My spiritual exercises
ponedjeljak, 24.10.2022.
KO JE BIO PRAVI ALEKSANDAR MAKEDONSKI?
T
Je li doista postojao neki pravi, realni vladar imenom Aleksandar Makedonski? Nekome se to pitanje može činiti čudnim, pa čak i smiješnim. No, doista je Aleksandrija morala dobiti ime po nekoj stvarnoj osobi, odnosno u ovom slučaju, vladaru.
Ukoliko pogledamo dugački spisak bizantskih careva , od Arkadija I do Konstantina XI, među njima ćemo uočiti i jednoga imenom Aleksandar. I, gle koincidencije – taj jedan među njima je iz – makedonske dinastije! Doista, zanimljivo. Mitski Aleksandar III Makedonski je umro sa 33 godine. Njegov imenjak je pak bio suvladar u istom periodu od 33 godine, uz starijeg brata Lava VI. Zavladao je samostalno 912. godine, i prema Wikipedijinom članku, prvi je za sebe koristio termin „autokrator“. Ovaj je Aleksandar vodio rat na Istoku, ali doista nije išao tako daleko kao mitski Aleksandar. Zajedno sa bratom Leom VI ratovao je sa Arapima i Bugarima. I mada je živio na prijelazu iz IX u X stoljeće, prakticirao je poganske običaje, kako veli navedeni članak.
Kako mogu biti siguran da je ovaj Aleksandar I bio stvarna ličnost? I dalje naravno smatram da su biografije velike većine vladara iz I milenija nove ere izmišljene, s izuzetkom bizantskih vladara IX/X stoljeća. Makedonsku dinastiju bio je utemeljio Bazilije (Vasilije) I, koji je vladao od 867. do 896. godine. Za njega se veli da je vodio uspješne ratove sa Arapima, te da je izvršio rekonkvistu južne Italije.
Po mojem mišljenju Bazilije I bio je uistinu prvi autentični bizantski vladar, iz čega logički slijedi da je upravo on bio taj koji je ujedinio Makedonce sa grčkim plemenima, te izvršio velika osvajanja na Istoku, u sjevernoj Africi, te u Italiji, dok se na Balkanu ujedinio s tamošnjim Romanima i štoviše, da su otada i Makedonci i Grci sebe smatrali Romanima (Romejcima). Imamo zanimljiv podatak, a to je da je car Konstantin VII Porfirogenet (vladao od 905. do 959. godine) nazvao svojeg sina Roman, koji ga je kao car Roman I naslijedio na tronu. (Po meni, upravo po ovom caru je Konstantinopol dobio ime. Može se spomenuti i to, da M. Psel u „Kronografiji“ češće navodi Bizantion, nego Konstantinopol kao glavni grad, i to navodi na misao da nije bio tako davno promijenio ime.)
A što se tiče imena grada Aleksandrije, mislim da je dobio ime tek u X stoljeću, mada je već ranije postojao, pod nazivom Rakotis. Vjerojatno su gradom prije Bizanta vladali Etrurci (nemojmo zaboraviti da je najduži etrurski tekst, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, bio pisan na povojima, u koje je bila obmotana egipatska mumija). Shodno tome, u Aleksandriji se ne nalaze rimske, nego etrurske nekropole.
subota, 22.10.2022.
MITSKI ALEKSANDAR VELIKI
Mit, pored svojeg osnovnog značenja, ima i preneseno značenje, i u tom smislu se koristi tek u novije vrijeme. Upotrebljava se za nedokazano mišljenje ili pak za ishitrenu sliku o nečemu. U posljednje vrijeme možemo naići u tekstovima s engleskog govornog područja na izraz „urban legend“, što je zapravo sinonim za pojam „mit“, u prenesenom značenju.
U prošlom postu sam spomenuo svoj skeptičan stav prema historijskoj vjerodostojnosti nekih vladara iz antike i ranog srednjeg vijeka, koji u svojim imenima nose pridjev „Veliki“, poput rimskog cara Konstantina I te franačkog cara Karla I. U ovu kategoriju, po mojem mišljenju pripada i Aleksandar III, makedonski kralj (356-323 pr.n.e.), sin Filipa i Olimpijade i učenik Aristotela, kako to veli službena historija.
Ne bih htio povrijediti nacionalne osjećaje niti sjevernih, a niti južnih Makedonaca, pošto je jasno da za mnoge (ne i za sve njih) Aleksandar Veliki predstavlja oličenje najvećeg heroja makedonske nacije. Dakle, nije mi cilj preobratiti Makedonce na svoje poglede. Oni su, kako je to evidentno iz ranijih postova, suprotstavljeni pogrešnoj kronologiji povijesnih događaja i ličnosti, nastaloj na prijelazu iz srednjeg u novi vijek. Stoga ću u ovom postu pokušati iznijeti neke argumente, koji govore u prilog mojoj tezi, da je Aleksandar Veliki bio (samo) legendarna, a ne i stvarna historijska ličnost. Ponoviti ću još jednom svoj stav, u kojem sam suglasan sa Anatolijom Fomenkom, Heribertom Illigom, Christopherom Pfisterom i drugim zastupnicima nove kronologije, a to je, da je kronologija prije XI stoljeća nove ere u najvećoj mjeri iskrivljena i nevjerodostojna. Pošto sam o ovome dosta pisao u zadnje tri godine, dakle, ne bih o tome dužio.
Proučavajući historijske tekstove, koji se odnose na prvi i drugi milenij nove ere, uočio sam da se u onima vezanim za prvi mnogo češće javlja riječ „legenda“, što naravno važi i za starije razdoblje, prije nove ere. Obratite pozornost na slijedeću rečenicu, iz članska o Aleksandru Velikom u Općoj enciklopediji: „Legendarna ličnost Aleksandra Velikoga, koji je kao munja zablistao nad nebom Evrope i Azije od legendarnih rijeka Babilonije do Gangesa…“ U jednoj rečenici čak se dva puta spominje riječ „legendaran“.
„Svojim ratnim pohodima, u kojima je njegova vojska prešla oko 18000 km, stvorio je imperij kakav po prostranstvu nije dotad postojao“. No, o ovom važnom vojskovođi i njegovom velikom imperiju, indijski izvori ne donose niti slovca. Nije jasno zašto je tome tako, tim prije što su Aleksandrovi pohodi na istok bili zaustavljeni upravo u sjevernoj Indiji. Članak u Vojnoj enciklopediji pod naslovom „Hidasp“ govori o bitki na rijeci Hidasp (danas Jihlan), u kojoj su se sukobile vojske Aleksandra Velikog i indijskog kralja Paurave (grč. Poros). Kada pročitamo taj članak, jasno nam je koliko su vjerodostojni ti grčki izvori. Opća enciklopedija veli nam da je Arijanov historijski spis „Aleksandrova vojna“ zasnovan na pouzdanim izvorima, s kritički prikazanim likom Aleksandra.
Dakle, prema Arijanu, grčkom filozofu i historičaru iz II st. „… borba je bila užasna. Slonovi su gazili protivnike, hvatali ih surlama i bacali uvis, ili ih nabijali na zube [kljove?]“ Unatoč ovome, veli Arijan, Makedonci su imali svega 230 poginulih konjanika i 80 pješaka, dok su Indijci imali gubitke od 20 tisuća pješaka i 3 tisuće konjanika?! I nakon te spektakularne pobjede, Aleksandar se vraća natrag, kroz Perziju prema Arabiji, koju je također namjeravao osvojiti, međutim, u tome ga je omela – smrt.
Ako je Arijanov spis zasnovan na „pouzdanim izvorima“, možemo se upitati i jesu li ti izvori onda iz IV st. pr.n.e., kada je Aleksandar navodno živio. Da li su to dva grčka historičara iz njegova doba, Kalisten i Klitarh? Za ovog potonjeg Opća enciklopedija izričito veli da „nije vjerodostojan“. Za prvog se veli pak da mu se neko vrijeme pripisivao roman o Aleksandru.
B. Gospodinović u knjizi „Egipat – mitovi Heliopolisa“ navodi: „Legenda kaže da je došavši u Egipat posjetio proročište u Sivi… gdje je dobio blagoslov oca Amona za svoja osvajanja. Romansirana pripovijest PseudoKalistena, obiluje čudima i mistično mitskim elementima povezanima uz Aleksandrov boravak u Egiptu.“ Da li i ovaj drugi može biti vjerodostojan? Opća enciklopedija veli da su obojica pratila Alleksandra u njegovim osvajanjima na istoku. Ukoliko su oni bili direktni svjedoci osvajanja na istoku, kako može biti vjerodostojan (samo) Arijan, koji je živio pet stoljeća kasnije (II st. n.e.)?
U Aleksandrovo vrijeme navodno je živio i slikar Protogen, koji je izradio Aleksandrov portret, na kojem prikazuje boga Dioniza. Grčki pak pjesnik Nonnos donosi u svojem epu Dionizov pohod u Indiju. Nije li Aleksandrov pohod u Indiju zapravo refleksija starijeg mita o Dionizu (s obzirom da je Aleksandar bio također smatran za božanstvo)?
I onda, stoljećima kasnije, točnije u XII st. iznenada ponovo uskrisava mit o Aleksandru, ovaj put iz pera kršćanskog (?) autora, koji se zvao Gautier de Lille. Njegov ep „Alexandreis sive Gesta Alexandri Magni“ bio je veoma popularan u to doba. Čini se da je mit o Aleksandru Velikom zapravo nastao u ranom srednjem vijeku, u gradu koji nosi njegovo ime – Alleksandriji.
(Zanimljiva je koincidencija da je talijanski grad Alessandria dobio ime upravo u XII st., navodno prema papi Aleksandru III. No, osobno sumnjam u ovo, više sam uvjerenja da je u XII st. religijski centar franačkog carstva, a i cijele zap. Evrope bila Akvileja, a ne Rim, i shodno tome, rimski biskup nije imao toliku moć.)
Kao što sam bio već naveo, u jednom od ranijih postova, smatram da je Aleksandrijska škola djelovala u razdoblju ranog srednjeg vijeka, a ne kasne antike, kako to smatra oficijelna povijest. Što me je najviše potaknulo da zastupam jednu takvu tezu? Neobjašnjiv vremenski jaz. Isto kao što je neobjašnjiv prvi vjerodostojni historičar, što piše o Aleksandru tek pet stoljeća nakon njegova vremena, jednako je tako teško shvatljiv i prihvatljiv procvat filozofije, te utemeljenje Aleksandrijske škole tek u II stoljeću nove ere.
Prema službenoj verziji historije, čuvenu biblioteku u Aleksandriji je osnovao početkom III st. prije n.e. Kalimah, grčki pjesnik. Ne bi li bilo logično da su u Aleksandriji djelovali bar neki od poznatih grčkih filozofa (s obzirom na veliki fond knjiga) u razdoblju od osnivanja, do vremena Amonija Sakasa i Klementa, dakle II stoljeća nove ere. U razdoblju od čak četiri stoljeća bibliotekom se nije služio niti jedan poznati filozof?! (Diogen Laertije navodi svega dva filozofa iz Aleksandrije, Stratona i Sfera, međutim o njima ne znamo ništa, ili gotovo ništa.)
Aleksandrija je grad sagrađen navodno prije nove ere, prema planovima arhitekta Dinokrata. Opća enciklopedija veli da njegov plan predstavlja jedno od najvećih dostignuća helenističke arhitekture. Međutim, od te antičke arhitekture danas se ne može vidjeti – gotovo ništa (osim nekropola). Ostaje jedino mit o monumentalnom svjetioniku srušenom u potresu i biblioteci, koju su zapalili kršćani. I ostaje pitanje – po kojem je to Aleksandru grad dobio ime…
ponedjeljak, 17.10.2022.
MIT I LEGENDA
Riječi „mit“ i legenda, premda su davnašnjeg porijekla, relativno često koristimo i danas, iako najčešće u malo izmijenjenom značenju, u odnosu na ono izvorno. Radi se o očigledno preklapajućim pojmovima, i većina ljudi zapravo ne može razlučiti u potpunosti značenje jedne i druge riječi. Ako pogledamo u Opću enciklopediju, tamo ćemo također vidjeti da se legenda „djelomično poklapa s mitom“. Isto tako, navodi se da legenda (baš kao i mit) nastoji obogatiti izvorne sadržaje i historijske činjenice sa fantastičnim, natprirodnim sadržajima.
Što onda odvaja dva pojma, mit i legendu? I prvi, i potonji pojam se odnose na predaje o osnivanjima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, velikim vojskovođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, čuvenim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima itd. Legenda, čini se, nekako se više odnosi na period (ranog) srednjeg vijeka i kršćanstvo, dok je mit vezan za antiku i pred-antičko doba. Pa je tako uobičajeno čuti i čitati o legendarnim (a ne mitskim) kršćanskim svecima i njihovim djelima. S druge strane, pridjev „mitski“ više se vezuje uz imena iz grčke antike, kao što su Heraklo i Ahilej.
A da li bi se mogla povući neka granična linija između mita i legende, u vremenskim terminima? Po meni, ta bi se granica, okvirno, trebala nalaziti u vrijeme poznato kao „doba helenizma“ (druga polovica IV st. pr.n.e.) Opća enciklopedija upravo veli da „ počeci mitologije kao znanosti padaju u doba helenizma.
No, u svjetlu novih spoznaja na području kronologije, potrebno je isto tako zapitati se koliko zapravo ima istine u tim predajama, koje nam donose mitovi i legende. Prema mišljenjima nekih historičara religije (npr. Jean Seznec) mitovi su manje-više modificirane pripovijesti o historijskim činjenicama, o ljudima koji su bili uzvišeni do ranga bogova. Giambattista Vico isto tako vjeruje da mitovi i drevne predaje predstavljaju zapravo historijske dokumente iz (nama) opskurnih vremena. Ja osobno smatram da u nekim drevnim mitovima može biti i neke povijesne istine, npr. događaji vezani za za Atlantidu ili pak Trojanski rat. S druge strane, veoma sam sumnjičav prema tekstovima u vezi ličnosti iz doba ranog kršćanstva, tamo gdje se konstantno nalaze riječi poput „legenda“ ili „tradicija“( npr. Konstantin Veliki, Justinijan, Karlo Veliki).
Pogled na mitove kao transformiranu refleksiju stvarnih povijesnih događaja i ličnosti naziva se euhemerizam, prema grčkom piscu Euhemeru, koji je navodno živio na prijelazu iz IV u III st. pr.n.e. On u djelu „Sveti zapis“ (Hiera anagrafe) veli da su bogovi samo istaknuti ljudi iz prošlosti, kao vladari, junaci i sl., koji su zbog svojih zasluga postigli posebno štovanje.
U knjizi „Snaga i moć vjere“austrijskog filozofa Hansa Biedermann-a možemo pak pročitati da je (po Euhemeriju) Zeus bio kretski kralj koji je sa svojom vojskom i uz pomoć admirala Posejdona vladao Sredozemnim morem. Posejdon je kasnije postao bog mora, a Zeus je preuzeo ulogu oca svih bogova. Biedermann još veli da se Euhemerijevo učenje može usporediti s „Antičkim astronautima“ Ericha von Danikena, koji je tvrdio da su vanzemaljci u prošlosti posjećivali Zemlju, i to je njegovo objašnjenje za bogove i tehnološka čuda antike.
Da se vratimo na G. Vico-a. On tvrdi da je Heraklo, nakon što je ubio lava, bio uznesen do zvijezda (sazviježđe Herkul), a općenito smatra da su kod drevnih naroda bili uzneseni bogovi kao planete, a heroji kao sazviježđa.
Rumunjski povjesničar religija Mircea Eliade nam objašnjava kako se pak mit reflektira u (pod)svijesti modernog, nereligioznog čovjeka. On veli da moderni čovjek … još uvijek raspolaže čitavom jednom skrivenom mitologijom i brojnim istrošenim obredima. Mitovi su, prema Eliadeu, prerušeni u spektakle koje čovjek voli, u knjige koje čita.
„Kinematograf, ta 'tvornica snova', preuzima i rabi nebrojene mitske motive, borbu između Heroja i Nemani, sukobe i inicijacijska iskušenja, uzorne likove i slike [arhetipove] (Mlada djevojka, Junak, Rajski krajolik, Pakao).“
