My spiritual exercises
subota, 22.10.2022.
MITSKI ALEKSANDAR VELIKI
Mit, pored svojeg osnovnog značenja, ima i preneseno značenje, i u tom smislu se koristi tek u novije vrijeme. Upotrebljava se za nedokazano mišljenje ili pak za ishitrenu sliku o nečemu. U posljednje vrijeme možemo naići u tekstovima s engleskog govornog područja na izraz „urban legend“, što je zapravo sinonim za pojam „mit“, u prenesenom značenju.
U prošlom postu sam spomenuo svoj skeptičan stav prema historijskoj vjerodostojnosti nekih vladara iz antike i ranog srednjeg vijeka, koji u svojim imenima nose pridjev „Veliki“, poput rimskog cara Konstantina I te franačkog cara Karla I. U ovu kategoriju, po mojem mišljenju pripada i Aleksandar III, makedonski kralj (356-323 pr.n.e.), sin Filipa i Olimpijade i učenik Aristotela, kako to veli službena historija.
Ne bih htio povrijediti nacionalne osjećaje niti sjevernih, a niti južnih Makedonaca, pošto je jasno da za mnoge (ne i za sve njih) Aleksandar Veliki predstavlja oličenje najvećeg heroja makedonske nacije. Dakle, nije mi cilj preobratiti Makedonce na svoje poglede. Oni su, kako je to evidentno iz ranijih postova, suprotstavljeni pogrešnoj kronologiji povijesnih događaja i ličnosti, nastaloj na prijelazu iz srednjeg u novi vijek. Stoga ću u ovom postu pokušati iznijeti neke argumente, koji govore u prilog mojoj tezi, da je Aleksandar Veliki bio (samo) legendarna, a ne i stvarna historijska ličnost. Ponoviti ću još jednom svoj stav, u kojem sam suglasan sa Anatolijom Fomenkom, Heribertom Illigom, Christopherom Pfisterom i drugim zastupnicima nove kronologije, a to je, da je kronologija prije XI stoljeća nove ere u najvećoj mjeri iskrivljena i nevjerodostojna. Pošto sam o ovome dosta pisao u zadnje tri godine, dakle, ne bih o tome dužio.
Proučavajući historijske tekstove, koji se odnose na prvi i drugi milenij nove ere, uočio sam da se u onima vezanim za prvi mnogo češće javlja riječ „legenda“, što naravno važi i za starije razdoblje, prije nove ere. Obratite pozornost na slijedeću rečenicu, iz članska o Aleksandru Velikom u Općoj enciklopediji: „Legendarna ličnost Aleksandra Velikoga, koji je kao munja zablistao nad nebom Evrope i Azije od legendarnih rijeka Babilonije do Gangesa…“ U jednoj rečenici čak se dva puta spominje riječ „legendaran“.
„Svojim ratnim pohodima, u kojima je njegova vojska prešla oko 18000 km, stvorio je imperij kakav po prostranstvu nije dotad postojao“. No, o ovom važnom vojskovođi i njegovom velikom imperiju, indijski izvori ne donose niti slovca. Nije jasno zašto je tome tako, tim prije što su Aleksandrovi pohodi na istok bili zaustavljeni upravo u sjevernoj Indiji. Članak u Vojnoj enciklopediji pod naslovom „Hidasp“ govori o bitki na rijeci Hidasp (danas Jihlan), u kojoj su se sukobile vojske Aleksandra Velikog i indijskog kralja Paurave (grč. Poros). Kada pročitamo taj članak, jasno nam je koliko su vjerodostojni ti grčki izvori. Opća enciklopedija veli nam da je Arijanov historijski spis „Aleksandrova vojna“ zasnovan na pouzdanim izvorima, s kritički prikazanim likom Aleksandra.
Dakle, prema Arijanu, grčkom filozofu i historičaru iz II st. „… borba je bila užasna. Slonovi su gazili protivnike, hvatali ih surlama i bacali uvis, ili ih nabijali na zube [kljove?]“ Unatoč ovome, veli Arijan, Makedonci su imali svega 230 poginulih konjanika i 80 pješaka, dok su Indijci imali gubitke od 20 tisuća pješaka i 3 tisuće konjanika?! I nakon te spektakularne pobjede, Aleksandar se vraća natrag, kroz Perziju prema Arabiji, koju je također namjeravao osvojiti, međutim, u tome ga je omela – smrt.
Ako je Arijanov spis zasnovan na „pouzdanim izvorima“, možemo se upitati i jesu li ti izvori onda iz IV st. pr.n.e., kada je Aleksandar navodno živio. Da li su to dva grčka historičara iz njegova doba, Kalisten i Klitarh? Za ovog potonjeg Opća enciklopedija izričito veli da „nije vjerodostojan“. Za prvog se veli pak da mu se neko vrijeme pripisivao roman o Aleksandru.
B. Gospodinović u knjizi „Egipat – mitovi Heliopolisa“ navodi: „Legenda kaže da je došavši u Egipat posjetio proročište u Sivi… gdje je dobio blagoslov oca Amona za svoja osvajanja. Romansirana pripovijest PseudoKalistena, obiluje čudima i mistično mitskim elementima povezanima uz Aleksandrov boravak u Egiptu.“ Da li i ovaj drugi može biti vjerodostojan? Opća enciklopedija veli da su obojica pratila Alleksandra u njegovim osvajanjima na istoku. Ukoliko su oni bili direktni svjedoci osvajanja na istoku, kako može biti vjerodostojan (samo) Arijan, koji je živio pet stoljeća kasnije (II st. n.e.)?
U Aleksandrovo vrijeme navodno je živio i slikar Protogen, koji je izradio Aleksandrov portret, na kojem prikazuje boga Dioniza. Grčki pak pjesnik Nonnos donosi u svojem epu Dionizov pohod u Indiju. Nije li Aleksandrov pohod u Indiju zapravo refleksija starijeg mita o Dionizu (s obzirom da je Aleksandar bio također smatran za božanstvo)?
I onda, stoljećima kasnije, točnije u XII st. iznenada ponovo uskrisava mit o Aleksandru, ovaj put iz pera kršćanskog (?) autora, koji se zvao Gautier de Lille. Njegov ep „Alexandreis sive Gesta Alexandri Magni“ bio je veoma popularan u to doba. Čini se da je mit o Aleksandru Velikom zapravo nastao u ranom srednjem vijeku, u gradu koji nosi njegovo ime – Alleksandriji.
(Zanimljiva je koincidencija da je talijanski grad Alessandria dobio ime upravo u XII st., navodno prema papi Aleksandru III. No, osobno sumnjam u ovo, više sam uvjerenja da je u XII st. religijski centar franačkog carstva, a i cijele zap. Evrope bila Akvileja, a ne Rim, i shodno tome, rimski biskup nije imao toliku moć.)
Kao što sam bio već naveo, u jednom od ranijih postova, smatram da je Aleksandrijska škola djelovala u razdoblju ranog srednjeg vijeka, a ne kasne antike, kako to smatra oficijelna povijest. Što me je najviše potaknulo da zastupam jednu takvu tezu? Neobjašnjiv vremenski jaz. Isto kao što je neobjašnjiv prvi vjerodostojni historičar, što piše o Aleksandru tek pet stoljeća nakon njegova vremena, jednako je tako teško shvatljiv i prihvatljiv procvat filozofije, te utemeljenje Aleksandrijske škole tek u II stoljeću nove ere.
Prema službenoj verziji historije, čuvenu biblioteku u Aleksandriji je osnovao početkom III st. prije n.e. Kalimah, grčki pjesnik. Ne bi li bilo logično da su u Aleksandriji djelovali bar neki od poznatih grčkih filozofa (s obzirom na veliki fond knjiga) u razdoblju od osnivanja, do vremena Amonija Sakasa i Klementa, dakle II stoljeća nove ere. U razdoblju od čak četiri stoljeća bibliotekom se nije služio niti jedan poznati filozof?! (Diogen Laertije navodi svega dva filozofa iz Aleksandrije, Stratona i Sfera, međutim o njima ne znamo ništa, ili gotovo ništa.)
Aleksandrija je grad sagrađen navodno prije nove ere, prema planovima arhitekta Dinokrata. Opća enciklopedija veli da njegov plan predstavlja jedno od najvećih dostignuća helenističke arhitekture. Međutim, od te antičke arhitekture danas se ne može vidjeti – gotovo ništa (osim nekropola). Ostaje jedino mit o monumentalnom svjetioniku srušenom u potresu i biblioteci, koju su zapalili kršćani. I ostaje pitanje – po kojem je to Aleksandru grad dobio ime…
