My spiritual exercises
srijeda, 20.07.2022.
DA LI SU ROMANI SLAVILI JUPITERA?
Prije nekih 15ak godina pisao sam na jednom drugom blogu o antičkim božanstvima i o njihovim blagdanima i svetkovinama. Pošto je iz ove posljednje serije postova više nego evidentan moj stav da se stari Rimljani moraju poslati u ropotarnicu povijesti, netko bi mogao zapitati:“A važi li ovo i za rimsku religiju?“ Dugo vremena nisam bio ni ja siguran u to, iz jednostavnog razloga, što historijski izvori navode da su samo stari Rimljani slavili Jupitera, Junonu i Minervu, te ostala božanstva antičkog panteona.
Znači, morao sam krenuti drugim putem, to jest tražiti neke posredne dokaze ili samo indicije o slavljenju antičkih božanstava u srednjem vijeku.
Ako su rimska antička božanstva slavili zapravo Romani na zap. Balkanu u srednjem vijeku, ne bi li onda morali postojati neki bar minimalni dokazi, ili čak samo indicije, koje bi mogle upućivati na ovo? Sasvim nedavno, proučavajući teritorijalne jedinice rane bosanske države, počeo sam razmišljati o riječi „župa“.
Hajde rekoh da pogledam, što znači, i ima li nešto o etimologiji ove riječi u Općoj enciklopediji. Definicija veli da je župa u historijislavensdkih naroda teritorijalna i administrativna jedinica jednog plemena. Grčki termin za ovo jest „zoipania“, pa sad evo imamo i etimologiju grada Županje.
Ako pogledamo u rumunjski rječnik, nalazimo termin „joi“ (č. žoi) za četvrtak, dan boga Jupitera. Opća enciklopedija inače veli da je etimologija riječi župa vrlo sporna, i ne zna se njeno porijeklo.
No, bilo kako bilo, ako je slavljenje Jupitera bio religijski kult srednjevjekovnih Romana (prema oficijelnoj kronologiji, ovaj je kult izumro u 3/4 stoljeću n.e.), onda bi valjalo reći, odakle je dospio (ako ne od starih Rimljana).
Ovaj kult mogao je, i najverojatnije stvarno jest, dospio do Romana preko starih Etruraca, koje su prvospomenuti pokorili negdje polovinom prvog milenija n.e., ili malo kasnije. Naime, etrurska trijada bogova Tinia-Uni-Menrva odgovara rimskoj (tj. romanskoj) Jupiter-Iunona-Minerva.
Vrlo snažan indikator, da su Romani upravo od Etruraca preuzeli svoje glavno božanstvo, jest riječ iz rumunjskog „tinerete“ (č. tinerece) u značenju mladost, koja dakle etimološki potječe od Tinia, dok u talijanskom riječ za mladost glasi „gioventu“, te potječe od Giove (Jupiter). Još jedan indikator jest izraz „a uni“ (sjediniti), što asocira na sjedinjenje boga Tinia sa Uni. (Nije li tu i rijeka Una?)
Engleski „tin“ znači kositar, a to je element planeta Jupitera. Jedan od izraza za kositar (pored „staniu“) u rumunjskom jest „tinichea“.
U razdoblju prije usvajanja kršćanstva, kao monoteističke religije, javili su se sunčani kultovi, pa su tako Romani, kao i Grci štovali boga Apolona. Ovo se naravno nije dešavalo u tzv. helensko doba, već u ranom srednjem vijeku, negdje između VII i X stoljeća.
(U tom prelaznom razdoblju bilo se slavilo i božanstvo Liber, pandan grčkom Dionizu, pa tako imamo ostatke ovih hramova, pored onih Jupiterovih, na više lokacija u Bosni.)
Dakle, izvorno se bilo slavilo glavno pogansko božanstvo u četvrtak, kod svih naroda, i Grka (Zeus), i Romana i romanskih naroda (Jupiter), germanskih naroda (Thor i Donar), te slavenskih (Perun). Ovo je bilo važno i iz praktičnih razloga, zato jer je četvrtak bio dan za odmor, a srijeda dan za trgovinu (Merkurov dan) i za vjenčanja (Wednesday).
Kada se bilo prešlo na nedjelju kao dan odmora i subotu kao sajmeni dan, te dan za sklapanje brakova, i narodi su se morali u tom pogledu uskladiti, pošto su međusobno trgovali. Tako da su u relativno kratko vrijeme prešli svi na slavljenje sunčanih božanstava; Grci i Romani Apolona, Germani Sol-a, Kelti Lugh-a, a Slaveni Svaroga i Dajboga. Otud jasno proizlazi da je i Isus bio u početku smatran za solarno božanstvo, pa je tako u likovnoj umjetnosti i bivao prikazivan.
utorak, 05.07.2022.
KAKO JE NASTALA BOSANSKA DRŽAVA?
Ukoliko pogledamo povijesne karte s početka XII stoljeća, možemo primijetiti da je prvobitna podjela teritorija na zap. Balkanu bila veoma jednostavna. Zapadno od Dunava, rijeka Bosne i Neretve živjeli su Hrvati, a istočno od te linije Srbi. I prije 900 godina su govorili veoma sličnim jezikom, a religijske razlike nisu bile toliko bitne, jer se Srbija tek u narednom stoljeću opredijelila za istočni (pravoslavni) obred. (Krajem XII i početkom XIII st. Srbijom je vladao prvi kralj Stefan Prvovenčani, koji je oženio unuku mletačkog dužda E. Dandola. Njegova tri sina, koji su vladali većim dijelom XIII st., bili su dakle polu-Talijani, te su bili više naklonjeni zapadu, nego Bizantu.)
Umjesto, dakle, ujedinjenja Hrvatske i Srbije u jednu super-državu, u XII stoljeću bila je formirana treća država, Bosna. Zašto je uopće došlo do formiranja Bosne, ako imamo na umu da su u toj prvobitnoj Bosni živjeli samo Hrvati i Srbi? Jedan odgovor može biti – primjena načela „divide et impera“, koji se (pogrešno) pripisuje starim Rimljanima. Ustvari, to je bio principvladavine dvaju srednjevjekovnih rimskim carstava – franačkog i bizantskog. A obje južnoslavenske države, hrvatska i srpska predstavljale su ono,što se u suvremenoj geoplitici nazova „buffer state“.
No, Bosna je, kao treći enttitet na zap. Balkanu, imala i neke svoje specifičnosti i kvalitete, koje su omogućile ne samo njeno formiranje u XII st., već i njeno teritorijalno širenje u naredna dva stoljeća. Imamo očigledni primjer male i moćne države u Veneciji, koja je svoju objektivnu snagu u srednjem vijeku gradila na jakoj mornarici, kako trgovačkoj, tako i ratnoj. (Ona je u vrijeme križarskih ratova praktički mornarica Franačkog carstva.)
Dakle, i Bosna je imala snažno razvijenu trgovinu, već ta prvobitna, mala državica, smještena između Jajca i Goražda, te Žepča i Konjica. Činile su je pet župa na hrvatskoj, zapadnoj strani (Brod, Lašva, Mel, Uskoplje i Rama), te šest župa na srpskoj strani, na istoku (Sutjeska, Dubrovnik, Olovac, Vrhbosna Borač i Goražde). U toj prvobitnoj tvorevini, dakle, važnu su ulogu imala mjesta koja su bila centri trgovine (Vrhbosna, Visoki, Prozor, Kreševo).
No, čini se kao da smo nekog izostavili iz priče. Jer, Wikipedijin članak o ranoj bosanskoj državi nedvosmisleno navodi kako su „važan društveni sloj“ bili Vlasi. Prema tome, sačinjavali su važan dio ranog bosanskog plemstva. Prijevoz robe organizirano je vršen u to vrijeme putem karavana. A kako nas obavještava Wikipedijin članak o trgovini u srednjevjekovnoj Bosni:“ Poslovima organiziranja karavanskog prevoza bavili su se Vlasi“ Ili, drgačije rečeno – Romani. Prema njima je dakle nazvana planina istočno od Sarajeva – Romanija. (Moguće je da se radilo o nazivu jkoji se odnosio na čitavu regiju, tj. zap. Balkan.)
Ukoliko su se Romani bavili tako vžnim poslom, kao što je organizacija trgovačkih putovanja, jasno je da nisu mogli imati podređenu ulogu u niti u upravljanju novoformiranom državom. Bez obzira što o tome nema podataka u historijskim izvorima, puka logika nas upućuje na takav zaključak.
Prvobitna Bosna je dakle od samog starta bila sačinjena od tri etniciteta, a ne dva, kao što bi netko mogao pogrešno pretpostaviti. No, taj prbobitni entitet nije se odvojio od Hrvatske samo zbog razvijene trgovine, već i zbog – rudarstva. Mada historijski izvori navode tek XIV/XV st. , kao vrijeme razvijenog rudarstva u Bosni, možemo pretpostaviti da je ono bilo funkcionalno već i ranije, pa čak i na samom početku. Historijski izvori ne navode Romane kao vlasnike rudnika bakra. Međutim, vodeći se logikom i nazivima mjesta, možemo pretpostaviti da su oni imali ne malu ulogu u eksploataciji bakra. Naime, Rumunji imaju dva naziva za bakar, „cupru“ i „arama“, pa otud nije teško uočiti etimološku srodnost i vezu sa naseljima Kupres i Rama, blizu kojih se od davnih vremena nalazio rudnik bakra.
Sirovine i poluproizvodi te ostala roba su se iz Bosne prevozila u prmorska mjesta. Naročite veze Bosna je razvila sa Dubrovnikom (koji se očigledno nazvao po bosanskoj istoimenoj župi), i upravo zahvaljujući tim trgovinskim vezama, tamošnji Romani su naučili slavenski jezik.
Kao što je poznato, jedan specifikum rane bosanske države jest i obraćanje na bogumilstvo. Ono je u Bosnu dospjelo istočnim trgovačkim rutama, iz Bugarske, naravno posredstvom Romana, odnosno Vlaha, cestom Sofija – Niš – Užice – Rogatica – Vrhbosna (Sarajevo). Ta diteistička religija, porijekom iz Perzijezapravo je pridonijela koheziji bosanske države i tek je u XV st. bila iskorijenjena. Najveći dio bogumila bio je prešao na islam, pa tako i Vlasi-Rumunji, i to je razlog zašto ih danas ima malo na popisima stanovništva.
Interesantno je na kraju također spomenuti kako su bivše biz.-romanske zemlje za vrijeme turske ekspanzije nazvane „Rumelija“, iz čega se vidi da su i Osmanlije, kao i Seldžuci prije bnjih („Rumski sultanat“) sebe smatrali baštinicima rimskog carstva.
