Anselmo iz Aoste, poznat i kao Anselm of Canterbury (1033-1109) je najvažniji kršćanski filozof zapadnog kršćanstva 11. stoljeća. Rođen je u Aosti, gradu koji se danas nalazi blizu granice Italije i Švicarske, no u ono vrijeme bio je dijelom francuske (tada galijske) pokrajine Burgundije. Općenito uzevši, većina značajnih zapadnih filozofa 11. i 12. stoljeća bila je ili rođena, ili se školovala na tlu današnje Francuske. I Anselmo je tako bio svoje školovanje završio u normandijskom mjestu Bec, čja je opatija bila jedan od najvećih tadašnjih obrazovnih centara (također značajni su bili Cluny, Chartres i Lyon).
Prije jedno 20ak godina bio sam kupio u Italiji Anselmovu knjigu „Monologion“, koja predstavlja njegovo najznačajnije djelo. U uvodu knjige komentator Italo Sciuto veli da je to „djelo koje odmah stavlja njegovog autora na prvo mjesto kulturalne panorame njegovog stoljeća“, te navodi da je bila utjecajna i u narednim stoljećima.
U prologu knjige Anselmo ističe kako je knjigu o božanskoj esenciji (biti) i drugim pitanjima s njom u vezi napisao na nagovor svojih učenika, redovnika benediktinske opatije Bec. No – što je interesantno – pod jednim uvjetom: da apsolutno nijedan zaključak ne bude izveden na temelju sv. Pisma, već pomoću potreba razuma („rationis necessitas“) i jasnoće istine („veritatis claritas“).
Moram priznati da mi je ovaj zahtjev Anselmovih učenika teško razumjeti, osim u svjetlu pretpostavke, da neki od njih (ili većina?) još nisu bili uvjereni kršćani, te da bi im bilo prihvatljivije, da njihov učitelj piše o sv. Trojstvu u nekom neutralnom tonu (štoviše, koji bi se mogao odnositi na bilo koju religiju, pa čak i na egipatsku, sa Ozirisom, Izidom i Horusom). Za članove sv. Trojstva Anselmo rabi općenite pojmove, pisane malim slovom, „pater“, „filius“, „spiritus“, a prvi pojam izvodi iz „summa essentia“ (koristi ga sve do 42. Poglavlja) te drugi iz „verbum“ (do 39. Poglavlja), to je pojam koji odgovara grčkom Logos (Riječ), i koji se kao takav spominje u 4. Evanđelju.
U ovom uvjerenju sam ostao i kada sam došao do kraja knjige, gdje sam naišao još na jedan citat, koji bi mogao poduprijeti moju pretpostavku. Naime, u posljednjem, 80. poglavlju Anselmo ovako veli: „tko god da kaže da Bog postoji, bilo da misli na jednog, ili na više njih (u originalu „sive unum sive plures“) ne razumijeva drugo do jednu određenu supstancu, koju drži iznad svake druge prirode, koja nije Bog...“ Pošto Anselmo spominje i pluralitet božanstava, ne preostaje mi drugo, nego da zaključim, da je benediktinski red ustvari nastao u predkršćanskim vremenima i da je vrlo vjerojatno imao gnostički karakter. (Pandan na Srednjem istoku bili su predislamski monaški redovi - primjerice nosairi , red „Čiste braće“ i drugi - i Kuran ih spominje u suri LVII,27.)
Rano kršćanstvo je zapravo poznavalo dva Trojstva: jedno je bilo Otac, Riječ i sv. Duh, i ono se spominje u 2. Ivanovoj, 5:7 (King James Version). Ovo je bilo Trojstvo kršćanskih filozofa. „Obični“ vjernici imali su Trojstvo Bog, Djevica i Krist, jer - u ranom kršćanstvu Krist u zreloj dobi nije bio ni prikazivan na slikama i statuama. Sve što su oni vidjeli bio je prikaz Madone sa djetetom Kristom u crkvama, slike razapetog Isusa nastale su tek kasnije. (Muslimani su smatrali, shodno tome, da kršćani štuju tri boga, kao što se to vidi iz Kurana, sura IV, 171.)
Po mojem mišljenju, moguće je ove dvije sheme na jedan filozofski način pomiriti, i to tako da umjesto trojstva uzmemo kao najvišu esenciju ili bitak četvorstvo, u kojem Otac (Bog kreator, Jedan) stoji iznad svih suprotnosti (naravno i iznad prostora i vremena), kao Aristotelov „nepokretni pokretač“ iz kojeg proizlazi sveti Duh (Prvi um), stvara Veliku majku (Drugi um) , iz koje proizlazi Krist (Treći um), koji onda stoji kao posrednik između Neba i Zemlje, odnosno višeg i nižeg svijeta, dakle Najviše esencije i manifestiranog (fizičkog ) svijeta. (Uostalom, ovakvu sličnu shemu, zastupali su islamski filozofi Avicena i al-Ghazali, dodajući joj još sedam umova, odnosno vladara sedam „nebesa“ ili sfera. (Što se shodno tome može čak i Kuranom opravdati, imajući u vidu suru XLI, 12, koja govori o „sedam nebesa“.)
Dakle, riječima Platona, „trijada je broj koji pripada ideji; četvorstvo je broj povezan sa ostvarenjem ideje“. A kineski filozof Lao-Tse rekao je: „Jedan porađa dva, dva porađa tri, a tri porađa sve stvari.“
Post je objavljen 24.08.2021. u 08:14 sati.