My spiritual exercises
srijeda, 29.06.2022.
HRVATI I SRBI SU DOISTA PORIJEKLOM IZ POLJSKE I ČEŠKE
Nedavno sam bio naveo nekoliko primjera, koji pokazuju sličnost toponima iz Poljske i Češke, sa onima na zap. Balkanu, te koji snažno indiciraju, odakle su Hrvati i Srbi krenuli, u seobi naroda, da bi došli u krajeve u kojima danas žive. Moja je pretpostavka da su oni donijeli sa sobom nazive naselja u kojima su živjeli, te obližnjih rijeka i planina. Siguran sam da ima među čitateljima i 'nevjernih Toma', koji smatraju da nije dovoljan dokaz navesti jedno selo i jednu rijeku. U ovom postu zato navodim čitav jedan niz toponima iz južne Poljske, te Češke, odnosno Moravske. Pošto u Srbiji ima više mjesta sa istim nazivima, navodim i pobliže gdje se ta mjesta nalaze.
HRVATSKA
r. ODRA – ODRA
TURAWA – TUROPOLJE
ILOWA – ILOVA, također i r. Ilova
IWONICZ – IVANIĆ G.
p. BARANIA – BARANJA
ZAGORZ – ZAGORIE
BIELAWA – BJELOVAR
BOROWA – BOROVO N.
GRABOW – GRABOVAC
TUCHOV – TUHOBIĆ
JELCZ – JELSA
OSTROW LKP. – L. OSTROVIČKE
RYBNIK – RIBNIK
RABKA – RABAC
r. RABA – RAB
LESKO – L. LEŠĆE
BUKOWSKO – BUKOVICA
RUSICE – RUŠE
WIELUN – VELJUN
BOBOWA – BOBOVAC
JELENIA GORA – G. JELENSKA
MORAWICA – MORAVICE
KRYNICA – KRNICA
CZARNA – CRNAC
BOSNA I HERCEGOVINA
ZAWIDOW – ZAVIDOVIĆI
ILOWA – V. ILOVA
GLOGOW – GLOGOVA
JAWOR – p. JAVOR
KLUCZBORK – KLJUČ
TRZEBINIA – TREBINJE
p. TURBACZ – TURBE
BIRCZA – BRAZA
r. SAN – SANA
TARNOW – TRNOVO
ZAWIERZIE – ZAVRŠJE (pov. regija)
KLOBUCK – KLOBUK (utv. grad iz sr. vijeka)
VYŠEHRAD (Č) – VIŠEGRAD
SRBIJA
MORAVA (Č) – MORAVA (S), u Srbiji još i Južna i Zapadna Morava
r. MORAVICE (Č) , ulijeva se u rijeku Opavu – r. MORAVICA (S), ulijeva se u Zap. Moravu
BYSTRICE (Č, SL) – (postoje 6 naselja sa tim nazivom) – BISTRICA (kod Priboja)
BYSTRICE – BISTRICA (sj. od Kos. Mitrovice)
BYSTRICE - r. PEĆSKA BISTRICA (kod Peći)
BYSTRICE – r. DEČANSKA BISTRICA (kod Dečana)
DEČIN (Č. Lužica) – DEČANI (Kosovo)
p. JAVORNIKY (SL), oko 50 km od č. Morave - p. JAVOR (SR), OKO 50 km od Zap. Morave
TRNAVA (SL), OKO 50 km od č. Morave – TRNAVA (kod Čačka), par km od Zap. Morave;
Također i D. TRNAVA (kod Prokuplja), oko 20 km od Morave; te
G. TRNAVA (kod V. PLANE), oko 40 km od Morave
JABLONICA (SL), oko 30 km od č. MORAVE – JABLANICA (SR), oko 50 km od Moravice u Srbiji
SENICA (SL), nalazi se blizu Jablonice – SJENICA (SR), nalazi se nedaleko r. Moravice
PLANA (Č), izuzetak, nalazi se daleko od Morave – PLANA (SR), juž. od Kraljeva;
Također i V. PLANA (SR), Sj. od Prokuplja; te
V. PLANA (SR), juž. od Smed. Palanke
CRNA GORA
DUKLA (P) – DUKLJA (pov. naziv Crne Gore)
BIALA (P) – BIJELA
WIELICZKA (P) – VELIKA
LOUČEN (Č) - LOVĆEN
ponedjeljak, 27.06.2022.
ŠTO JE BIO ZID, A ŠTO 'PREDZIĐE' ZAPADNOG KRŠĆANSTVA?
Većina ljudi izraz 'predziđe kršćanstva' povezuje sa XVI stoljećem i sa borbama kršćana i Turaka, i u tom je kontekstu taj pridjevak koristio Franjo Tuđman u svojim govorima. U Općoj enciklopediji možemo pak naći i podatak, da je taj izraz bio prvi puta upotrijebljen za grad Edesu (glavni grad križarske tvorevine, grofovije Edese) 1143. godine. Međutim, sudeći po povijesnim kartama Male Azije i Bliskog istoka 12. stoljeća taj izraz 'antemurale christianitatis' nije baš bio adekvatan, budući da su Seldžuci već bili došli u zaleđe grofovije Edesa, najistočnije državice ranog kršćanstva.
Gledajući povijesnu kartu Hrvatske i Slovenijeiz srednjeg vijeka (u Vojnoj enciklopediji) može se zaključiti kako je Hrvatska u periodu između XI-XIII st. bila već predziđe, u određenom smislu, zapadnog odnosno franačkog kršćanstva. Iz toga logično proizlazi da je Slovenija bila zid zapadnog kršćanstva. Da li se to može iščitati iz priložene karte (uz članak „grad“)? Odgovor je potvrdan. Naime, od svih južnoslavenskih država Slovenija ima najveći broj srednjevjekovnih utvrđenih gradova, ukupno 401. Od toga se na period XI-XIII st. odnosi oko 130 gradova. Neki od gradova bili su vlasništvo viteških redova. Recimo Grad kod M. Sobote bio je posjed templara; Komerda kod Kamnika Malteškog reda, kao i Meljski Hrib kod Maribora; Temnar kod Ormoža bio je posjed Teutonskog reda, baš kao i Žerjavov grad kod Ljubljane.
(Interesantno je da Vojna enciklopedija ne navodi među utvrđenim gradovima Bizantski kastrum na Brionima – nalazi se odmah pored nekadašnje Tuđmanove rezidencije – a radi se o par exellance srednjevjekovnom utvrđenom gradu. Radi se o naselju unutar zidina, navodno iz VI stoljeća. Međutim, prema Vojnoj enciklopediji, sve do XI stoljeća utvrđeni grad se sastojao od zemljanog nasipa, unutar kojeg je bila drvena kuća, odnosno kula. Tek u drugoj polovini XI st. „postoji težnja da se drvo zameni kamenom“. K tome, postoji upadljiva sličnost zidina , sa ostacima „rimskih zidina“ u Puli. Nisu li i kastrum na Brionima i pulske zidine zapravo – iz XI stoljeća?)
Dakle, slovenski zid zapadnog kršćanstva u to vrijeme, od XI-XIII stoljeća činio je niz utvrđenih gradova na potezu Maribor-Ptuj-Celje-Ljubljana. Na toj liniji se uočava da je grupiran najveći broj utvrđenih gradova. Jasno, Slovenija je i u XVI. st. bila zid, a Hrvatska predziđe zap. kršćanstva. No, čini se kako je taj period, od XI/XII st. vezan upravo za stvarno vrijeme Seobe Hrvata i Srba. Jer, očigledno je da se radilo o tzv, buffer state (definicija prema Wikipediji glasi:“ A buffer state is a country lying between two rival or potentially hostile great powers.“
Drugim riječima, načinjen je bio prostor između dvije srednjevjekovne super-sile, bizantskog i franačkog rimskog carstva, koji će poslužiti kao odbojnik ili amortizer od eventualnog napada Bizanta. Upravo je ovo bio razlog zašto su Srbi i Hrvati bili naseljavani (planski) na prostore na kojima su živjeli Romani. Eventualno, Romani su bili potisnuti na prostore koje su ranije držali Pečenezi, a to je teritorija današnje Rumunjske. Romani su nakon 12. stoljeća bili ostali u istarskim i dalmatinskim gradovima na moru. Ovo je dakle, moje tumačenje.
Oficijelna verzija ide ovako. Franci i Bizant sukobili su se kada je Karlo Veliki bio izabran za cara (800). Karlo se bio želio 'protegnuti' i na Dalmaciju. Međutim, bizantski car Mihael I Rangabe mu je dozvolio samo da zaleđe romanskih gradova dođe pod franačku vlast, a da primorski romanski gradovi ostanu Bizantu (mir u Aachenu 812). Eto, to veli Opća enciklopedija.
Vojna enciklopedija poklanja sukobu srednjevjekovnih super-sila samo nekoliko redaka, baš kao i Opća. Što čudi, jer čemu onda služi Vojna enciklopedija, nego da o ratovima opširnije piše od Opće. NE postoji, dakle u Vojnoj enciklopediji članak „Franačko-vizantijski ratovi“. No, zato postoje opširni članci o ratova Franak sa Avarima, te sa Langobnardima (po meni, radi se o izmišljenim narodima).
Tko su to bili žitelji „romanskih gradova“ u Dalmaciji? Da li potomci starih Rimljana, koje su u VI stoljeću bila pokorila germanska plemena? Da li su međusobno komunicirali na latinskom? Ne, nije se radilo o njima. Ti Romani bili su preci današnjih Rumunja, te su govorili jednim od narječja rumunjskog jezika, odnosno – dalmatskim. (U Istri se govorio istriotski.)
No, kasnije su to Romani u primorskim gradovima počeli govoriti i venetskim, a učeni ljudi među njima koristili su se u pisanju knjiga i latinskim. Našao sam u Općoj enciklopediji jedan takav primjer, splitskog kanonika Tome Arhiđakona. Za ovog Romana iz XIII st. članak veli da je bio historičar i političar, te da je nastojao, da Split ne pripada ni hrvatskim, ni venecijanskim feudalcima, a ni mađarskom kralju. On je također primjer, po meni, kako su Romani i sami pridonijeli stvaranju mita o starom Rimu kao moćnom imperiju. Njegova knjiga „Historia Salonica“ prati povijest splitske crkve od „rimskih vremena“ pa sve do njegovog doba, tj. XIII stoljeća.
subota, 25.06.2022.
SLAVENSKA 'OPSADA' CARIGRADA IZ 626 I LEGENDA O SV. DIMITRIJU SOLUNSKOM
Svaki je narod ponosan na svoju povijest, no rana historija takorekuć ama baš svakog naroda u Evropi povezana je više sa mitovima i legendama, a mnogo manje sa stvarnim činjenicama. Takva je recimo povijest starog Rima, na koju su ponosni Talijani, baš kao i Rumunji, no ona je jednostavno proizvod jednog artificijelnog produženja povijesti, na početku novog vijeka. Ne temelji se dakle na stvarnim događajima i ličnostima. Spisi i kronike bizantskih kroničara i historičara , vrlo su nesiguran povijesni izvor. Slijedeći primjer to zorno pokazuje.
Nedavno sam, čitajući knjigu „Velike pomorske bitke i operaciju kroz istoriju“(1975), autora dr Jovana Vasiljevića (kapetan bojnog broda) i mr Berislava Viskovića (kapetan korvete), naišao sam na neke zanimljive podatke, koji potvrđuju moju hipotezu. Tako voi autori, u patriotskoj želji da produže u prošlost što više ranu povijest južnih Slavena na Balkanu, te hrvatske i jugoslavenske mornarice, čine grešku, slijepo i nekritički prihvaćajući navode iz djela bizantskih historičara iz 6. stoljeća Prokopija i Mavrikija, kao i Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća, tako da tvrde: „U VI i početkom VII veka Sloveni su se raširili po celom Balkanskom poluostrvu.“ U nastavku iznose nevjerojatnu tvrdnju , tj. Da su njihovi gusarski brodovi plovili čak do Krete i obala Male Azije. Štoviše, tvrde da je u napadu južnih Slavena (odnosno Srba i Hrvata) na Solun 615. Godine „učestvovalo mnoštvo monoksila“. (Monoksil je čamac istesan iz jednog debla drveta.) Autori u tom pasusu navode, da je glavni izvor za ovaj južnoslavenski napad na Solun, legenda o sv. Dimitriju Solunskom!?
Južni Slaveni su, prema nevjerodostojnim izvorima bizantskih historičara, zajedno sa Avarima napali također i Solin u Dalmaciji, 614. Godine, te sam glavni grad Bizantion, odnosno Carigrad 626. Godine. U tom su napadu također sudjelovali sa flotom monoksila i Slveni, u savezu sa Perzijancima i Avarima. Vojska ovih potonjih, iako je bila moćna i brojala 80 tisuća ljudi, nakon tog pokušaja opsade glavnog grada Bizanta jednostavno – nestaju iz historije!? (Da ih nisu možda oteli vanzemaljci?)
I mada je teoretski moguće čamcima stići iz Moravske sve do Carigrada (jer se češka Morava ulijeva u Dunav, koji se ulijeva u Crno more), osobno veoma sumnjam da su stari Slaveni taj poduhvat stvarno i izveli.
Zašto je trebalo Bizantu da izmišlja ranu povijest južnih Slavena? Odgovor je zapravo jednostavan. Zato, da bi se historicizirao bizantski car Iraklije i smjestio u 7. stoljeće zajedno sa bitkama, koje je navodno vodio. (Perzijski kralj Hosroe, s kojim je navodno ratovao stvarno je živio ne u 7., već u 11. stoljeću, gdje ga pravilno smješta M. Psel.)
Na ovaj zaključak navodi i članak „Iraklije“ u Vojnoj enciklopediji, koji potpisuje general-major Petar Tomac. Ovaj čovjek, inače rodom sa Sušaka (Rijeka) ima više razuma od prethodno navedenog dvojca, pa u vezi napada na glavni grad Bizanta veli samo ovo: „Dok se I. 626 nalazio daleko od Carigrada, prestonicu su napali Persijanci pod Šarvarazom i Avari pod Bajanom.“ Nema, dakle, apsurdnog navođenja napada južnih Slavena.
A što se tiče bizantskih historičara u periodu između 8. I 11. stoljeća, od svih njih je po meni autentičan i vjerodostojan jedino Mihael Psel. Da njega nema i njegove „Kronografije, bila bi nemoguća bilo kakva rekonstrukcija i rektifikacija srednjevjekovne povijesti. (Konstantin Porfirogenet je po meni autentična ličnost, međutim ne i njegovo djelo „Pros ton idion nion Romanon“, u nas prevedeno kao „Spis o narodima“, dok latinski prijevod glasi „De administrando imperio“.)
ponedjeljak, 20.06.2022.
ČUDAN POHOD PUSTINJAKA I GOLJE NA 'BIJELI GRAD'
U oficijelnoj povijesti pod križarskim ratovima se podrazumijevaju ratovi što su ih zapadnoevropski kršćani vodili, na inicijativu papa, od kraja 11. stoljeća do u drugu polovinu 13. stoljeća protiv muslimana na Bliskom istoku, sa ciljem oslobađanja svetih mjesta, a u prvom redu Jeruzalema, iz ruku 'nevjernika'. Po meni, niti su ti ratovi bili vođeni na inicijativu papa, a niti su vođeni protiv muslimana. Čitav tok tih ratova također baca sumnju da je glavni cilj, kojem su najviše težili organizatori tih pohoda bio oslobađanje 'svetih mjesta'. No, dobro.
Literatura o križarskim ratovima navodi jedan, u najmanju ruku bizaran pohod, kojim je otpočeo Prvi križarski rat. Naime, radi se o pohodu, koji su 1096. g. vodili francuski redovnik Petar Amijenski zvani Pustinjak (Pierre l'Ermite) i burgundijski plemić Gauthier Sans Avoir (Vojna enciklopedija naziva ga „Gotje Golja“). Priča, ukratko ide ovako. Pustinjak je stigao iz Francuske sa oko 15 tisuća ljudi u Koeln u travnju 1096. godine. Ta vojska, , koju je propovijedanjem prikupio , sastojala se pretežno od seljaka-kmetova, a mnogi od njih bili su sa ženom i djecom. Nakon što je Nijemcima propovijedao rat, skupio je još 5 tisuća ljudi, te krenuo na čelu kolone niz Dunav, zaputivši se prema Konstantinopolu (Gauthier je već ranije bio krenuo, na čelu kolone od nekoliko tisuća ljudi.) Prema podacima iz Vojne enciklopedije, stigao je u Carigrad 1. kolovoza, dakle nakon nešto više od 3 mjeseca. Obje ove vojske bile su do druge polovine listopada uništene, u sukobu sa Turcima Seldžucima, kod Nikeje na krajnjem zapadu Male Azije. Bar tako veli enciklopedija.
No, ima jedan interesantan podatak u članku u navedenoj enciklopediji, a to je, da je Petar Amijenski „lako savladavši vizantijski garnizon zauzeo Beograd“. Ovaj podatak me je naveo na misao, da se tu možda nije radilo o križarskom pohodu, već zapravo, o seobi Srba, u organizaciji Franaka. Oficijelna verzija priču baca 4 stoljeća unatrag i bazira se na „De administrando imperio“, djelu K. Porfirogeneta, djelu koje i prema službenoj znanosti sadrži mnoge netočnosti i kontradikcije. (Ja bih još dodao, da je moguće bilo i prepravljano, u kasnijim stoljećima.) Cilj Svetog rimskog carstva bio je zapravo – i to je evidentno iz mnogih događaja, pa i onih vezanih za križarske ratove – slamanje Bizanta, u 11. stoljeću još uvijek dominantnog čimbenika u Evropi. Upravo je to bilo na umu franačkim carevima, kada su inicirali seobu Hrvata i Srba iz Lužica, Šlezije, Češke i Moravske na Zap. Balkan. Možemo vidjeti na osnovu toponima, odnosno naziva naselja i rijeka u njihovoj ranijoj postojbini, da su slični i identični sa nazivima u novoj domovini. Npr. naselje Zabrega u blizini rijeke Morave i Bistrica u blizini rijeke Lab – u Češkoj imamo Zabreh u blizini Morave i Bystrzyca Kt. u blizini Labe. Potom, Turopolje u blizini Odre – u Poljskoj imamo Turawa u blizini Odre. Zavidovići u blizini Spreče – u Šleziji imamo Zawidow, u blizini rijeke Spree, s druge strane granice. I tako dalje.
Zanimljivo je također kako službena povijest 'tjera' Slavene čak do Carigrada, baš kao i vojske Pustinjaka i Golje. Citat iz Opće enciklopedije: „Teški poraz Slavena i Avara pred Carigradom 626 čini prekretnicu: Slaveni na teritoriju sjev. od crte Drač-Solun postaju nov kolonizatorski element.“
Beograd je u 11. stoljeću bizantski utvrđeni grad, na granici s Mađarskom, pod nazivom Alba Graeca (od rum. alb – bijel), u kojem žive Romani, a vjerojatno još i romanizirani Kelti. Mada Vojna enciklopedija navodi da je ime grad dobio po bijelom kamenu po kojem je bio utvrđivan, sa ovime se ne bih složio. Naime, veoma me je zanimala ta tematika, kako su gradovi i pokrajine dobivali pridjev „bijeli“. Uporno sam tražio mjesta na karti sa takvim nazivima, te došao do nedvosmislenog zaključka. Ti se gradovi nalaze u blizini granice (npr. Beli Manastir u blizini granice sa Srbijom ili Bela Crkva [Biserica Alba] u blizini granice sa Rumunjskom), ili su se nekad u prošlosti nalazili (tako primjerice Biograd n/m bio je nekoliko km od granice sa Hrvatskom, u vrijeme najvećeg teritorijalnog proširenja Bosne u 14. stoljeću). Za pokrajine isto važi radi se o graničnim područjima (npr. slovenska Bela Krajina bila je najjužnija pokrajina franačkog Sv. Rimskog carstva, a Albanija najzapadnija pokrajina Bizanta, nakon naseljavanja Slavena).
utorak, 14.06.2022.
ODAKLE POTJEČU VRATA NA RIMSKOJ BAZILICI?
Prije nešto više od 20 godina čuo sam za izraz „mille mai piu mille“ i moram priznati da nisam bio siguran što točno znači. Onda sam u rječniku stranih riječi prof. Filipovića našao riječ hilijazam (milenarizam), koji se tumači kao „mističko vjersko učenje o ponovnom dolsku Krista na Zemljlu i uspostavljanju opće jednakosti, pravde i blagostanja“. Valjda je to-to, zaključio sam. Potkraj '99 godine bio sam u Rimui u suvenirnici bazilike Santa Maria Maggiore (tu se nalazi grob čuvenog kipara Berninija) kupio jednu ilustriranu knjižicu naslovljenu „Le 7 Basiliche di Roma“, čiji je autor Antonino Lopes.
Tada sam mislio da je sigurno morao biti veliki događaj jubilej 1000. godine, kada se iščekivao neki „kraj vremena“. Međutim, čitajući navedenu knjižicu naišao sam na iznenađujući podatak:“ Si incontrano soltanto sarcofagi di Niccolo V, di Bonifacio VIII, il papa del primo giubileo del 1300…“ Čudno – zar je tek 1300. g. bila prva proslava jubileja? Ovoga pape sam se sjetio mnogo kasnije, kada sam iz knjige „Templari i asasini“ J. Wasserman saznao da je on ekskomunicirao francuskog kralja Filipa IV Lijepog, poznatog po suđenju templarima, te ustanovljavanju Avignona kao sjedišta pape. Bonifacije VIII je 1297. g. kanonizirao jednog od prethodnih kraljeva, Luja IX, koji će tako dobiti pridjevak „sveti“. Luj IX je inače vodio posljednji križarski rat; 1270. je umro u Tunisu. (Nekako se čudno podudaraju događaji slabljenja moći svetih rimskih careva franačkog carstva i proglašenja Luja IX svecem.)
Ponovno čitajući spomenutu knjižicu o rimskim bazilikama našao sam na neke interesantne podatke u vezi XI stoljeća, kojeg smatram na neki način 'pivotalnim' u istraživanju cijelog srednjeg vijeka. Sve se vrti dakle oko tog 11. stoljeća. (to se uostalom vidi i iz prethodnih postova.) A. Fomenko smatra da je povijest od 11. do 14. stoljeća u osnovi točna, ali u značajnoj mjeri distorzirana
Lopes veli da termin 'bazilika' etimološki potječe od grč riječi 'basileus', što znači 'kralj'. Označuje stoga jedan ambijent u kojem obitava ili obavlja vladarske dužnosti onaj tko ima moć, objašnjava Lopes. Rimske bazilike on smatra „autohtonim“ proizvodom, no imajući na umu da su nastale u periodu od 17. do 19. stoljeća, ja smatram da su izvorna zdanja (na čijim su temeljima današnje bazilike sagrađene) ipak bila bizantski proizvod. S tim u vezi, stojim i dalje na stanovištu, da je tokom 11/12. stoljeća Rim bio bizantski, i to sve do rimskog pohoda franačkog cara Fridriha I Barbarosse.
Proučavajući tekst u vezi bazilike San Paolo Fuori le Mura, inače posljednje (kronološki) u nizu, iz 1854. godine, pronašao sam nešto interesantno. Na (unutrašnjem) pročelju bazilike , s desne strane, nalaze se tzv. Bizantska vrata, staljena u Bizantu 1070. godine, a koja su u staroj bazilici zatvarala glavni ulaz. Zar nije malo neobično da se u Bizantu naručuju vrata za jednu od glavnih bazilika, kratko vrijeme nakon velike shizme (prema oficijelnoj kronologiji). Papa koji je u to vrijemebio na tronu, Grgur VII, nije poznat kao onaj tko se izmirio sa carigradskim patrijarhom. Kako objaniti ovu kontradiktornost, ili 'anomaliju'? Pošto je Grgur VII bio prognan iz Rima, a Bonifacije VIII uhapšen, postavlja se pitanje o njihovoj stvarnoj papinskoj moći u periodu do 14. stoljeća. Već sam ranije bio iznio svoje mišljenje, da pape bez temporalne, svjetovne moći nisu mogle imati odlučni utjecaj na vladare iz tog razdoblja.
Drugim riječima, vladari su mogli ignorirati rimskog biskupa, kao što su to i činili. (Opća enciklopedija veli da je titula „biskup Rima“ bilas u upotrebi do 1059. godine, no ja tvrdim da je bila u upotrebi sve do potkraj 13. stoljeća, tj. da je tek tada bila uvedena institucija rimskog pape.) Dakle, sukob gvelfa (pristalica pape) i gibelina (pristalica sv, rimskog cara) mogao je završiti samo trijumfom ovih potonjih. (Gvelfi su još poznati pod imenom 'nobilta nera', po tamnoj boji odjeće koju su nosili, pa otud i izraz 'black nobility' kod D. Icke-a.)
Dovoljno je naći kratak enciklopedijski članak na ovu temu, i shvatiti o čemu se tu radi. Članak „signoria“ u „Enciclopedia universale“ naime veli da je s. oblik vladavine koji se u Italiji formirao tokom 13/14. stoljeća usponom moći (feudalnih) gospodara. To je znači početak, a u Rimu se vidi, u zadnjoj četvrtini 13. stoljeća, uspon familija Orsini (papa Nikola III) i Caetani (papa Bonifacije VIII). Oni su već za sebe i svoje aristokratske obitelji pretendirali moć, međutim – nisu je bili još tada u stanju ostvariti. Ovo će poći za rukom tek u 15. stoljeću familijama Colonna, Borgia, Piccolomini, della Rovere, koje su dale po jednog ili više papa.
Ovo važi i za svjetovne vladare. Navedeni članak veli da se u 15. stoljeću veće signorie transformiraju u principate, kojima je priznato posjedovanje nasljednog pravanad njihovim dominijem, sa moći suverena, te titulama markiza ili vojvode. Tek su tada postale stvarno moćne srednjevjekovne države Milansko vojvodstvo, Venecija, Savoja, Napuljska kraljevina , pa tako i Papaska država.
subota, 11.06.2022.
KONSTANTINOPOL I AKVILEJA - PRAVA SHIZMA IZ 11. STOLJEĆA?
Gradić Akvileja (Aquileia) na 35 km od Trsta, danas danas nema nikakav značaj. No, ukoliko samo prođemo kroz njega, primijetiti ćemo da su u njemu mnogi arheološki ostaci iz drevnog doba, kada je morao biti važan centar.
Prema oficijelnoj povijesti u VI stoljeću je nastao sukob između Akvileje (od III stoljeća utjecajnog centra kršćanstva) i Rima „oko dogmatskih pitanja“. Na što se odnose ova pitanja, zapravo i nije važno, važna je tek posljedica, tj. da dotadašnji biskup uzima naslov – patrijarha. Da li taj naslov nešto znači u šestom stoljeću? Pošto je jugom i dijelom sjeverne Italije vladao od 6. do 8. stoljeća Bizant, mogao bi nepristrani promatrač zaključiti kako se akvilejska biskupija – jednostavno priklonila bizantskom caru Justinijanu, te ortodoksnoj vjeri. Ovo naravno nije točno imamo li u vidu germansko, odnosno franačko porijeklo patrijarha. Oni nikad nisu bili ortodoksne vjere. Što je onda u pitanju?
Odgovor nećemo dobiti tražeći ga u okviru službene kronologije teologa D. Petau-a. Ta kronologija smješta nastanak kršćanstva u 1. st. n.e. i ne može nam objasniti zašto je akvilejski biskup postao odjednom patrijarh a grad u pokrajini Friuli – Akvilejski patrijarhat. Može li nam pomoći nova kronologija A. Fomenka, koji početak kršćanstva smješta u 11. stoljeće? Pogledajmo.
Članak u mojoj „Enciclopedia universale“ o Akvileji ima samo 20 redaka, no čak tri puta spominje se 11. stoljeće. „Risorse nel sec. XI, sotto il principato dei suoi patriarchi.“ Zašto bi Akvileja doživjela preporod u 11. stoljeću? I dalje citati iz navedenog enciklopedijskog članka „La basilica della Beata vergine (sec. XI) poggia su un edificio cristiano…“ I još „Del sec. XI sono il Palazzo Patriarcale e la chiesa di S. Giovanni in Foro“. Čini se kako već ovi kratki citati nagovješćuju zašto je Akvileja dobila na važnosti (tek) u 11. stoljeću.
No, kako bi bili sigurni, svakako bi bilo dobro pogledati što o Akvileji i njenom patrijarhatu veli Wikipedijin članak. Usredotočimo li se samo na dio koji govori o događajima iz 11. stoljeća, primijetiti ćemo slijedeće stvari. Prvo, da je 1011. g. patrijarh Johannes IV, okružen sa 30 biskupa (!) posvetio novu katedralu u Bambergu. Da je navedeni patrijarh bio samo običan nadbiskup, ne bi ga sigurno zvali u Frankoniju, da posveti novosagrađenu katedralu. Mogao je to lako obaviti i recimo nadbiskup od Mainza. No, dobro. Dalje se navodi da je patrijarh Wolfgang (ili Poppo)posvetio svoju vlastitu katedralu, odnosno baziliku, kako je imenuje „Enciclopedia universale“ 1031. g. (Dakle, nije bio pozvan nitko važniji da to obavi.) Pod njegovom je vladavinom također grad dobio nove gradske zidine, saznajemo iz članka.
E sad, u Wikipediji ima jedan citat, koji se baš ne doima vjerodostojno, blago rečeno. Jer, u njemu se veli da je 1047. g. patrijarh Eberhard prisustvovao sinodu, na kojem je potvrđeno da je Akvileja po počasti iza (samo) Rima, Ravene i Milana. Akvileja je po meni u 11. stoljeću bez premca u zapadnom kršćanstvu, čak i ispred Pariza (filozofski centar) i Reimsa (krunidba francuskih kraljeva). Jer, Sveto rimsko carstvo htjelo je od početka svog vlastitog crkvenog poglavara, pa si je stoga akvilejski patrijarh uzeo najvišu poznatu titulu (stvarnog) ranog kršćanstva.
Što se tiče rimskog biskupa, on nije mogao tada biti „glavni“ u zapadnom kršćanstvu, jer jednostavno nije imao ni temporalnu, svjetovnu moć, za razliku od patrijarha. Navedeni Wikipedijin članak još veli kako je 1077. g. patrijarh Sieghard dobio titulu furlanijskog vojvode od (budućeg) cara Henrika IV. Akvilejska država je na vrhuncu moći obuhvaćala, pored Furlanije, još i Korušku, Štajersku, te Istru. Njena će moć opasti tek u 14/15. stoljeću, kada su Turci osvojili Konstantinopol. Tako su i bizantski i akvilejski patrijarh gotovo istodobno otišli u povijest, i tek tada se zapravo Sveto rimsko carstvo vezalo za Rim i papu.
Na kraju bi valjalo pripomenuti i to, da – ako je Akvileja stekla moć već u prvoj polovici 11. stoljeća – to se ondfa kosi sa Pselovom „Kronografijom“, koji u to vrijeme još spominje Kelte, kao narod koji graniči s Bizantom. (Shodno tome, mislim da stoji pretpostavka da još koliko u prvoj polovici 11. stoljeća na sjeveru Italije postoji „Cisalpinska Galija“ [zajedno sa francuskom Galijom], koju će uskoro pokoriti Franci, odnosno Sv. rimsko carstvo.) Nije li u pravu opet Fomenko, koji tvrdi da neke događaje od 11.-13. stoljeća treba pomaknuti za 50 godina unaprijed?
