My spiritual exercises
utorak, 24.08.2021.
JEDAN KRŠĆANSKI ZAGOVORNIK REINKARNACIJE IZ 11. STOLJEĆA
Kada se spomene reinkarnacija u kršćanstvu, onda se obično povezuje sa kršćanskim filozofom Origenom, koji je živio u 3. stoljeću, i čije je učenje bilo osuđeno na koncilu u Konstantinopolu, tri stoljeća kasnije. Međutim, malo je poznata činjenica da je jedan kršćanski filozof iz 11. stoljeća zagovarao re-inkarnaciju, nauk dakle koji su promovirali filozofi iz Aleksandrijske škole Amonija Sakasa. Radi se o Ivanu Italu (grč. Ioannes Italos), bizantskom neo-platonskom filozofu za kojeg se zna da je živio u Konstantinopolu tokom 11. stoljeća. Ne zna se točno kada je bio rođen, no u svakom slučaju nešto poslije Mihaela Psela, čiji je bio učenik, i naslijedio ga je na čelu Filozofske škole u glavnom gradu Bizanta (tada Rimskog carstva) Konstantinopolu.
Ivan Ital, kao što mu govori prezime, talijanskog je porijekla, i potiče iz pokrajine Kalabrije na jugu Italije. Otac mu je bio profesionalni vojnik, u službi bizantskog imperija. Kada se bizantski vojskovođa Georgios Maniaces bio pobunio protiv cara Konstantina IX Monomaha 1042. godine, Italov otac je sa sinom izbjegao u Italiju, no Ivan se nakon nekog vremena bio vratio u Konstantinopol, gdje je postao student Mihaela Psela, sa kojim je bio došao u sukob.
No, kasnije je postao miljenik cara Mihaela VII Dukasa, posljednjeg cara pod kojim je služio Psel. Nakon što se Psel bio zamonašio, Ital je došao na čelo Filozofske škole u Konstantinopolu. Učenicima je predavao i objašnjavao spise čuvenih grčkih platoničkih filozofa – Prokla i Platona, Jambliha, Porfirija i Aristotela. Najpoznatiji među njegovim učenicima bio je Eustratije iz Nikeje.
Zbog svojih heretičkih pogleda u vezi teorije reinkarnacije bio je osuđen oko godine 1082., od strane carigradskog patrijarha. Govorilo se da je imao uspjeha u širenju svoje hereze među bizanstskom aristokracijom i na dvoru, pa ga je car Aleksije I Komnen morao poslati u progonstvo iz glavnog grada. Ivan Ital je proveo neko vrijeme u manastiru Zoodochos Pege (moguće i do kraja života). Ne zna se točno kada je umro. Wikipedija navodi njegovih sedam djela, koja su sačuvana, a njihova tematika se odnosi na općenita filozofska pitanja, posebno na dijalektiku i retoriku, a također i na tumačenja djela Aristotela i Porfirija.
KAKO JE BOŽANSKU TRIJADU OPISAO ANSELMO, FILOZOF IZ 11. STOLJEĆA
Anselmo iz Aoste, poznat i kao Anselm of Canterbury (1033-1109) je najvažniji kršćanski filozof zapadnog kršćanstva 11. stoljeća. Rođen je u Aosti, gradu koji se danas nalazi blizu granice Italije i Švicarske, no u ono vrijeme bio je dijelom francuske (tada galijske) pokrajine Burgundije. Općenito uzevši, većina značajnih zapadnih filozofa 11. i 12. stoljeća bila je ili rođena, ili se školovala na tlu današnje Francuske. I Anselmo je tako bio svoje školovanje završio u normandijskom mjestu Bec, čja je opatija bila jedan od najvećih tadašnjih obrazovnih centara (također značajni su bili Cluny, Chartres i Lyon).
Prije jedno 20ak godina bio sam kupio u Italiji Anselmovu knjigu „Monologion“, koja predstavlja njegovo najznačajnije djelo. U uvodu knjige komentator Italo Sciuto veli da je to „djelo koje odmah stavlja njegovog autora na prvo mjesto kulturalne panorame njegovog stoljeća“, te navodi da je bila utjecajna i u narednim stoljećima.
U prologu knjige Anselmo ističe kako je knjigu o božanskoj esenciji (biti) i drugim pitanjima s njom u vezi napisao na nagovor svojih učenika, redovnika benediktinske opatije Bec. No – što je interesantno – pod jednim uvjetom: da apsolutno nijedan zaključak ne bude izveden na temelju sv. Pisma, već pomoću potreba razuma („rationis necessitas“) i jasnoće istine („veritatis claritas“).
Moram priznati da mi je ovaj zahtjev Anselmovih učenika teško razumjeti, osim u svjetlu pretpostavke, da neki od njih (ili većina?) još nisu bili uvjereni kršćani, te da bi im bilo prihvatljivije, da njihov učitelj piše o sv. Trojstvu u nekom neutralnom tonu (štoviše, koji bi se mogao odnositi na bilo koju religiju, pa čak i na egipatsku, sa Ozirisom, Izidom i Horusom). Za članove sv. Trojstva Anselmo rabi općenite pojmove, pisane malim slovom, „pater“, „filius“, „spiritus“, a prvi pojam izvodi iz „summa essentia“ (koristi ga sve do 42. Poglavlja) te drugi iz „verbum“ (do 39. Poglavlja), to je pojam koji odgovara grčkom Logos (Riječ), i koji se kao takav spominje u 4. Evanđelju.
U ovom uvjerenju sam ostao i kada sam došao do kraja knjige, gdje sam naišao još na jedan citat, koji bi mogao poduprijeti moju pretpostavku. Naime, u posljednjem, 80. poglavlju Anselmo ovako veli: „tko god da kaže da Bog postoji, bilo da misli na jednog, ili na više njih (u originalu „sive unum sive plures“) ne razumijeva drugo do jednu određenu supstancu, koju drži iznad svake druge prirode, koja nije Bog...“ Pošto Anselmo spominje i pluralitet božanstava, ne preostaje mi drugo, nego da zaključim, da je benediktinski red ustvari nastao u predkršćanskim vremenima i da je vrlo vjerojatno imao gnostički karakter. (Pandan na Srednjem istoku bili su predislamski monaški redovi - primjerice nosairi , red „Čiste braće“ i drugi - i Kuran ih spominje u suri LVII,27.)
Rano kršćanstvo je zapravo poznavalo dva Trojstva: jedno je bilo Otac, Riječ i sv. Duh, i ono se spominje u 2. Ivanovoj, 5:7 (King James Version). Ovo je bilo Trojstvo kršćanskih filozofa. „Obični“ vjernici imali su Trojstvo Bog, Djevica i Krist, jer - u ranom kršćanstvu Krist u zreloj dobi nije bio ni prikazivan na slikama i statuama. Sve što su oni vidjeli bio je prikaz Madone sa djetetom Kristom u crkvama, slike razapetog Isusa nastale su tek kasnije. (Muslimani su smatrali, shodno tome, da kršćani štuju tri boga, kao što se to vidi iz Kurana, sura IV, 171.)
Po mojem mišljenju, moguće je ove dvije sheme na jedan filozofski način pomiriti, i to tako da umjesto trojstva uzmemo kao najvišu esenciju ili bitak četvorstvo, u kojem Otac (Bog kreator, Jedan) stoji iznad svih suprotnosti (naravno i iznad prostora i vremena), kao Aristotelov „nepokretni pokretač“ iz kojeg proizlazi sveti Duh (Prvi um), stvara Veliku majku (Drugi um) , iz koje proizlazi Krist (Treći um), koji onda stoji kao posrednik između Neba i Zemlje, odnosno višeg i nižeg svijeta, dakle Najviše esencije i manifestiranog (fizičkog ) svijeta. (Uostalom, ovakvu sličnu shemu, zastupali su islamski filozofi Avicena i al-Ghazali, dodajući joj još sedam umova, odnosno vladara sedam „nebesa“ ili sfera. (Što se shodno tome može čak i Kuranom opravdati, imajući u vidu suru XLI, 12, koja govori o „sedam nebesa“.)
Dakle, riječima Platona, „trijada je broj koji pripada ideji; četvorstvo je broj povezan sa ostvarenjem ideje“. A kineski filozof Lao-Tse rekao je: „Jedan porađa dva, dva porađa tri, a tri porađa sve stvari.“
utorak, 10.08.2021.
"ORTODOKSNI" I "KATOLIČKI" U HUGOVOM "DIDASCALIONU"
Hugo a St. Victore, kršćanski filozof iz 12. stoljeća u svojem djelu „Didascalion“ čini se da ne pravi razliku između ortodoksnih i katoličkih kršćana. Pod ortodoksnima smatra autore i zapadne i istočne Crkve, a katolicima smatra ... opet autore kako zapadne, tako i istočne crkve. Štoviše, niti na jednom mjestu ne navodi veliku shizmu kršćanstva, koja se po oficijelnoj kronologiji imala zbiti u prethodnom, 11. stoljeću. Riječ „ortodoksni“ dolazi od grčke riječi „orthodoksia“ što znači „ispravno mišljenje“ ili pak „pravi nauk“. Riječ „katolički“ također je grčkog porijekla (hatholihos = općenit, koji se proteže na cjelinu) i označava u Huga univerzalnu (kršćansku) crkvu, a ne samo zapadnu. Kao što sam to već bio iznio u postu o Mihaelu Pselu, carigradski patrijarh Mihael Kerularije bio je poglavar na Svetom tronu - ne samo istočne Crkve, već također katoličke i rimske. Naime Bizantinci su sebe nazivali Rimljanima (a ne istočnim Rimljanima). Ako pogledamo i Kuran (sura XXX), naziv za Bizantince jest ar-Rum, u prevodu – Rimljani. Naziv „Bizant“ naime potječe tek iz 16. stoljeća. (Što se pak tiče Francuske kao glavne zapadno-kršćanske zemlje tokom 11/12. stoljeća, njen je naziv u to vrijeme bio – Galija; samo sjeverna pokrajina Ile-de-France smatrala se – Francuskom.)
Moglo bi se zaključiti da je kršćanska crkva koliko još u 12. stoljeću bila istovremeno i ortodoksna i katolička. (Ovo bi također mogli zaključiti gledajući simbole benediktinskog i cistarcitskog reda – na medaljonu prvog i na grbu drugog nalazi se križ jednakih krakova – grčki križ.)
Evo dakle, citata iz Hugova „Didascaliona“ (poglavlja De ordine et numero librarum i Quae scripturae sint authenticae), gdje spominje „ortodoksne autore“ i katolike:
De ordine et numero librarum
„U trećoj grupi, prvo mjesto zauzimaju Dekretali,
Koje zovemo kanonima, ili pravilima; drugo, spisi
Svetih otaca i učitelja Crkve – Jeronima, Augustina,
Grgura, Ambrozija, Izidora, Origena, Bede i mnogih
drugih ortodoksnih autora.“
Quae scripturae sint authenticae
„Drugi katolici, također, napisali su mnoge i istaknute
Knjige: Atanazije, biskup Aleksandrije; Hilarije, biskup
Poitersa; Bazilije, biskup Kapadokije; Grgur Teolog
i Grgur biskup Nazijanski;
Ambrozije, biskup Milana; Teofil, biskup Aleksandrije
Ivan, biskup Konstantinopola; Ćiril Aleksandrijski; Papa Leon,
Prokulus; Izidor španjolski; Beda; Ciprijan, mučenik i biskup
Kartage; Jeronim svećenik; Prosper; Origen, čije spise
Crkva niti sasvim odbacuje, niti sasvim prihvaća;
Orozije; Sedulije; Prudencije; Juvencus; Arator.“
GDJE SU NESTALE BIZANTSKE CRNE MADONE
Kao što sam bio naveo u postu „Misteriozne Crne Madone“, većina ikona i slika potječu iz Egipta i Bizanta. Kako se danas na području bivšeg Bizanta može naći svega nekoliko Crnih Madona (jedna na Kreti i još tri u današnjoj Turskoj), mogli bi se zapitati gdje su završile (i zbog čega) ikone i slike sa bizantskog teritorija.
Odgovor možemo naći u Wikipedijinom članku o Eustratiju iz Nikeje, bizantskom filozofu iz 12. stoljeća. On je bio autor dijaloga i rasprave protiv Lea, biskupa kalcedonskog. Potonji je naime bio optužio cara Aleksija I (vladao od 1081-1118) za svetogrđe i ikonoklazam, pošto je bio prodao crkvene predmete od zlata, te njima financirao rat protiv Turaka Seldžuka. Kako je većina Crnih Madona (i dandanas) na području Francuske, logično je pretpostaviti gdje su one završile.
