Kao što smo iz prošlog posta vidjeli, postoje dobri argumenti da se posumnja u oficijelnu kronologiju povijesnih događanja vezanih također i za rani islam, baš kao i za rano kršćanstvo. Jedno od spornih pitanja, vezanih za rani razvoj islamske religije jest i pitanje, je li na njega, pored kršćanstva, utjecala i neka druga religija. Pokušao sam nešto pronaći u vezi ovoga i u knjizi islamskog teologa Nerkeza Smailagića „Uvod u Kur'an“ naišao na slijedeći citat:
„Pa ipak će islam, suočen sa židovsko-kršćanskom demonologijom i angelogijom, a vjerojatno i sa maniheističkom teologijom i kozmologijom, snažno obilježiti suprotnost dva pola Svetog: uspinjuće stupnjeve koji vode nebu (daragat) i padajući put koji vodi u pakao (darakat); svijet Božanskog, Svetog i anđeoskog i svijet mračnih sila, nečistog i demona.“
Dakle, Smailagić smatra da je utjecaj maniheizma ne samo moguć, već i – vjerojatan. Što se tiče utjecaja na kršćane, Wikipedijin članak o maniheizmu veli: „How much long-term influence the Manichees actually had on Christianity is still being debated.“ Dakle, i to je još uvijek sporna tema. Moje je osobno mišljenje da je maniheizam utjecao na najizravniji mogući način, na obje religije, osobito u prvih par stoljeća. I tu dolazimo do kontroverzi.
Prema oficijelnoj religiji, islam je nastao šest stoljeća nakon kršćanstva. Prema meni, isalm i kršćanstvo razdvaja nekih dva-tri stoljeća. Iz knjige Anatolija Fomenka „History: Fiction or Sience“ poznato je da je na prijelazu iz 16/17. stoljeće došlo do stanovitih „pomaka“ pri datiranju povijesnih događaja i ličnosti. On ih naziva „chronological shifts“, što bi moglo doslovno prevesti kao kronološke zamjene (mjesta, položaja). On navodi pomake od 3-4 stoljeća, tisuću godina i 1800 godina, a također i od cca sedam stoljeća.
Po meni, događaji su bili „bačeni“ u davnu antičku prošlost, za tisuću (i više) godina, za 700 godina, te za oko 400 godina. Smatram (u stvari, slažem se sa Fomenkom) da je kršćanstvo moglo nastati tek u 11. stoljeću (pomak unazad od oko 1000 godina), islam na prijelazu od 13/14. stoljeće (pomak unazad od 700 godina), te maniheizam u 7. stoljeću (pomak unatrag od oko 400 godina).
Drugim riječima, ja osobno smatram da je maniheizam nastao prije obje religije, i kršćanstva i islama, te je svakako utjecao na njih, u to nema sumnje. S obzirom na naslov, pokušati ću stoga više pažnje usmjeriti prema maniheizma, kao nekoj vrsti „preteče“ islama.
Opća enciklopedija veli da je maniheizam sinkretistička religija, nastala u Perziji. Kao što sam već bio naveo u jednom prijašnjem postu, enciklopedijski priručnik Religije svijeta tvrdi da je u vrijeme ranog kršćanstva zoroastrizam bio najmoćnija religija tadašnjeg svijeta. Sa ovim se ne bih posve složio, zato jer smatram da je zoroastrizam uglavnom ostao u okvirima službene, dakle nacionalne perzijske religije dok su njegovi DERIVATI – maniheizam i mitraizam postigli određene, pa i veće uspjehe, kako na istoku, tako i na zapadu.
Dovoljno je pogledati Wikipedijin članak o povijesti države Iran (Perzije do 1935.), jer u njemu nalazimo na mapu koja prikazuje rasprostranjenost manihejske religije, između 300. i 500. godine. Uzmemo li u obzir vjerojatni „shift“ od 4 stoljeća, to će onda značiti da se maniheizam rasprostirao, od početka 8. do početka 10. stoljeća, od Kine na istoku, pa do Francuske i Alžira na zapadu. Gledajući tu povijesnu rutu, u obliku vijugavog slova „Y“, lako uočavamo da je kasniji prodor islama išao upravo istim tim rutama.
Opća enciklopedija veli da su na tom veoma širokom području bili pronađeni manihejski tekstovi pisani na perzijskom, partskom, sogdijanskom, ujgurskom (turskom), kineskom, latinskom i koptskom (egipatskom). Isti članak veli da je osnivač religije, Mani, organizirao i crkvenu hijerarhiju sa sjedištem u Babilonu (kasnije u Samarkandu, glavnom gradu velike države Horazim). Na čelu te crkvene hijerarhije je bio imam (sličnost sa islamom!). Njemu je bilo podložno 12 magistara i 72 biskupa (simbolične brojke). Spominjao sam već ranije simboliku brojeva 72 i 64. Simbolika potonja može se vidjeti iz igre šaha (šah – perz. kralj), jer na 64 polja igraju bijeli („kralj svjetla“) protiv crnog kralja („kralj tame“) ili šaha. Manihejska simbolika borbe sila svjetla i tame je u ovoj igri očita.
Također je interesantno što veli enciklopedijski članak „Turci“, u vezi maniheizma. Citiram: „Pod pritiskom Kirgiza Ujguri sele i turciziraju ist. Turkestan, te masovno prihvaćaju maniheizam (stara turska religija bila je šamanizam.“ Za njih također veli da su naselivši Turkestan, prvi primili islam te postali glavna snaga islamskog svijeta. Strelica u tekstu upućuje na Seldžuke, o kojima je bila riječ u prethodnom postu.
Dakle, prema mojem osobnom mišljenju, Turci Seldžuci bili su zapravo manihejci, dok su Turci Osmanlije tek bili – muslimani. Kao i kod kršćana, razlikuje se kultni centar štovanja (Jeruzalem i Meka) od teološkog i filozofskog centra religije (Aleksandrija i Bagdad).
Post je objavljen 11.11.2021. u 17:38 sati.