U svojoj knjizi „Od Zaratustre do Kena Wilbera“, bio sam naveo da je u 6. stoljeću (točnije, 529. godine) bila zatvorena atenska Akademija, a njen rektor Simplicije, zajedno sa još pet drugih filozofa otišao u Harran, grad u Perzijskom carstvu, pod vladavinom kralja Hosroa I.
O kontroverzama u knjizi „Kronografija“ iz 11. stoljeća, bizantskog filozofa Mihaela Psela, već sam bio pisao u kolovozu 2019. godine. Međutim, naknadno sam našao još neke pojedinosti, koje su mi se učinile značajnim. Jedna od njih je vezana i za lik jednog vladara, kojeg spominje u poglavlju posvećenom vladavini cara Vasilija II (od 925 do 1025 godine). Radi se o liku koji se začudo, zove Hosroe, (isto kao i navodni kralj Perzije iz 6. stoljeća), međutim, ovaj „Pselov“ Hosroe nije vladao Perzijom, već – Babilonijom.
Prvi pasus gdje Psel spominje jest broj 9, i u njemu saznajemo da je pobunjeni bizantski zapovjednik Sclerus prešao na teritorij Asirije, zajedno sa cjelokupnom vojskom, koja se tada nalazila pod njegovim zapovjedništvom. Pobudio je time sumnje kralja Hosroa, za kojeg saznajemo da je zapravo vladar – Babilonije. Psel veli da je Hosroe postao sumnjičav i moguće nervozan, u slučaju da su „Rimljani planirali neki iznenadan prepad na njega“.
U postu iz 2019. godine o Pselu bio sam načinio jednu nehotičnu grešku, to jest da sam Babilonce poistovjetio sa Perzijancima. A nije tako, već Asirci i Babilonci su doista Asirci i Babilonci, i njima, čini se, vlada jedan isti vladar, kralj Hosroe. Prema oficijelnoj povijesti cijelo je to područje u 10. stoljeću već moralo biti islamizirano, međutim, čini se da ipak nije bilo tomu tako. Ono što predstavlja još temeljniju kontroverzu, da tako kažem, jest da u 10. stoljeću ni Asirija ni Babilonija kao samostalne države ne bi trebale ni postojati! Naime, u članku iz Opće enciklopedije o Asiriji, nedvosmisleno se navodi kako je ta država propala još u 7. stoljeću prije nove ere (?!), te da su njen teritorij razdijelile među sobom Medija i Babilonija. Enciklopedijski članak o Babiloniji isto je nedvosmislen – babilonska država bila je srušena u 6. stoljeću prije nove ere (od strane Perzije), nakon čega „više nikad nije bila obnovljena (?!).
Međutim, prema Pselu, punih 16 stoljeća kasnije, navedene dvije države – ipak postoje. Da je Babilonija postojala barem do polovice 11. stoljeća, govori nam slijedeći citat, iz poglavlja posvećenog vladavini cara Mihaila IV. Citat (u engleskom prijevodu) glasi: „Thanks to these precautions neither the ruler of Egypt nor of Persia, nor even of Babylonia, broke the terms of treaties they had made with us.” Perzija i Babilonija dvije su države koje su supostojale u 11. stoljeću. Tko je onda srušio Babiloniju? Pa Perzija, naravno, samo ne pod Kirom, već pod seldžučkim sultanom Tugrilbegom, tadašnjim vladarom Perzije.
Prema Općoj enciklopediji, Hosroe II iz 6. stoljeća bio je posljednji perzijski vladar, nakon što ga je porazio bizantski car Heraklije. (Perzija - do 1935 godine službeni naziv za Iran -, ponovo je postala samostalna država tek u 16. stoljeću.) Dakle, prema oficijelnoj historiji njegov je otac Hosroe I bio 529. godine primio u Harranu Damaskija i grupu atenskih filozofa. Taj se događaj vjerojatno desio tek u 10. stoljeću. Filozofi su se privremeno skrasili u mjestu Harran, koje nije bilo pod perzijskom, već pod babilonskom vlašću, dakle vlašću onog kralja Hosroe-a, kojeg spominje Psel. Pošto oficijelna historija veli da su se filozofi potom zaputili u Aleksandriju, logičan je zaključak da je tamošnja filozofska škola radila sve do 10. ili čak 11. stoljeća.
Post je objavljen 02.11.2021. u 17:53 sati.