U svojem djelu „Cronographia“ Mihael Psel jedno poglavlje posvećuje kratkotrajnoj vladavini carice Teodore, 1042. godine. Prema Pselu, ona je bila u lošim odnosima sa carigradskim patrijarhom Mihaelom Kerularijem, zato jer je on smatrao da je neprimjereno da Rimskim carstvom vlada jedna žena. Carica je osjećala prema patrijarhu gnušanje, te se odbijala s njim sastati. S druge strane, osjećala je simpatije prema monasima, koje Psel naziva „nazirejima“ (u grč. originalu vjerojatno „nasiraios“).
Psel je iz nekog razloga osjećao prezir prema tim istim monasima i držao ih je licemjerima u srcu, dok su vanjskim držanjem imitirali „anđeoska bića“. On navodi kako su se ponašali kao da su polu-bogovi, da su neki od njih proricali, drugi tvrdili da mogu mijenjati prirodne zakone, da mogu ljudsko tijelo učiniti besmrtnim, hodati po zraku itd. Psel je smatrao da su oni zaveli caricu govoreći joj da će živjeti vječno. Dakle, on je zaključio da je carica Teodora postala previše ovisna o njihovom utjecaju, i na kraju zapala u neko propadanje, pa se Psel pobojao da neće u propast odvesti i samo carstvo.
Postavlja se pitanje, tko su zapravo bili ti monasi zvani „nazireji“? Da li s to bili oni koje spominje Stari zavjet, Brojevi, 6. poglavlje ? Ili su to bili rani judeo-kršćani, (pošto su se i oni slično nazivali – nazareni)? I na kraju, ne radi li se možda o monasima, koji su u Bizant izbjegli iz Sirije, odnosno o nosairima? Svo troje je moguće. Jer, sva tri termina imaju semitski troslovni korijen „n-s-r“. Stoga, mogli bi već unaprijed pretpostaviti da imaju u najmanju ruku nešto zajedničko.
Da krenemo od nazireja, koje, kao što je rečeno, spominje Stari zavjet. O njima, izvan tih poznatih redaka u kojima se spominje zabrana konzumiranja alkoholnih pića i šišanje kose, ima malo podataka. O toj drevnoj, vjerojatno pred-monoteističkoj sekti, odnosno monaškom redu, nešto više podataka donosi H.P. Blavatsky u svojem djelu „Razotkrivena Izida“. Nazireji su, prema njoj, bili stalež kaldejskih maga ili teurga. Pravo značenje riječi nazirej (ili nazar) jest zavjet, posvećenost sebe službi božjoj. Od likova iz Starog zavjeta, toj su posvećenoj klasi pripadali Josip, Samson i Samuel. Razlika, po kojoj su se odvajali i razlikovali od običnih vjernika jest ta, što su obdržavali simbolički duh religija, i shodno tome predstavljali su opreku idolatrijskim, egzoteričnim vjerskim običajima i praksama, dakle doslovnom tumačenju svetih knjiga. Blavatsky sugerira kako su ti nazari bili inicirani u tzv. Paganske misterije, te pripadali loži adepata, dakle tajnom udruženju, koje bi mogli označiti terminom “internacionalno”.
Što se tiče nazarena, oni su bili, kao što je rečeno, rana sekta judeo-kršćana. Hebrejski termin “nozri”(singular “nozrim”) i arapski “nazara”(singular “nazrani”) ne znače zapravo ništa drugo do – kršćani. No, s vremenom je taj pojam bivao uži, pa se pod njime podrazumijevalo one kršćane, koji su štovali Toru i slavili sabat (subotu) kao dan odmora. Pored ovog značenja, termin nazareni (tj. nazuraiia) sepočeo također koristiti za sljedbenike Ivana Krstitelja, zvane mandejci (ova sekta postoji I dandanas, u Mezopotamiji). Oni su odbacivali Mojsijev zakon, te su se držali gnostičkih učenja. Krist gnostika, po riječima H.P. Blavatsky, bio je poglavar sedam eona, odnosno sedam duhova božjih. Nazareni (mandejski) su imali također sedam genija (duhova čuvara), od kojih je glavni bio Mano,“Kralj svjetla” – ustvari je to bio njihov Krist.
Kršćanski pisac Epifanije smatra nazarene jednim ogrankom esena, te smatra da su postojali u pred-kršćansko vrijeme. Blavatsky veli da su rani kršćani bili ili nazareni (poput Ivana Krstitelja), ebioniti ili pak eseni, čiji su ogranak bili “nazaria”. Sve ove sekte, smatra ona, bile su u biti kabalističke, te su prakticirale proricanje, te egzorcizam. Nazareni su se krstili u rijeci Jordan, koju su smatrali svetom rijekom (nisu mogli biti kršteni drugdje). Ovaj običaj vjerojatno potječe iz Indije. O esenima Blavatsky veli da su bili u stvari sljedbenici pitagorejskih učenja, koji su prihvatili, pod utjecajem budističkih misionara monaški život, utemeljivši svoju zajednicu na obalama Mrtvog mora.
Jedino izvorno kršćansko učenje, po mišljenju Blavatsky, su prakticirali sirijski kršćani. Samo od njih možemo izlučiti jasne pojmove o tome, što je predstavljalo prvobitno kršćanstvo, veli ona.
Iz Sirije potječe treća sekta, ili red sličnog korijena, tj. nosairi (ar. Nusayriyah). Mada su nominalno muslimani, njihovo učenje je zapravo sinkretističko jer spaja elemente islamske, gnostičke i kršćanske religije, te neo-platonske filozofije. Ono, što nosaire izdvaja od shia islama, jest njihova teologija i rituali; njima je dopušteno konzumiranje alkohola, odnosno vina, i što je zanimljivo, oni vjeruju u reinkarnaciju. Oni smatraju da izvorno potječu od zvijezda – božanskih svjetala, te da su posredstvom njih bili 'bačeni' s neba, te moraju proći niz re-inkarnacija, prije no što se opet vrate u nebo. Vjeruju da se Bog inkarnirao dvaput, prvi put u liku Joshue, koji je osvojio Kanu, drugi put u liku Alija, četvrtog kalifa.
Druga vjerovanja i prakse uključuju: posvećivanje vina u tajnoj misi, koju predvode samo muškarci, pokapanje mrtvih u sarkofage, koji se nalaze iznad zemlje; oni često imaju kršćanska imena, slave blagdane posvećene Ivanu Hrizostomu i Mariji Magdaleni, te svetkuju Bogojavljanje i Božić, poput kršćana.
I mada je njihovo religiozno učenje tajno, kao mističke sekte, njihova je vjera zapravo dvojaka, jer sadrži egzoterične i ezoterične elemente. Tako alaviti, sljedbenici ove religije, čine oko 17 posto sirijske populacije. No, njihovi sveti spisi se čuvaju u tajnosti, i dostupni su samo nekolicini odabranih, te je ovo razlog, zašto se smatraju ezoteričnom, mističnom sektom. Alavitima pripada i predsjednik Sirije al-Asad, čija se familija nalazi na čelu sirijske države u posljednjih pola stoljeća.
Ono, što je zanimljivo u vezi teme iz nasova, jest pitanje, po čemu su oni bili (ako jesu) povezani s Bizantom, prije tisuću godina. Odgovor možemo naći u Wikipedijinom članku, gdje se navodi da su se 1.032 godine preselili u Latakiju, područje tada pod vladavinom Bizanta, te njihova današnja prisutnost ondje datira baš iz 11. stoljeća (u vrijeme kada je Sirija bila u sukobu sa Turcima Seldžucima).
Odgovor na pitanje iz naslova možda možemo naslutiti, ukoliko pročitamo članak „Yazdanism – Cult of Angels“. U njemu se spominju alaviti, odnosno nosairi, i kako sam naslov sugerira, njihova je glavna karakteristika bila štovanje kulta anđela. „Good and evil are believed by the Cult to be equally important and fundamental to the creation and continuation of the material world. The good Angels, are therefore, as venerable as the bad ones, if one may call them so. In fact, without this binary opposition the world would not exist.“ Čini se da je kolijevka „kulta anđela“ zapravo Kurdistan (još iz vremena drevne Perzije i Zaratustre), i autor članka navodi da su oko jedne trećine Kurda sljedbenici yazdanizma, religije koja štuje kult anđela.
Post je objavljen 01.09.2021. u 16:56 sati.