Riječi „mit“ i legenda, premda su davnašnjeg porijekla, relativno često koristimo i danas, iako najčešće u malo izmijenjenom značenju, u odnosu na ono izvorno. Radi se o očigledno preklapajućim pojmovima, i većina ljudi zapravo ne može razlučiti u potpunosti značenje jedne i druge riječi. Ako pogledamo u Opću enciklopediju, tamo ćemo također vidjeti da se legenda „djelomično poklapa s mitom“. Isto tako, navodi se da legenda (baš kao i mit) nastoji obogatiti izvorne sadržaje i historijske činjenice sa fantastičnim, natprirodnim sadržajima.
Što onda odvaja dva pojma, mit i legendu? I prvi, i potonji pojam se odnose na predaje o osnivanjima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, velikim vojskovođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, čuvenim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima itd. Legenda, čini se, nekako se više odnosi na period (ranog) srednjeg vijeka i kršćanstvo, dok je mit vezan za antiku i pred-antičko doba. Pa je tako uobičajeno čuti i čitati o legendarnim (a ne mitskim) kršćanskim svecima i njihovim djelima. S druge strane, pridjev „mitski“ više se vezuje uz imena iz grčke antike, kao što su Heraklo i Ahilej.
A da li bi se mogla povući neka granična linija između mita i legende, u vremenskim terminima? Po meni, ta bi se granica, okvirno, trebala nalaziti u vrijeme poznato kao „doba helenizma“ (druga polovica IV st. pr.n.e.) Opća enciklopedija upravo veli da „ počeci mitologije kao znanosti padaju u doba helenizma.
No, u svjetlu novih spoznaja na području kronologije, potrebno je isto tako zapitati se koliko zapravo ima istine u tim predajama, koje nam donose mitovi i legende. Prema mišljenjima nekih historičara religije (npr. Jean Seznec) mitovi su manje-više modificirane pripovijesti o historijskim činjenicama, o ljudima koji su bili uzvišeni do ranga bogova. Giambattista Vico isto tako vjeruje da mitovi i drevne predaje predstavljaju zapravo historijske dokumente iz (nama) opskurnih vremena. Ja osobno smatram da u nekim drevnim mitovima može biti i neke povijesne istine, npr. događaji vezani za za Atlantidu ili pak Trojanski rat. S druge strane, veoma sam sumnjičav prema tekstovima u vezi ličnosti iz doba ranog kršćanstva, tamo gdje se konstantno nalaze riječi poput „legenda“ ili „tradicija“( npr. Konstantin Veliki, Justinijan, Karlo Veliki).
Pogled na mitove kao transformiranu refleksiju stvarnih povijesnih događaja i ličnosti naziva se euhemerizam, prema grčkom piscu Euhemeru, koji je navodno živio na prijelazu iz IV u III st. pr.n.e. On u djelu „Sveti zapis“ (Hiera anagrafe) veli da su bogovi samo istaknuti ljudi iz prošlosti, kao vladari, junaci i sl., koji su zbog svojih zasluga postigli posebno štovanje.
U knjizi „Snaga i moć vjere“austrijskog filozofa Hansa Biedermann-a možemo pak pročitati da je (po Euhemeriju) Zeus bio kretski kralj koji je sa svojom vojskom i uz pomoć admirala Posejdona vladao Sredozemnim morem. Posejdon je kasnije postao bog mora, a Zeus je preuzeo ulogu oca svih bogova. Biedermann još veli da se Euhemerijevo učenje može usporediti s „Antičkim astronautima“ Ericha von Danikena, koji je tvrdio da su vanzemaljci u prošlosti posjećivali Zemlju, i to je njegovo objašnjenje za bogove i tehnološka čuda antike.
Da se vratimo na G. Vico-a. On tvrdi da je Heraklo, nakon što je ubio lava, bio uznesen do zvijezda (sazviježđe Herkul), a općenito smatra da su kod drevnih naroda bili uzneseni bogovi kao planete, a heroji kao sazviježđa.
Rumunjski povjesničar religija Mircea Eliade nam objašnjava kako se pak mit reflektira u (pod)svijesti modernog, nereligioznog čovjeka. On veli da moderni čovjek … još uvijek raspolaže čitavom jednom skrivenom mitologijom i brojnim istrošenim obredima. Mitovi su, prema Eliadeu, prerušeni u spektakle koje čovjek voli, u knjige koje čita.
„Kinematograf, ta 'tvornica snova', preuzima i rabi nebrojene mitske motive, borbu između Heroja i Nemani, sukobe i inicijacijska iskušenja, uzorne likove i slike [arhetipove] (Mlada djevojka, Junak, Rajski krajolik, Pakao).“
Post je objavljen 17.10.2022. u 17:51 sati.