My spiritual exercises
ponedjeljak, 20.06.2022.
ČUDAN POHOD PUSTINJAKA I GOLJE NA 'BIJELI GRAD'
U oficijelnoj povijesti pod križarskim ratovima se podrazumijevaju ratovi što su ih zapadnoevropski kršćani vodili, na inicijativu papa, od kraja 11. stoljeća do u drugu polovinu 13. stoljeća protiv muslimana na Bliskom istoku, sa ciljem oslobađanja svetih mjesta, a u prvom redu Jeruzalema, iz ruku 'nevjernika'. Po meni, niti su ti ratovi bili vođeni na inicijativu papa, a niti su vođeni protiv muslimana. Čitav tok tih ratova također baca sumnju da je glavni cilj, kojem su najviše težili organizatori tih pohoda bio oslobađanje 'svetih mjesta'. No, dobro.
Literatura o križarskim ratovima navodi jedan, u najmanju ruku bizaran pohod, kojim je otpočeo Prvi križarski rat. Naime, radi se o pohodu, koji su 1096. g. vodili francuski redovnik Petar Amijenski zvani Pustinjak (Pierre l'Ermite) i burgundijski plemić Gauthier Sans Avoir (Vojna enciklopedija naziva ga „Gotje Golja“). Priča, ukratko ide ovako. Pustinjak je stigao iz Francuske sa oko 15 tisuća ljudi u Koeln u travnju 1096. godine. Ta vojska, , koju je propovijedanjem prikupio , sastojala se pretežno od seljaka-kmetova, a mnogi od njih bili su sa ženom i djecom. Nakon što je Nijemcima propovijedao rat, skupio je još 5 tisuća ljudi, te krenuo na čelu kolone niz Dunav, zaputivši se prema Konstantinopolu (Gauthier je već ranije bio krenuo, na čelu kolone od nekoliko tisuća ljudi.) Prema podacima iz Vojne enciklopedije, stigao je u Carigrad 1. kolovoza, dakle nakon nešto više od 3 mjeseca. Obje ove vojske bile su do druge polovine listopada uništene, u sukobu sa Turcima Seldžucima, kod Nikeje na krajnjem zapadu Male Azije. Bar tako veli enciklopedija.
No, ima jedan interesantan podatak u članku u navedenoj enciklopediji, a to je, da je Petar Amijenski „lako savladavši vizantijski garnizon zauzeo Beograd“. Ovaj podatak me je naveo na misao, da se tu možda nije radilo o križarskom pohodu, već zapravo, o seobi Srba, u organizaciji Franaka. Oficijelna verzija priču baca 4 stoljeća unatrag i bazira se na „De administrando imperio“, djelu K. Porfirogeneta, djelu koje i prema službenoj znanosti sadrži mnoge netočnosti i kontradikcije. (Ja bih još dodao, da je moguće bilo i prepravljano, u kasnijim stoljećima.) Cilj Svetog rimskog carstva bio je zapravo – i to je evidentno iz mnogih događaja, pa i onih vezanih za križarske ratove – slamanje Bizanta, u 11. stoljeću još uvijek dominantnog čimbenika u Evropi. Upravo je to bilo na umu franačkim carevima, kada su inicirali seobu Hrvata i Srba iz Lužica, Šlezije, Češke i Moravske na Zap. Balkan. Možemo vidjeti na osnovu toponima, odnosno naziva naselja i rijeka u njihovoj ranijoj postojbini, da su slični i identični sa nazivima u novoj domovini. Npr. naselje Zabrega u blizini rijeke Morave i Bistrica u blizini rijeke Lab – u Češkoj imamo Zabreh u blizini Morave i Bystrzyca Kt. u blizini Labe. Potom, Turopolje u blizini Odre – u Poljskoj imamo Turawa u blizini Odre. Zavidovići u blizini Spreče – u Šleziji imamo Zawidow, u blizini rijeke Spree, s druge strane granice. I tako dalje.
Zanimljivo je također kako službena povijest 'tjera' Slavene čak do Carigrada, baš kao i vojske Pustinjaka i Golje. Citat iz Opće enciklopedije: „Teški poraz Slavena i Avara pred Carigradom 626 čini prekretnicu: Slaveni na teritoriju sjev. od crte Drač-Solun postaju nov kolonizatorski element.“
Beograd je u 11. stoljeću bizantski utvrđeni grad, na granici s Mađarskom, pod nazivom Alba Graeca (od rum. alb – bijel), u kojem žive Romani, a vjerojatno još i romanizirani Kelti. Mada Vojna enciklopedija navodi da je ime grad dobio po bijelom kamenu po kojem je bio utvrđivan, sa ovime se ne bih složio. Naime, veoma me je zanimala ta tematika, kako su gradovi i pokrajine dobivali pridjev „bijeli“. Uporno sam tražio mjesta na karti sa takvim nazivima, te došao do nedvosmislenog zaključka. Ti se gradovi nalaze u blizini granice (npr. Beli Manastir u blizini granice sa Srbijom ili Bela Crkva [Biserica Alba] u blizini granice sa Rumunjskom), ili su se nekad u prošlosti nalazili (tako primjerice Biograd n/m bio je nekoliko km od granice sa Hrvatskom, u vrijeme najvećeg teritorijalnog proširenja Bosne u 14. stoljeću). Za pokrajine isto važi radi se o graničnim područjima (npr. slovenska Bela Krajina bila je najjužnija pokrajina franačkog Sv. Rimskog carstva, a Albanija najzapadnija pokrajina Bizanta, nakon naseljavanja Slavena).
