Anomalije vezane za stare geografske mape (najpoznatija od njih je mapa Piri-Reisa) su prilično dobro poznate onima koji istražuju alternativnu povijest. No, pored njih, postoje i neke druge, vezane uz astronomske instrumente i one, koji služe za pomorsku navigaciju.
Ti bi drevni instrumenti po nekoj logici trebali svjedočiti o jednom linearnom razvoju znanosti, u kojem bi svaka nova epoha trebala donijeti novi znanstveni napredak, te sve veće usavršavanje instrumenata. No, uspoređujući podatke iz raznih izvora, knjiga i enciklopedijskih članaka, osvjedočio sam se, da u historijskom razvoju astronomskih instrumenata svakako postoje neke neobjašnjive anomalije i anakronizmi. Stoljeća i stoljeća u kojima kao da se ništa ne dešava na području znanosti, pa čak da ona na neki način i nazaduje, umjesto da se razvija.
Počnimo sa kompasom. Po definiciji, kompas je instrument koji se koristi u navigaciji i orijentaciji i pokazuje smjer u odnosu na geografske kardinalne smjerove (ili točke). Magnetski je kompas, veli Wikipedijin članak izumljen kao sredstvo proricanja (?) za vrijeme dinastije Han, u 3. stoljeću pr.n.e. Slijedeća rečenica veli da je kompas kasnije bio prilagođen za navigaciju, za vrijeme dinastije Song, u 11. stoljeću. No, u Vojnoj enciklopediji, članak „Brodski kompas“, može se naći podatak, da su „Kinezi na brodovima upotrebljavali magnetsku iglu još oko 2.000 pr.n.e.“ Dakle, 1.700 godina ranije su koristili kompas, ne kao sredstvo proricanja, nego – na brodovima. I jedan i drugi članak se ipak podudaraju u tome, da je kompas došao u Evropu u 12. stoljeću.
Astronomski sat je sat sa posebnim mehanizmom i brojčanicima koji prikazuju astronomske informacije, kao što su relativni položaji Sunca, Mjeseca, zodijačke konstelacije, te ponekad glavne planete.
Američki autor (inače po profesiji urar i izumitelj) H.R. Stollorz navodi u knjizi „Asteroid Answers to Ancient Calendar Mysteries“ kineski brončani Yin-Yang sat, datiran oko 2.000 godina pr.n.e. Wikipedija pak navodi da je astronomski sat kreiran tek u 11. stoljeću, za vrijeme Song dinastije, baš kao i kompas.
Da li je moguće da su Kinezi imali razvijenu kulturu već u trećem mileniju pr.n.e.? Tome u prilog ne govore samo gore iznijeti podaci, već i nešto drugo. Mnogi nisu ni čuli za kineske piramide. Kineska pokrajina Shansi obiluje piramidama (oko stotinjak). Istraživaču Hartwigu Hausdorfu je rekao profesor Wang Zhijun (direktor Banpo muzeja u glavnom gradu Xian) kako su piramide dio svetog sustava feng shui, te procijenio da su nastale oko 2.500 godina pr.n.e. Zanimljivo je da ih službena kineska znanost njihove piramide smatra za grobnice vladara, baš kao što je to još uvijek oficijelni stav znanosti prema egipatskim piramidama.
Bila je ovo mala digresija, no da se vratimo astronomskim instrumentima. Još jedan drevni astronomski instrument – astrolab. Astrolab predstavlja jednu detaljno izrađenu spravu koja mjeri inkliniranu poziciju nebeskih tijela, a njome su se služili, historijski gledano, u astronomiji i pomorskoj navigaciji. Da rezimiramo ukratko bitne događaje vezane uz nastanak i razvoj ove naprave (iz Wikipedijinog članka).
1) Astrolab je izumio Apolonije iz Perge između 220. i 150. godine pr.n.e.
2) Oko 550. godine kršćanski filozof Ivan Filopon napisao je raspravu o astrolabu, što je najranija sačuvana rasprava o instrumentu. (Astrolab se nastavio koristiti u grčkom govornom području u doba Bizanta.)
3) Matematičar Muhamed al-Fazari iz 8. stoljeća je prvi izradio astrolab u islamskom svijetu.
4) Najraniji sačuvani astrolab datira se u 927. godinu.
Da vidimo što o astrolabu veli Vojna enciklopedija. Veli da je “Ptolomej je oko 150. godine konstruisao i opisao astrolab sa dva izdeljena kruga, postavljena paralaktički, kojim su merene visine sa tačnošću do 4' “. Što znači da je ova sprava već u 2. stoljeću n.e. bila prilično precizna, sa odstupanjima od samo 4 lučne minute, ili 4/60 stupnja. I imamo još jedan podatak, koji možemo smatrati pouzdanim: “Tiho Brahe je u XVI v. usavršio astrolab i postigao tačnost do 2'.” Zaključak slijedi da je između Ptolomeja i Brache-a prošlo 14 stoljeća, za koje je vrijeme postignuta veća preciznost od svega 2 lučne minute. Iz Wikipedijinog članka pak slijedi da je cijelo to vrijeme bio u upotrebi, također i za vrijeme 1. milenija, odnosno u doba Bizanta. Vojna enciklopedija isto tako navodi da je 1295. Ramon Lull konstruirao astrolab za mjerenje visina na moru.
Članak u Vojnoj enciklopediji o astronomskoj navigaciji kao da je u suprotnosti sa člankom o brodskom kompasu, u istom djelu. U ovom potonjem se tvrdi, kao što sam već ranije naveo, da su Kinezi već oko 2.000 godina pr.n.e. imali kompas na brodovima, dok se u članku “Astronomska navigacija” navodi: “Pre uvođenja kompasa (XIII v.) plovidba izvan vidika obale obavljala se uglavnom na kratkim odstojanjima, pri čemu su Sunce i zvezde služili za orijentaciju.” Ukoliko je astrolab bio toliko precizan (kao u vrijeme Klaudijusa Ptolomeja), možemo se upitati, zašto se nije koristio u pomorskoj navigaciji u antici i ranom srednjem vijeku? Da li je za to trebalo 13 stoljeća? Jer, Vojna enciklopedija u spomenutom članku veli: “Astronomsko određivanje pozicije broda primenjivalo se u XV v. [tek?] u eri otkrića novih pomorskih puteva.”
Iznijeti podaci govore u prilog Fomenkovoj hipotezi o interpoliranom prvom mileniju, a također i onom, koji je prethodio. Nešto je u oficijelnoj kronologiji povijesnih događaja jednostavno pogrešno. Ako su astronomski satovi i astrolabi bili toliko precizni već u davna vremena, zašto nije bilo mehaničkih satova?
Ptolomejevo djelo “Almagest” bilo je prvi put štampano 1515. godine, dakle u 16. stoljeću. Prvi prijevod djela na latinski napravio je Gerard iz Cremone u 12. stoljeću. Fomenko piše da je vrhunac interesa za “Almagest” nastao neposredno prije vremena Nikole Kopernika (1473-1543). Ptolomej piše o astrolabu u tom djelu, odnosno njegovoj konstrukciji i upotrebi. Međutim, tekst je dosta nečitljiv, možda i zahvaljujući nezgrapnom prijevodu sa arapskog, na što također upućuju bilješke na margini.
U djelu “Tetrabiblos”, u kojem je riječ uglavnom o astrologiji, Ptolomej spominje astrolab samo jednom. “Teškoće često proistječu u pogledu prve i najvažnije činjenice, to jest, frakcije sata rođenja; jer općenito samo opažanje pomoću horoskopskog astrolaba vremena rođenja mogu za znanstvene promatrače dati minutu sata, dok praktički svi ostali horoskopski instrumenti na koje se većina pažljivijih praktikanata oslanjaju su skloni greškama, solarni instrumenti povremenim pomacima njihovih pozicija ili njihovih gnomona, i vodenih satova, zaštopavanjem ili nepravilnostima u toku vode od strane raznih uzroka ili pukim slučajem.”
Zanimljivo je kako Vitruvius, u djelu „De architectura“ (navodno iz 1. stoljeća pr.n.e., dakle nekih 200 godina prije Ptolomeja) navodi kako su u njegovo vrijeme vodeni satovi funkcionirali savršeno. Postojao je ne samo vodeni sat, već i vodene orgulje. „Stoga, Ctesibius, opažajući kako su zvuci i tonovi bili proizvođeni kontaktom slobodnog zraka i onog, koji je bio natjeran iz cijevi, okoristio se ovim principom u konstrukciji prvih vodenih orgulja. Također je iznašao metodu podizanja vode, automatskih uređaja i mnogovrsnih zabavnih stvari, uključujući među njih konstrukciju vodenih satova. Počeo je tako što je napravio otvor u komadu zlata, ili bušeći dragi kamen, zato što se ove supstance ne habaju djelovanjem vode, te ne skupljaju prljavštinu tako da se zaštopavaju.“
Fomenko pak navodi da je djelo Vitruviusa bilo otkriveno tek 1.497 godine, te da astronomski dio knjige citira periode heliocentričnih planetarnih kruženja i to s najvećom preciznošću. Vitruvius, veli on, arhitekt koji je navodno živio u 1. stoljeću pr.n.e. znao je ove periode bolje od astronoma Kopernika!
Post je objavljen 17.12.2018. u 14:41 sati.