My spiritual exercises
četvrtak, 29.10.2020.
PRETHODNA INKARNACIJA BOBBY FISCHERA JE EMANUEL LASKER
Kao dijete jako sam dobro igrao šah, i bio sam među najboljima, kada sam išao u osnovnu školu, 70tih godina. (Ustvari, samo jedan bio je bolji igrač od mene, zvao se Slavko Maletić). Poslije sam zanemario šah, kada sam počeo trenirati košarku. Može se reći da sam samo s vremena na vrijeme igrao šah, a u posljednjih 20ak godina sam i prestao. Prije nekoliko mjeseci desila se jedna zanimljiva stvar, a to je da sam pronašao šahovsku ploču, za koju sam mislio, da sam je zagubio. (A bila je u stvari na manje od metar od mog radnog stola sa kompjuterom, između police za knjige i zida.)
Ukoliko sam inkarnacija glumca Bogarta, tada bih stvarno morao biti dobar šahist, kao što je i on bio. I tako, počeo sam, poput svoje prethodne inkarnacije, igrati šah, sam protiv sebe, baš kao što je to činio H.B. (U jednoj sceni iz filma „Casablanca“ može se vidjeti kako Rick, vlasnik lokala, igra šah, upravo – protiv sebe.) Malo mi je to izgledalo čudno u početku, ali sam onda shvatio da to i nije tako teško. Jednostavno, vuku se najbolji mogući potezi, prvo kao jedan, a onda kao drugi igrač.
Nedavno sam naišao na članak u Općoj enciklopediji o šahu (zanimljivo, članak je opširan - na čak tri strane - za razliku od članaka o drugim igrama, odnosno sportovima, koji su kratki i jezgroviti). U njemu sam pronašao one podatke, koje sam znao već kao dijete, o prvim šampionima svijeta u šahu. Pažnju mi je privukao drugi po redu šampion, koji se zvao Emanuel Lasker (šampion od 1894 do 1921 godine). Nekako mi je to ime (već kao djetetu) zvučalo poznato, baš kao i slijedećeg šampiona, Raula Capablanche. Nešto mi je govorilo da se radi o inkarnaciji nekadašnjeg prvaka svijeta Bobby Fischera, kojeg sam volio kao dijete, i sjećam se da sam analizirao njegove partije i oduševljava se njegovom genijalnošću. I, kada sam otišao na Google image, doista su se potvrdile moje slutnje – jedanaesti šampion svijeta je odista bio inkarnacija drugog šampiona svijeta, Emanuela Laskera.
Dakle, isti igrač koji je fascinirao Bogarta, je u svojoj novoj inkarnaciji inspirirao mene, njegovu reinkarnaciju. No, interesantno je da i naredni (treći) šampion Raul Capablanca (od 1921-27) tu igra neku ulogu – jer on je prethodna inkarnacija 10. šampiona svijeta, Borisa Spaskog!
Inače, moj interes za igru na 64 polja ne datira (samo) iz prethodne inkarnacije. Upravo čitajući navedeni encilopedijski članak shvatio sam od kojeg stoljeća, odnosno inkarnacije potječe moj interes za šah. U Evropu je šah dospio prvo na španjolski dvor, odnosno za vrijeme kralja Filipa II, u drugoj polovini 16. stoljeća. A u toj inkarnaciji (kao Aloysius Gonzaga) ja sam došao na njegov dvor, da budem paž njegovu sinu, princu od Asturije. Tada su Španjolci i Talijani bili najbolji igrači šaha i prvi (neslužbeni) prvaci svijeta. Dakle, u početku je šah bio privilegija samo visokog plemstva, da bi tek u 18. i naročito 19. stoljeću dospio do širokih masa.
četvrtak, 08.10.2020.
ZAGONETNA IKONICA SA OTOČIĆA U SJEVERNOJ ITALIJI
Prije jedno 20ak godina radio sam preko ljeta u jednom samostanu u sjevernoj Italiji, smještenom na umjetno sačinjenom otočiću pravokutnog oblika, imenom Barbana. Tamo se nalazi marijansko svetište Madonna di Barbana, još od davnih vremena.( Svetište je bilo najprije u posjedu barbanita, potom, benediktinaca, te od 16. stoljeća franjevaca.) Kada sam odlazio, kupio sam u suvenirnici jednu ikonu – diptih, koji se sastoji od dva dijela, lijevo je portret Isusa, a desno fotografija statue Bogorodice sa djetetom, iz same crkve na otoku.
Tek prije nekoliko godina, nešto mi je palo u oči – jedna je ikona ortodoksna, dok je druga katolička. Prije par dana sam na Google image-u pokušao provjeriti neću li naći nešto slično. Upisao sam na tražilicu „icona – dyptich – Jesus and St. Mary“. Na ekranu se pojavilo niz sličnih ikonica, međutim – sve su one bile sačinjene bilo od samo ortodoksnih, ili samo katoličkih slika i portreta. Ovo što ja imam, onda predstavlja nešto kao „raritet“, zaključio sam. No, moguće i jedan prilog mojoj tezi, kako je Italija u 11. i 12. stoljeću bila ortodoksna – sveta stolica bila je u Carigradu, a ne Rimu.
Ortodoksna ikonica Isusa (tj. lijeva strana diptiha) sadrži i neka zagonetna slova i riječi. Oko glave Isusa je aureola sa tri zrake: lijeva sadrži slovo latinsko „Q“ (kve), desna slovo „N“ (koje može biti bilo latinsko N ili grčko ni), te iznad glave je grčko slovo omega. Sa lijeve strane aureole su slova „I C“, a sa desne „X C“. Zanimljivo, ispod slova IC je riječ H SOPHIA (kao što svi znamo, znači mudrost), dok ispod XC, na desnoj strani stoji TO THEO (napisano grčkim slovima, kao i prethodna riječ).
Isus svojom desnom rukom, odnosno prstima oblikuje slova ICXC, dok u lijevoj ruci drži otvrorenu knjigu, koja sadrži zagonetni tekst:
ANAGTA
GIN XPI
CTO THEA
I PROGKU
NIGOME
N KIRI
ON TON
NONON
ANAMA
PTHTON
Ako promotrimo desnu stranu diptiha, na kojoj je katolička statua bogorodice na tronu (koju sam imao prilike osobno nositi, zajedno sa još nekoliko ljudi), dakle prikazana u stilu zapadne crkve, ona također sadrži neke interesantne detalje. Iznad njene glave jest šestokraka zvijezda, unutar zlatnog kruga. Ovaj simbol je prisutan u tradicionalnoj umjetnosti Asturije, ali je također i slavenski, u svojoj pojednostavljenoj varijanti. Madona u desnoj ruci drži drži cvijet (ružu?), dok lijevom drži Isusa. Mali Isus kažiprstom desne ruke pokazuje na cvijet, dok u lijevoj drži (zatvorenu) knjigu. Na lijevoj i desnoj strani trona možemo uočiti dva križa, koji podsjećaju na templarski (ili teutonski), i također su, kao i zvijezda, unutar zlatnog kruga.
Moja ikonica-diptih načinjena je od drva, i ima na poleđini nešto, na što ranije nisam obraćao pažnju, budući da sam to smatrao tek pukim ornamentom, nebitnim za diptih. Međutim, sasvim nedavno, možda prije tjedan ili desetak dana, otkrio sam da i poleđina ikonice ima sasvim određeno značenje. Dakle, na pozadini su dva identična ornamenta, u vidu dvostrukog križa unutar kruga. Manji križ, u obliku zvijezde, unutar je većeg križa, čiji krakovi podsjećaju na široke latice cvijeta. Ovalnog su oblika. Moram priznati da nisam znao o kakvom križu se radi, i u Općoj enciklopediji ga nema (gdje se navode 23 različite forme križa). Našao sam ga u Wikipedijinom članku „Christian cross variants“. Radi se o „Pektoralnom križu Cuthberta“ (Pectoral cross of Cuthbert), i još se navodi da je to bio jedan Kelt, rani kršćanski obraćenik.
Poleđina ikone dakle donosi zanimljivu kombinaciju spoja cirkumpunkta (krug sa okruglom točkom u sredini), što je astronomski simbol Sunca (i astrološki također) i – dva keltska križa. Jer, i manji križ, u obliku zvijezde sa četiri zrake je keltski, kada je u krugu.
I tako dolazimo do čudnovate kombinacije bizantskih, slavenskih i keltskih elemenata na ovoj ikonici, suvenira sa otočića Barbana i tomošnjeg svetišta Bogorodice. Ali to nije sve. Pošto sam odranije znao za trik, pomoću kojeg možemo dobiti iluziju 3-D dubine (ako stavimo jednu sliku do druge, i gledamo netremice 30ak sekundi), shvatio sam da i stražnja strana ikonice posjeduje tu moć dovođenja u izmijenjeno, meditativno stanje svijesti – ako gledam točno između njih, pojavljuje se treća slika, u sredini, koja, osim što ima 3D svojstva, također ima i lijepe zlatne preljeve, kao zlato, na koje se uhvatila lagana patina.
srijeda, 07.10.2020.
SIDDHI-JI I MOĆI SVIJESTI NA MALOM OTOČIĆU U ALJASKOM ZALJEVU
Među raznim člancima o siddhi-jima koje sam našao na netu, pažnju mi je privukao jedan, naslovljen „Siddhis and the Power of Consciousness“, koji potpisuje Tom Kenyon, američki istraživač na području funkcioniranja uma i transformiranja svijesti, rodom iz Virginije, a sada nastanjen u državni Washington.
U uvodu Kenyon opisuje svoj posjet sjeveru Aljaske, gdje je bio održao nekoliko workshop-ova. Kao mladić, krajem 60tih bio je otišao na rock festival u Atlantu, gdje je doživio nešto neobično, prilikom posjeta čudnoj prodavaonici, iz koje su se čuli zvuci indijske duhovne glazbe, odnosno instrumenta zvanog sitar, te gdje je vonjalo na tamjan kao u nekoj katoličkoj crkvi. Police su bile pune knjiga o jogi i drugim egzotičnim temama. Kad je bio na izlasku, pogled mu je zapeo za knjigu „Autobiography of a Yogi“ Paramhanse Yoganande. Gledajući njegovu sliku na ovitku knjige bio je iskusio nešto nalik „deja vu“ osjećaju, a kasnije čitanje te knjige aktiviralo mu je uspomene na niz života koje je proživio u Indiji, te ponovno spajanje sa njegovim „primarnim spiritualnim lozama“.
Paramhansa Yogananda imao je tipičnu crtu za jogije, koji su doživjeli samo-realizaciju, a koja se može sresti i kod nekih drugih svetaca i mistika. Kenyon veli da siddhi-ji ili jogičke moći nisu ograničene na indijske jogije, već njih posjeduju također i mistici drugih religija – iz budizma, kršćanstva, islama, hebrejske religije i taoizma. Također napominje da slične sposobnosti imaju i šamani.
Potom, Kenyon je ispričao svoj doživljaj sa siddhi moćima na mjestu gdje ista ne bi nitko očekivao – na jednom malom otočiću u blizini većeg otoka Kodiak, u Aljaskom zaljevu. (Iako on ne navodi naziv, vjerojatno se radi o otočiću koji pripada arhipelagu Trinity.) Nakon održanih nekoliko workshop-ova u Anchorageu i na otoku Kodiak, Kenyon je dobio par slobodnih dana, i iskoristio za posjet rečenom otočiću, gdje se nalazio manastir, sa dvanaest redovnika Ruske ortodoksne crkve, i gdje je ranije živio jedan ortodoksni svetac. (Aljaska je bila dio Rusije, do 1867. g.) Bilo mu je rečeno, da putnici-namjernici često odustanu od namjere da posjete otok, zahvaljujući teškim vremenskim uvjetima, odnosno nemirnom moru i velikim valovima.
Do većeg otoka arhipelaga su se prebacili (on i organizator workshop-ova) malim avionom. Iako je bilo ljeto, padao je lagani snijeg. Potom su se terencem prebacili do lučice, gdje su se ukrcali na brodić (vlasništvo lokalnog ribara i njihovog domaćina), te zaputili na drugi mali otočić, sa manastirom. Tamo su ih dočekali redovnici, koji su palili grmlje na otočiću, iz kojeg je sukljao gusti bijeli dim. Dočekao ih je nadstojnik manastira, čovjek u 30tim godinama. Smiješeći se, slušao je što mu prevodi ribareva supruga, te se onda ponudio da ih povede u obilazak manastira. Poveo ih je do najinteresantnijih mjesta, uključujući malu baraku, gdje je svetac živio. Posjetili su također sveti izvor, te malu kapelu, gdje je svetac bio pokopan.
U jednom trenutku, nadstojnik je uhvatio Kenyona kako bulji u ugao kapele. Upitao ga je, što tamo vidi. On je rekao da vidi nešto nalik stupu bijele svjetlosti, kao da izvire iz poda. Nadstojnik mu je rekao, da je upravo u tom uglu svetac bio sahranjen. Potom su posjetili još jednu kapelu, u kojoj su bile ikone, nedavno naslikane, a prikazivale su život svetaca. Potom je saopćio da je to sve, te isprativši Kenyona, zatvorio za njim vrata.
Kenyon se potom sjetio, da ima jedno pitanje za nadstojnika manastira, u vezi misticizma, koje bi on mogao rasvijetliti. No, na svoje veliko iznenađenje, kada je ponovno ušao u kapelu, ona je bila prazna. Pomno je pretražio svaki kutak kapele, ne bi li našao neka 'tajna vrata'. No, takvih vrata tamo nije bilo. Onda je izašao iz kapele, zaputivši se na obalu. I – tamo je vidio nadstojnika manastira, kako razgovara sa ribarom, s kojim je došao na otok. Pogled mu se susreo sa njegovim, i zapazio je neki čudni sjaj u njegovim očima.
Malo kasnije, isplovili su i krenuli natrag na otok, gdje je bio ribarev dom. Kenyon je razmišljao o neobičnom događaju, koji je posvjedočio paranormalne jogičke moći tamo, gdje ih ne bi ni u snu očekivao – na malom otočiću u blizini Kodiaka u Aljaskom zaljevu. Ribareva žena je sjedila s njim u kabini brodića i plela. Na pola puta, prekinula je svoje vezenje i iznenada rekla: „Znaš, oni te stvari rade cijelo vrijeme...“ Koje stvari?“, priupitao je Kenyon. „Znaš, teleportacija, bilokacija... takve stvari.“ Zatim je nastavila plesti, te dometnula: „Taj otok je udaljeno mjesto. Nema nikakve poštanske službe. Vidimo ih ponekad kako u gradu podižu svoju poštu i kupuju stvari. I... nemaju nikakav način da dospiju tamo!“
utorak, 06.10.2020.
KONAČNO: INKARNACIJA NIKOLE TESLE!
Jedna od velikih frustracija u pogledu traženja sadašnjih inkarnacija slavnih ljudi 20. stoljeća bila je zagonetka zvana – Nikola Tesla. Nešto me je kopkalo zadnjih dana, da li je njegova inkarnacija možda neki indijski fizičar, kako je to pretpostavio Walter Semkiv. Probao sam usporediti slike indijskog fizičara nobelovca, za kojeg Semkiv tvrdi da je Teslina inkarnacija, međutim, nekako mi se nisu podudarale. Možda postoji neka daleka sličnost, ali bliska sličnost, koja je po meni presudna, nje dakle nije bilo. Pretpostavio sam, da on vjerojatno u svojoj sadašnjoj inkarnaciji – i nije fizičar, već „nešto drugo“. Već sam ranije bio ustanovio da je inkarnacija Einsteina bizarni pisac Predrag Raos (ironijom sudbine, njegov brat je upravo – fizičar), kojega se publika sjeća više po incidentima i otkačenim ispadima u show-u Željka Malnara, nego po njegovim književnim uradcima.
Slijedeće, što sam se upitao, je bilo, da li on uopće nalikuje svojoj prethodnoj inkarnaciji, odnosno nioje li ponovo neki upadljivo elegantno obučeni tip sa uredno potkresanim brčićima. Zaključio sam da vjerojatno – nije. Jer, sigurno bi do sada već bio otkriven. Šta da radim onda? Idem na photo-shop, da tamo „okušam sreću“. Prvo, sa slike mladog Tesle skidam brkove. I gledam ponovo sliku. Nitko poznat. Doista, ne mogu se sjetiti nijednog celebrity-ja, ili općenito nekog, tko tako, ili slično izgleda. (Velika je frustracija, kad ne sliči baš nikome). Onda sam se sjetio načina, na koji sam otkrio inkarnaciju Charlesa Leadbeatera, koji je u 19. stoljeću nosio dugu bradu. U ovoj je inkarnaciji bio bez brade, i nosio je naočale, tako da ga je bilo jako teško prepoznati. (Radi se o Gary Valentine-u, za one koji nisu čitali taj post.)
I konačno, dakle, pomislim, pa dobro, možda se „zakamuflirao“ u ovoj inkarnaciji, i sada nosi bradu. Moram priznati, da kada sam Tesli dodao bradu u photo-shopu, da mi je izgledao pomalo smiješan. Ali i poznat. Ček, ček, nije li to onaj dobro poznati dramski pisac, kojem su djela objavljena širom svijeta. Ma, tako je, to je on! Inkarnacija Nikole Tesle je Miro Gavran!
ponedjeljak, 05.10.2020.
TELEPORTACIJA 'KRALJICE MRAVA' I ZAGONETNE RIBE
Siguran sam da ima onih, koji parapsihološki fenomen teleportacije vezuju isključivo za science-fiction djela, kao primjerice TV seriju „Zvjezdane staze“. No, činjenica je da postoje i neka znanstvena istraživanja, koja ovaj fenomen potvrđuju. Slijedeći primjeri odnose se na zapanjujuće sposobnosti nekih životinjskih vrsta, točnije na tzv. mravlje kraljice, termita i bijelih mrava, te također na ribe poznate pod latinskim nazivom noemeus gronovii.
Prema definiciji, teleportacija jest sposobnost predmeta ili nekog biološkog sistema koja se sastoji u tome da se isti dezintegrira, razgradi na jednom, a praktički istovremeno pojavi na nekom drugom, u pravilu udaljenom mjestu.
Prve naznake o mogućem postojanju teleportacije u živom svijetu da je biolog dr Ivan Sanderson, koji je istraživao život mrava atta u Surinamu u Južnoj Americi, 30tih godina prošlog stoljeća. Godine 1967. odlučio je rezultate svojih istraživanja objaviti u knjizi „Things“.
Opća enciklopedija veli da su mravi polimorfne životinje. Mužjaci i ženke su krilati, a radnici i vojnici su bespolni i beskrilni. Mravi radnici se brinu za gnijezdo, te čiste i hrane „kraljicu“, ženku koja nese jaja.
Za kraljicu mrava njeni 'podanici' grade posebnu, tijesnu i dobro utvrđenu prostoriju ispod površine zemlje. Čvrstoća te prostorije je takova, da je usporediva sa betonom. Mravlja se kraljica u tom svom tijesnom prostoru ne može ni pomaknuti. Prostorija ima sićušne otvore, kako bi kroz njih mogli prolaziti mravi, koji se brinu o svojoj kraljici. Mravlja kraljica, tisuću puta veća od običnog mrava, praktički je cijeli svoj životni vijek vezana za taj tijesni i neudobni prostor.
Dr Sanderson je u svojim istraživanjima bio primijetio nešto vrlo neobično u ponašanju ove „aristokratkinje“ mravljeg carstva. Kada bi se uklonila prozirna stijenka (kroz koju su vršena opažanja, a koja je ujedno štitila kraljicu) ona bi i dalje nastavila nesti jaja, drugi bi je puta mravi raznijeli, a ponekad bi jednostavno – uginula.
No, kada bi otvor na prostoriji ponovno bio zatvoren, dešavalo se nešto neočekivano i zapanjujuće – kraljica bi jednostavno iščezla! Iz prostora iz kojeg ni u kojem slučaju ne bi mogla nekim, nazovimo ga normalnim, putem izaći. Opetovani eksperimenti su pokazali, da ova životinjica ima doista neke nevjerojatne sposobnosti. Pod navedenim je okolnostima ona jednostavno nestajala, kao da je prešla u neku drugu dimenziju.
Tada je Sanderson odlučio kraljicu označiti bojom, odnosno prepoznatljivim šarama. Desilo se isto kao i ranije – kraljica je opet nestala. Međutim, potraga za njom pokazala je da se ona na neki zagonetni način 'prebacila' u sličan zatvoreni prostor, udaljen od prethodnog više od jednog metra. Tamo je normalno obavljala svoje funkcije, a šare na njenom tijelu su potvrđivale da je riječ o istoj kraljici. Koja je mogla dospjeti u drugu prostoriju samo na jedan način – teleportacijom.
Da nije riječ samo o usamljenom slučaju, potvrdila su istraživanja francuskog prirodoslovca Eugena Maraisa, koji je primijetio identičan fenomen kod bijelih mrava na drugom kontinentu, u Africi.
Istraživanja Craiga Philipsa, objavljena u časopisu „Pursuit“ 1973. godine, pokazala su da mravi nisu jedina životinjska vrsta, kod koje se javlja fenomen teleportacije. On je otkrio, da ovom sposobnošću raspolaže i jedna vrsta ribe iz Atlantskog oceana, koju je moguće naći u vodama blizu juga Floride. Bio je uhvatio nekoliko primjeraka ribe Nomeus gronovii, smjestio ih u tank s morskom vodom, ali je tank bio prazan, kada je ribe dopremio na odredište. Nije odustajao, već je ulovio opet nekoliko riba rečene vrste, pa ih je smjestio u akvarij u kabini svojeg broda. Akvarije se nalazio na sredini prostorije, pa nije postojala ni teoretska mogućnost da ribe pobjegnu vodom natrag u svoje prvobitno stanište. Vrijeme je odmicalo i ribe su se ponašale sasvim normalno. Onda je izašao iz kabine, da uhvati malo svježeg zraka, kada se brod već bio približio matičnoj luci na Floridi. Kada se vratio u kabinu, doživio je šok – ribe su nestale iz akvarija! Bez ikakvih tragova – na podu nije bilo ni kapi vode. Ribe su opet misteriozno 'isparile'.
Godinu dana kasnije, sreo je svojeg kolegu iz laboratorija za istraživanje oceana, koji mu je ispričao kako je bio uhvatio jednu ribu vrste Nomeus i smjestio je u svoj mali akvarij kod kuće. Riba se nije dugo zadržala u zarobljništvu. Već nakon nekoliko dana je netragom nestala, baš kao i drugi, do sada uhvaćeni primjerci.
[Ovi podaci potječu iz časopisa „Piramida“ (br. 3/95), članak „Teleportacija – postoji li i u životinjskom svijetu“, autor Ivan M. Štengl.]
SWAMI TRAILANGA I TELEPORTACIJA
Od svih parapsiholoških fenomena, teleportacija vjerojatno privlači najveću pažnju. U knjizi „Autobiografija jednog jogija“(1946) Paramhansa Yogananda je opisao zgodu, u kojoj je ovu sposobnost ispoljio prijatelj njegova učitelja Lahiri Mahasaye.
Dakle, učiteljev prijatelj Swami Trailinga bio je čuven u Indiji 19. stoljeća, a većina Indijaca vjeruje kako su njegova zapanjujuća čudesa bila istinita. Bilo je mnogo prigoda gdje su vidjeli swamija kako ispija najjače otrove. (Rumunjski povjesničar religije Mircea Eliade je pisao o tome, kako indijski jogiji koji žele produljiti život prakticiraju ovladavanje dahom te ispijaju živu, otrovnu za običnog čovjeka.) Potom, da su ga tisuće vidjele (neki od njih još živi u vrijeme kada je pisao knjigu), kako lebdi nad rijekom Ganges; također bi ostajao sakriven ispod površine vode tokom dugog vremenskog perioda.
Bio je poprilično korpulentan i težak, iako je vrlo rijetko jeo, što je doprinosilo misteriji u vezi njegove karizmatične osobnosti. Yogananda navodi da je Trailanga išao svijetom uvijek nag. (Neki yogiji su išli potpuno goli, poput reda ajivika, prema navodima M. Eliadea u knjizi „Joga“: „Ajivike su, po običaju starijem od Mahavire i Makkhali Gosale, išli potpuno goli.“) Policija u gradu Benares, nije imala razumijevanja za ovakvo 'uznemiravanje' javnog reda. Yogananda veli da je swamiju to bilo posve prirodno, kao da je Adam u prvobitnom Edenu, tako da nije bio ni svjestan svoje golotinje. Međutim, policija je bila svjesna, pa je Trailangu sprovela u zatvor. Uskoro je nastalo zaprepaštenje: „Enormno tijelo Trailange ljudi su mogli vidjeti – na krovu zatvora u Benaresu. Njegova ćelija, još uvijek sigurno zaključana, nije nudila nikakvog objašnjenja za njegov bijeg“, veli Swami Yogananda.
Dakle, u ovom slučaju je očigledno, da je Trailanga na neki način, imao također i sposobnost voljne teleportacije.
Swami Yogananda, koji je imao široko obrazovanje, ovako veli: „Veliki sveci koji su se probudili iz kozmičkog sna maye i shvatili da je ovaj svijet jedna ideja u božanskom umu, mogu raditi što žele s njihovim tijelom, znajući da je ono samo manipulativna forma kondenzirane ili zamrznute energije. Iako fizičari sada shvaćaju da je materija ništa drugo doli kondenzirana energija, prosvijetljeni majstori mudrosti su davno prešli od teorije ka praksi na području kontrole materije.
četvrtak, 01.10.2020.
STRAŽAR SA FILIPINA SE TELEPORTIRAO U MEKSIKO
Ljudi koji na Filipinima čitaju ovaj blog zacijelo će se iznenaditi, ako im saopćim da sam ja u svojoj inkarnaciji iz 16. stoljeća bio šurjak španjolskog kralja Filipa II (a u narednom njegov paž), po kojem je njihova država dobila ime. Njegova sadašnja inkarnacija je glumac Matthew Rhys. (Njegova supruga Kery Russell bila mi je u toj inkarnaciji polusestra, odnosno kraljica Mary Tudor.)
Na Filipinima se u 16. stoljeću dogodio jedan nadasve neobičan paranormalni događaj, koji je opisao kanadski pisac (rođen u Vinici kod Varaždina) Božidar Damjanović Benedict, u svojoj knjizi „Paralelni svijet“.
Vojnik Gil Perez bio je na noćnoj straži ispred rezidencije guvernera Manile Don Gomeza Dasmarinasa. Pred zoru bio ga je uhvatio san. Kada se probudio, našao se u Meksiku, na sasvim drugom kraju Zemljine kugle. Bio je također na mjestu stražara, ali – ispred rezidencije španjolskog potkralja. Dežurni oficir koji je nadzirao smjenu straže bio je zbunjen stražarem, koji je nosio različitu uniformu, i bio naoružan različitom vrstom muškete (puška iz 16. stoljeća). Naredio je drugim stražarima da ga uhapse, a pošto je potkralj osobno želio da ga sasluša, bio je odveden k njemu.
Objasnio je da su ga u Manili probudili u ponoć i ostavili na straži, pred dvorcem guvernera. Na dvoru je vladalo uzbuđenje, jer je sa Molučkih otoka stigla vijest, o atentatu, odnosno ubojstvu guvernera Don Gomeza Des Marinasa. Pred zoru je bio zadrijemao, a kada se probudio - stajao je na glavnom trgu u Meksiku. Potkralj Luis de Velasco nije povjerovao u njegovu nevjerojatnu priču, te je naredio da ga strpaju u zatvor. Gil Perez je proveo puna dva mjeseca u mjestu Santo Domingo na Karibima. Za to je vrijeme bio još dva puta saslušavan pred posebnom komisijom, ispitivali su ga liječnici, pa čak i inkvizicija. Nisu nikako bili u stanju prihvatiti njegovu bizarnu priču, pa su jednostavno zaključili da je riječ o lažljivcu, željnom samoisticanja.
Dakle, potom je, nakon dva mjeseca konačno pristao u Acapulcu prvi brod iz Manile, a putnici su ispripovijedali vijest o ubojstvu tamošnjeg guvernera. Posebni kurir je došao u palaču potkralja, sa diplomatskom poštom i drugim službenim spisima. Kad je čuo od njega vijest, potkralj se sjetio uhapšenog vojnika i njegovih tvrdnji, o ubojstvu guvernera. Odmah je Perez bio doveden u Meksiko. Kurir ga je prepoznao, te je rekao da je iznenada nestao prije dva mjeseca. Potkralj je bio posve zbunjen ovom potvrdom istinitosti Perezovih navoda. Vojnik Perez vratio se istim brodom u rodni grad na Filipinima, međutim, nitko do današnjeg dana nije razjasnio njegov misteriozni „prelazak“ sa jednog kraja Zemljine kugle na drugi.
Kako navodi Benedict, „ostali su sačuvani originalni spisi i zapisnici iz tog vremena, koji nedvojbeno svjedoče o čudnom događaju“.
