz naprijed navedenih razloga.
