My spiritual exercises
subota, 25.06.2022.
SLAVENSKA 'OPSADA' CARIGRADA IZ 626 I LEGENDA O SV. DIMITRIJU SOLUNSKOM
Svaki je narod ponosan na svoju povijest, no rana historija takorekuć ama baš svakog naroda u Evropi povezana je više sa mitovima i legendama, a mnogo manje sa stvarnim činjenicama. Takva je recimo povijest starog Rima, na koju su ponosni Talijani, baš kao i Rumunji, no ona je jednostavno proizvod jednog artificijelnog produženja povijesti, na početku novog vijeka. Ne temelji se dakle na stvarnim događajima i ličnostima. Spisi i kronike bizantskih kroničara i historičara , vrlo su nesiguran povijesni izvor. Slijedeći primjer to zorno pokazuje.
Nedavno sam, čitajući knjigu „Velike pomorske bitke i operaciju kroz istoriju“(1975), autora dr Jovana Vasiljevića (kapetan bojnog broda) i mr Berislava Viskovića (kapetan korvete), naišao sam na neke zanimljive podatke, koji potvrđuju moju hipotezu. Tako voi autori, u patriotskoj želji da produže u prošlost što više ranu povijest južnih Slavena na Balkanu, te hrvatske i jugoslavenske mornarice, čine grešku, slijepo i nekritički prihvaćajući navode iz djela bizantskih historičara iz 6. stoljeća Prokopija i Mavrikija, kao i Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća, tako da tvrde: „U VI i početkom VII veka Sloveni su se raširili po celom Balkanskom poluostrvu.“ U nastavku iznose nevjerojatnu tvrdnju , tj. Da su njihovi gusarski brodovi plovili čak do Krete i obala Male Azije. Štoviše, tvrde da je u napadu južnih Slavena (odnosno Srba i Hrvata) na Solun 615. Godine „učestvovalo mnoštvo monoksila“. (Monoksil je čamac istesan iz jednog debla drveta.) Autori u tom pasusu navode, da je glavni izvor za ovaj južnoslavenski napad na Solun, legenda o sv. Dimitriju Solunskom!?
Južni Slaveni su, prema nevjerodostojnim izvorima bizantskih historičara, zajedno sa Avarima napali također i Solin u Dalmaciji, 614. Godine, te sam glavni grad Bizantion, odnosno Carigrad 626. Godine. U tom su napadu također sudjelovali sa flotom monoksila i Slveni, u savezu sa Perzijancima i Avarima. Vojska ovih potonjih, iako je bila moćna i brojala 80 tisuća ljudi, nakon tog pokušaja opsade glavnog grada Bizanta jednostavno – nestaju iz historije!? (Da ih nisu možda oteli vanzemaljci?)
I mada je teoretski moguće čamcima stići iz Moravske sve do Carigrada (jer se češka Morava ulijeva u Dunav, koji se ulijeva u Crno more), osobno veoma sumnjam da su stari Slaveni taj poduhvat stvarno i izveli.
Zašto je trebalo Bizantu da izmišlja ranu povijest južnih Slavena? Odgovor je zapravo jednostavan. Zato, da bi se historicizirao bizantski car Iraklije i smjestio u 7. stoljeće zajedno sa bitkama, koje je navodno vodio. (Perzijski kralj Hosroe, s kojim je navodno ratovao stvarno je živio ne u 7., već u 11. stoljeću, gdje ga pravilno smješta M. Psel.)
Na ovaj zaključak navodi i članak „Iraklije“ u Vojnoj enciklopediji, koji potpisuje general-major Petar Tomac. Ovaj čovjek, inače rodom sa Sušaka (Rijeka) ima više razuma od prethodno navedenog dvojca, pa u vezi napada na glavni grad Bizanta veli samo ovo: „Dok se I. 626 nalazio daleko od Carigrada, prestonicu su napali Persijanci pod Šarvarazom i Avari pod Bajanom.“ Nema, dakle, apsurdnog navođenja napada južnih Slavena.
A što se tiče bizantskih historičara u periodu između 8. I 11. stoljeća, od svih njih je po meni autentičan i vjerodostojan jedino Mihael Psel. Da njega nema i njegove „Kronografije, bila bi nemoguća bilo kakva rekonstrukcija i rektifikacija srednjevjekovne povijesti. (Konstantin Porfirogenet je po meni autentična ličnost, međutim ne i njegovo djelo „Pros ton idion nion Romanon“, u nas prevedeno kao „Spis o narodima“, dok latinski prijevod glasi „De administrando imperio“.)
