My spiritual exercises
subota, 25.09.2021.
SIMBOLIKA ZMIJE U KRŠĆANSTVU I GNOSTICIZMU
Simbolika zmije dovodi mnoge u nedoumicu, i ni sami nisu načistu, da li se radi o dobrom ili lošem simbolu. Npr. u Postanku 3,1-5 i Otkrivenju 12,9 očigledno se smatra lošim, dok u Brojevima 21,8 zatim Mateju 10,16 te Ivanu 3,14 evidentno je riječ o dobrom simbolu.
Što o simbolici zmije veli Cirlotov „Rječnik simbola“? On kaže da zmija simbolizira jednostavno energiju, snagu koja je čista i jednostavna, te otuda i proistječe njeno ambivalentno značenje, kao i višeznačnost. Kao primjer možemo uzeti električnu energiju, koja sama po sebi nije ni dobra ni loša – može nam poslužiti da se ugrijemo ukoliko je vani jako hladno vrijeme i tako omogućiti život, no neopreznim rukovanjem električnim instalacijama može i oduzeti život. Pošto njeno vijugavo gibanje podsjeća na ono valova u oceanu, zmija može isto tako biti i simbol dubina mudrosti i velikih misterija.
Što o simbolici zmije veli u svojem „Uvodu u Bibliju“ irski teolog Wilfrid Harrington? U poglavlju Uvjeti i kriteriji sekundarnih smislova on uspoređuje zmiju i Krista, tj. njihovu simboliku ovim riječima: „Mjedena zmija i Krist su oboje 'uzdignuti' i oboje donose 'spasenje' onima koji na njih gledaju s vjerom. Bog uvijek uspostavlja stvarnu, iako misterioznu vezu...“ I još: „Mjedena je zmija bila 'podignuta' (Br 21,8) i Sin Čovječji 'ima biti podignut da svaki koji vjeruje ima život vječni' (Iv 3,14)“.
Juan E. Cirlot piše da je zmija bila vrlo važan simbol gnosticima, a posebno onima koji su se nazivali Naasenima (od hebr. Nachash – zmija). Ovi sljedbenici kulta zmije, zvani još i ofiti, štovali su i priznavali također Krista, međutim ne kao glavno božanstvo. Na vrhu njihove hijerarhije jest nespoznati bog (Bythos), koji stvara pomoću misli (Ennoia) duh (Pneuma), koji stvara Demiurga (Ialdabaoth) ili prvog Eona. On pak stvara još šest Eona (anđela-planetarnih duhova), od kojih jedan (Astaphai), pomoću njegovog ženskog principa (Sophia) stvara Krista.
Učenje ofita dolazi iz njihovog svetog spisa, Evanđelja po Egipćanima. Ofiti su, kao i drugi gnostici odbacivali Stari zavjet kao djelo podređenog božanstva, kao onog koje ne sadrži otkrivenja njihovog božanstva, Sophije, ili Božanske mudrosti. Smatrali su da je Novi zavjet bolji, međutim da sadrži neka iskrivljenja, te da je izgubio vrijednost u pogledu otkrivanja Božanske istine. Za njih je Sophia majka svega živog, te posrednik između umnog i materijalnog svijeta. U potomke Sophije spada i Achamoth, i ona je nagovorila svoju majku da pošalje ljudima Krista, kako bi pomogao duhovnim sinovima Seta (prvorođeni sin Adama iz Postanka 5,3).
Prema učenjima ofita ili naasena Krist se, ujedinivši se sa Sophijom, utjelovio na Zemlji prethodno prošavši kroz sedam planetarnih sfera. Od Sophije je dobio savršeno znanje, istinsku gnosis, koju je prenio malom broju svojih učenika. Prvobitno su ofiti smatrali svoju zmiju (Naas) identičnu sa Sophijom i Kristom. Kako bi utvrdili identitet njihova Ophisa-Naasa sa Spasiteljem, njihovi su se sljedbenici pozivali na riječi evanđelista Ivana: „Kao što je Mojsije uzdigao zmiju u divljini, isto tako mora i Sin čovječji biti uzdignut.“
DA LI JE UNIVERZUM SFERIČAN ILI IMA OBLIK RAVNE PLOČE?
Netko bi mogao pomisliti, gledajući naslov, da su srednjevjekovni teolozi smatrali da je oblik univerzuma ravna ploča, dok suvremeni znanstvenici smatraju da je sferičan. No – iznenađujuće – upravo je obrnuto: današnji znanstvenici drže da je univerzum manje-više ravna ploča (Wikipedia:“ These FLRW models thus support inflationary models and the standard model of cosmology, describing a flat, homogeneous universe…“ , dok su teolozi u 12. stoljeću smatrali univerzum sferičnim! Dakle, što su sve znali teolozi i filozofi o astronomiji možemo doznati iz djela „Didascalion“ Huga od sv. Viktora.
Za geometriju Hugo veli da su je izumili Egipćani, koji su najprvo mjerili zemlju, potom su stečeno znanje primijenili i na druga mjerenja, pa su tako pristupili također i mjerenju mora, neba, atmosfere, te na kraju – svih mogućih vrsta tijela. Hugo dijeli geometriju (poglavlje „De geometria“) na planimertiju, altimetriju i kozmimetriju. Ova treća se odnosi na mjerenje univerzuma, a on predstavlja sferu (kuglu) koja nadmašuje sve ostale.
Naravno, da profesori pariške filozofske škole Svetog Viktora nisu Zemlju smatrali ravnom pločom, već također sferom, dakle tijelom kuglastog, a ne ravnog oblika. Ovo možemo zaključiti iz toga, što Hugo u spomenutom djelu navodi Eratostena, kao „najučenijeg u geometriji“. A grčki polihistor Eratosten, predstojnik Aleksandrijske biblioteke, bio je prvi koji je odredio dužinu Zemljinog meridijana. Pritom je pogriješio za svega 1/6, odnosno za nešto više od 16 posto. Eratosten je smatrao da je zemlja kuglastog oblika, te da je moguća plovidba oko svijeta.
„Viktorinima“ je svakako bilo poznato da nebeska tijela općenito imaju sferičan oblik, pa tako naravno i Zemlja. Pošto je iz prethodnog posta evidentno da je postojala neka „tajna mudrost“, koja se saopćavala samo izabranim studentima, jasno je da je astronomija (kao i geografija i vjerojatno povijest), imala karakter „tajne znanosti“.
„MUZIKA UNIVERZUMA“
U poglavlju „De musica“ Hugo spominje pojam „muzike univerzuma“, koja se tiče elemenata, planeta i godišnjih doba. Mada neki možda misle da je teorija, po kojoj planeti vibriraju određenim frekvencijama koji odgovaraju određenim glazbenim notama možda novijeg datuma, nije tako. Jer o muzici sfera je već govorio Pitagora, kojeg Hugo, kao što je rečeno, smatra „ocem aritmetike“, i očito veoma cijeni, jer ga navodi na šest mjesta u svojoj knjizi, uvijek u pozitivnom kontekstu. Dakle, Pitagora je smatrao da planeti rotirajući nebeskim svodom proizvode zvuke, koje možemo čuti ukoliko se „ugađamo“, tako da se stvara rezonanca u našem tijelu sa nebeskom muzikom.
Suvremeni istraživač Jan Wicherink je otkrio kako su Pitagorini muzički omjeri jednaki onim Fibonacci-jevog niza. On je također naveo, da kada bi mogli zamisliti tako veliki klavir, raspona 49 oktava, te kada bi zasvirali na posljednje dvije oktave, njihove bi frekvencije odgovarale onima – svjetla! Sedam tipki u najvišoj oktavi zapravo su frekvencije 7 primarnih boja svjetlosnog spektra, ili sedam boja duge.
srijeda, 22.09.2021.
MISTIČNI OBREDI RANE KRŠĆANSKE CRKVE
U ranoj kršćanskoj zajednici samo su se dijelu saopćavale tajnovite i teže razumljive doktrine i više svete crkvene ceremonije, što je bilo poznato crkvenim piscima pod imenom Disciplina arkane ili Disciplina Tajne. (Ovo spominje i Hugo a st. Victore u „Didascalionu“, kao „secreta sophia“, tajna mudrost, u koju su se uvodili samo izabrani studenti, oni koji su se pokazali najboljima u razumijevanju filozofije.)
Obraćenicima je bilo dozvoljeno primiti znanje svih doktrina, i sudjelovanje u sakramentima crkve, no samo nakon dugog i probnog iskušenja. Mladi kršćanin, poput učenika Pitagore, morao je proći kroz temeljita i teška iskušenja, za koja je trebalo vremena i strpljenja, pomoću kojih su bila testirana njegova sposobnost, vjera i druge kvalifikacije koje su se striktno ispitivale. U rano doba kršćanske crkve postajalo je mistično tajno štovanje, od kojeg je dio kongregacije bio isključen. Ovoj disciplini bili su najprvo podvrgnuti aleksandrijski kršćani, a nakon njih, i svi ostali.
Kongregacija je bila podijeljena na tri stupnja. Najniži su bili katekumeni, koji su se bavili osnovnim principima kršćanske religije. Slijedeći stupanj bili su zvani 'competentes'. Najviši stupanj bili su 'fideles', koji su bili načinjeni kompletnim i savršenim kršćanima, i bili su počašćeni sa nekoliko titula časti. Oni su također bili zvani iluminati (zato jer su bili prosvijetljeni s obzirom na tajne koje su bile sakrivene od nižih redova) ili inicijati (zato jer im je bio omogućen pristup znanju svetih misterija).
Misteriji crkve bili su podijeljeni, kao kod antičkih misterija, na niže i više. Samo fidelesima je bio dopušten prijem u više misterije.
Potvrda, da je doista postojalo neko tajno učenje kod ranih kršćana, može se naslutiti također iz Novog zavjeta; Matej, poglavlje 13
ponedjeljak, 20.09.2021.
BROJEVI 3 I 4 I ESENCIJA DUŠE
Platon je rekao da je „trojstvo broj koji pripada ideji, a četverstvo broj povezan sa realizacijom ideje.“ Hugo od sv. Viktora navodi Pitagoru, oca filozofije brojeva u cjelokupnom djelu „Didascalion“ ukupno šest puta (Pitagora je poznat po svojem tetractys-u – četverstvu brojeva od 1 do 4, poredanih u 4 reda, poput piramide.
Brojeve 3 i 4 spominje teolog W. Harrington u svojem „Uvodu u Novi zavjet“, i to u poglavlju Književna struktura Otkrivenja. On veli da u toj knjizi Novog zavjeta možemo vidjeti slike, simbole i brojeve. Tako veli da „broj tri označava Boga, a broj četiri zemlju“.
Djelo Huga od sv. Viktora „Didascalion“, koje sam već niz puta do sada spomenuo, doista obiluje zanimljivim navodima, pa tako i o spomenutim brojevima. Jedno od njih možemo naći u poglavlju nazvanom „De quaternario animae“, u kojem se raspravlja, kao što naslov poglavlja veli, o četverstvu duše.
„Pogledajte kako se četvrta multiplikacija izvornog „jedan“, ili Jedinstva ponavlja; i vi ćete također vidjeti istu stvar kako se dešava ukoliko izvodite množenje dalje ka beskonačnosti; uvijek, na svakom četvrtom stupnju procesa, broj jedan se ponavlja [81, 6.561 itd.]. Dakle jednostavna esencija duše se najprikladnije naziva „jedan“, što je također značenje koje uključuje bestjelesnost. A broj „tri“ isto tako, stoga jer je „jedan“ njegova nedjeljiva sastavna veza, prigodno se odnosi na dušu, kao što broj „četiri“, stoga jer ima dvije sastavne veze pa je djeljiv, pripada, ako ispravno velimo,[fizičkom] tijelu.“
Ovaj se citat Huga od sv. Victore-a može nekome učiniti nerazumljivim, no jasniji može postati, ukoliko se sjetimo sedmerostruke podjele čovjeka u teozofiji ili indijskim religijama. Gornja tri principa su nedjeljiva. Njihova imena su u Atman, Buddhi, manas, i predstavljaju tri viša principa čovjeka, koja su ne samo nedjeljiva, već i nepromjenjiva. Tim principima višeg svijeta su pridružena četiri principa nižeg svijeta, koja se nazivaju kama-manas, jiva, prana i prakriti. U zapadnjačkoj verziji, ta se tijela nazivaju (niže) mentalno tijelo, astralno tijelo, te eteričko i fizičko. Ova četiri principa dakle podložna su podjelama (Hugo opet dijeli fizičko tijelo na četiri dijela [četiri elementa], te dušu ili astralno također na četiri dijela), te karmičkim promjenama, a sponu između nižih i viših principa čini manas, budući da svojim višim dijelom dolazi u dodir sa višim principom, te na neki način predstavlja ujedno i neku vrst suptilne „kvintesencije“, koja onda djeluje na četiri niža, djeljiva i promjenjiva, odnosno, raspadljiva tijela.
U AMFITETARIMA SU SE ODRŽAVALE UTRKE, A U ARENAMA BOKS-MEČEVI
Iz Hugovog „Didascaliona“ možemo se informirati čemu su zapravo služili teatri, čemu amfiteatri, gimnaziji, arene i hramovi. On tako primjerice veli da se znanost zabave zove „Teatrika“ od riječi teatar, u koji su se nekad ljudi skupljali radi priredbi; ne radi se o tome da je teatar bio jedino mjesto u kojem se odvijala zabava, no bilo je popularnije od bilo kojeg drugog mjesta za zabavu. Hugo je dijelio znanosti na teoretske, praktične, mehaničke i logičke, a sve su one činile zajedno ukupno znanje, znanost kao filozofiju, u smislu univerzalnog znanja. Teatrika je dakle bila jedna od sedam mehaničkih znanosti (onih koje se odnose na bilo koji način na konkretan ljudski rad ili izvedbu).
„Neke su se vrste zabave odigravale u teatrima, neke u ulaznim holovima zgrada, neke u gimnazijima, neke u amfiteatrima, neke u arenama, neke na svečanostima, neke u svetištima. U teatrima, epovi bi se predstavljali, bilo recitalima, ili pak glumom sa dramskim ulogama ili korištenjem maski ili lutaka; održavale su se horske procesije i plesovi na trijemovima.
U gimnazijima su se hrvali; u amfiteatrima utrkivali [trčeći] na nogama ili na konjima ili u zapregama; u arenama su se izvodile boksačke borbe; na banketima se izvodila muzika sa pjesmama i instrumentima i pjevanjem, a također se i igralo kockama; u hramovima u vreme blagdana pjevale su se himne bogovima.“
Moj komentar: Hugo u svojem djelu govori o zabavi i objektima za zabavu u pred-kršćanskim vremenima. Sasvim sam siguran da su amfiteatri služili baš za tu svrhu, u doba ranog, poganskog Bizanta (oficijelno: Rimskog carstva). Ukoliko smo čitali Pselovu „Cronographiju“, mogli smo vidjeti da je još koliko u 11. stoljeću jedan bizantski car (Konstantin VIII) sam prakticirao sudjelovati u jednoj vrsti šakanja (boksa), koja se nazivala „gymnepodia“ i odigravala u teatrima, a potjecala je iz poganskih vremena.
Zanimljivo je da Hugo nigdje ne spominje gladijatore, ni mučenje kršćana u amfiteatrima. Po meni, amfiteatri potječu iz jednog drevnijeg doba, vjerojatno od Etruraca. Vještina njihove gradnje podrazumijeva i sjajne matematičare, budući da sadrže evidentne proporcije tzv. svete geometrije. Što se tiče „Rimljana“ (iz doba Vespazijana), dovoljno je pogledati historijat razvoja matematike iz Opće enciklopedije. Dakle, u članku o matematici u poduljem tekstu naći ćemo cijeli niz matematičara iz (drevne) Grčke, međutim – ni jednog jedinog rimskog. Ni slovca o rimskoj matematici. I to govori nešto, samo za sebe.
10 ENERGETSKIH VIROVA NA PLANETARNOJ MREŽI - MJESTA UDALJENA 72 STUPNJA
O ovoj temi sam prvi puta pisao prije 10 godina, dakle 2011. godine. „Energetski virovi“ iz naslova odnosi se na mjesta na svjetskoj planetarnoj mreži tzv. ley lines, odnosno drugiim riječima, ti bi se najvažniji energetski virovi trebali nalaziti na sjecištima glavnih energetskih linija. Radi se ponekad o mjestima sa ostacima megalitskih građevina iz pradavne povijesti, potom o mjestima izuzetne seizmičke aktivnosti, uključujući i vulkane ili pak drugih EM anomalija. Prema istraživaču Ivanu Sandersonu ovo su 10 glavnih energetskih virova na planeti; radi se o 10 simetrično poredanih mjesta na Zemljinoj kugli, približno jednake udaljenosti od ekvatora. Pet od njih se nalazi na sjevernoj polutci, na geografskoj širini, koja je blizu sjeverne obratnice, dok se pet nalazi na južnoj polutci, u blizini južne obratnice.
No, ima jedna zanimljiva podudarnost, a to je da kada se gleda udaljenost pojedinih točaka u pogledu geografske dužine na „planetarnoj mreži“, lako se uočava vrijednost od 72 stupnja, dakle vrijednost koja se smatra sakralnim brojem. Ukoliko pak spojimo međusobno pet točaka na sjevernoj polutci, sa Sj. polom, dobiti ćemo pravilnu 5-stranu piramidu,a isto tako i točke na južnoj polutci, sa Južnim polom. (Naime, kasnije su sovjetski istraživači Makarov, Gončarov i Morozov dodali još dva mjesta, i to – Sj. i Južni pol.)
SJEVERNO OD EKVATORA (KOORDINATE UDALJENE 72 STUPNJA)
1) Đavolji trokut u Japanskom moru (26.57°N 139.20°E Na sjecištu hrbata Kydshu
Palau Ridge, West Mariana Ridge i Iwo Jima Ridge)
2) Mohenjo Daro (26.57°N 67.20°E Na rubu Kirthar Range na granici sa Indus River Valley, direktno na sj. od Karachi-ja)
3) Ostaci megalitičkih građevina u Alžiru (26.57°N 4.80°W U El Eglab-u; visoravan-poluotok na rubu Sahare i pješčanih duna)
4) Bimini (26.57°N 76.80°W Rub kontinentalnog grebena Great Abaco Island u Bahamima)
5) Vulkan Mauna Loa na Havajima (26.57°N 148.80°W SI od Havaja, na pola puta između Murray Fracture Zone i Molokai Fracture Zone)
JUŽNO OD EKVATORA (KOORDINATE UDALJENE 72 STUPNJA)
1) Otok Suva (26.57°S 175.20°E na rubu HebridesTrench, JZ od Fiji Islands)
2) Vrh Wallaby Plateau (26.57°S 103.20°E Vrh Wallabi Plateau, Wharton Basin)
3) Drevne strukture i rudnici u Zimbabveu (26.57°S 31.20°E L'uyengo na rijeci Usutu u Swaziland-u)
4) JI od Rio de Janeira (26.57°S 40.80°W U dubokom oceanu, na rubu kontinentalnog grebena, jugoistočno od Rio de Janeiro-a)
Uskršnji otok (26.57°S 112.80°W Easter Island Fracture Zone)
petak, 10.09.2021.
BROJEVI 72 I 64 SU DOISTA IMALI SAKRALNOZNAČENJE
U postu iz prosinca 2018. Godine „Tko je zapravo sagradio pulsku Arenu“ bio sam naveo svoju pretpostavku da brojevi prozora pulskog amfiteatra nisu nasumice izabrani, već da imaju neko svoje dublje značenje, osim astronomskog (vrijeme precesije, pomak od jednog stupnja zodijačkog znaka koji se poravnava sa Suncem, svake 72 godine), također i određeno sakralno značenje (ako krug od 360 stupnjeva podijelimo sa pet, spajanjem točaka dobijamo drevni sveti simbol pentagrama, koji predstavlja Ištar, Izidu, ili Veneru).
Međutim, nekome se ovo tumačenje može učiniti kao proizvoljno, budući da implicira izvorno sakralnu funkciju ovog objekta, odnosno građevine. Možda će neki sumnjičavci promijeniti mišljenje kada im navedem citat iz jednog svetog spisa gnostika, pronađenog u Nag Hammadi-ju, nazvanog „O porijeklu svijeta“. (Ne zna se točno o kojoj je gnostičkoj sljedbi riječ, moguće o setijancima, koji također imaju svoje „Evanđelje po Egipćaniima“.) Dakle, citat glasi:
„Ispred svoje palače [Sabaoth, tj. Božanstvo] načinio je prijestolje, koje je bilo golemo a stajalo je na kočiji s četiri lica zvanoj Kerubin. Kerubin ima osam obličja na svakom od četiri ugla, lavlja, teleća, ljudska i orlovska, ukupno šezdeset četiri obličja, a pred njim stoji sedam arhanđela; on je osmi i
ima vlast. Postoji ukupno sedamdeset dva obličja. Nadalje, iz te se kočije oblikuje sedamdeset dva boga; oni uzimaju obličja kako bi mogli vladati nad sedamdeset dva jezika kojima govore narodi. Pomoću toga prijestolja on je stvorio druge, zmijolike anđele zvane "Serafini", koji ga
neprestano slave.“
srijeda, 01.09.2021.
TKO SU BILI PSELOVI 'NASIRAIOS'?
U svojem djelu „Cronographia“ Mihael Psel jedno poglavlje posvećuje kratkotrajnoj vladavini carice Teodore, 1042. godine. Prema Pselu, ona je bila u lošim odnosima sa carigradskim patrijarhom Mihaelom Kerularijem, zato jer je on smatrao da je neprimjereno da Rimskim carstvom vlada jedna žena. Carica je osjećala prema patrijarhu gnušanje, te se odbijala s njim sastati. S druge strane, osjećala je simpatije prema monasima, koje Psel naziva „nazirejima“ (u grč. originalu vjerojatno „nasiraios“).
Psel je iz nekog razloga osjećao prezir prema tim istim monasima i držao ih je licemjerima u srcu, dok su vanjskim držanjem imitirali „anđeoska bića“. On navodi kako su se ponašali kao da su polu-bogovi, da su neki od njih proricali, drugi tvrdili da mogu mijenjati prirodne zakone, da mogu ljudsko tijelo učiniti besmrtnim, hodati po zraku itd. Psel je smatrao da su oni zaveli caricu govoreći joj da će živjeti vječno. Dakle, on je zaključio da je carica Teodora postala previše ovisna o njihovom utjecaju, i na kraju zapala u neko propadanje, pa se Psel pobojao da neće u propast odvesti i samo carstvo.
Postavlja se pitanje, tko su zapravo bili ti monasi zvani „nazireji“? Da li s to bili oni koje spominje Stari zavjet, Brojevi, 6. poglavlje ? Ili su to bili rani judeo-kršćani, (pošto su se i oni slično nazivali – nazareni)? I na kraju, ne radi li se možda o monasima, koji su u Bizant izbjegli iz Sirije, odnosno o nosairima? Svo troje je moguće. Jer, sva tri termina imaju semitski troslovni korijen „n-s-r“. Stoga, mogli bi već unaprijed pretpostaviti da imaju u najmanju ruku nešto zajedničko.
Da krenemo od nazireja, koje, kao što je rečeno, spominje Stari zavjet. O njima, izvan tih poznatih redaka u kojima se spominje zabrana konzumiranja alkoholnih pića i šišanje kose, ima malo podataka. O toj drevnoj, vjerojatno pred-monoteističkoj sekti, odnosno monaškom redu, nešto više podataka donosi H.P. Blavatsky u svojem djelu „Razotkrivena Izida“. Nazireji su, prema njoj, bili stalež kaldejskih maga ili teurga. Pravo značenje riječi nazirej (ili nazar) jest zavjet, posvećenost sebe službi božjoj. Od likova iz Starog zavjeta, toj su posvećenoj klasi pripadali Josip, Samson i Samuel. Razlika, po kojoj su se odvajali i razlikovali od običnih vjernika jest ta, što su obdržavali simbolički duh religija, i shodno tome predstavljali su opreku idolatrijskim, egzoteričnim vjerskim običajima i praksama, dakle doslovnom tumačenju svetih knjiga. Blavatsky sugerira kako su ti nazari bili inicirani u tzv. Paganske misterije, te pripadali loži adepata, dakle tajnom udruženju, koje bi mogli označiti terminom “internacionalno”.
Što se tiče nazarena, oni su bili, kao što je rečeno, rana sekta judeo-kršćana. Hebrejski termin “nozri”(singular “nozrim”) i arapski “nazara”(singular “nazrani”) ne znače zapravo ništa drugo do – kršćani. No, s vremenom je taj pojam bivao uži, pa se pod njime podrazumijevalo one kršćane, koji su štovali Toru i slavili sabat (subotu) kao dan odmora. Pored ovog značenja, termin nazareni (tj. nazuraiia) sepočeo također koristiti za sljedbenike Ivana Krstitelja, zvane mandejci (ova sekta postoji I dandanas, u Mezopotamiji). Oni su odbacivali Mojsijev zakon, te su se držali gnostičkih učenja. Krist gnostika, po riječima H.P. Blavatsky, bio je poglavar sedam eona, odnosno sedam duhova božjih. Nazareni (mandejski) su imali također sedam genija (duhova čuvara), od kojih je glavni bio Mano,“Kralj svjetla” – ustvari je to bio njihov Krist.
Kršćanski pisac Epifanije smatra nazarene jednim ogrankom esena, te smatra da su postojali u pred-kršćansko vrijeme. Blavatsky veli da su rani kršćani bili ili nazareni (poput Ivana Krstitelja), ebioniti ili pak eseni, čiji su ogranak bili “nazaria”. Sve ove sekte, smatra ona, bile su u biti kabalističke, te su prakticirale proricanje, te egzorcizam. Nazareni su se krstili u rijeci Jordan, koju su smatrali svetom rijekom (nisu mogli biti kršteni drugdje). Ovaj običaj vjerojatno potječe iz Indije. O esenima Blavatsky veli da su bili u stvari sljedbenici pitagorejskih učenja, koji su prihvatili, pod utjecajem budističkih misionara monaški život, utemeljivši svoju zajednicu na obalama Mrtvog mora.
Jedino izvorno kršćansko učenje, po mišljenju Blavatsky, su prakticirali sirijski kršćani. Samo od njih možemo izlučiti jasne pojmove o tome, što je predstavljalo prvobitno kršćanstvo, veli ona.
Iz Sirije potječe treća sekta, ili red sličnog korijena, tj. nosairi (ar. Nusayriyah). Mada su nominalno muslimani, njihovo učenje je zapravo sinkretističko jer spaja elemente islamske, gnostičke i kršćanske religije, te neo-platonske filozofije. Ono, što nosaire izdvaja od shia islama, jest njihova teologija i rituali; njima je dopušteno konzumiranje alkohola, odnosno vina, i što je zanimljivo, oni vjeruju u reinkarnaciju. Oni smatraju da izvorno potječu od zvijezda – božanskih svjetala, te da su posredstvom njih bili 'bačeni' s neba, te moraju proći niz re-inkarnacija, prije no što se opet vrate u nebo. Vjeruju da se Bog inkarnirao dvaput, prvi put u liku Joshue, koji je osvojio Kanu, drugi put u liku Alija, četvrtog kalifa.
Druga vjerovanja i prakse uključuju: posvećivanje vina u tajnoj misi, koju predvode samo muškarci, pokapanje mrtvih u sarkofage, koji se nalaze iznad zemlje; oni često imaju kršćanska imena, slave blagdane posvećene Ivanu Hrizostomu i Mariji Magdaleni, te svetkuju Bogojavljanje i Božić, poput kršćana.
I mada je njihovo religiozno učenje tajno, kao mističke sekte, njihova je vjera zapravo dvojaka, jer sadrži egzoterične i ezoterične elemente. Tako alaviti, sljedbenici ove religije, čine oko 17 posto sirijske populacije. No, njihovi sveti spisi se čuvaju u tajnosti, i dostupni su samo nekolicini odabranih, te je ovo razlog, zašto se smatraju ezoteričnom, mističnom sektom. Alavitima pripada i predsjednik Sirije al-Asad, čija se familija nalazi na čelu sirijske države u posljednjih pola stoljeća.
Ono, što je zanimljivo u vezi teme iz nasova, jest pitanje, po čemu su oni bili (ako jesu) povezani s Bizantom, prije tisuću godina. Odgovor možemo naći u Wikipedijinom članku, gdje se navodi da su se 1.032 godine preselili u Latakiju, područje tada pod vladavinom Bizanta, te njihova današnja prisutnost ondje datira baš iz 11. stoljeća (u vrijeme kada je Sirija bila u sukobu sa Turcima Seldžucima).
Odgovor na pitanje iz naslova možda možemo naslutiti, ukoliko pročitamo članak „Yazdanism – Cult of Angels“. U njemu se spominju alaviti, odnosno nosairi, i kako sam naslov sugerira, njihova je glavna karakteristika bila štovanje kulta anđela. „Good and evil are believed by the Cult to be equally important and fundamental to the creation and continuation of the material world. The good Angels, are therefore, as venerable as the bad ones, if one may call them so. In fact, without this binary opposition the world would not exist.“ Čini se da je kolijevka „kulta anđela“ zapravo Kurdistan (još iz vremena drevne Perzije i Zaratustre), i autor članka navodi da su oko jedne trećine Kurda sljedbenici yazdanizma, religije koja štuje kult anđela.
