My spiritual exercises
četvrtak, 11.11.2021.
KAKO JE MANIHEIZAM UTJECAO NA RANI ISLAM?
Kao što smo iz prošlog posta vidjeli, postoje dobri argumenti da se posumnja u oficijelnu kronologiju povijesnih događanja vezanih također i za rani islam, baš kao i za rano kršćanstvo. Jedno od spornih pitanja, vezanih za rani razvoj islamske religije jest i pitanje, je li na njega, pored kršćanstva, utjecala i neka druga religija. Pokušao sam nešto pronaći u vezi ovoga i u knjizi islamskog teologa Nerkeza Smailagića „Uvod u Kur'an“ naišao na slijedeći citat:
„Pa ipak će islam, suočen sa židovsko-kršćanskom demonologijom i angelogijom, a vjerojatno i sa maniheističkom teologijom i kozmologijom, snažno obilježiti suprotnost dva pola Svetog: uspinjuće stupnjeve koji vode nebu (daragat) i padajući put koji vodi u pakao (darakat); svijet Božanskog, Svetog i anđeoskog i svijet mračnih sila, nečistog i demona.“
Dakle, Smailagić smatra da je utjecaj maniheizma ne samo moguć, već i – vjerojatan. Što se tiče utjecaja na kršćane, Wikipedijin članak o maniheizmu veli: „How much long-term influence the Manichees actually had on Christianity is still being debated.“ Dakle, i to je još uvijek sporna tema. Moje je osobno mišljenje da je maniheizam utjecao na najizravniji mogući način, na obje religije, osobito u prvih par stoljeća. I tu dolazimo do kontroverzi.
Prema oficijelnoj religiji, islam je nastao šest stoljeća nakon kršćanstva. Prema meni, isalm i kršćanstvo razdvaja nekih dva-tri stoljeća. Iz knjige Anatolija Fomenka „History: Fiction or Sience“ poznato je da je na prijelazu iz 16/17. stoljeće došlo do stanovitih „pomaka“ pri datiranju povijesnih događaja i ličnosti. On ih naziva „chronological shifts“, što bi moglo doslovno prevesti kao kronološke zamjene (mjesta, položaja). On navodi pomake od 3-4 stoljeća, tisuću godina i 1800 godina, a također i od cca sedam stoljeća.
Po meni, događaji su bili „bačeni“ u davnu antičku prošlost, za tisuću (i više) godina, za 700 godina, te za oko 400 godina. Smatram (u stvari, slažem se sa Fomenkom) da je kršćanstvo moglo nastati tek u 11. stoljeću (pomak unazad od oko 1000 godina), islam na prijelazu od 13/14. stoljeće (pomak unazad od 700 godina), te maniheizam u 7. stoljeću (pomak unatrag od oko 400 godina).
Drugim riječima, ja osobno smatram da je maniheizam nastao prije obje religije, i kršćanstva i islama, te je svakako utjecao na njih, u to nema sumnje. S obzirom na naslov, pokušati ću stoga više pažnje usmjeriti prema maniheizma, kao nekoj vrsti „preteče“ islama.
Opća enciklopedija veli da je maniheizam sinkretistička religija, nastala u Perziji. Kao što sam već bio naveo u jednom prijašnjem postu, enciklopedijski priručnik Religije svijeta tvrdi da je u vrijeme ranog kršćanstva zoroastrizam bio najmoćnija religija tadašnjeg svijeta. Sa ovim se ne bih posve složio, zato jer smatram da je zoroastrizam uglavnom ostao u okvirima službene, dakle nacionalne perzijske religije dok su njegovi DERIVATI – maniheizam i mitraizam postigli određene, pa i veće uspjehe, kako na istoku, tako i na zapadu.
Dovoljno je pogledati Wikipedijin članak o povijesti države Iran (Perzije do 1935.), jer u njemu nalazimo na mapu koja prikazuje rasprostranjenost manihejske religije, između 300. i 500. godine. Uzmemo li u obzir vjerojatni „shift“ od 4 stoljeća, to će onda značiti da se maniheizam rasprostirao, od početka 8. do početka 10. stoljeća, od Kine na istoku, pa do Francuske i Alžira na zapadu. Gledajući tu povijesnu rutu, u obliku vijugavog slova „Y“, lako uočavamo da je kasniji prodor islama išao upravo istim tim rutama.
Opća enciklopedija veli da su na tom veoma širokom području bili pronađeni manihejski tekstovi pisani na perzijskom, partskom, sogdijanskom, ujgurskom (turskom), kineskom, latinskom i koptskom (egipatskom). Isti članak veli da je osnivač religije, Mani, organizirao i crkvenu hijerarhiju sa sjedištem u Babilonu (kasnije u Samarkandu, glavnom gradu velike države Horazim). Na čelu te crkvene hijerarhije je bio imam (sličnost sa islamom!). Njemu je bilo podložno 12 magistara i 72 biskupa (simbolične brojke). Spominjao sam već ranije simboliku brojeva 72 i 64. Simbolika potonja može se vidjeti iz igre šaha (šah – perz. kralj), jer na 64 polja igraju bijeli („kralj svjetla“) protiv crnog kralja („kralj tame“) ili šaha. Manihejska simbolika borbe sila svjetla i tame je u ovoj igri očita.
Također je interesantno što veli enciklopedijski članak „Turci“, u vezi maniheizma. Citiram: „Pod pritiskom Kirgiza Ujguri sele i turciziraju ist. Turkestan, te masovno prihvaćaju maniheizam (stara turska religija bila je šamanizam.“ Za njih također veli da su naselivši Turkestan, prvi primili islam te postali glavna snaga islamskog svijeta. Strelica u tekstu upućuje na Seldžuke, o kojima je bila riječ u prethodnom postu.
Dakle, prema mojem osobnom mišljenju, Turci Seldžuci bili su zapravo manihejci, dok su Turci Osmanlije tek bili – muslimani. Kao i kod kršćana, razlikuje se kultni centar štovanja (Jeruzalem i Meka) od teološkog i filozofskog centra religije (Aleksandrija i Bagdad).
utorak, 02.11.2021.
TKO JE BIO PSELOV "KRALJ HOSROE"?
U svojoj knjizi „Od Zaratustre do Kena Wilbera“, bio sam naveo da je u 6. stoljeću (točnije, 529. godine) bila zatvorena atenska Akademija, a njen rektor Simplicije, zajedno sa još pet drugih filozofa otišao u Harran, grad u Perzijskom carstvu, pod vladavinom kralja Hosroa I.
O kontroverzama u knjizi „Kronografija“ iz 11. stoljeća, bizantskog filozofa Mihaela Psela, već sam bio pisao u kolovozu 2019. godine. Međutim, naknadno sam našao još neke pojedinosti, koje su mi se učinile značajnim. Jedna od njih je vezana i za lik jednog vladara, kojeg spominje u poglavlju posvećenom vladavini cara Vasilija II (od 925 do 1025 godine). Radi se o liku koji se začudo, zove Hosroe, (isto kao i navodni kralj Perzije iz 6. stoljeća), međutim, ovaj „Pselov“ Hosroe nije vladao Perzijom, već – Babilonijom.
Prvi pasus gdje Psel spominje jest broj 9, i u njemu saznajemo da je pobunjeni bizantski zapovjednik Sclerus prešao na teritorij Asirije, zajedno sa cjelokupnom vojskom, koja se tada nalazila pod njegovim zapovjedništvom. Pobudio je time sumnje kralja Hosroa, za kojeg saznajemo da je zapravo vladar – Babilonije. Psel veli da je Hosroe postao sumnjičav i moguće nervozan, u slučaju da su „Rimljani planirali neki iznenadan prepad na njega“.
U postu iz 2019. godine o Pselu bio sam načinio jednu nehotičnu grešku, to jest da sam Babilonce poistovjetio sa Perzijancima. A nije tako, već Asirci i Babilonci su doista Asirci i Babilonci, i njima, čini se, vlada jedan isti vladar, kralj Hosroe. Prema oficijelnoj povijesti cijelo je to područje u 10. stoljeću već moralo biti islamizirano, međutim, čini se da ipak nije bilo tomu tako. Ono što predstavlja još temeljniju kontroverzu, da tako kažem, jest da u 10. stoljeću ni Asirija ni Babilonija kao samostalne države ne bi trebale ni postojati! Naime, u članku iz Opće enciklopedije o Asiriji, nedvosmisleno se navodi kako je ta država propala još u 7. stoljeću prije nove ere (?!), te da su njen teritorij razdijelile među sobom Medija i Babilonija. Enciklopedijski članak o Babiloniji isto je nedvosmislen – babilonska država bila je srušena u 6. stoljeću prije nove ere (od strane Perzije), nakon čega „više nikad nije bila obnovljena (?!).
Međutim, prema Pselu, punih 16 stoljeća kasnije, navedene dvije države – ipak postoje. Da je Babilonija postojala barem do polovice 11. stoljeća, govori nam slijedeći citat, iz poglavlja posvećenog vladavini cara Mihaila IV. Citat (u engleskom prijevodu) glasi: „Thanks to these precautions neither the ruler of Egypt nor of Persia, nor even of Babylonia, broke the terms of treaties they had made with us.” Perzija i Babilonija dvije su države koje su supostojale u 11. stoljeću. Tko je onda srušio Babiloniju? Pa Perzija, naravno, samo ne pod Kirom, već pod seldžučkim sultanom Tugrilbegom, tadašnjim vladarom Perzije.
Prema Općoj enciklopediji, Hosroe II iz 6. stoljeća bio je posljednji perzijski vladar, nakon što ga je porazio bizantski car Heraklije. (Perzija - do 1935 godine službeni naziv za Iran -, ponovo je postala samostalna država tek u 16. stoljeću.) Dakle, prema oficijelnoj historiji njegov je otac Hosroe I bio 529. godine primio u Harranu Damaskija i grupu atenskih filozofa. Taj se događaj vjerojatno desio tek u 10. stoljeću. Filozofi su se privremeno skrasili u mjestu Harran, koje nije bilo pod perzijskom, već pod babilonskom vlašću, dakle vlašću onog kralja Hosroe-a, kojeg spominje Psel. Pošto oficijelna historija veli da su se filozofi potom zaputili u Aleksandriju, logičan je zaključak da je tamošnja filozofska škola radila sve do 10. ili čak 11. stoljeća.
