Većina ljudi izraz 'predziđe kršćanstva' povezuje sa XVI stoljećem i sa borbama kršćana i Turaka, i u tom je kontekstu taj pridjevak koristio Franjo Tuđman u svojim govorima. U Općoj enciklopediji možemo pak naći i podatak, da je taj izraz bio prvi puta upotrijebljen za grad Edesu (glavni grad križarske tvorevine, grofovije Edese) 1143. godine. Međutim, sudeći po povijesnim kartama Male Azije i Bliskog istoka 12. stoljeća taj izraz 'antemurale christianitatis' nije baš bio adekvatan, budući da su Seldžuci već bili došli u zaleđe grofovije Edesa, najistočnije državice ranog kršćanstva.
Gledajući povijesnu kartu Hrvatske i Slovenijeiz srednjeg vijeka (u Vojnoj enciklopediji) može se zaključiti kako je Hrvatska u periodu između XI-XIII st. bila već predziđe, u određenom smislu, zapadnog odnosno franačkog kršćanstva. Iz toga logično proizlazi da je Slovenija bila zid zapadnog kršćanstva. Da li se to može iščitati iz priložene karte (uz članak „grad“)? Odgovor je potvrdan. Naime, od svih južnoslavenskih država Slovenija ima najveći broj srednjevjekovnih utvrđenih gradova, ukupno 401. Od toga se na period XI-XIII st. odnosi oko 130 gradova. Neki od gradova bili su vlasništvo viteških redova. Recimo Grad kod M. Sobote bio je posjed templara; Komerda kod Kamnika Malteškog reda, kao i Meljski Hrib kod Maribora; Temnar kod Ormoža bio je posjed Teutonskog reda, baš kao i Žerjavov grad kod Ljubljane.
(Interesantno je da Vojna enciklopedija ne navodi među utvrđenim gradovima Bizantski kastrum na Brionima – nalazi se odmah pored nekadašnje Tuđmanove rezidencije – a radi se o par exellance srednjevjekovnom utvrđenom gradu. Radi se o naselju unutar zidina, navodno iz VI stoljeća. Međutim, prema Vojnoj enciklopediji, sve do XI stoljeća utvrđeni grad se sastojao od zemljanog nasipa, unutar kojeg je bila drvena kuća, odnosno kula. Tek u drugoj polovini XI st. „postoji težnja da se drvo zameni kamenom“. K tome, postoji upadljiva sličnost zidina , sa ostacima „rimskih zidina“ u Puli. Nisu li i kastrum na Brionima i pulske zidine zapravo – iz XI stoljeća?)
Dakle, slovenski zid zapadnog kršćanstva u to vrijeme, od XI-XIII stoljeća činio je niz utvrđenih gradova na potezu Maribor-Ptuj-Celje-Ljubljana. Na toj liniji se uočava da je grupiran najveći broj utvrđenih gradova. Jasno, Slovenija je i u XVI. st. bila zid, a Hrvatska predziđe zap. kršćanstva. No, čini se kako je taj period, od XI/XII st. vezan upravo za stvarno vrijeme Seobe Hrvata i Srba. Jer, očigledno je da se radilo o tzv, buffer state (definicija prema Wikipediji glasi:“ A buffer state is a country lying between two rival or potentially hostile great powers.“
Drugim riječima, načinjen je bio prostor između dvije srednjevjekovne super-sile, bizantskog i franačkog rimskog carstva, koji će poslužiti kao odbojnik ili amortizer od eventualnog napada Bizanta. Upravo je ovo bio razlog zašto su Srbi i Hrvati bili naseljavani (planski) na prostore na kojima su živjeli Romani. Eventualno, Romani su bili potisnuti na prostore koje su ranije držali Pečenezi, a to je teritorija današnje Rumunjske. Romani su nakon 12. stoljeća bili ostali u istarskim i dalmatinskim gradovima na moru. Ovo je dakle, moje tumačenje.
Oficijelna verzija ide ovako. Franci i Bizant sukobili su se kada je Karlo Veliki bio izabran za cara (800). Karlo se bio želio 'protegnuti' i na Dalmaciju. Međutim, bizantski car Mihael I Rangabe mu je dozvolio samo da zaleđe romanskih gradova dođe pod franačku vlast, a da primorski romanski gradovi ostanu Bizantu (mir u Aachenu 812). Eto, to veli Opća enciklopedija.
Vojna enciklopedija poklanja sukobu srednjevjekovnih super-sila samo nekoliko redaka, baš kao i Opća. Što čudi, jer čemu onda služi Vojna enciklopedija, nego da o ratovima opširnije piše od Opće. NE postoji, dakle u Vojnoj enciklopediji članak „Franačko-vizantijski ratovi“. No, zato postoje opširni članci o ratova Franak sa Avarima, te sa Langobnardima (po meni, radi se o izmišljenim narodima).
Tko su to bili žitelji „romanskih gradova“ u Dalmaciji? Da li potomci starih Rimljana, koje su u VI stoljeću bila pokorila germanska plemena? Da li su međusobno komunicirali na latinskom? Ne, nije se radilo o njima. Ti Romani bili su preci današnjih Rumunja, te su govorili jednim od narječja rumunjskog jezika, odnosno – dalmatskim. (U Istri se govorio istriotski.)
No, kasnije su to Romani u primorskim gradovima počeli govoriti i venetskim, a učeni ljudi među njima koristili su se u pisanju knjiga i latinskim. Našao sam u Općoj enciklopediji jedan takav primjer, splitskog kanonika Tome Arhiđakona. Za ovog Romana iz XIII st. članak veli da je bio historičar i političar, te da je nastojao, da Split ne pripada ni hrvatskim, ni venecijanskim feudalcima, a ni mađarskom kralju. On je također primjer, po meni, kako su Romani i sami pridonijeli stvaranju mita o starom Rimu kao moćnom imperiju. Njegova knjiga „Historia Salonica“ prati povijest splitske crkve od „rimskih vremena“ pa sve do njegovog doba, tj. XIII stoljeća.
Post je objavljen 27.06.2022. u 09:45 sati.