Šezdesetih godina prošlog stoljeća na Zapadu se dogodio jedan veliki val interesa za istočnjačku, odnosno pretežno indijsku religiju i teozofiju. Čini se da su mladi ljudi željni duhovnog znanja posegnuli za dubljim učenjima istočnjačke religijske filozofije, koje nisu mogli naći u kršćanstvu. Iz prethodne serije postova vjerujem da je postalo shvatljivo da Zapad nije posjedovao jednu inferiornu duhovnost u odnosu na istok, već da je ona bila bolje – skrivena. Postaje jasno da je cijelo vrijeme, od samih početaka kršćanstva, postojala jedna „secreta sophia“ (tajno znanje), kako je naziva Hugo a St. Victore, u svojem djelu „Didascalicon“.
Međutim, kod jednog obrazovanijeg i zahtjevnijeg dijela zapadnih tragatelja za duhovnošću, potreba za jednom dubljom filozofijom, osjetila se još i ranije. Tako dr Annie Besant navodi u svojem djelu „Esoteric Christianity“(1914): „ Kršćanstvo, izgubivši svoja mistična i ezoterična učenja, gubi svoje uporište među velikim brojem visoko obrazovanih, i djelomični 'revival' u nekoliko zadnjih godina koincidira sa ponovnim uvođenjem nekih mističnih učenja. Očigledno je svakom istraživaču u zadnje četiri decenije prošlog stoljeća da je mnoštvo ozbiljnih i moralnih ljudi napustilo crkve, zato jer su učenja koja su tamo primali vrijeđalo njihovu inteligenciju i šokiralo njihov moralni osjećaj.“
Besant navodi da je izvorno kršćanstvo posjedovalo manje, niže i veće ili više misterije. Proučavanje prvih moralo je prethoditi uvođenju u ove potonje, koje nisu bile zabilježene u knjigama već su se prenosile isključivo usmenom predajom. „Ovo je put do božanske mudrosti, istinska TEOZOFIJA. To nije, kako neki misle, razvodnjena verzija hinduizma, budizma ili taoizma, ili bilo koje druge religije.To je i ezoterično kršćantvo i ezoterični budizam, te pripada podjednako svim religijama, a ne nekoj posebno.“ Besant otkriva: „Kršćanstvo ne zaostaje nipošto iza drugih velikih religija, što se tiče posjedovanja skrivene strane, a koje je čuvano, kao neprocjenjivo blago, kao tajne otkrivene svega nekolicini izabranih u njegovim misterijama.“
Svi ljudi nisu na istom nivou evolucije, veli Besant, no evolucija se može predočiti kao uspon, sa ljudima smještenim na svakoj točki. Oni koji su najrazvijeniji su daleko iznad onih najmanje razvijenih, i po inteligenciji i po karakteru; isto tako kapacitet razumijevanja i djelovanja varira na svakom stupnju. Zato je uzaludno davati svima istu religijsku poduku. (O ovome uostalom govori i Biblija, primjerice 1. Korinćanima, 3:2 „Mlijekom vas napojih a ne jelom, jer još ne mogaste, a ni sad još ne možete“, također i Jevrejima, 5:12-13. A iz Mateja 13:12 je jasno da postoje viša, ezoterična znanja koja se daju samo uskom krugu izabranih.)
Annie Besant navodi u „Ezoteričnom kršćanstvu“ još i to, da je mistično objašnjenje pučkog nauka tumačilo skriveno znanje kao alegoriju, dajući navodima i pričama značenje koje je bilo prihvatljivo intelektu. Uspoređujući „Uvod u Kuran“ N. Smailagića i „Uvod u Novi zavjet“ W. Harringtona primjetio sam da se u prvom učestalo ponavlja riječ „alegorija“, bar u poglavlju o mističkom tumačenju Kurana, dok u potonjem, čini se, uopće se ne navodi ta riječ. Jedino se spominje simbolizam brojeva 3 i 4. Hugo pak u „Didascaliconu“ veli: „ Imate u historiji sredstva pomoću kojih štujete božja djela, u alegoriji sredstva pomoću kojih vjerujete u njegove misterije...“ (Albert Mackey u „Ecyclopedia of Freemasonry“ navodi da je alegorija propovijed ili pripovijest u kojoj razlikujemo doslovni i figurativni smisao te očigledno i skriveno značenje. On veli također da nema bitne razlike između alegorije i simbola.)
Helena P. Blavatsky (rođena u Ukrajini, u današnjem gradu Dnjepropetrovsk) u svojem kratkom djelu „Esoteric Character of the Gospels“ navodi da alegorija u evanđeljima počiva na astrološkim temeljima, te povezuje sa učenjima gnostika, te misterija inicijacije. Uspoređuje Apola, solerno božanstvo i „Iscjelitelja“ sa alegorjom o njegovom sinu Janusu, njegovim svećenikom u Delfima, kroz kojega jedino mogu molitve dospjeti do besmrtnih bogova, te drugog sina Asklepija, zvanog Soter, ili „Spasitelj“.
Besant u navedenom djelu „Ezoterično kršćanstvo“ iz 1914. godine navodi da su egipatske misterije bile slava toj drevnoj zemlji, te da su najplemenijtiji sinovi Grčke, kao što je Platon, odlazili u Sais i Tebu kako bi bili inicirani od egipatskih Učitelja mudrosti. (Uzgred budi rečeno, ko-masonerija, baš kao i teozofija, nije produkt 19. stoljeća, već njeni korijeni sežu do starog Egipta i Grčke. C.W. Leadbetter u djelu „Glimpses of the Masonic History“ navodi kako su tada žene imale pravo pristupa misterijama, te mogle doprijeti do unutarnjih svetišta, baš kao i muškarci.)
U „Uvodu u Kuran“ N. Smailagić navodi misao njemačkog filologa P. Wendlanda o gnosticima (čiji su sljedbenici bili „Čista braća“ iz Basre), da se „obrazovanima pružala finija hrana teozofije, a svjetini samo svagdanji kruh praznovjerja“. Pošto se u Wikipedijinom članku o ezoteričnom kršćanstvu ono vezuje prvenstveno za esene i rozikrucijance, ima jedno interesantno mišljenje o vezi ovih potonjih sa „Čistom braćom“. Belgijski filozof Emile Dantinne naime veli da je Rosenkreutz [legendarni osnivač rozikrucijanstva] mogao doći do svojih tajni preko tog reda, reda „Čiste braće“ iz Basre. Dantinne je pronašao mnoge sličnosti, a koje se tiču načina odijevanja, prakticiranja apstinencije, iscjeljivanja, besplatne podke. Sličnosti su, prema Dantinne-u također evidentne u doktrinalnim elementima, teurgiji, te u priči o Stvaranju, sa stanovišta teorije emanacija.
Post je objavljen 26.04.2022. u 17:28 sati.