My spiritual exercises
utorak, 14.06.2022.
ODAKLE POTJEČU VRATA NA RIMSKOJ BAZILICI?
Prije nešto više od 20 godina čuo sam za izraz „mille mai piu mille“ i moram priznati da nisam bio siguran što točno znači. Onda sam u rječniku stranih riječi prof. Filipovića našao riječ hilijazam (milenarizam), koji se tumači kao „mističko vjersko učenje o ponovnom dolsku Krista na Zemljlu i uspostavljanju opće jednakosti, pravde i blagostanja“. Valjda je to-to, zaključio sam. Potkraj '99 godine bio sam u Rimui u suvenirnici bazilike Santa Maria Maggiore (tu se nalazi grob čuvenog kipara Berninija) kupio jednu ilustriranu knjižicu naslovljenu „Le 7 Basiliche di Roma“, čiji je autor Antonino Lopes.
Tada sam mislio da je sigurno morao biti veliki događaj jubilej 1000. godine, kada se iščekivao neki „kraj vremena“. Međutim, čitajući navedenu knjižicu naišao sam na iznenađujući podatak:“ Si incontrano soltanto sarcofagi di Niccolo V, di Bonifacio VIII, il papa del primo giubileo del 1300…“ Čudno – zar je tek 1300. g. bila prva proslava jubileja? Ovoga pape sam se sjetio mnogo kasnije, kada sam iz knjige „Templari i asasini“ J. Wasserman saznao da je on ekskomunicirao francuskog kralja Filipa IV Lijepog, poznatog po suđenju templarima, te ustanovljavanju Avignona kao sjedišta pape. Bonifacije VIII je 1297. g. kanonizirao jednog od prethodnih kraljeva, Luja IX, koji će tako dobiti pridjevak „sveti“. Luj IX je inače vodio posljednji križarski rat; 1270. je umro u Tunisu. (Nekako se čudno podudaraju događaji slabljenja moći svetih rimskih careva franačkog carstva i proglašenja Luja IX svecem.)
Ponovno čitajući spomenutu knjižicu o rimskim bazilikama našao sam na neke interesantne podatke u vezi XI stoljeća, kojeg smatram na neki način 'pivotalnim' u istraživanju cijelog srednjeg vijeka. Sve se vrti dakle oko tog 11. stoljeća. (to se uostalom vidi i iz prethodnih postova.) A. Fomenko smatra da je povijest od 11. do 14. stoljeća u osnovi točna, ali u značajnoj mjeri distorzirana
Lopes veli da termin 'bazilika' etimološki potječe od grč riječi 'basileus', što znači 'kralj'. Označuje stoga jedan ambijent u kojem obitava ili obavlja vladarske dužnosti onaj tko ima moć, objašnjava Lopes. Rimske bazilike on smatra „autohtonim“ proizvodom, no imajući na umu da su nastale u periodu od 17. do 19. stoljeća, ja smatram da su izvorna zdanja (na čijim su temeljima današnje bazilike sagrađene) ipak bila bizantski proizvod. S tim u vezi, stojim i dalje na stanovištu, da je tokom 11/12. stoljeća Rim bio bizantski, i to sve do rimskog pohoda franačkog cara Fridriha I Barbarosse.
Proučavajući tekst u vezi bazilike San Paolo Fuori le Mura, inače posljednje (kronološki) u nizu, iz 1854. godine, pronašao sam nešto interesantno. Na (unutrašnjem) pročelju bazilike , s desne strane, nalaze se tzv. Bizantska vrata, staljena u Bizantu 1070. godine, a koja su u staroj bazilici zatvarala glavni ulaz. Zar nije malo neobično da se u Bizantu naručuju vrata za jednu od glavnih bazilika, kratko vrijeme nakon velike shizme (prema oficijelnoj kronologiji). Papa koji je u to vrijemebio na tronu, Grgur VII, nije poznat kao onaj tko se izmirio sa carigradskim patrijarhom. Kako objaniti ovu kontradiktornost, ili 'anomaliju'? Pošto je Grgur VII bio prognan iz Rima, a Bonifacije VIII uhapšen, postavlja se pitanje o njihovoj stvarnoj papinskoj moći u periodu do 14. stoljeća. Već sam ranije bio iznio svoje mišljenje, da pape bez temporalne, svjetovne moći nisu mogle imati odlučni utjecaj na vladare iz tog razdoblja.
Drugim riječima, vladari su mogli ignorirati rimskog biskupa, kao što su to i činili. (Opća enciklopedija veli da je titula „biskup Rima“ bilas u upotrebi do 1059. godine, no ja tvrdim da je bila u upotrebi sve do potkraj 13. stoljeća, tj. da je tek tada bila uvedena institucija rimskog pape.) Dakle, sukob gvelfa (pristalica pape) i gibelina (pristalica sv, rimskog cara) mogao je završiti samo trijumfom ovih potonjih. (Gvelfi su još poznati pod imenom 'nobilta nera', po tamnoj boji odjeće koju su nosili, pa otud i izraz 'black nobility' kod D. Icke-a.)
Dovoljno je naći kratak enciklopedijski članak na ovu temu, i shvatiti o čemu se tu radi. Članak „signoria“ u „Enciclopedia universale“ naime veli da je s. oblik vladavine koji se u Italiji formirao tokom 13/14. stoljeća usponom moći (feudalnih) gospodara. To je znači početak, a u Rimu se vidi, u zadnjoj četvrtini 13. stoljeća, uspon familija Orsini (papa Nikola III) i Caetani (papa Bonifacije VIII). Oni su već za sebe i svoje aristokratske obitelji pretendirali moć, međutim – nisu je bili još tada u stanju ostvariti. Ovo će poći za rukom tek u 15. stoljeću familijama Colonna, Borgia, Piccolomini, della Rovere, koje su dale po jednog ili više papa.
Ovo važi i za svjetovne vladare. Navedeni članak veli da se u 15. stoljeću veće signorie transformiraju u principate, kojima je priznato posjedovanje nasljednog pravanad njihovim dominijem, sa moći suverena, te titulama markiza ili vojvode. Tek su tada postale stvarno moćne srednjevjekovne države Milansko vojvodstvo, Venecija, Savoja, Napuljska kraljevina , pa tako i Papaska država.
