My spiritual exercises
ponedjeljak, 17.12.2018.
ASTRONOMSKI INSTRUMENTI I ALTERNATIVNA POVIJEST
Anomalije vezane za stare geografske mape (najpoznatija od njih je mapa Piri-Reisa) su prilično dobro poznate onima koji istražuju alternativnu povijest. No, pored njih, postoje i neke druge, vezane uz astronomske instrumente i one, koji služe za pomorsku navigaciju.
Ti bi drevni instrumenti po nekoj logici trebali svjedočiti o jednom linearnom razvoju znanosti, u kojem bi svaka nova epoha trebala donijeti novi znanstveni napredak, te sve veće usavršavanje instrumenata. No, uspoređujući podatke iz raznih izvora, knjiga i enciklopedijskih članaka, osvjedočio sam se, da u historijskom razvoju astronomskih instrumenata svakako postoje neke neobjašnjive anomalije i anakronizmi. Stoljeća i stoljeća u kojima kao da se ništa ne dešava na području znanosti, pa čak da ona na neki način i nazaduje, umjesto da se razvija.
Počnimo sa kompasom. Po definiciji, kompas je instrument koji se koristi u navigaciji i orijentaciji i pokazuje smjer u odnosu na geografske kardinalne smjerove (ili točke). Magnetski je kompas, veli Wikipedijin članak izumljen kao sredstvo proricanja (?) za vrijeme dinastije Han, u 3. stoljeću pr.n.e. Slijedeća rečenica veli da je kompas kasnije bio prilagođen za navigaciju, za vrijeme dinastije Song, u 11. stoljeću. No, u Vojnoj enciklopediji, članak „Brodski kompas“, može se naći podatak, da su „Kinezi na brodovima upotrebljavali magnetsku iglu još oko 2.000 pr.n.e.“ Dakle, 1.700 godina ranije su koristili kompas, ne kao sredstvo proricanja, nego – na brodovima. I jedan i drugi članak se ipak podudaraju u tome, da je kompas došao u Evropu u 12. stoljeću.
Astronomski sat je sat sa posebnim mehanizmom i brojčanicima koji prikazuju astronomske informacije, kao što su relativni položaji Sunca, Mjeseca, zodijačke konstelacije, te ponekad glavne planete.
Američki autor (inače po profesiji urar i izumitelj) H.R. Stollorz navodi u knjizi „Asteroid Answers to Ancient Calendar Mysteries“ kineski brončani Yin-Yang sat, datiran oko 2.000 godina pr.n.e. Wikipedija pak navodi da je astronomski sat kreiran tek u 11. stoljeću, za vrijeme Song dinastije, baš kao i kompas.
Da li je moguće da su Kinezi imali razvijenu kulturu već u trećem mileniju pr.n.e.? Tome u prilog ne govore samo gore iznijeti podaci, već i nešto drugo. Mnogi nisu ni čuli za kineske piramide. Kineska pokrajina Shansi obiluje piramidama (oko stotinjak). Istraživaču Hartwigu Hausdorfu je rekao profesor Wang Zhijun (direktor Banpo muzeja u glavnom gradu Xian) kako su piramide dio svetog sustava feng shui, te procijenio da su nastale oko 2.500 godina pr.n.e. Zanimljivo je da ih službena kineska znanost njihove piramide smatra za grobnice vladara, baš kao što je to još uvijek oficijelni stav znanosti prema egipatskim piramidama.
Bila je ovo mala digresija, no da se vratimo astronomskim instrumentima. Još jedan drevni astronomski instrument – astrolab. Astrolab predstavlja jednu detaljno izrađenu spravu koja mjeri inkliniranu poziciju nebeskih tijela, a njome su se služili, historijski gledano, u astronomiji i pomorskoj navigaciji. Da rezimiramo ukratko bitne događaje vezane uz nastanak i razvoj ove naprave (iz Wikipedijinog članka).
1) Astrolab je izumio Apolonije iz Perge između 220. i 150. godine pr.n.e.
2) Oko 550. godine kršćanski filozof Ivan Filopon napisao je raspravu o astrolabu, što je najranija sačuvana rasprava o instrumentu. (Astrolab se nastavio koristiti u grčkom govornom području u doba Bizanta.)
3) Matematičar Muhamed al-Fazari iz 8. stoljeća je prvi izradio astrolab u islamskom svijetu.
4) Najraniji sačuvani astrolab datira se u 927. godinu.
Da vidimo što o astrolabu veli Vojna enciklopedija. Veli da je “Ptolomej je oko 150. godine konstruisao i opisao astrolab sa dva izdeljena kruga, postavljena paralaktički, kojim su merene visine sa tačnošću do 4' “. Što znači da je ova sprava već u 2. stoljeću n.e. bila prilično precizna, sa odstupanjima od samo 4 lučne minute, ili 4/60 stupnja. I imamo još jedan podatak, koji možemo smatrati pouzdanim: “Tiho Brahe je u XVI v. usavršio astrolab i postigao tačnost do 2'.” Zaključak slijedi da je između Ptolomeja i Brache-a prošlo 14 stoljeća, za koje je vrijeme postignuta veća preciznost od svega 2 lučne minute. Iz Wikipedijinog članka pak slijedi da je cijelo to vrijeme bio u upotrebi, također i za vrijeme 1. milenija, odnosno u doba Bizanta. Vojna enciklopedija isto tako navodi da je 1295. Ramon Lull konstruirao astrolab za mjerenje visina na moru.
Članak u Vojnoj enciklopediji o astronomskoj navigaciji kao da je u suprotnosti sa člankom o brodskom kompasu, u istom djelu. U ovom potonjem se tvrdi, kao što sam već ranije naveo, da su Kinezi već oko 2.000 godina pr.n.e. imali kompas na brodovima, dok se u članku “Astronomska navigacija” navodi: “Pre uvođenja kompasa (XIII v.) plovidba izvan vidika obale obavljala se uglavnom na kratkim odstojanjima, pri čemu su Sunce i zvezde služili za orijentaciju.” Ukoliko je astrolab bio toliko precizan (kao u vrijeme Klaudijusa Ptolomeja), možemo se upitati, zašto se nije koristio u pomorskoj navigaciji u antici i ranom srednjem vijeku? Da li je za to trebalo 13 stoljeća? Jer, Vojna enciklopedija u spomenutom članku veli: “Astronomsko određivanje pozicije broda primenjivalo se u XV v. [tek?] u eri otkrića novih pomorskih puteva.”
Iznijeti podaci govore u prilog Fomenkovoj hipotezi o interpoliranom prvom mileniju, a također i onom, koji je prethodio. Nešto je u oficijelnoj kronologiji povijesnih događaja jednostavno pogrešno. Ako su astronomski satovi i astrolabi bili toliko precizni već u davna vremena, zašto nije bilo mehaničkih satova?
Ptolomejevo djelo “Almagest” bilo je prvi put štampano 1515. godine, dakle u 16. stoljeću. Prvi prijevod djela na latinski napravio je Gerard iz Cremone u 12. stoljeću. Fomenko piše da je vrhunac interesa za “Almagest” nastao neposredno prije vremena Nikole Kopernika (1473-1543). Ptolomej piše o astrolabu u tom djelu, odnosno njegovoj konstrukciji i upotrebi. Međutim, tekst je dosta nečitljiv, možda i zahvaljujući nezgrapnom prijevodu sa arapskog, na što također upućuju bilješke na margini.
U djelu “Tetrabiblos”, u kojem je riječ uglavnom o astrologiji, Ptolomej spominje astrolab samo jednom. “Teškoće često proistječu u pogledu prve i najvažnije činjenice, to jest, frakcije sata rođenja; jer općenito samo opažanje pomoću horoskopskog astrolaba vremena rođenja mogu za znanstvene promatrače dati minutu sata, dok praktički svi ostali horoskopski instrumenti na koje se većina pažljivijih praktikanata oslanjaju su skloni greškama, solarni instrumenti povremenim pomacima njihovih pozicija ili njihovih gnomona, i vodenih satova, zaštopavanjem ili nepravilnostima u toku vode od strane raznih uzroka ili pukim slučajem.”
Zanimljivo je kako Vitruvius, u djelu „De architectura“ (navodno iz 1. stoljeća pr.n.e., dakle nekih 200 godina prije Ptolomeja) navodi kako su u njegovo vrijeme vodeni satovi funkcionirali savršeno. Postojao je ne samo vodeni sat, već i vodene orgulje. „Stoga, Ctesibius, opažajući kako su zvuci i tonovi bili proizvođeni kontaktom slobodnog zraka i onog, koji je bio natjeran iz cijevi, okoristio se ovim principom u konstrukciji prvih vodenih orgulja. Također je iznašao metodu podizanja vode, automatskih uređaja i mnogovrsnih zabavnih stvari, uključujući među njih konstrukciju vodenih satova. Počeo je tako što je napravio otvor u komadu zlata, ili bušeći dragi kamen, zato što se ove supstance ne habaju djelovanjem vode, te ne skupljaju prljavštinu tako da se zaštopavaju.“
Fomenko pak navodi da je djelo Vitruviusa bilo otkriveno tek 1.497 godine, te da astronomski dio knjige citira periode heliocentričnih planetarnih kruženja i to s najvećom preciznošću. Vitruvius, veli on, arhitekt koji je navodno živio u 1. stoljeću pr.n.e. znao je ove periode bolje od astronoma Kopernika!
REMINISCE: GREEN ROMANTIC PARKS STREWN WITH ROSES
An emerald in a jar shines steadfast as a star
an eternity yearns for a moment that transpires
that road of yore knew of so many stories
of legends past and wisdom and glories
Solitude of castles of the long lost pleasures
unlock the secrets of deeply burried treasures
along the streams ghost of those moments still exist
we are drawn towards them in a mystic mist
Reminisce: green romantic parks strewn with roses
think of the orchids and daffodils and water-lilies
Ripples on a clear blue pool danced on a breeze
moonlight played through the windows and trees
All the hearts and souls and destinies entwined
are dazzling pure diamonds in that garden of life
from heartbeat to hearbeat from dust to dust
from lifetime to lifetime lust will last
petak, 07.12.2018.
TKO JE ZAPRAVO SAGRADIO PULSKU ARENU?
Oni koji su u Puli rođeni, ili u njoj dugo žive, prolaze pored Arene nezainteresirano, kao pored nečeg uobičajenog. Međutim, vjerujem da turistima, kada je prvi put ugledaju,zastane dah, i da su upravo frapirani drevnim zdanjem. Što se tiče mene osobno, u posljednjih nekoliko godina sve mi više izgleda, da pulski amfiteatar nije ono, za što ga velika većina smatra. Dakle, da se radi o sportskom stadionu starih Rimljana, gdje su se prije dvije tisuće godina održavala natjecanja u borilačkim sportovima.
Razmišljajući o Areni, došao sam do zaključka da, recimo poput egipatskih piramida, kojima su arheolozi pogrešno pripisali izgradnju u svrhu pokapanja preminulih vladara – faraona, mislim da su isto tako pogriješili kada su za svrhu izgradnje Arene naveli izgradnju u svrhu sportskog borilišta. Mislim da Arena nije to bila, da je njena izvorna funkcija bila drugačija. Bila je u svakom slučaju izgrađena, da traje - milenijima dugo. Umijeće radiestezije bilo je vrlo dobro znano u starom Egiptu. Bila je to sveto i tajno znanje, koje su čuvali staroegipatski svećenici. Jednako kao što su milenijima odoljele piramide, tako je i pulski amfiteatar. Sjećam se da mi je jednom, prije gotovo 30 godina jedan pulski radiestezist rekao da je osobno izvršio radiestezijska ispitivanja Arene i njenih kamenih blokova, te da je ne samo teren 'čist' od štetnih geomagnetsnih zračenja, već je i svaki blok pokazivao preciznu polarizaciju, što znači da je svaki bio smješten na svoje mjesto uz pomoć radiestezijskih instrumenata!
Da li postoje historijski relevantni podaci o izgradnji Arene? No, pogledajmo što veli recimo Wikipedijin članak na hrvatskom.
„Ne znaju se podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti. Zanimljivo je da se u otprilike isto vrijeme gradi Koloseum u Rimu, Italija.
Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu. Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede.“
Znači, uglavnom – mitovi i legende. Tu je i srednjevjekovna legenda o izgradnji Divić-grada (divić je na staroslavenskom čudo) od strane vila, kamenom koji su donosile s Učke. Sjećam se i jedne priče iz nekih starih novina ili časopisa (prije nekih stotinjak godina, mislim da se radi o časopisu „Naša sloga“), gdje se opisuje kako je Kraljević Marko zaspao u Divić-gradu. U toj priči je on opisan kao div. Interesantno je, kada se penjemo stepenicama na kamene tribine Arene, ne možemo, a da ne primijetimo da su te stube nezgrapno visoke, baš kao da su ih gradili ljudi divovska rasta. Da li su stari Rimljani bili divovskog rasta? ( Čini mi se da sam negdje pročitao da su bili i niži od današnjih ljudi.)
Ja sam se recimo još upitao, da li su oni imali dovoljno dobro razvijenu matematiku, za takav graditeljski poduhvat. Znamo da su Rimljani koristili rimske brojeve. A oni su prilično nezgrapni za računanje. Za jedno monumentalno zdanje, minuciozno obrađenih kamenih blokova, koje prkosi vremenu toliko dugo, po meni bilo je potrebno pored arhitektonskog umijeća, također i odlično poznavanje matematike.
Da ne ulazimo u neke matematičke finese, uzmimo samo jedan banalan primjer. Iz kamenoloma kod Vinkurana dolazi brod liburna natovaren sa LV minuciozno obrađena kamena bloka. Svaki od njih košta XXIII denarijusa. Koliko će izvođač radova platiti blokove?
LV XXIII
XXVII XLVI
XIII XCII
VI CLXXXIV
III CCCLXVIII
I DCCXXXVI
XXIII + XLVI + XCII + CCCLXVIII + DCCXXXVI =
DCCCCCLXXXXXXXXXXXXXXXXXXXVVVIIIIIIIIII = MCCLXV(1265)
Odgovor je 1.265 denarijusa. (Računajući prvi puta pogriješio sam za 30.) Priznat ćete, da je ovaj sistem množenja malo (pre)kompliciran. A ako još umjesto samo kardinalnih, u priču uvedemo i decimalne brojeve, te frakcije denarijusa... Ako jedan blok recimo košta 23 Denarijusa i 2 kvadransa? Gornji primjer je samo množenje dva jednostavna broja. Kako su Rimljani množili i dijelili veće brojeve, razlomke i decimalne brojeve?
Moram priznati, da mi je teško zamisliti rimskog računovođu sa pergamentom ili papirusom na stolu ispred sebe, guščjim perom u desnoj ruci, a sa lijevom na računaljci sa kuglicama. Da li su se tako mogli izvesti složeni proračuni gradnje impozantnog zdanja?
Kada smo već kod brojeva i pulskog amfiteatra, nešto mi je upalo u oči. Broj prozora. Najgornji red Arene ima ukupno 64 kvadratna prozora, a onaj ispod 72 prozora, u obliku luka. Da li su ove brojke nasumično, slučajno izabrane? Neka intuicija govorila mi je da one imaju veze sa onim obilježjem drevnih građevina koje se naziva „astronomical alignment“ (astronomsko poravnanje). Kameni krugovi, kao što je primjerice Stonehenge, gradili su se na raznim stranama svijeta, posebno u pre-historijskoj Evropi. Za njih se misli da su bili korišteni za predviđanje sezonskih i godišnjih događaja kao što su ekvinocij i solsticij, dakle služili su kao jedna vrsta astronomskih kalendara, pa čak i opservatorija. Naravno, da je tu još i astrološka funkcija, i ona religiozna. (Povezanost sa astro-božanstvima.) Što se tiče Arene, može se primijetiti da su njeni tornjevi na vanjskom plaštu točno poravnati sa stranama svijeta.
Da se opet vratim na brojku 72. Čini mi se da sam na tu brojku naišao u knjizi J. Wicherinka „Souls of Distortion Awakening“. Da vidimo. Rečenica u knjizi glasi: „Ako primjerice Sunce opažamo u vrijeme proljetnog ekvinocija, svake godine za period od 72 godine, primijetiti ćemo da se zodijački znak koji se poravnava sa Suncem, pomaknuo za jedan stupanj u položaju na nebu. Kako bi se ovaj zodijački znak pomaknuo za puni krug od 360 stupnjeva i vratio na isto mjesto na nebu, 360 x 72 = 25.920 godina.“ Ovaj period naziva se vremenom precesije ili jednom Platonskom godinom.
Dakle, sada znamo što znače 72 prozora u obliku luka na pulskoj Areni. Wicherink također navodi: „Pošto precesija prati znakove zodijaka na solsticije i ekvinocije, na precesiju se također referira kao na precesiju solsticija i precesiju ekvinocija. Ima još interesantne matematike. Ukoliko 360 podijelimo sa 72, dobijamo 5. Zodijački krug, podijeljen na polu-dekade, po 5 stupnjeva. Ukoliko 360 podijelimo sa 5, dobijamo 72; ako spojimo točke na svaka 72 stupnja kruga dobijemo – pentagram.
Prva znana upotreba pentagrama datira iz otprilike 3.000 godine pr.n.e. (u Mezopotamiji). U Babilonskom kontekstu, vrhovi pentagrama imali su također i astrološko značenje – predstavljali su 5 planeta: Jupiter, Merkur, Mars and Saturn, and Veneru, kao kraljicu neba (Ishtar). Pentagram kao simbol predstavlja Veneru, božice ljepote i ljubavi. Ima jedna zanimljiva stvar, a to je da Venera svojim kretanjem na ekliptičnom nebu iscrtava savršen pentagram.
U datiranju pulskog amfiteatra, mislim da bi trebalo ići negdje u 3 do 4 tisuće godina pr.n.e. Dakle, po meni je vjerojatno Arena nastala u astrološkom dobu Bika (planet Venera je astrološki vladar Bika). No, to ne znači da je građevina stara 5-6 tisuća godina. Slijedeći Fomenkove grafikone iz „History: Fiction or Science“, trebalo bi jednostavno oduzeti vrijeme od otprilike 1.300 godina stare ere, koje je interpolirano, baš kao i prvi milenij nove ere. Tada dolazimo do starosti od oko 4 tisuće godina. Objekt je po meni nešto mlađi od Stonehenge-a.
Što je sa brojem 64? Zanimljiv citat sam našao u knjizi „Asteroid Answers to Ancient Calendar Mysteries“ američkog autora H.R. Stollorz-a. „Mnogo astroloških satova u muzejima su pogrešno datirani zato jer istraživači ne shvaćaju da je naš moderni kalendar iskrivljen kada se primjenjuje na antička vremena uslijed kolebanja u zemljinoj vrtnji. Postoje mnogi misteriozni satovi izloženi u muzejima diljem svijeta i nitko ne zna kako oni funkcioniraju ili ako predstavljaju sat ili kalkulator. Neki pokazuju zajednički zupčanik sa 64 zupca, ponajviše sa tri brojčanika.“ Grčki Antikythera (datiran 80 godina pr.n.e. no Stollorz smatra da je mnogo stariji) sat ima također zupčanik sa 64 zupca, isto kao i kineski brončani Yin-Yang sat, koji je datiran oko 2.000 godina prije nove ere.
U knjizi navedenog autora ima i niz primjera satnih mehanizama sa značajem broja 72. Recimo aztečki zlatni kalkulator ima na vanjskom rubu brojčanik, kao i ostali satovi, no sa 72 simbola. Autor to povezuje sa precesijskim ciklusom. (Jedna precesija ekvinocija [Platonska godina] od 25.920 godina, kada se podijeli sa jednim aztečkim „dugim ciklusom“ od 5.125 godina daje približno broj 5.) Zatim navodi još drevni perzijski astrolab (sprava za određivanje položaja zvijezda) sa također 72 stupnja na vanjskom rubu. Svako od 72 polja ima pet točkica, što podsjeća na pet precesijskih zvijezda aztečkog sistema.
Zanimljivo je da se kineska knjiga „I Ching“ sastoji od 64 heksagrama. (Heksagram je figura sastavljena od 6 horizontalnih linija, gdje je svaka linija bilo Yang - puna crta ili Yin - isprekidana linija).
Što se tiče broja 72, interesantno je da ga možemo naći u knjizi „Zohar“ – ljestve za koje je rečeno da je Jakov vidio u snu imaju 72 prečke. Najveći budistički hram Borobudur ima 72 stupe.
Brojevi 64 i 72 imaju za najveći zajednički divizor broj 8. Ukoliko 64 pomnožimo sa 8, i tome broju dodamo 72 dobijamo 584. Planet Venera izlazi na istom mjestu na nebu svaka 584 dana. Taj broj bio je značajan u majanskom kalendaru; ciklus Venere bio je u skladu sa tzolkin kalendarom od 260 dana, kao i sa solarnom godinom.
Mnogi su očekivali da se „nešto veliko“ desi 2012. godine, kada se po majanskom kalendaru završavao „dugi ciklus“ of 5.125 godina. No, pritom nisu imali na umu da je u naš kalendar bilo umetnuto nekih 2.300 godina. Prema tome, 2.012. godina desit će se tek u dalekoj budućnosti. Isto tako, nismo na pragu ere Vodenjaka, već negdje na kraju – ere Ovna.
DA LI JE POSTOJAO KARLO VELIKI I 'RANI SREDNJI VIJEK'?
Među zastupnicima nove kronologije, još prije Anatolija Fomenka, pažnju je pobudio njemački istraživač Heribert Illig. On je početkom 90tih ponudio svoju hipotezu fantomskog vremena, kojom osporava ličnosti i događaje iz ranog srednjeg vijeka, točnije period od 614. do 911. godine n.e. Posebno se usredotočio na centralnu ličnost tog razdoblja, Karla Velikog (742-814). Naslovi kao „Karlo fikcijski, poznat kao Karlo Veliki“ (1992) i „Da li je postojao Karlo Veliki?“ (1994) kao da govore sami za sebe.
Illigova hipoteza fantomskog vremena sastoji se ukratko u slijedećem: postojala je zavjera koju su skovali Sveti rimski car Oton III i papa Silvestar II (moguće i bizantski car Konstantin VII), kako bi se fabricirao retrospektivno Anno Domini sistem datiranja, u svrhu njihovog smještanja u godinu 1.000., odnosno godinu od posebnog značaja, godinu „velikog jubileja“. Po Illigu, oni su ovo postigli pomoću izmjena, pogrešnog predstavljanja i krivotvorenja dokumenata i fizičkih dokaza.
Dakle, Illigova hipoteza svodi se na to, da period od oko 300 godina, od početka 7. do početka 10. stoljeća – nije ni postojao. Događaji i ljudi u ovom vremenu bili su ili kopirani (od novijeg perioda, kako je to Fomenko dokazao), potpuno fikcijski ili pomaknuti u taj period. Illig je dobro uočio da su arheološki dokazi iz tog navodnog doba nedostatni, kao i same metode radiometrijskog i dendro-kronološkog datiranja; pored ovog tu je i pretjerano oslanjanje srednjevjekovnih povjesničara na pisane izvore.
Centralna ličnost ranog srednjeg vijeka je franački kralj Karlo Veliki. Navodno je vladao cijelom zapadnom i srednjom Evropom, međutim materijalni dokazi te njegove velike vladavine su u najmanju ruku neuvjerljivi. Zanimljivo je da je Wikipedijin članak o Karlu Velikom prilično opširan, no najvećim je dijelom ispunjen njegovim ratnim pohodima i osvajanjima. Da li su ti pohodi utemeljeni na stvarnim činjenicama ili na mitu? Ima jedna (odnosno dvije) zanimljiva rečenica u Vojnoj enciklopediji, u članku o Karlu Velikom. „U Španiju je upao 778, ali je tu pretrpeo neuspeh. Na povratku, Baski su mu naneli težak poraz u klancu Ronsesvaljez [Roncesvalles] što su legenda i pesnici ovekovečili.“ Da nisu možda i ostale njegove pohode ovjekovječili pisci mitova i legendi, uz pomoć pjesničke imaginacije? Što o ovom historijskom događaju veli Wikipedia? „He turned to leave Iberia, but as he was passing through the Pass of Roncesvalles one of the most famous events of his reign occurred. The Basques attacked and destroyed his rearguard and baggage train. The Battle of Roncevaux Pass, though less a battle than a skirmish, left many famous dead, including the seneschal Eggihard, the count of the palace Anselm, and the warden of the Breton March, Roland, inspiring the subsequent creation of the Song of Roland (La Chanson de Roland).” Za one koji ne razumiju baš dobro engleski, događaj je bio jedan od najčuvenijih za vladavine Karla Velikog - iako se radilo manje o bitci, a više o čarkanju - ostavivši za sobom mnoge slavne mrtve. Zvuči logično.
Heribert Illig spominje recimo Karlovu palaču u gradu Nijmegen iz 777. godine, od koje nema nikakvog traga. Slike i statue Karla Velikog su također varljive, jer potječu iz novijeg vremena. Recimo, čuveni Dürerov portret Karla Velikog nastao je tek u 16. stoljeću, dakle sedam stoljeća kasnije. Pošto ne postoje izvorni Karlovi portreti iz 8. i 9. stoljeća, slika Dürera predstavlja plod čiste fantazije. Kruna na glavi datira iz 11. stoljeća, a štit sa njemačkim orlom i francuskim ljiljanom je iz kasnog srednjeg vijeka.
Illigova teorija prije četvrt stoljeća izgledala je hrabrom, možda čak i šokantnom, međutim, među današnjim kritičarima historijske kronologije smatra se 'konzervativnom', iz razloga što događaje od prije 614. godine n.e. smatra „korektno dokumentiranima“.
Anatolij Fomenko i drugi smatraju da je čitav prvi milenij bio interpoliran, i da iz njega nema nijedne autentične osobe ni povijesnog događaja. Ono što je meni osobno najsumnjivije, vezano za ovaj period, od prvog do desetog stoljeća n.e. jest slijedeće:
1) Iznalazak datiranja „Anno Domini“ tek u 6. stoljeću (Dionizije Egziguus), prvi put korišten tek u 8. stoljeću
2) Tokom cijelog tog razdoblja, jedina knjiga koja spominje godine „AD“ jest „Ecclesiastical History of English People“ koju je napisao engleski teolog Beda u 8. stoljeću n.e.
3) Kristijanizacija Evrope – kršćanstvo je postalo službenom religijom Rima u 4. stoljeću. Zar je trebalo 6-7 stoljeća da se kristijaniziraju Poljaci, Mađari, Skandinavci i Rusi?
Za one kojima je teško prihvatiti činjenicu da je cijeli prvi milenij bio interpoliran, no ipak dozvoljavaju da je rani srednji vijek mogao biti umetnut, predlažem da pogledaju grafikon iz Fomenkove knjige „History: Fiction or Science“ iz kojeg je vidljivo da godine vladavine karolinških vladara od 7. do 9. stoljeća u potpunosti odgovaraju godinama vladavine rimsko-bizantskih careva od 4. do 6. stoljeća.
Vjerujem da ima ljudi koji vjeruju u ama baš sve što pročitaju u knjigama Davida Icke-a. No, i njemu se potkradaju greške, jednostavno jer vjeruje ne uvijek pouzdanim izvorima. Tako u „Najvećoj tajni“ navodi da 33 američka predsjednika imaju genetičke veze sa engleskim kraljem Alfredom Velikim i sa franačkim carem Karlom Velikim. Ovo je naravno, netočno. (Osim toga Icke navodi i neke genealogije koje idu do rimskih careva i familije Pizon, što je pomalo i besmisleno.) Dovoljno je vidjeti Fomenkove grafikone, koji govore sami za sebe. Dakle, ako genealogije idu isuviše daleko u prošlost, ne treba im vjerovati.
