My spiritual exercises
ponedjeljak, 04.10.2021.
PREDKRŠĆANSKI (KVAZI)MONOTEISTIČKI KULTOVI
Mnogi kršćani, i vjernici uopće, imaju jednu predrasudu, a to je da je kršćanstvo nastalo odjednom, takorekuć poput groma iz vedra neba, da je iznebuha izniknulo iz mnoštva politeističkih religija. No, nije tako. Kršćanstvo je stupilo na pozornicu religija, tako da je, da tako slikovito kažem, teren bio već na neki način dobro „pripremljen“. Naime, religije su u stoljećima koja su neposredno prethodile „adventu“ kršćanstva naprosto počele konvergirati, približavati se jedna drugoj, i to u smislu izlučenja jednog božanstva kao glavnog, pa čak i gotovo jedinog kao objekta štovanja. Za ovu svrhu je ponajbolje poslužila već spominjana aleksandrijska filozofska škola, te Aleksandrija kao jedan, nazovimo ga „melting pot“ različitih religijsko-filozofskih sustava, istočnih i zapadnih. (Fraza iz engleskog jezika „to go to the melting pot“ znači – biti potpuno preobražen.)
Već sam ranije bio pisao o kultu Izide, koji je prethodilo kršćanskom kultu štovanja Bogorodice (grč. Theotokos). Također je tu i kult Hermesa, koji su Grci preuzeli od Egipćana i njihovog boga Thot-a, nazvavši ga Trismegistos, odnosno „tri puta najveći“. Njega su srednjevjekovni kršćanski filozofi smatrali jednom vrstom paganskog sveca, te kao proroka i navjestitelja kršćanske ere.
Ukoliko izuzmemo Ahnatonov pokušaj stvaranja jednog (kvazi)monoteističkog kulta boga Sunca, tada je na kršćanstvo najviše utjecala religija drevne Perzije, zoroastrizam, iz koje je izniknuo mitraizam, kao religija srodna i bliska kršćanstvu (Mitrin hram postojao je također u Aleksandriji). Priručnik Religije svijeta (Kršćanska sadašnjost, 1987.) navodi da je „u Isusovo vrijeme“ zoroastrizam – najmoćnija religija tadašnjeg svijeta.
Dualizam zoroasterske religije utjecao je na stvaranje dva kulta, koji su bili vrlo jaki u stoljećima koja su neposredno prethodila kršćanstvu. Od njih je jedan za glavno božanstvo odabrao boga srodnog Ormuzdu (mudri gospodin i dobrostivi vladar), a drugi boga srodnog Ahrimanu (razorni duh, čija je narav divlja). Radi se o kultovima Apolona i Dioniza (zvanog još Bakho i Sabazius).
Zanimljivo je da Apolona spominje već niz puta spominjani Hugo a St. Victore u svojem „Didascalionu“. I to na isti način poput Izide, dakle, kao historijsku ličnost. Navodi da je živio u vremenima vrlo davnim, pet stoljeća prije perzijskog kralja Artakserksa, i da je bio – začetnik znanosti medicine, te otac Asklepija, kojeg su Grci štovali kao boga liječničkog umijeća. (Simbol Asklepija bio je čvorast štap obavijen zmijom.)
Apolon je moguće evoluirao od antičkog heroja (u mitu polubog sa ljudskim osobinama) do glavnog božanstva kulta Sunca. On posjeduje značajne karakteristike sunčanog heroja i također na neki način nalikuje na kršćanskog Spasitelja, pa su čak tako i rani prikazi Krista bili nalik Apolonu. Teolog H. Kersten veli da su (prije no što se torinski pokrov pojavio) Isusa slikali poput drevnog filozofa, ili kao pastira, ili kao idealiziranog bezbradog apolonskog mladića... Interesantno je da Prva Korinćanima 1,12 spominje da jedni kršćani slijede Pavla, a drugi Apola (treći Cefu a četvrti Krista). Taj Apolo bio je Židov iz Aleksandrije, „čovjek rječit i silan u knjigama“. Krstio je kao Ivan, znači uranjanjem u vodu, pa se možda radi o nekom esenu ili pak terapeutu (radi se o sektama koje Aleksandrinac Filon spominje u De vita contemplativa).
Dioniz je kao božanski kult suprotnost Apolonu; to je bog plodnosti, uživanja i vina. Prema mitu, opivši se sokom vinove loze, krenuo je ovjenčan lovorom i bršljanom na put u daleke zemlje, u pratnji razuzdanih polubožanskih bića: silena, satira, menada, tijada i nimfa. Na svom trijumfalnom putu, koji simbolizira širenje kulta vina, dopro je Bakho (jedno od kultnih Dionizovih imena) sve do Indije.
Filozof F. Nietzche je u 19. stoljeću stvorio pojmove apolinijskog i dionizijskog, kao dvije suprotnosti u kojima se odvija ljudski život. Znači, prema bogu Apolonu, koji po grčkom mitu utjelovljuje razbor, red i trijeznost, nasuprot Dionizu, koji mitski označava nagone, strast, razuzdanost.
